Novo:

Nesretna ljubav Nikole i Izabele – sukob katolika i protestanata u Međimurju

Primjer iz prakse

Povijest našeg mjesta i okolice seže u daleku prošlost. Naselje se uzdiže na važnom geostrateškom položaju uz desnu obalu rijeke Mure, gdje je bio najlakši prijelaz preko rijeke, a na vrijednosti je još od prapovijesti. To potvrđuje kontinuiranost naseljavanja sve do današnjih dana. Kad smo na povijesnoj grupi razmišljale o našoj temi istraživanja, sjetile smo se legende koju su nam pričale naše bake i mame o hrabrom vitezu Nikoli Malakociju i njegovoj nesretnoj ljubavi Izabeli. Na satovima povijesti saznali smo da priča nije izmišljena nego se odvijala u našem susjedstvu. Legenda o Nikoli i Izabeli se često spominje u povijesnim izvorima i usmenoj predaji, no opsežna i detaljna povijesna istraživanja o tome događaju nisu provedena. Čitanjem legende zapitale smo se što je istina u ovoj nesretnoj ljubavnoj priči. Zanimalo nas je postoje li tragovi Malakocijevog života u usmenoj, pisanoj i materijalnoj povijesnoj baštini. Druga važna teza koja nam se nametnula iz legende je uloga protestantizma u život Nikole Malakocija i povijesti Međimurja.

Tragom postavljenih pitanja krenule smo u istraživanje povijesnih izvora. U otkrivanju pozadine legende koristile smo se analizom usmene predaje intervjuirajući nekoliko kazivača kojima je ova legenda poznata (Đuro Horvat iz Lapšine, Ivan Petermanec iz Žabnika, Valentin i Slava Malekoci iz Gornjeg Kraljevca). Kako bi saznale povijesni kontekst legende proučavale smo stručnu literaturu zavičajne povijesti, od zapisa pučkih priča i legendi, raznih pregleda povijesti Međimurja, spomenica župe i škole, školske udžbenike te povijesne članke u časopisima i na internetu. Pripovijest o Malakociju zapisuju hrvatski i mađarski povjesničari 19. stoljeća: Ivan Kukuljević Sakcinski (1868.), Gjula Kovats (1887.) te kasnije Franjo Bučar (1913.), Rudolf Horvat (1944.) i Anđela Horvat (1956.), pozivajući se na staru predaju i kanonske vizitacije. U objašnjavanju razlika između katolika i protestanata pomogla nam je vjeroučiteljica. Kad smo sakupile dovoljno informacije izašle smo na lokacije iz priče (Lapšina, Gradišćak, Čakovec) kako bi utvrdile ima li materijalnih ostataka. Na suradnji zahvaljujemo i Muzeju Međimurja iz Čakovca koji nam je pomogao u istraživanju i ustupio nam korisne informacije i fotografije.

Legenda o Nikoli Malakociju

Nikola i Izabela

Legenda je pripovijest u prozi ili stihovima u kojoj su povijesno-bibliografski podaci isprepleteni s fantastičnim događajima. U našoj legendi riječ je o životu neke osobe ili o nekom događaju u kojemu je dio priče izmišljen ili obogaćen maštom.

Legenda o Nikoli Malakociju započela je njegovom pobjedom na turniru srednjevjekovnih vitezova u Čakovečkoj utvrdi. Zbog njegovog siromaštva, a velike hrabrosti, Juraj Zrinski mu pokloni Gradišćak i zemlju sve dokle može baciti buzdovan. Idila između Nikole Malakocija i Izabele Petroci započela je na turniru kada je pobjedniku morala predati pehar. Njezinu ocu je smetalo njegovo siromaštvo. To se promijenilo kada je na dar dobio Gradišćak s okolicom. Odlučili su se zaručiti, a na zaruke je pozvano birano društvo. Među gostima našao se i nesuđeni Izabelin ženik Ivan Đulafi. Kada su trebali krenuti u crkvu sv. Martina na vjenčanje, Đulafi reče Izabelinu ocu da Nikola nije katolik već protestant. Ta vijest potresla je Izabelinog oca koji zabrani daljnji obred. Nakon nekog vremena čuo se vrisak jer se Izabela od žalosti bacila s kule dvorca. U cijeloj okolici zavladala je velika žalost. Nikola je odlučio porušiti Gradišćak jer ga je podsjećao na nesretnu ljubav, a novi dvorac Lapšinu sagradio je na mjestu pada buzdovana kojeg je bacio s Gradišćaka. Tu je u žalosti živio do smrti, a pokopan je u crkvi sv. Martina.

