Novo:

O najstarijim tragovima naseljenosti u istočnom Međimurju

Današnji prostor istočnog Međimurja je u pretpovijesti i staroj povijesti imao relativno stalni kontinuitet naseljenosti. Kako bi se lakše mogao shvatiti razvoj ovog prostora i život ljudi koji su ovdje obitavali, događaje i procese ovoga kraja mora se staviti u šire kontekste.

Otapanjem i povlačenjem ledenog pokrova prema sjeveru, klima postaje toplija (prijelaz iz würma u holocen). Iako o razdoblju starijeg kamenog doba na širem području imamo samo indirektne podatke, ipak možemo zaključiti da je ovaj kraj ipak dio početne ljudske civilizacije. Iz srednjeg paleolita (razdoblje od oko 100.000 do oko 50.000 godina prije Krista) ima više značajnih i bolje istraženih lokaliteta u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, ali ne i na ovom prostoru. To je i razumljivo jer dolazi do zahlađivanja, te paleolitski lovci – neandertalci naseljavaju podzemne prostore u spiljama. Mlađi paleolit (od oko 50.000 do oko 10.000 godina prije Krista) je doba pojave kromanjonaca, a neandertalci nestaju ili se križanjem pretvaraju u novu ljudsku populaciju kromanjonskog tipa. U ovo vrijeme su bile česte migracije lovačkih grupa preko prostora današnje sjeverozapadne Hrvatske. Klima je ponovo postala toplija i bogatija padalinama. Šire se bjelogorične šume, neke životinje izumiru, dok se druge sele prema sjeveru.

Pojam primarnog ili prirodnog pejzaža odnosi se na pejzaž koji se postepeno oblikovao u holocenu. Život u najvećem dijelu paleolita se odvijao u potpuno drugim prirodnim uvjetima, koji odgovaraju razdoblju pleistocena (ledenoga doba) do zadnjeg würmskog stadijala. Tek od toga vremena (koje je u našim krajevima bilo karakteristično po prostranstvima hladne praporne i šumske tundre) formira se današnji reljef, klima, hidrografska mreža i druge osnovne oznake holocena, uz postupnu dominaciju zajednice hrasta, bukve i graba. Bila je to osnovica paleoklimatsko-geografskih promjena prirodne sredine, koja je omogućila revolucionarne promjene u razvoju ljudske vrste već u toku neolitskih razdoblja.

Izumiranje nekih velikih sisavaca, jedna teorija tumači “hipotezom pretjeranog ubijanja”. Prema toj pretpostavci, lovci ledenog doba takve su životinje jednostavno istrijebili. Poznavajući i koristeći “moderno” i za lov podesno oružje, poznavajući navike, način života i kretanje životinja, nadmudrujući ih svojim intelektom, čovjek je vjerojatno bio uzrokom nestajanja pojedinih skupina na određenim, užim područjima. Vjerojatno da je proces izumiranja tih vrsta ipak bio posljedica prirodnih procesa uvjetovanih velikim, za te životinje pogubnim globalnim klimatskim promjenama na Zemlji, gdje jednostavno nisu mogle prilagoditi svoje fiziološke osobine novonastalim klimatskim i stanišnim te drugim uvjetima. Svakako jedan od najimpresivnijih sisavaca ledenog doba, a čijih ostataka u ovom kraju i najviše pronalazimo, bio je dugodlaki vunasti mamut.

Mezolit (od oko 10.000 do oko 5.000 godina prije Krista) je doba daljnjeg razvoja homo sapiensa (razumnog čovjeka), odnosno predaka današnjeg čovjeka. U ovim razdobljima ljudi su se ljudi ribolovom, lovom, skupljanjem školjaka, puževa i ptičjih jaja, korijenja i divljih plodova. Kameno oružje i oruđe je manjih dimenzija i prilično je raznoliko (šiljci, strugala, strgala, ubadala, rezači, pilice, strelice, svrdla itd). Pripitomljavaju se i neke životinje (pas, govedo, ovca, koza…), a stanovništvo prelazi postupno na sjedilački način života baveći se i stočarstvom.

Pojam primarnog ili prirodnog pejzaža odnosi se na pejzaž koji se postepeno oblikovao u holocenu. Život u najvećem dijelu paleolita se odvijao u potpuno drugim prirodnim uvjetima, koji odgovaraju razdoblju pleistocena (ledenoga doba) do zadnjeg würmskog stadijala. Tek od toga vremena (koje je u našim krajevima bilo karakteristično po prostranstvima hladne tundre) formira se današnji reljef, klima, hidrografska mreža i druge osnovne oznake holocena, uz postupnu dominaciju zajednice hrasta, bukve i graba. Bila je to osnovica paleoklimatskih promjena, koja su omogućila promjene u razvoju ljudske vrste već u toku neolitskih razdoblja.

