Sljedeći niz članaka izvorno je nastao kao diplomska radnja s punim naslovom Od "novog vala" do nove države: Odraz društveno-političkih promjena u Jugoslaviji 80-ih u glazbi i filmu. U člancima ću nastojati biti što vjerniji izvorniku, sa glavnom promjenom u formi rada, dok će sadržaj, osim uvoda i zaključka, biti uglavnom netaknut. Promjene u formi prvenstveno se odnose na razne slikovne priloge i tablice koje u diplomskom nisu bile prisutne. Na kraju ću uz literaturu diplomskog rada navesti i dodanu literaturu korištenu isključivo za izradu ovih članaka.

Tweet

Uvod

Naslov nekog djela zapravo predstavlja njegovu definiciju i u najmanju ruku implicitno ukazuje na svrhu rada. Prije određivanja same svrhe ukratko ću naglasiti ono što nije glavna preokupacija rada. Kao prvo, ne namjeravam dati prikaz glavnih glazbenih strujanja u osamdesetima. Također, neću dati povijesni razvoj kinematografije tog perioda. Kao posljednje, ne namjeravam biti glazbeni ili filmski kritičar, jednostavno nemam takve kompetencije. Doduše, morat ću dotaknuti ove probleme, no, ponovo naglašavajući, to nije glavna svrha rada. Svrha je da se kroz glazbu i film pokažu društvene, ekonomske i političke promjene koje su zahvatile Jugoslaviju u osamdesetim, te utjecaj tih umjetnosti na oblikovanje kritičke svijesti kod ljudi tog doba.

Prije prijelaza na razradu djela potrebno je još razjasniti metodologiju, vremensko i prostorno određenje interesnog područja te prikazati i objasniti strukturu rada. Glavna metoda je analiza, odnosno interpretacija glazbenih tekstova i filmova. U posljednjih dvadesetak godina nastalo je pregršt radova koji se bave raspadom Jugoslavije i promjenama koje su je zahvatile u 80-im, naravno s različitim objašnjenjem tog kraja(1). Upravo alternativni metodološki pristup nekim od fenomena kojima se bave autori tih djela jest glavno obilježje ovog rada. Navedene umjetnosti odabrane su jer su najutjecajnije i najpopularnije(2) umjetnosti 20. i 21. st., ali i zbog većeg kritičkog potencijala i mogućnosti vjernijeg odražavanja stanja.
Vremenski okvir proučavanja su osamdesete koje se ne odnose striktno na kronološko desetljeće koje je trajalo od 01.01.1981–31.12.1990. nego na povijesno razdoblje Hrvatske i Jugoslavije koje određujem fluidnim granicama, tj. krajem sedamdesetih – smrt vođa, kulminacija društveno-ekonomskih i političkih problema te pojava kritičnosti kod ljudi i punk/new wave scene – te godinama 1989.-1991. kad je sustav iznutra razgrađen, da bi završio neovisnim državama i početkom ratova. Prostorna definicija predstavlja malo veći problem, no ja sam uzeo cjelokupni jugoslavenski okvir(3) za obradu. To je nužno za razumijevanje širih društvenih te užih glazbenih i filmskih procesa i pojava koje su se tada odvijale. Naime, i nova glazbena strujanja i tematika filmova bila je posljedica promjena koje su zahvatile čitavu Jugoslaviju, unatoč njihovim lokalnim (npr. Novi primitivizam), a kasnije republičkim specifičnostima (npr. film “Sokol ga nije volio”).

Izvorna struktura diplomskog sastojala se od dvije veće cjeline. Prva cjelina prikazivala je političku, ekonomsku i društvenu situaciju u Jugoslaviji osamdesetih, a služila je za razumijevanje okvira u kojem su se glazba i film stvarali. Drugu cjelinu i zapravo glavni dio rada činio je pregled glazbenog i filmskog razvoja u osamdesetima te analiza tekstova pjesama i sadržaja filmova. Ovakva struktura je više-manje primijenjena i u sljedećem nizu članaka. Najviše pozornosti daje se glazbi, što je razumljivo zbog dvije činjenice. Prvo, količina filmova koje je moguće napraviti u jednoj godini, ograničena je na više načina, financijski, logistički, vremenski, prostorno pa i kvalitetom. Glazba nema takve probleme, čak i kada radi album u lošim infrastrukturnim uvjetima, što je bila situacija svih početničkih albuma novovalnih grupa. Druga činjenica je raširenost, odnosno dostupnost, jer glazba je kao medij, barem u 80-im, dostupnija većem broju ljudi nego film. Poglavlje o glazbi bavi se samo novim, tj. aktualnim kretanjima u tadašnjoj glazbi, ali i u stilu života, Novim valom, Novim primitivizmom i Novom slovenskom umjetnošću. Analiza tekstova obuhvaća uglavnom pjesme punk/new wave scene jer je tada to bila najutjecajnija i najviše kritički orijentirana vrsta glazbe. Slična analiza postoji i u poglavlju o filmu koji počinje opisom kinematografije nakon Drugog svjetskog rata te objašnjenjem određenih fenomena značajnih za tadašnji film. Obrađuje se šest filmova, svaki s određenom tematikom, ali zajedno čine cjelinu koja daje kritički prikaz prošlosti te proces modernizacije koji je kulminirao u osamdesetima.