Nikola Malakoci

Nikola Malakoci

Povijesne ličnosti iz legende

Juraj IV. Zrinski Stariji rođen je 12. travnja 1549. godine, a umro 1603. Njegov otac bio je Nikola Šubić Zrinski, veliki branitelj Sigeta i borac protiv Osmanlija u 16. stoljeću te prvi Zrinski, gospodar Međimurja. Upravo u samom Zrinskom gradu u Čakovcu rođen je Juraj Zrinski. Kao rođeni Međimurac cijeli svoj život proveo je u Čakovcu. Smrću svoga oca, Juraj je sa 17 godina došao na čelo obitelji. Nastavio je s dužnostima svoga oca u obrani hrvatskih zemalja od Osmanlija pa je u Međimurju dao sagraditi više utvrda. Zbog važne uloge u obrani Hrvatske i Ugarske od Osmanlija, stekao je veliku moć. Juraj Zrinski je 1570. godine otvoreno ispovijedao protestantsku vjeru koja je u Međimurje doprla u vrijeme njegova oca. Prešavši na novu vjeroispovijest počeo je progoniti katoličku crkvu. Prema mnogim izvorima u tome je poslušao savjet baruna Nikole Malakocija, njegovog prijatelja i savjetnika. Po uzoru na ostale protestantske velikaše u Nedelišću je uredio vlastitu tiskaru, tada jedinu u Hrvatskoj.  U njoj su se od 1571. – 1586. godine tiskala protestantska djela od kojih je najpoznatiji „Decretum“ varaždinskog bilježnika Ivana Pergošića. Umro je kao protestant 1603. godine u malom mjestu Vép na zapadu Mađarske, a pokopan je u obiteljskoj grobnici u sklopu samostana u Sv. Jeleni u Šenkovcu, a svoju vjeru prenio je i na sinove Nikolu VI. i Jurja V.

Malakocijevi (Ivan Simonich de Malakocz) se kao posjednici u Lapšini spominju već 1544. godine. Posjede im je potvrdio Juraj IV. Zrinski, prijatelj obitelji. Naš junak iz legende Nikola Malakoci, bio je barun i zapovjednik tvrđave Bajča (Bajcsavar) u južnoj Mađarskoj. Rođen je 1547., a umro 10. veljače 1603. godine. Odlikovao se izvanrednom snagom i neustrašivošću. Bio je gorljivi pristaša protestantizma. Njegov sin Nikola II. Malakoci Susjedgradski dobio je titulu baruna 1614. godine, poveljom kralja Matije II. izdanom u Linzu. Nikola II. bio je najbogatiji i najugledniji hrvatski aristokrat protestantske vjere. Njegov nasljednik barun Nikola III. spominje se 1667. godine kao posjednik u Međimurju, a njegovom je smrću s povijesne scene nestala ta ugledna hrvatska obitelj.

Kao protestant Nikola I. Malakoci je do svoje smrti živio u Lapšini, a pokopan je u crkvi sv. Martina. U toj se crkvi nalaze tri groba, jedan ispod glavnog kora, drugi na sporednom oltaru Srca Isusova, a treći ispod glavnog oltara sv. Martina. Ovaj treći je po kazivanjima mještana grob Nikole I.. Pedesetih godina 20. stoljeća crkvu je posjetila mađarska barunica Mallakoczy, koja je kod glavnog oltara zapalila svijeću za svojega pretka. Ne zna se tko je pokopan u te dvije preostale grobnice. Kazivač Valentin Malekoci naveo je da se na vanjskom zapadnom zidu nalazila još jedna ploča s posvetom Nikoli Malakociju. Nažalost te ploče danas nema. Njegov nadgrobni spomenik je 70-tih godina 19. stoljeća prenesen iz Sv. Martina na Muri u dvorac Feštetića u Pribislavec, a danas je izložen u lapidariju Muzeja Međimurja. Na njemu su uklesane ove riječi: „Ovdje počiva plemeniti gospodin Nikola Malakoci, bajčavarski kapetan, njegovog veličanstva gospodina grofa Jurja Zrinskog savjetnik, preminuo u ljetu gospodnjem 1603, veljače 10.