Intenzivnije obrađivanje zemlje te kultiviranje biljaka i životinja predstavlja novinu kada skupljači plodova i lovci koji su do tada bili isključivo vezani prirodu, godišnja doba, krda, čopore ili jata životinja prelaze na sjedilački način života u naseljima ruralnog ili urbanog tipa. Na području materijalne kulture počinje proizvodnja lončarske, odnosno keramičke robe, te primjena tehnike glačanja i poliranja pri izradi kamenog oruđa i oružja. Novi način života u trajnijim ili trajnim naseljima iziskivao je od prapovijesnog čovjeka nove prilagodbe, gdje umjesto lako prenosivih izrađevina skupljača i lovaca, prvi poljodjelci i stočari počinju izrađivati trajnija dobra i nastambe. Kamene sjekire i kameni žrvnjevi i srpovi kod kojih su oštrice bile izrađene od sitnih komadića kremena u koštani ili drveni držač, postaju osnovnim alatima onovremenog čovjeka. Uspostavom trajnog ognjišta, kuća i naselja, razvijaju se nove društvene veze proistekle iz vlasništva zemlje.

Naseljenost ovoga prostora se može dokazati i u razdoblja od neolitika (5000 do 3500 godina prije Krista) do brončanog doba (2100 do 750 godina prije Krista). Vladimir Kalšan je zapisao da pouzdane dokaze postojanje života u neolitiku (mlađem kamenom dobu) na prostoru Međimurja predstavljaju nalazi brojnih i razoliko oblikovanih, poliranih i brušenih kamenih oruđa i oružja te niz keramičkih ulomaka.

Od početka 13. stoljeća prije Krista do pred kraj 8. stoljeća pr. Kr. područje ekspanzije kulture polja sa žarama je obuhvaćalo čitavu srednju Europu i okolni prostor. Geneza te kulture nije do kraja razjašnjena, ali je sigurno da ju ne možemo pripisati Ilirima. Vjerojatno je da su njeni nositelji bili Panoni. Nakon naglog procvata dolazi do opadanja ove kulture pa i prestanka postojanja prouzročenog migracijama. Također dolazi do izmjene običaja sahranjivanja mrtvih. Od panonskih plemena koja su živjela na širem području, na ovom prostoru, u vrijeme prijelaza iz brončanog u željezno doba, spominju se Sereti i Serapili.

U starije željezno doba (oko 750 – oko 300 g. pr. Kr.) u običajima sahranjivanja mrtvih događaju se velike promjene, a tada se javljaju i tumuli u kojima nisu sahranjivani obični pripadnici plemena. Etničke promjene u ovom razdoblju zbile su se vjerojatno u manjem opsegu jer keramička proizvodnja, koja je najbolji pokazatelj svakodnevnog života, ne pokazuje velike promjene u odnosu na prethodna razdoblja. Veliki je problem što na ovom prostoru nisu bila vršena sustavna arheološka istraživanja pa je teško pouzdano govoriti o promjenama tijekom željeznog doba.

Iz starijeg željeznog doba zabilježeni su nalazi keramike (7.-5. st. pr. Kr.) na položaju Rožđe, oko 800 metara od Donje Dubrave. Radi se o povišenom terenu pogodnom za naseljavanje. Željko Tomičić je o arheološkim istraživanjima kraj Donje Dubrave 1981. godine zapisao: «Tijekom mjeseca travnja obiđeno je višeslojno arheološko nalazište na brežuljku kota 143 sjeverno od sela Donje Dubrave. Ovdje su već ranije 1977 gdoine nađeni na čitavoj površini lokaliteta ulomci keramike, koje se tipološkom analizom mogla lučiti kao materijal starijeg i mlađeg željeznog doba.»

Početkom 3. stoljeća prije Krista Kelti su svojim prodorom izazvali velike promjene. Na ovom prostoru keltski se utjecaj očituje u kovanju željeznih predmeta. Teško je reći koliki je bio etnički udio Kelta u ukupnom stanovništvu. S obzirom na vrlo jaku i dugu tradiciju domorodačkog stanovništva, realno je pretpostaviti manju etničku infiltraciju Kelta. Unatoč tome što je keltsko-latenska kultura kao manifestacija mlađeg željeznog doba prisutna na ovom prostoru, ipak je teško sa utvrditi sa sigurnošću utvrditi da li se njezini ostaci uvijek odnose na Kelte. Za sada se na širem području sjeverozapadne Hrvatske može pretpostaviti prisustvo Tauriska, plemena zapadne skupine Kelta, a uz njih su svakako ove prostore naseljavala panonska plemena, a možda i Skiti, čiji su tragovi pronađeni južno od Drave, kraj Jalžabeta. Na žalost, nije poznato kojem razdoblju pripada skupina tumula u Doljem Mihaljevcu.

Hrvoje Petric
About Hrvoje Petric (82 Articles)
Rođen 1972. u Koprivnici. Završio studij geografije i povijesti u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu zaposlen od 2001. Stručno se usavršavao u Sjedinjenim Američkim Državama, Sloveniji, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj i Izraelu. Doktorirao 2008. u Zagrebu. Sudjelovao na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. Autor je brojnih radova. Za svoj je rad nagrađivan. Predsjednik je Društva za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju. Urednik je znanstvenih časopisa «Ekonomska i ekohistorija» i „Podravina“. Izvodi nastavu na preddiplomskom i diplomskom studiju povijesti iz predmeta: Ekohistorija, Ekonomska historija, Hasburška Monarhija: imperijalna baština te Europske regije i hrvatska povijest ranoga novog vijeka.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*


This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.