Pregled političkih događaja

“Danas, 4. svibnja 1980. u 15 sati i 5 minuta u  Ljubljani prestalo je kucati srce druga Tita…” (Škrabalo, 1998., str. 395)
Ovako je gledatelje pred televizijom dočekao glavni urednik TV Zagreb, Miroslav Lilić. Nakon lijepog produženog vikenda, zbog Prvog maja, dočekao ih je šok, no to nije bio šok samo za njih, za jugoslavenske narode i narodnosti, nego i za rukovodioce i za kolektivno predsjedništvo koje je trebalo preuzeti ulogu Tita. Ti aparatčiki nisu bili sposobni zamijeniti Tita, to su bili obični karijeristi, bez imalo sluha i elastičnosti za vrijeme koje dolazi. Na kraju krajeva i nisu bili tu postavljeni radi svoje imaginacije, nego baš suprotno, za vjerno slijeđenje pravila i principa koje su Tito i Kardelj (pogotovo ovaj) postavili kroz sedamdesete nakon što su se riješili nacionalista, proljećara, liberala u svim republikama početkom tog desetljeća. Nije to bio jedini udarac koji su država i partijski vrh doživjeli u tim kobnim i presudnim prijelaznim godinama iz sedamdesetih u osamdesete. Glavi ideolog, Edvard Kardelj, umro je godinu ranije, 10.02.1979., a 16.01.1983. umro je posljednji veliki političar iz ratne generacije, pravi vođa Hrvatske te najvjerniji Titov sljedbenik, dr. Vladimir Bakarić.

Smrt lidera Jugoslavije bio je samo jedan od tri događaja s dalekosežnim implikacijama. Drugi je događaj izbijanje najdublje ekonomske krize, o čemu ću malo kasnije, a treći događaj bile su masovne demonstracije kosovskih Albanaca s parolom “Kosovo-Republika”. “Izbili su u proljeće 1981., a počeli su demonstracijama u Prištini, odakle su se proširili po svim većim mjestima na Kosovu.”(Matković, 2003., str. 386) Nemiri nisu jenjavali, a policija nije bila sposobna da ih smiri, pa je poslana vojska te proglašeno izvanredno stanje koje je trajalo tri mjeseca. Bilo je desetak poginulih, a do 30. lipnja 1984. osuđeno je 585 osoba(4). Reakcija vrha bio je dokument “Politička platforma za akciju SKJ u razvoju socijalističkog samoupravljanja, bratstva i jedinstva i zajedništva na Kosovu”, koji je usvojen 17.11.1981. na 22 sjednici CK SKJ. Naravno, taj dokument kao i većina budućih nije imala nikakav koristan učinak, jer je došao od elite koja nije ni mogla ni htjela razgovarati o problemima, ne samo na Kosovu, nego u cijeloj Jugoslaviji. Za nemire, moguće objašnjenje treba se tražiti u osjećaju nejednakosti i nepravde koji je “kod Albanaca imao tri dimenzije: ekonomsku, političku i nacionalnu”(Jović, 2003., str. 267) Samo da navedem jedan primjer iz ekonomske dimenzije – BDP Kosova se, u odnosu na jugoslavenski prosjek, u periodu 1955.-1984. smanjio sa 47% na 26%. Zaoštravanje unutarnjeg političko-sigurnosnog stanja dobro je došlo mnogim skupinama u Jugoslaviji no najviše srpskim grupacijama kojima je sad olakšana promjena Ustava iz 1974. te smanjenje/ukinuće pokrajinskih autonomija.