Podaci o ostalim osobama iz legende jako su šturi u povijesnim izvorima. Obitelj Petroci (Petrozzi) spominje se kao jedna od plemićkih obitelji u Međimurju, no o samoj Izabeli (Isabela ili Arabela, kako se još navodi u izvorima) nema podrobnijih saznanja. Plemić mađarskog podrijetla Ivan Đulafi (Gyulaffy) također nam je nepoznanica. Obje plemićke obitelji spominju se kao sudionici Zrinsko-frankopanske urote 1671. godine.

Geografski smještaj

Priča počinje na viteškom turniru za gospodara Jurja Zrinskog IV. u čakovečkom renesansnom utvrđenom gradu. U srednjem vijeku turnir je viteška igra koja se sastoji od nadmetanja vitezova sa namjerom vojnog obučavanja i vježbanja sudionika. Najčešće su u pitanju borbe zatupljenim kopljima i mačevima na konjima i bez konja, kao i takmičenje u gađanju lukom i strijelom u pripremljenu metu. U razvijenom srednjem vijeku turniri poprimaju svečani karakter, a njihovi nezaobilazni promatrači postaju žene koje su sjedile na posebno uređenim tribinama i nakon završetka igara nagrađivale najbolje vitezove.

Castellum Lapšina (akvarel iz kodeksa Patačića, 18.st.)

Castellum Lapšina (akvarel iz kodeksa Patačića, 18.st.)

Nakon pobjede Nikole Malakocija na turniru slavlje se seli u ljetnikovac Zrinskih u Gradišćak. Lokacija toga dvorca još nije znanstveno utvrđena. U većini verzija legende navodi se Venec, najviši dio Gradišćaka, kao mjesto odakle je Nikola bacio buzdovan. Razlozi koji govore u prilog toj tezi su što je Venec najveći brežuljak okolice (297,6 m nadmorske visine) te pruža izvrsnu preglednost teritorija. Na vrhu brežuljka je ravni plato pogodan za gradnju. Prema izjavama naših kazivača na toj lokaciji prilikom gradnje vikendica i obrade vinograda mještani su nalazili kamenje i kamene blokove te tragove zidova. Nažalost do danas nije sačuvan ni izgled, ni opis ovoga dvorca, a prema legendi porušio ga je sredinom 16. stoljeća Nikola Malakoci nakon što se s njega u smrt bacila Izabela. Vjerojatniji razlog njegova rušenja bio bi sukob između katolika i protestanata ili s Osmanlijama. U povijesnim izvorima nije zabilježen nijedan veliki oružani okršaj između protestanata i katolika na ovome području u 16. i 17. stoljeću, ali znamo da su 1586. godine u dva navrata Osmanlije provalile u Međimurje. Mnogo je sela popaljeno, a oko 2000 ljudi je odvedeno u ropstvo. Možda su upravo oni srušili Gradišćak.

Nikola je u Lapšini sagradio svoj drugi dvorac Castellum Lapsina i u njemu živio do svoje smrti 1603. godine. Zapravo je gradnju započeo već Juraj Zrinski IV. kao jednu od utvrda na Muri za obranu od Osmanlija. Lokacija toga dvorca je dobro poznata i zabilježena. Najpoznatiji prikaz dvorca sačuvan je kao akvarel u kodeksu Patačića iz 18. stoljeća. Prikaz nije skroz vjerodostojan, ali je karakterističan za to razdoblje. Mađarski etnolog Ferencz Gönczi u svojoj knjizi iz 1895. godine objavljuje fotografiju dvorca. Na fotografiji se vidi da je dvorac zapušten i djelomično porušen. Nakon Malakocija Lapšina je bila sjedište baruna Locatelle (jednog od sudionika Zrinsko-frankopanske urote), a kasnije ga kupuje markiz de Prye, plemić francuskog podrijetla, te 1698. godine Baltazar Patačić. Predaja kaže da su se u to vrijeme u podrumima dvorca nalazila najbolja vina koja su se pila i na samom bečkom dvoru. Godine 1708. dvorac su opustošile Rakocijeve čete, ali se on uskoro obnavlja i to za vrijeme svojih novih vlasnika, grofova iz porodice Althan. Međutim upravo u to vrijeme uslijedilo je i njegovo zapuštanje i propadanje. Utvrda se spominje još u jednoj kanonskoj vizitaciji 1768. godine. Prema tome Lapšinu nisu razorile turske čete. Razorio ju je nemar i nebriga njenih vlasnika. Raspadanje zidina tvrđave teklo je vrlo polako, tako da su posljednji građevinski materijal seljaci raznijeli tek 1934. godine.

