U radu ograničenog domašaja i usmerenja poput ovoga osjećam da nema prevelikog smisla ni potrebe ulaziti u vrlo složenu problematiku geneze vlaškog stanovništva. O pisanju i značenju naziva Vlah, vlah ili "vlah" za vlaško stanovništvo i općenito o problematici Vlaha postoje razna mišljenja. Istaknuo bih samo mišljenje jednog od najjačih hrvatskih povjesničara svih vremena - Jaroslava Šidaka koji o Vlasima piše slijedeće: "plodni i napušteni krajevi u savsko-dravskom međurječju, koji se u suvremenim izvorima obilježavaju kao "deserta" tj. pustinja, postali oko 1600. pogodno tlo za smještaj došljaka koji su ondje preuzeli vojnu dužnost graničara. Ti su se došljaci obično sami služili imenom Vlaha, odnosno "vlaških sinova", ističući na taj način ponajprije svoj društveni položaj slobodnog stočara-ratnika kakav su uživali i pod turskom vlašću. A budući da su se od starosjedilaca razlikovali, između ostaloga, i po vjeri, razumljiva je i upotreba naziva "natio Valachorum" za njih u ponekom dokumenti izrazito službenog značaja. Prema tome, ime Vlah samo je sinonim etničkog imena Srbin, pa nema opravdanog razloga da se ono i danas još u ozbiljnim znanstvenim radovima piše s malenim početnim slovom."

Tweet

Ova je Šidakova izjava, upozorio je Drago Roksandić, svojevremeno je “izazvala dosta nesporazuma u hrvatskoj historigrafiji. Imajući u vidu da u različitim dijelovima hrvatskog i bosanskog prostora “vlaško” ime na različite načine pored Srba koriste i Hrvati, ona je nesumnjivo “preuska”, ali je i opravdana kada je riječ o pitanju etničkih identiteta onih “vlaških” zajednica kojima se srpski etnički identitet nerijetko pokušava dovesti u pitanje, kao što su i “Vlasi” u Varaždinskom generalatu od druge polovice XVI. stoljeća. U tom je smislu Šidakova interpretacija, iako pisac ne ulazi u detaljnije izlaganje, preciznija nego brojne druge u suvremenoj historiografiji koje u sporovima o crkvenoj jurisdikciji nad Marčanskom eparhijom u Varaždinskom generalatu vide samo vjersko pitanje.”

Pitanja vlasti nad doseljenim stanovništvom

U vrijeme vlaškog doseljavanja hrvatsko-slavonskim staležima je bilo jasno da bi se njihovim naseljavanjem mogle bitno pogoršati mogućnosti da će im imanja “ikada” biti vraćena. Strah pred velikim skupinama kolonista bio je toliko velik da staleži nisu htjeli čuti niti za one naseljeničke povlastice koje su tradicijski bile uobičajene i u hrvatskoj povijesti, kao što su one koje je Ferdinand I. podijelio doseljenicima u Žumberak 1538. godine, a oglušivali su se i na njihova vjerska prava, ukoliko nisu bili katolici.

Provedbom zaključaka sa sabora u Brucku na Muri, Štajersko plemstvo koje je upravljalo Slavonskom Vojnom krajinom je imalo na njenom prostoru veću moć od hrvatsko-slavonskog plemstva. Ono je imalo praktičnu vlast nad doseljenim Vlasima. S gubitkom vlasti nad Vlasima, doseljenima u većem broju na prostoru Slavonske Vojne krajine, postojala je za Hrvatsku i Ugarsku opasnost da prostor Slavonske Vojne krajine bude izdvojen iz Hrvatsko-slavonskog kraljevstva, a time i iz Kraljevine Ugarske.

Nadvojvoda Ferdinand, koji je 1597. Vlasima dao povlastice, kao vladar Unutarnjoaustrijskih zemalja sa sjedištem u Grazu, nije imao (kao ni tadašnji kralj Rudolf II.) slobodnih posjeda u Slavoniji pa su se vlaški naseljenici naseljavali na posjedima feudalnih gospodara od kojih je najznačajniji bila katolička crkva odnosno zagrebački biskupi. U prvom trenutku feudalni gospodari nisu reagirali jer su mislili da je smještaj vlaških naseljenika privremen no kasnije će zbog toga izbiti spor.

