Novo:

Obilježavanje Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta

Dan 27. siječnja obilježavamo na različite načine, a jedan primjer je kratak igrokaz koji smo napravili i prezentirali na razini cijele škole.

Učenici osmih razreda su proveli istraživanje o četiri mlade osobe koje su stradale u holokaustu, a koje su otprilike bile njihove dobi. Iako dolaze iz različitih zemalja veže ih to što su bili Židovi i što nisu preživjeli holokaust : Anna Frank, Petr Ginz, Lea Deutsch i Avraham Koplowicz. Čitanjem knjige Dnevnik Anne Frank , odabranih stranica na internetu i pronalaženjem informacija koje nam mogu pomoći pri izradi našeg projekta započeli smo rad. Nakon prikupljanja podataka pristupili smo izradi igrokaza. Zamišljen je kao razgovor i upoznavanje četvero mladih, koji sjede za istim stolom, a pripovjedač nam daje smjernice kako bi učenici koji prate igrokaz lakše razumjeli jer su različitih dobnih skupina. Učenici su odjeveni u prikladnu tamnu odjeću koja nalikuje na onu četrdesetih godina dvadesetog stoljeća . U pozadini na sceni se nalazi zbor u crnoj odjeći koji na kraju odigra važnu ulogu. Učenici su izradili i prigodne plakate i trake za ruke s Davidovom zvijezdom. Nakon uvježbavanja scena i pjesme – Donna, Donna, igrokaz je izveden pred učenicima, nastavnicima i roditeljima naše škole.

O sadržaju: U prvom razgovoru mladi se predstavljaju, upoznaju nas sa svojim životima i planovima za budućnost. Nakon uvođenja rasnih zakona i raznih ograničenja pripovijedaju kakve su im se promjene u životu dogodile, ali i kako su pronalazili načine kako dalje živjeti i nadali se skorom prolasku nevolja koje su ih snašle. Međutim, situacija postaje gora nakon 1942. godine i događaju im se strašne promjene, skrivanje, zatvaranje u logor, geto, odvajanje od obitelji. Svatko od njih je pronašao neki svoj način kako bi olakšao okrutnu svakodnevnicu – Anna i Petr pisali su dnevnike, Lea je maštala o danu kada će opet moći glumiti, Avraham je napisao pjesmu San- pjesmu o slobodi. Tu pjesmu izrecitira učenik koji predstavlja Avrahama. Nakon što završi s recitacijom, tiho odlazi u zbor, a pripovjedač nam govori kakva je njegova sudbina. Ubijen je u logoru Aushwitz 1944. godine kada je imao 14 godina. Zatim od stola ustaju jedan po jedan učenik i odlaze u zbor dok pripovjedač govori kako je tko od njih skončao život. Zbor pjeva pjesmu Donna, Donna Sheldona Secunda i Aarona Zeitlina o odlasku u logor, a koja se nalazi u udžbeniku glazbene kulture za osmi razred.

IGROKAZ

PRIPOVJEDAČ:

27.siječnja je Dan sjećanja na holokaust i sprječavanje zločina protiv čovječnosti. To je međunarodni dan kojim se želi podsjetiti na sve žrtve nacističkih režima Drugog svjetskog rata. Na taj dan saveznički vojnici su oslobodili  koncentracijski logor Auschwitz. Ujedinjeni narodi su upravo taj dan izabrali kao Međunarodni dan sjećanja na Holokaust. Holokaust je naziv za sustavan progon i uništenje europskih Židova od strane nacističke Njemačke i njezinih pomagača u razdoblju od 1933. do 1945. godine. Kratkim igrokazom  upoznat ćemo živote četvero mladih, naših vršnjaka, koji dolaze iz različitih zemalja. Ovo je  priča iz njihovih života pretočena u zamišljeni  razgovor.

(Četvero mladih sjedi za stolom, odjeveni u odjeću četrdesetih godina 20. st. , s davidovom zvijezdom zavezanom na ruci )

PRIPOVJEDAČ:

U početku njihov život se nije po ničemu  razlikovao od života običnih tinejdžera.