Uz vodstvo i pomoć našeg kazivača Đure Bogdana obišle smo lokaciju nekadašnjeg dvorca i uočile smo ravni plato na kojem je bio dvorac, promjene u boji trave na mjestu gdje su temelji i dio opkopa koji je išao oko dvorca. Glavni prilaz dvorcu zvao se „Bela Dvera“, što je sačuvano u lokalnom nazivu današnje ulice koja vodi do lokacije. U šumi iza lokacije dvorca sačuvan je „mejni“ (granični) kamen. Tok rijeke Mure danas je bliže lokaciji za otprilike 10 metara, pa je dio stare ceste uništen. Jarak koji je okruživao dvorac zatrpan je 1975. godine zbog niveliranja tla i moderne gradnje. Na temeljima nekadašnjeg dvorca nema suvremene gradnje ni visokog raslinja što govori u prilog da su tu još plitko zakopani temelji. Građevinski materijal dvorca do 1934. godine odnijeli su lokalni stanovnici kako bi ga iskoristili za gradnju svojih kuća koje možemo naći u Lapšini i Sv. Martinu na Muri (Dunajska ulica). Đuro Bogdan je na lokaciji dvorca pronašao kameni ulomak s uklesanom 1913. godinom. Kamen je vjerojatno bio dio ulaznih vrata dvorca, a godina bi označavala vrijeme obnove. Arheološka istraživanja ovog lokaliteta nisu provedena pa su naši zaključci doneseni na temelju terenskih promatranja i ispitivanja lokalnog stanovništva.

Pojava protestantizma u Međimurju i sukob s katolicima

Na početku našeg istraživanja postavile smo tezu da ova priča o nesretnoj ljubavi Izabele i Nikole zapravo govori o sukobu katolika i protestanata u Međimurju. Protestantizam je naziv za crkvene i vjerske zajednice proizašle iz reformacije njemačkog svećenika Martina Luthera. On je na vrata svoje crkve u Wittenbergu 1517. godine istaknuo proglas od 95 teza u kojima je napao postupke Crkve te tražio raspravu o prodaji oprosta, prodaji crkvenih položaja i drugim zloupotrebama unutar Crkve. Namjera mu je bila potaknuti promjene, ali su crkvene vlasti odgovorile njegovim isključenjem i žestokim progonom. Nakon jedne odluke o zabrani širenja reformacije, Lutherovi su pristaše protestirali te su po tome dobili ime protestanti, a pokret protestantizam. Ovaj raskol unutar Crkve uzrokovao je vjerske ratove u 17. stoljeću.

Reformacija u Hrvatskoj najviše se proširila na njezinim rubnim dijelovima, u Istri i Primorju te Međimurju. Juraj IV. Zrinski je 1570. godine otvoreno priznao da je protestantske vjere koja je u Međimurje doprla u vrijeme njegova oca iz Štajerske. Prešavši na novu vjeru Juraj IV. je počeo primjenjivati načelo Cuius regio, illius religio (Čija je zemlja, njegova je i vjera) i progoniti katoličke svećenike. Progonom svećenika oštećene su brojne crkve u Međimurju. Na njihova mjesta Zrinski je namjestio protestantske propovjednike. Katolička vjera zadržala se jedino u pavlinskom samostanu sv. Jelene u Šenkovcu, no ne zadugo. Najgori progon dogodio se 1580. godine kada je razoren samostan, a redovnike su mučili. Samostanski prior Šimun je nakon dugotrajnog mučenja, bačen u zatvor, gdje je i umro kao kršćanski mučenik. Krajem 16. i početkom 17. stoljeća u Međimurju su bile 23 protestantske župe, među njima i Sv. Martin na Muri. Nakon što su se sinovi Jurja IV., Nikola i Juraj V. 1613. godine odrekli protestantizma nastalo je u Međimurju razdoblje katoličke obnove.

Razlike između katolika i protestanata

Postoji nekoliko važnih razlika između katolika i protestanata. Najvažnija razlika je pitanje autoriteta Svetoga pisma. Protestanti vjeruju da je Biblija najveći i jedini autoritet i odbacuju papinsku vlast i crkveno učiteljstvo, a katolici vjeruju da kršćanina podjednako obvezuju i Biblija i predaja. Protestanti podržavaju mišljenje da samo vjera i milost spašavaju čovjeka, a ne i sakramenti i dobra djela. Od sedam svetih sakramenata priznaju samo krštenje i djelomično euharistiju. Zabranjeno im je štovanje svetaca, anđela i svetih slika.

