Novo:

Novac obitelji Zrinski

Novac obitelji Zrinski

Izuzetan geopolitički položaj, koji je Hrvatska od starine uživala, uživaju i njezini “reliquiae reliquiarum” ili “ostaci ostataka“, kako se kroz raznoraznu povijesnu literaturu, uobičava nazivati ostatke raskomadane Hrvatske poslije provale Turaka. Ono što je započela turska vojska nastaviše bečki dvor, otimajući komad po komad područja naše domovine. Tu se stvara Vojna krajina, a iz hrvatske se državne cjeline otimaju ne mala niti zanemariva dobra plemićkih obitelji Zrinskih i Frankopana. Ako se uspjelo Hrvatsku teritorijalno podijeliti, nije se ipak uspjelo oduzeti joj stare privilegije. A čuvar tih povlastica bijaše Hrvatski sabor. To se prvenstveno odnosilo na javne financije, točnije rečeno razne vrste ubiranja poreza. Hrvatska je od početaka postojanja svog državnog uređenja uživala izvjesne povlastice u pogledu kraljevskog poreza ili tzv. kontribucije, a koja je najteže padala hrvatskom narodu u obvezu. Od kraja 16.st. Hrvatska sama odlučuje o tom porezu, samostalno ga raspisujući, ubirući i naravno trošeći. Značajne su i njezine povlastice u pogledu kraljevske carine.

Hrvatska je posebno carinsko područje te za nju vrijede posebne carinske tarife. Jedan dio carinskih prihoda odlazi na pokriće troškova opremanja i plaćanja vojske. Postoji službena trošarina na vino i rakiju. Ubire se porez na papir u obliku biljegovanog papira, a kasnije se proširuje i na novine, oglase, puder za kosu i šminku. Hrvatska uživa pravo uvoza morske soli i njegove zamjene za žito. Hrvatski si sabor prisvaja pravo određivanja mjera i utega, što vrijedi sve do 1733. godine, kada su uklonjene stare hrvatske mjere i uvedene požunske mjere. A među najuglednije povlastice Hrvatske svakako spada njezin posebni položaj s obzirom na novčarstvo, odnosno pravo kovanja novca, njegova opticaja te određivanja vrijednosti takvog opticajnog novca. Pravo Hrvatske na vlastiti novac često je kraljevskim listinama bilo potvrđivano. Među poveljama koje se odnose na to pravo,  ističe se ona kralja Andrije iz godine 1217. Njome se upravo zagrebačkoj biskupiji potvrđuju značajne povlastice, jer se izričito navodi, citiram: “Utvrđujemo, da na području kraljevine, koja je podložna banu odnosno hercegu, nije nikada dosad kovan kraljevski novac. Ako bi pak ubuduće koji od kraljeva to ipak učinio, u što ne vjerujemo, narod crkve i biskupije zagrebačke neće se moći prisiliti, da robu kupuje ili prodaje za takav novac. Isto tako ne smiju kraljevski mjenjači u svrhu zamjene novca dolaziti na bilo koje biskupsko tržište. Ako se ipak tamo nađu, mogu se uhvatiti i zatvoriti kroz 40 dana uz zapljenu svega što se kod njih pronađe”.