Od 1981. pa do 1987. bio je period prividnog zatišja (bar prema vanjskom svijetu) te skupljanje i sazrijevanje snaga koje će označiti kraj osamdesetih u Jugoslaviji, prije svega Milošević u Srbiji, te nove političke i društvene snage u Sloveniji. U tom razdoblju pojavile su se četiri jasne” frakcije koje su se okupljale oko pitanja : liberalizacija nasuprot postojećih pozicija i centralizacija nasuprot očuvanja decentraliziranog sustava.”(Ramet, 2005., str. 32) Te frakcije bile su liberalni centralisti (Srbija), konzervativni centralisti (BIH i Crna Gora), liberalni decentralisti (Vojvodina), konzervativni decentralisti (Hrvatska, Makedonija, Kosovo). Dva glavna obilježja odredila su političke debate vođene između republičkih rukovodstava te u samom vrhu – 1. nesposobnost centra, vidljiva na 12 kongresu SKJ kada je bilo puno prijedloga reforme, ali ništa se nije dogodilo te 2. međusobno nerazumijevanje republičkih rukovodstava također vidljivo na tom kongresu na kojem je skoro došlo do raspada SKJ (slučaj Draže Markovića(5)). Najsnažniji pritisci i inicijative za promjene došle su iz Srbije, koja ih je pokušala ostvariti kroz postojeći institucionalni sustav, barem do Miloševićevog dolaska na vlast. “Najpotpuniji paket “reforme” koji je predložila partijska organizacija u prvih pet godina nakon Titove smrti pojavio se u listopadu 1984. godine, kad je srpska partijska organizacija objavila četverodijelni nacrt programa reforme pozivajući na jačanje uloge i autonomije gospodarskih tvrtki, jačanje savezne vlasti, demokratizaciju izbornog sustava i ukidanje povlastica i autonomije dviju autonomnih pokrajina.”(Ramet, 2005., str. 37) To nije prošlo, a slovensko-srpska  neslaganja definitivno su izašla na vidjelo na 14.plenumu CK, oblikujući od tada dvije nepomirljive glavne fronte gledanja na budućnost Jugoslavije. Srpska retorika bila je reformatorska i liberalna, no to nije zavaralo druge, tako da su “efekti antirepubličke kampanje 1980.–1985. ostali govor bez ikakvih posljedica i rezultata.”(Bilandžić, 1999., str. 738) I komisija za politički sustav (1983.–1985.) i više-manje 13. kongres SKJ (25.–28.06.1986.) zadržali su postojeći sustav. Tako je završio prvi srpski pokušaj za promjenu sustava i same Jugoslavije, no 1986. stupili su novi igrači na srpsku scenu, Slobodan Milošević kao partijska zvijezda u usponu te izvan-partijski faktori poput srpske inteligencije sa Memorandumom SANU, Srpske pravoslavne crkve te srpska javnost (posebno Srbi s Kosova).

Milošević, mladi bankarski direktor, doživio je strelovit uspon u osamdesetima, zahvaljujući djelomično praksi kratkih mandata i uvođenju novih ljudi, no još više zbog podrške Ivana Stambolića, tadašnjeg prvog čovjeka Srbije. Dolaskom na čelo SK Srbije, u svibnju 1986., otvorio mu se put da postane vođa ne samo Srbije, nego i cijele Jugoslavije. “Tri su događaja između travnja i rujna 1987. stvorila scenu na kojoj se odvijala bitka između Miloševića i onih koji su bili na drugoj strani tako postavljene linije”(Jović, 2003., str. 380) – 1. govor na Kosovu Polju, 25.04.1987.; 2. slučaj Student; 3. paraćinski slučaj(6). “Prvi je događaj povezao elitu i masu, drugi je podijelio Partiju na institucionaliste i revolucionare, a treći je omogućio da se uvede retorika i praksa izvanredne situacije, ne samo na Kosovu nego i u cijeloj Jugoslaviji.”(Jović, 2003., str. 380) Konačni obračun unutar SK Srbije odigrao se na Osmoj sjednici CK SK Srbije, u rujnu 1987., gdje je Miloševićeva struja pobijedila, a on sam postao pravi šef Srbije. Jedan cilj je postigao, vlast u užoj Srbiji i u SK Srbiji, a sad je uz podršku masa i stranke krenuo na drugi cilj, na ujedinjenje Srbije i dobivanje prevlasti u svim državnim i partijskim rukovodećim tijelima. Taj cilj je ostvario u, uistinu, kratkom roku, od lipnja 1988. do ožujka 1989. svojim antibirokratskim revolucijama. Koristeći narodne mase, svrgnuo je rukovodstvo Vojvodine, Kosova i Crne Gore, te postavio svoje ljude. Time si je osigurao bezrezervnu podršku srpskog naroda te sigurnih četiri glasa u saveznom državnom predsjedništvu. Sada mu je preostao posljednji cilj, preuzimanje vlasti u Jugoslaviji ili barem stvaranje Velike Srbije.