ANNA FRANK :

Ja sam Anna Frank, rođena sam 14. lipnja, 1929. godine u Frankfurtu na Majni u Njemačkoj. Imam roditelje, sestru Margot koja je starija od mene 3 godine. Imam i rođake, tete, ujake, dobar dom i obitelj. Idem u školu, poznajem mnogo djece, a za nekih tridesetak osoba mogla bi reći da su mi prijatelji. Cijeli niz dečkiju, svako jutro, jedva čekaju da me vide. Strašno volim pisati. Možda jednog dana postanem pisac…. ili novinar.

PETR GINZ:

Ja sam Petr Ginz, rođen sam 1928. godine u Pragu, u Češkoj.  I ja imam obitelj, roditelje, sestru Evu,  koja je mlađa od mene dvije godine. Idem u školu, imam puno prijatelja. Jako volim pisati i crtati. Ponekad dok idem iz škole, promatram put kojim idem – insekte,  razbijene komadiće stakla –  i onda jedva čekam doći kući i sve to nacrtati.  Zanimaju me i prirodne znanosti, geografija, jezici, navike i običaji raznih ljudi. Jednog bi dana volio nešto istraživati, pisati, crtati….

LEA DEUTSCH:

Ja sam Lea Deutsch. Rođena sam 1927. godine u Zagrebu. Imam oca, majku, koja je domaćica, i brata Sašu. U školi se družim s jako puno prijatelja.  Ali ono što najviše volim je gluma. Od pete godine idem na satove glume. Glumila sam u dosta predstava. Svi se slažu da sam odlična glumica, a neki čak kažu da sam čudo od djeteta. Najdraže mi je kad imam predstavu u Hrvatskom narodnom kazalištu, to je svaki put kao ostvarenje sna. Jednog dana možda dođem i do Hollywooda, tko zna.

AVRAHAM KOPLOWITZ:

Ja sam Avraham Koplowitz.  Rođen sam 1930. godine u Poljskoj.  Imam obitelj, prijatelje, rodbinu.  Još ne znam što ću biti u životu. Svaki dan poželim biti nešto novo.  Volim pisati, ali ne znam želim li biti pisac, pilot … ili tko zna. Jedva čekam saznati što ću ja to u životu postati.

PRIPOVJEDAČ:

Životi ovih četvero mladih počeli su se mijenjati.  Hitler je počeo provoditi rasne zakone koji su ograničavali slobodu Židova,  slobodu kretanja,  govora,  isključili su ih iz svakodnevnog života, s poslova,  iz škola ….

ANNA FRANK:

Moj otac je bio direktor jedne  tvrtke,  tako smo nekako pobjegli u Nizozemsku. Antižidovski proglasi su slijedili jedan za drugim.  Morala sam nositi žutu zvijezdu, zabranjeno nam je voziti auto,  morali smo čak predati bicikle.  U kući smo trebali biti do 8 sati,  a nismo smjeli ni na bazen, ni na tenis.  Ali najgore od svega  je bilo što nismo smjeli ići u školu s drugom djecom.  Nisam se smjela više družiti sa svojim prijateljima.

PETR GINZ:

Strašni su bili ti zakoni. Jednom su me izbacili iz tramvaja jer se Židovi nisu smjeli voziti tramvajem,  pa sam morao stvarno dugo pješačiti.  Meni je jako teško bilo to što Židovi nisu smjeli ulaziti u knjižare. Ponestalo mi je papira za pisanje i crtanje, a nisam ga smio kupiti. Morao sam koristiti stari, već upotrijebljeni papir.

LEA DEUSTCH:

Moj život je bio uništen kada su Židovima zabranili odlazak u kazalište. Nisam više smjela u HNK.  Posljednja predstava na kojoj sam glumila bila je 15. 3. 1941. Šahovska igra – tada su moje kolegice glumile šahovske figure, a ja sam ih vodila i publici objašnjavala poteze.  Nakon zabrane znala sam dugo sjediti na klupi pored HNK i gledati kako se moj trud i život raspadaju.

AVRAHAM:

Ja više nisam mogao s prijateljima na igralište, nisam čak mogao voziti bicikl jer smo ih predali. Navečer bi me majka zvala da iz vrta moram u kuću,  jer iza 8 sati nismo smjeli niti u vrtu sjediti.