Kada je potkraj 14.st. nestalo banske kovnice novca, onaj poznati i famozni hrvatski banovac ipak još uvijek kola na području tadašnje Hrvatske. Ali, u to se doba kuju i kraljevski novci, naravno prvenstveno u kraljevskim kovnicama. Dozvolu za kovanje takvog kraljevskog novca dobivaju i viđeniji velikaši. Takvu dozvolu na primjer, godine 1443. dobiva knez Stjepan I. Frankopan. Od 1443- 1453. godine, takvim se pravom služe grofovi Celjski, a 1459. godine dobiva takvo pravo ban Ivan Vitovac. O svim tim kovnicama danas se vrlo malo zna, kao što se jako malo zna uopće o postojanju i razvoju hrvatskog novčarstva do trećine 16.st. Zna se, kako je na području Hrvatske tada osnovna novčana jedinica bila uglavnom sitni srebrni novac. U doba banske kovnice to je spomenuti banovac (onaj sa kunom zlaticom), koji se u izvorima naziva denarius banalis, tj. banski denar. I kasnijih je godina novčana jedinica uglavnom sitni srebrni novac, koji se naziva denarius (denar). U hrvatskim pisanim izvorima on dolazi pod imenom “novac”. Taj je termin najvjerovatnije nastao slobodnim prijevodom od latinskog naziva “denarius novus” odnosno “novi denar”. Hrvatsko-ugarski kraljevi su vrlo često mijenjali oblike svojik kraljevskih denara, ali je “novi denar” ili “novac” gotovo po pravilu bio u stalnom opticaju. Također, stariji je općeniti naziv za novac glasio “penez”, “pjenez” ili “pinez” pa je naziv “novac” u stvari prvo vrijeme bila samo oznaka za srebrni denar. No, već od 16.st. “novac” se postepeno poistovjećuje s nazivom “penez”, kao svojevrsna općenita oznaka za platežno sredstvo. Taj se “novac” u raznim onovremenskim bankovnim i sličnim transakcijama još uvijek označuje s “denarius”, ali je ustvari riječ “penez” sinonim za novac kojim se nešto plaća. Da ponovim, u doba banske kovnice novčana jedinica je spomenuti banovac, poslije njezina ukidanja to mjesto zauzima kraljevski novac, a početkom 16. st. to je ugarski srebrni denar. On se kuje i u zagrebačkoj kovnici, od čega korist ide u banske blagajne. Ovdje treba posebno naglasiti, da se svaki novac koji je nosio obilježja hrvatske državnosti smatrao hrvatskim novcem. Kao takvo obilježje u prvom se redu smatra kraljevinski grb. Od sitnog novca dakle, na prvo mjesto dolazi srebrni denar (njih 4 čine 1 groš). Kasnije se on naziva “stari dobri denar” (denarius antiquae bonae monetae). Od godine 1616. godine u Ugarskoj se kuju lošiji denari, kojih po 5 čine 1 groš. U Hrvatskoj se ostaje pri starom novcu. Novi se denar ne prima, a stari ugarski denar uzima se za novčanu jedinicu cijelog hrvatskog novčarskog sustava. Tim denarom označuje se i vrijednost tadašnjeg računskog novca. Računski novac veće vrijednosti ipak je ugarski forint ili dukat te ranjski floren (ili “ranjčk”, kako ga je prozvao hrvatski narod). Prvi se računa na 100.- denara starog kova, a potonji s 80.- Budući da se ta vrijednost razlikuje od vrijednosti računske forinte na području Ugarske, bilo je to potrebno vidljivo označiti. Primjer za to nalazimo u jednoj zadužnici obitelji Zrinski iz 1618. godine. U njoj se oni obvezuju na plaćanje nekog duga koji bijaše izražen u ugarskim dukatima. Oni računaju omjerom, da za svaki dukat imaju dati 100 denara “monetae Croaticae”, odnosno 100.- denara hrvatskog novca. Kolanje onih lošijih denara nije se mogao spriječiti pa je bilo neophodno njihovo posebno označavanje. U starijim numizmatičkim izvorima, stari se denari jednostavno nazivaju “denarom” ili “novcem”, a one nove lošije denare narod je pogrdno prozvao “đukezom” (na njemačkom “Schaftreiber”). U prvo doba kova lošijih denara pada i kovanje talira s hrvatskim grbom. Taj se talir običava nazivati “slavonski talir”, iako mu bolje pristaje naziv “hrvatski talir”.