Osim političkih promjena u Srbiji od 1986., one su se događale i u Hrvatskoj i u Sloveniji, koje će postati nositeljice antimiloševićevskog bloka na saveznoj razini. U istoj godini kad je Milošević došao na čelo SK Srbije, u Sloveniji i Hrvatskoj došlo je do smjene generacije, liberalniji političari došli su na vlast. Za Sloveniju, doduše, dolazak Milana Kučana nije bilo presudno, važnija je bila inicijativa koja se javila u javnosti. “U Sloveniji je sredinom osamdesetih nastao pokret za smjenu komunističkoga režima i za stvaranje slobodnog civilnog društva.”(Bilandžić 1999., str. 759) Taj civilni pokret okupio se oko časopisa Nove revije koji je objavio u veljači 1987. slovenski nacionalni program, časopisa Mladina koji je objavio tajni spis o akcijskom planu JNA u slučaju uvođenja izvanrednog stanja u zemlji, te raznih aktivista koji su nastali nakon hapšenja osoba odgovornih za objavljivanje spisa. Oni su činili aktivnu opoziciju  koja je sa širokom podrškom naroda i sa slovenskim partijskim rukovodstvom uvodila Sloveniju u novo doba. U Hrvatskoj nije postojao tako intenzivan život izvan partije, no i tu su se od 1986. dogodile promjene. “Ratna” generacija političara je otišla, a pojavili su se novi, koji će zajedno sa Slovencima stupiti u posljednji okršaj s Miloševićem u okviru Jugoslavije, na 14. kongresu SKJ.

Na tom kongresu, održanom 20.–22.01.1990., Milošević je trebao realizirati svoju relativnu većinu i postati hegemon Jugoslavije, no slovenska, a zatim i hrvatska delegacija napustile su kongres te je on prekinut. To je označio stvarni kraj i SKJ i SFRJ, jer je jedina funkcionirajuća zajednička institucija ostala JNA, ali je i ona uskoro prešla na Miloševićevu stranu. Te godine održani su prvi višestranački izbori, u travnju u Sloveniji i Hrvatskoj, gdje su pobijedile nove stranke (DEMOS i HDZ), a u Srbiji u prosincu gdje je pobijedio Milošević na čelu reformiranih komunista. U svibnju u Hrvatskoj je konstituiran Sabor, u prosincu izglasan novi ustav, a 25.06.1991. Slovenija i Hrvatska proglasile su punu suverenost i samostalnost.

Bilješke

(1) – jedan od sistematiziranih pregleda objašnjenja raspada može se vidjeti u Jović, 2003., str. 23-102
(2) – primjer popularnosti može se vidjeti u koncertu Prljavog kazališta održanog 17.10.1989. na tadašnjem Trgu Republike (Trg bana Josipa Jelačića) u Zagrebu, kojem je prisustvovalo preko 200 000 ljudi
(3) – točnije linija Ljubljana-Zagreb-Sarajevo-Beograd s naglaskom na Zagreb i Beograd
(4) – o vremenskoj kazni te socijalnom i dobnom statusu osuđenih vidi u Bilandžić, 1999., str. 727; fusnota 42.
(5) – Draža Marković bio je srpski kandidat za člana, a u budućnosti i za predsjednika Predsjedništva CK SKJ. Na izborima za nove članove koji su uvijek bili formalnost dogodio se presedan, Marković nije dobio potrebnu dvotrećinsku većinu glasova. To je izazvalo burne reakcije srpskih članova, posebice predsjednika državnog Predsjedništva Petra Stambolića. Na kraju su se strasti smirile, a u drugom pokušaju Marković je izabran.
(6) – govor na Kosovom polju bio je govor Miloševića kojim se promovirao kod kosovskih Srba kao njihov zaštitnik (“Niko ne sme da vas bije!”); Student je bilo polunezavisno glasilo studentske organizacije na beogradskom Sveučilištu, koje je objavilo naslovnicu “Bal vampira” neposredno prije obljetnice Titovog rođendana uzrokujući sukob u SK Srbije; u Paraćinu je bila vojarna gdje je Albanac Aziz Kelmendi ubio četvoricu, a ranio sedmoricu vojnika (na kraju presudio i sebi) što je uzrokovalo lavinu gnjeva protiv Albanaca i Kosova