Problem je bio u time što je Ferdinand oslobodio Vlahe od svih podavanja, a da pri tome nije utvrdio pod čijom su jurisdikcijom oni bili. Činjenica je da su Vlasi iz tog spora izašli kao pobjednici jer se u praksi pokazalo da su plemići na čijim su posjedima bili naseljeni Vlasi, izgubila nad njima svaku pravnu vlast. Kako je najveći dio teritorija, na kojem će biti organizirana Vojna krajina, ranije spadao pod upravu Ugarske dvorske komore. Pravno argumentirane zahtjeve moglo je postaviti još nekoliko plemića te zagrebačka biskupija.

Prema Dragi Roksandiću su “pravoslavne zajednice ipak postale najveća briga hrvatsko-slavonskih staleža. Prije svega, demografski su bili nesravnjivo moćnije od bilo kakvih protestanata koji su u to doba mogli stići u hrvatske zemlje. Drugo, naseljavali su se ponajčešće na područjima koja su nerijetko i desetljećima do tada bila nenaseljena i zapuštena. Treće, najčešće su vojnokrajiške vlasti poticale njihovu kolonizaciju i to najmanje zbog dva razloga. Prvo, bilo im je stalo oslabiti osmansku obranu s druge strane granice, nerijetko naseljene upravo vlaškim zajednicama i drugo, uključiti ih prema potrebi i na najprikladniji način u vojnokrajiški sistem.”

Pokušaji sporazumijevanja hrvatsko-slavonskog plemstva i Vlaha

Uz zagrebačkog biskupa, od doseljenika su tražili priznanje podložništva i hrvatsko-slavonsko plemstvo. Istovremeno je formiran i plemićki zahtjev za podvrgavanje Vlaha pod vlast bana i sabora. Tadašnja politička situacija je prisilila vladara da, u neku ruku, prihvati traženje hrvatsko-slavonskog plemstva. No provođenje saborskih zaključaka završavalo je u najboljem slučaju imenovanjem komisija, koje bi nakon nekog vremena obustavile svoj rad bez rezultata jer su Vlasi pružali jak otpor. Oni su sebe smatrali vojnicima, koji su vladaru dužni davati jedio vojnu službu. Držali su da bi zavisnost zagrebačkom biskupu ili hrvatsko-slavonskom plemstvu za njih značila prijelaženje u zavisno seljaštvo. Vlasima su podršku davali vojnokrajiški zapovjednici, većinom štajerski plemići, ali i Ratno vijeće u Grazu. Vojnokrajiški zapovjednici su smatrali da bi podređivanje Vlaha zagrebačkom biskupu ili svjetovnom hrvatsko-slavonsko plemstvu ugrozilo položaj štajerskih staleža u Slavonskoj vojnoj krajini. Vlaška komisija je 1623. prvi puta došla u Varaždin i započela s radom. Istrovremeno su Vlasi održali sastanak u Rovišću (istočno od Križevaca), a izgleda da je “uzbuna” zahvatila cijelu vlašku zajednicu između Save i Drave. Nakon toga je Ferdinand II. obustavio rad vlaške komisije.

Zagrebačka biskupija je, kao najveći posjednik zemlje koju su naselili Vlasi, ubrzo odustala od zamisli o bezuvjetnom stavljanju Vlaha pod svoju jurisdikciju. Hrvatsko-slavonski sabor je 1629. predložio tzv. “Vlaški zakon”, kojim je vlaškom stanovništvu ponudio položaj kakav su imali tzv. privatni Vlasi naseljeni na privatnim posjedima plemića izvan Vojne krajine koji su umjesto kmetskog odnosa imali ograničena podavanja i vojničku službu plemićima na feudalnim posjedima. Prema “Vlaškom zakonu” bi Vlasi vojničku službu trebali obavljati za kraljevstvo, a ne za pojedine plemića. No, usprkos svemu odustalo se od ovoga zakona, a pitanje je da li su Vlasi ikada bili upoznati sa njegovim sadržajem.