PRIPOVJEDAČ:

Unatoč svim zabranama,  pronalazili su način kako dalje živjeti. Nadali su se kako će jednoga dana sve ovo proći.  A dani koji su stizali,  bili su još gori. 1942. godine donesena je odluka o ” konačnom rješenju ” židovskog pitanja.

ANNA:

Na kraju smo, moja obitelj i još jedna obitelj s nama, morali pobjeći.  Skrili smo se u jedno tajno sklonište u potkrovlju i dvije godine živjeli u mraku, tišini,  strahu, neimaštini. Ovisili smo o dobrim ljudima koji su nam donosili hranu riskirajući svoje živote.  Danju smo morali sve zamračiti i biti tihi da nas nitko ne čuje, a noću nismo smjeli paliti nikakvo svjetlo. Dvije godine bez svjetlosti sunca, bez svježeg zraka, hrane, odjeće, a o igri i prijateljima da ne govorim. Pisala sam dnevnik.

PETR:

Ja sam s 14 godina odveden od obitelji u kamp za Židove. Radio sam svašta, od jutra do mraka. Nakon dvije godine ugledao sam svoju sestricu koja je stigla u kamp.  Nisam mogao ni popričati s njom,  odveli su je u ženski odjel.

LEA:

Mi smo u to vrijeme još bili u Zagrebu. Obiteljski prijatelji su nam pomagali, ali smo bili kao zatvorenici u vlastitom domu. Živjeli smo u strahu, svaki dan, i svaku noć.

AVRAHAM:

Nas su zatvorili u geto, poseban dio grada, koji su ogradili žicom. S 12 godina radio sam kao postolar.

PRIPOVJEDAČ:

Mnogi mladi Židovi su se našli sasvim sami, bez bliske obitelji,  braće, sestara, roditelja, ujaka, teta.  Manjkalo im je društvo vršnjaka s kojim bi razgovarali o sretnim vremenima prije holokausta. Još uvijek su se nadali –  Anna i Petr pisali su dnevnike,  Lea je maštala o danu kada će opet moći glumiti.  Avraham je napisao pjesmu San –  pjesmu o slobodi.

Kada narastem i napunim dvadesetu,
Krenut ću da vidim čaroban svijet
Sjest ću u pticu s motorom,
Uzletjet ću, vinut ću se visoko u svemir.

Letjet ću,  jedrit i kružit
Nad divnim dalekim svijetom.
Lebdjet ću nad rijekama i oceanima
Upravljen prema nebu, uzdizat ću se i cvjetati,
Oblak je moja sestra, vjetar moj brat.

(Nakon što Avraham završi s pjesmom, lagano odlazi u zbor, dok pripovjedač govori što se s njim dogodilo ).

PRIPOVJEDAČ:

Avraham slobodu o kojoj je pisao nikada neće osjetiti. Ubijen je u logoru Aushwitz 1944. godine kada je imao 14 godina.

(Pripovjedač će nakon Avrahama započeti s Aninom sudbinom, a ona će lagano ustati i odšetati u zbor. Tako i ostali učenici. Jedan po jedan. )

Anna Frank i njena obitelj su otkriveni u skloništu i odvedeni u logor. Ana je umrla u logoru Bergen Belsen u ožujku 1945. godine, dva mjeseca prije oslobođenja Nizozemske. Nije još imala 16 godina.

Petr Ginz je u rujnu 1944. godine odveden u logor Aushwitz. Više nikada nije vidio svoju obitelj. Ubijen je u plinskoj komori. Imao je 16 godina.

Leu, njezinu majku i brata su uhitili u Zagrebu i u stočnim vagonima poslali u logor. Lea je umrla u vagonu na putu. Imala je 16 godina.

Poslušat ćemo pjesmu Donna, Donna Sheldona Secunda i Aaron Zeitlina koja govori o stradanju Židova, odnosno o odlasku u logor. U 12 godina nacističkih progona stradalo je gotovo 6 milijuna Židova, od čega su  1, 5 milijun bila djeca. Bili su krivi jer su bili Židovi.

Mirena Buljan-Bašić
About Mirena Buljan-Bašić (3 Articles)
Diplomirana povjesničarka i profesorica povijesti, a od 2014. godine i diplomirana arhivistica. Rođena u Sinju, studirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a radim kao nastavnica povijesti u O Š Dinka Šimunovića Hrvace.