Novac Zrinskih skupno, avers i revers

Novac Zrinskih skupno, avers i revers

A mi se sada, još malo putujući hrvatskom mikropovješću, vratimo u Pounje, kraj oko rijeke Une. Jer, zanimljiva je činjenica svekolike mističnosti oko izgleda i naziva novca u našoj široj javnosti, a koji su tako svekoliko upotrebljavali određeni članovi nekada najveće hrvatske plemićke obitelji knezova, banova i grofova Zrinskih. Ovaj bi se tekst mogao nazvati i legenda o Zrinskom novcu, ali sve je ustvari vrlo povijesno jednostavno i razumljivo. Naime, uočivši na Zrinskoj gori, tako zeleno raširenoj podno svoga utvrđenog grada Zrina tragove plemenite rude, Petar II. Zrinski još 1463. dozvolom ugarsko-hrvatskog kralja Matije (Matijaša) Korvina otvara rudnike u okolici svog pounjskog imanja Gvozdanskog. Licencom pak kralja Ljudevita (Ludovika) II. Jagelovića (1516-1526.), njegov sin Nikola III. Zrinski (1493-1534.) godine 1521. tu osniva službenu kovnicu novca. Proizvodi oko 200 kilograma srebra, s prihodom od nekih 30.000,- dukata godišnje. Denari iz godine 1521. bijahu kovani od dobrog tzv. osamlotnog srebra i svojim vrlo solidnim sadržajem odgovaraju starijem državnom novcu, moneti antiqui. Za dodatnu informaciju, 1 bečka marka = 281 grama težine, a 1 marka =16 lota čistoće srebra. Godine 1526. knez Nikola III. Zrinski kuje srebrne denare koji su po svome tipu jednaki kraljevskom novcu Ljudevita II. Prosječnog su promjera oko 15.2mm, debljine 0.6mm i težine 0.42g., a čistoća srebra im je istovjetna onakvim denarima kao iz 1521. godine Na prednjoj strani ili aversu je štit sa grbovima Ugarske, Dalmacije i Češke. Na zadnjoj strani ili reversu  je Bogorodica s Isusom, a pri dnu ruba grb Zrinskih na štitu. U vrijeme vladavine kralja Ferdinanda I. Hasburga (1527-1564.), kuju se srebrni denari (1527-1532.) Dana je 18.studenog 1527. godine, novi ugarsko-hrvatski kralj Ferdinand I. Habsburg listinom dozvolio knezu Nikoli III. Zrinskom nastavak kovanja vlastitog novca. Ovu dozvolu dopunjava dana 20.srpnja 1530. godine posebnim uputama kovničaru za rad majstora i carskog nadzornika, Sebastiana Riedera o kovanju novca. Ti su denari gotovo identični gornjem opis onih iz 1521., a još u štitu na aversu imaju i grb Austrije te inicijale grofa Zrinskog. Od 1527. kuju se srebrni groševi prosječnog promjera oko 25mm, debljine 1mm i težine 2.90g. Na aversu je poprsje Nikole III. Zrinskog s kapom i podrezanom kosom, na reversu u sredini štit sa grbom Zrinskih (dva orlova krila) te natpis “MONETA NICOLAI COMITIS ZRINI”. Srebrnih groševa ima u nekoliko različitih inačica, a postojali su od posebnog kositra i pozlaćeni. Potom se kuju i srebrni “široki groševi”, bez godine, prosječnog promjera oko 28mm, debljine 2.3mm i težine 11.42g, s poprsjem Nikole III. s kapom i dugom kosom te obiteljskim grbom na reversu. Kovanice obitelji Zrinski iz godina 1528. i 1529. nisu poznate, ako izuzmemo srebrni denar kralja Ferdinanda I. iz 1529. sa siglama “NS”, za koje se samo pretpostavla kovanje u kovnici Gvozdansko (inicijali Nikolaus Seryn). Njegova je iznimna zanimljivost u tome, što su se svi kraljevski srebrni denari u godinama 1527-1529. kovali isključivo u Beču. A od godine je 1529. (18.studenog) u opticaju i srebrni ugarski pfenig. Tijekom 1530. taj je novac bio potpuno istoga sastava i oblika kao onaj kraljevski, opticajan u Ugarskoj (kovali su ga u kovnici Kremnitz u Karpatima). Iste godine iz Beča u Zrinsku kovnicu Gvozdansko stiže Sebastijan Rieder, službeni dvorski ispitivač novca. On sobom nosi vrlo precizne upute, citiram: “Kovat će se ugarski pfenig, a jedan ugarski pfenig će vrijediti 3 bečka pfeniga, na svakih 470 do 474 bečke marke i ništa više. Marka mora sadržavati 8 lota finog srebra.”  Nakon toga su iz jedne marke finog srebra (16 lota) kovali dvostruko toliko ugarskih pfeniga (cca.940). S obzirom, da je u toj kovnici te godine bilo iskovano dosta novca, danas nam je poznato čak 23 varijante Zrinskih denara.