“Vlaški statuti”

Sve rasprave oko pitanja statusa Vlaha je prekinuo kralj Ferdinand II. koji je 5. listopada 1630. Vlasima dao povlastice poznate kao tzv. “Vlaški statuti”. Oni su vrijedili za sva sela između Drave i Save u kojima je živjelo vlaško stanovništvo. Vlasi su dobili slobodno upravljanje zemljišnim posjedom uz zamjenu za vojnu službu, a organizirali su vlastitu samoupravu u civilnim poslovima.
“Vlaškim statutima” je status zajednice Vlaha između Save i Drave bio riješen na način koji prešutno isključuje vlast nad njima od strane Hrvatsko-slavonskog sabora i bana. Preskačući pravne oblike pitanja vlasništva nad zemljom, putem “Vlaških statuta” su se tradicionala “vlaška prava” usklađivala s potrebama razvoja vojnokrajiškog sustava iz unutarnjoaustrijske parspektive, ali i iz perspektive unutrašnjoaustrijskih staleških interesa.

Teritorijalizacija Slavonske granice (krajine), tj. nastajanje razgraničenja i zaokruženog teritorija išlo je zajedno sa odredbom o važenju Vlaških statuta. Dotad Slavonska krajina nije bio razgraničeno područje. Godine 1578. bilo je ustanovljeno samo to koje će utvrde pripasti Slavonskoj krajini. Objavljivanje Vlaških statuta i s time povezano izuzeće Vlaha od vlastelinske jurisdikcije i jurisdikcije Dvorske komore stvorili su postupno prilično jasno ocrtan i oblikovan teritorij Vojne krajine. No, egzaktno područje važenja Vlaških statuta nije bilo utvrđeno, premda su oni teoretski trebali važiti za “svako selo Vlaha koji obitavaju između rijeka Save i Drave”. Zbog te neprecizne formulacije morali su nastajati razni nesporazumi. Problem je bio što ova formula važenja nije isključivala sela u kojima su stanovali “privatni” Vlasi na vlastelinstvima u dijelu Hrvatsko-slavonskog kraljevstva pod vlašću bana i sabora. Ti “privatni” Vlasi su također tražili povlastice za sebe, no u tome nisu uspjeli. Razdvajanje “pravih” Vlaha od ostalih stanovnika u Slavonskoj krajini, usprkos brojnim pokušajima, nikada nije bilo provedeno u djelo. Jednim dijelom nije bilo pismenih argumenata za razdiobu, a drugim dijelom je problem bio u međusobnim obiteljskim vezama tih različitih skupina. Izgleda da su se Vlaški statuti odnosili na sva vlaška naselja između rijeka Save i Drave, osim izdvojenih privatnovlaških naselja, a povlastice je koristilo i nevlaško stanovništvo koje je živjelo u Slavonskoj krajini. Time je nastavljen proces nezakonitog izdvajanja Slavonske krajine od vlasti Hrvatsko-slavonskog sabora i bana.

Kako je središte Slavonske krajine krajem 16. stoljeća preneseno iz Koprivnice u Varaždin, krajiško područje između rijeka Save i Drave se tijekom 17. stoljeća počelo nazivati Varaždinski generalat.

Bježanje kmetova u Vojnu krajinu

Hrvatsko-slavonski sabor je 1619. morao intervenirati kod štajerskog zemaljskog kapetana radi odbjeglih kmetova koji su pobjegli u Vojnu krajinu. Na saborskim zasjedanjima tijekom 1620. godine mnogobrojno se plemstvo žalilo da njihovi kmetovi bježe u nova naselja koja su na svojim posjedima u blizini Vojne krajine podizali magnati, plemići i slobodni gradovi. Sabor je donio zaključak da se ti kmetovi mogu u roku od tri godine hvatati i vraćati njihovim bivšim zemaljskim gospodarima. Budući da se plemićki suci nisu usuđivali hvatati te kmetove bilo je određeno da ih moraju vratiti feudalni gospodari posjeda na koje su se odbjegli kmetovi naselili. U protivnom je bila određena visoka globa od 300 forinti za svakog odbjeglog kmeta, no izgleda da to nije bilo provođeno u djelo. Odbjegli su kmetovi svoja nova naselja podizali u brdima i šumama te ih plemićki suci nisu mogli pronaći. Sabor je 1627. zaključio da odbjegle kmetove treba progoniti kao i one koji su bježali na vojnokrajiški prostor.