Godina 1531. i 1532. knez Nikola III. Zrinski kuje srebrne denare sa svojim grbom ispod potpuno identičnog oblika bečkog denara.  Još jednim rješenjem kralja Ferdinanda I. od dana 15.svibnja 1532. godine, bijaše dopušteno Nikoli III. Zrinskom dati svoj rudnik i kovnicu u Gvozdanskom u zakup velikašu Leonardu Gruberu, tadašnjem vlasniku grada Samobora kod Zagreba. Za denare s grbom Zrinskih i sa siglama „L-G“ (sigla je oznaka na novcu), utvrđeno je njihovo kovanje u kovnici Zrinskih u Gvozdanskom. Za denare pak sa siglama „N-S; N.S. i NS“ smatra se, kako iste označavaju ime i prezime Nikole Zrinskog i to prema načinu pisanju iz službenih njemačkih isprava tj „Nikolaus Graf von Seryn“. Srebrni denari Nikole III.Zrinskog upravo s takvim siglama, čuvaju se pomno pri državnom muzeju u Budimpešti, kao originalni novac obitelji Zrinski. No, ipak su najatraktivniji novci grofova Zrinskih neosporno srebrni taliri koji su se kovali tijekom 1533. U sredini kružnog polja na aversu bijaše kaciga s grofovskom krunom iz koje izlazi krilati okrunjeni zmaj, sa strane dekorativni biljni ornamenti. Rubni kružni natpis glasi:  “NICOLAI  D  G  COMITIS  ZRVNEN  15-33  A”. Na reversu kralj David svira na harfi oslonjen na prečki, prekrivenoj sagom sa resama. Ovaj je tip talira bio izrađivan od pozlaćenog srebra, prosječnog promjera oko 39.2mm, debljine 4mm i težine 45.37g. Postojala je i inačica srebrnog Zrinskog talira sa okrunjenim sferičnim štitom na aversu, razdijeljenim u četiri polja: u prvom i četvrtom polju grb Zrinskih (dva orlova krila), u drugom i trećem polju dva ukrižena čekića, prosječno sličnih dimenzija i težine. Od materijala se još za izradu talira koristio kositar te njegova legura sa srebrom. Da je pomenuti Sebastian Rieder izrađivao kalupe za srebrne denare svjedoči nam izrađeni revers talira Nikole III. Zrinskog iz 1533. godine, na kojem se nalaze i sigle „S-R“, dakle Riederove. Smrću Nikole III. Zrinskog godine 1534., kovnica u Gvozdanskom prestaje s radom. Rudnici pak bijahu zatvoreni tek godine 1578. dolaskom Turaka u te krajeve. No, rudarstvo kao vrlo važna gospodarska grana te topionice I lijevaonice metala, pogotovo željeza, ostati će trajni interes obiteljo Zrinski. Pogotovo se to odnosi na goranske rudnike željezne rude u gradiću Čabru. Talionica željeza koju je tamo podigao grof Petar IV. Zrinski 1651. godine, neprekidno će raditi za razne vlasnike  sve do godine 1785., kada je zatvorena zbog potpune iscrpljenosti rudnih sirovina. Važno je ovdje pripomenuti, kako su postojali još i srebrni taliri hrvatskog bana Nikole IV. Zrinskog Sigetskog (1508-1566.). Oni su kovani nakon 1554. godine, u sredini kružnog polja na aversu bijaše rasčetvoreni grbovni štit s okrunjenom kacigom, okrunjenim orlom uzdignutih krila te razgranatim biljnim ornamentom koji ga uokviruje. U štitu je dvojni prikaz grba zrinskih, kula i bedem od klesanca. Tu je i natpis “DOMINVS ADIVTOR ET PROTECTOR MEVS I”. Revers je identičan onim prethodnim oca mu Nikole III. Prosječni promjer oko 40mm, debljina 4.1mm, težina 48.37g. I upravo je ovaj srebrni talir Nikole IV. Zrinskog najzanimljiviji za svekoliku, ne samo numizmatičku povijest Međimurja. Jer, Nikola IV. upravljaše ovim hrvatskim krajem još od 1546. pa do svoje hrabre Sigetske smrti godine 1566. To ujedino znači, da je upravo takav srebrni talir sigurno korišten kao plemićko platežno sredstvo u ondašnjem međimurskom bankarstvu. Nažalost, službeno je poznat tek jedan jedini primjerak, a čuva se u Muzeju Slavonije u Osijeku. Dakle, i kroz ove tek neznatne crtice o povijesti “s dlana ruke”, kako osobno vrlo rado nazivam numizmatiku, znanost o sakupljanju i proučavanju starog novca, vidljiva je sva veličina obitelji Zrinski. Jer, samo su odabrani plemićki pojedinci imali u ta vremena posebni privilegij i pravo uz kraljeve kovati svoj vlastiti novac. A kao što sam već ranije pripomenuo, novac sa hrvatskim obilježjem je povijesno gledano isključivo hrvatski novac pa su i tom činjenicim knezovi Zrinski dali ogromnog obola svekolikom razvoju hrvatske nacionalne kulture i baštine.

Darko Prebeg
About Darko Prebeg (26 Articles)
Dipl.ing. strojarstva. Živi i radi u Čakovcu.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*