Hrvatsko-slavonski staleži su uporno zahtijevali da vojnokrajiške vlasti spriječe bježanje kmetova u Vojnu krajinu, odnosno da se zemaljskim gospodarima vrate odbjegli kmetovi koji su prebjegli na vojnokrajiški prostor. Predstavnici Hrvatsko-slavonskog sabora su se žalili 1628. godine da je bježanje kmetova u Vojnu krajinu postala nesnosna pojava, a da će u budućnosti, ukoliko se ne poduzmu odgovarajuće mjere, taj proces biti još nesnosniji. Činjenica je da su vojnokrajiški kapetani odbjegle kmetove preuzimali pod svoj nadzor i jurisdikciju te ih pretvarali u krajišnike. Istovremeno je bilo osporavano pravo feudalnih posjednika da svoje kmetove hvataju i vraćaju na stare posjede.

Pitanje jurisdikcije nad odbjeglim kmetovima u Vojnoj krajini

Zagrebački biskup Franjo Ergelski je 1635. tvrdio da je među pravoslavnim Vlasima bila gotovo polovica katolika – dijelom su to bili Slavonci koji su među njih pobjegli iz Hrvatsko-slavonskog kraljevstva, a dijelom Hrvati iz Bosne koji se nazivaju Predavci. Isti biskup se ujedno žalio kako su mnogi kmetovi koji su pobjegli među Vlahe napuštali katoličku vjeru i prelazili na pravoslavlje. Neki su u svojim ranijim naseljima ostavljali supruge, a u Vojnoj su se krajini ponovo ženili u pravoslavnoj vjeri. Događalo se da i žene napuštaju svoje muževe te su se u Vojnoj krajini nakon prelaska na pravoslavlje ponovo udavale. Pravoslavni svećenici su, prema biskupu Ergelskom, krstili katoličku djecu, a za njih su obavljali i druge vjerske obrede, a u miješanim naseljima gdje je bilo više pravoslavnih svima je bila nametnuta uporaba starog (julijanskog) kalendara.

Posebna kraljevska komisija je 1635. odredila da se od Vlaha odvje svi odbjegli kmetovi koji su pobjegli na prostor Vojne krajine, Predavci i Slavonci, te da krajiški zapovjednici na traženje feudalnih gospodara, u Vojnoj krajini naseljene kmetove moraju vratiti. Ujedno je donesena odluka da vojnokrajiški zapovjednici ne smiju primati nove odbjegle kmeteove. Unatoč tome su kmetovi i dalje bježali u Vojnu krajinu pa je kralj Ferdinand III. 1644. morao narediti generalu Slavonske krajine da spriječi njihovo daljnje naseljavanje na području Varaždinskog generalata. Problem bježanja kmetova je ostao i kasnije. Hrvatsko-slavonski staleži su 1681. zahtijevali da krajiški zapovjednici ne smiju primati odbjegle kmetove, a one koji su bili naseljeni u Vojnoj krajini neka vrate. Smatrali su da bježanjem kmetova u Vojnu krajinu ostaju pusta selišta na posjedima i vlastelinstvima u unutrašnjosti. Odbjegli kmetovi koji su se naselili u Vojnoj krajini postajali su lakim plijenom Osmanlijama jer nisu bili vješti u ratovanju. Njihovu su djecu, prema mišljenju staleža, hvatali Vlasi i prodavali Osmanlijama. Iste su zahtjeve staleži bezuspješno ponovili 1687. godine.

Prema tome, zavisni seljaci su tijekom 17. stoljeća bježali u obrnutom smjeru od onoga u 16. stoljeća. Oni su najčešće bježali ili na posjede u blizini Vojne krajine ili u samu Vojnu krajinu. Tako su se na vojnokrajiškim prostorima susretala i miješala dva kolonizacijska vala: s istoka tj. iz prostora pod vlašću Osmanskog Carstva te sa zapada, odnosno s feudalnih vlastelinstava i posjeda.