Protestantizam u Lapšini i Sv. Martinu na Muri

Uz Čakovec i tiskaru u Nedelišću, Lapšina postaje u drugoj polovici 16. i početkom 17. stoljeća jedan od centara protestantizma u ovom djelu Hrvatske, s obzirom da je Malakoci bio vatreni pobornik tog vjerskog pokreta. Protestantizam je imao važnu ulogu u razvoju obrazovanja u Međimurju i Sv. Martinu na Muri. Najranije zapise o djelovanju protestantskih učitelja u ovome području nalazimo u 17. stoljeću, točnije 1640. godine kada se u Sv. Martinu na Muri (Pomorju), spominje učitelj protestant Nikola Bruckcak. Poučavalo se na materinskom jeziku. Tiskale su se knjige namijenjene učiteljima kao priručnici za širenje protestantske vjere i opismenjivanje puka. U kanonskoj vizitaciji iz 1649. godine navodi se kako u Pomorju ima više žitelja „krivovjernika“ nego katolika. Iako je u drugoj polovici 17. stoljeća protureformacija još trajala, protestantizam se u Međimurju još dugo vremena održao.

Zaključak

Cilj našeg istraživanja bio je postaviti povijesni kontekst legende o Nikoli Malakociju i Izabeli Petroci. U prvom koraku u analizi legende potrebno je bilo izdvojiti povijesno točne podatke od onih dodanih stoljetnim prepričavanjem. Istraživanjem stručne literature doznale smo da su osobe iz priče stvarni i važni sudionici prošlosti Međimurja. Juraj IV. Zrinski jedan je od najistaknutijih članova obitelji Zrinskih. Započeo je s postavljanjem obrambenog lanca prema Osmanlijama na rijeci Muri, uspostavio i omogućio razvoj tiskarstva u Hrvatskoj te širio protestantizam u našim krajevima, ali i okrutno progonio katoličke svećenike. Nikola Malakoci zabilježen je u povijesti kao gospodar Gradišćaka i Lapšine, prijatelj i savjetnik Jurja IV. i gorljivi širitelj protestantizma u Međimurju. Ostale plemićke obitelji koje se spominju u legendi dio su međimurskog plemstva 16. i 17. stoljeća, ali poimence im nismo uspjele dokazati povijesno postojanje. Lokacije čakovečkog Grada i Lapšine su dobro pismeno i slikovno dokumentirane, jedino ostaje upitan položaj dvorca u Gradišćaku. Najvjerojatnija je lokacija Venec, najviši dio Gradišćaka zbog dobrog preglednog položaja okoline kao i čestog spomena u usmenoj predaji. Izmišljeni dio priče je bacanje buzdovana ili praćke s Venca do 2 km udaljene Lapšine. Ovaj dio priče vjerojatno se simbolički odnosi na čin darivanja posjedom u Lapšini Nikolu Malakocija za zasluge u ratu protiv Osmanlija, njegovu vjernost obitelji Zrinskih te pomoć u širenju protestantizma u Međimurju. Ljubavna priča između Nikole i Izabele je moguća, iako nismo uspjeli pronaći podatke o Izabeli. Njihove zaruke i kasniji nesretan događaj mogli bi datirati u 60-te ili 70-te godine 16. stoljeća. Što se tiče rušenja dvorca u Gradišćaku sredinom 16. stoljeća, vjerojatnija je mogućnost njegovog propadanja zbog sukoba s Osmanlijama ili zanemarivanja. Lapšina je od vremena Malakocija pa do sredine 17. stoljeća bila jedno od najjačih uporišta protestantizma u Međimurju. Da je vladala netrpeljivost između katolika i protestanata govori nam nesretna ljubav Nikole i Izabele, ali veći sukobi nisu zabilježeni. Župa Sv. Martin na Muri je u 16. i prvoj polovici 17. stoljeća jedna od najvećih protestantskih zajednica Međimurja.

Legenda o Nikoli i Izabeli spomen je na burno i prevrtljivo razdoblje u prošlosti našeg kraja, a ljubavnom pričom sačuvan je dio naše povijesne baštine.

Prilozi

Transkripti razgovora s kazivačima

Ispitivači: Katrin Nedeljko, Lucija Šilec, Petra Novinščak
Ispitanik: Ivan Petermanec, Žabnik
Mjesto: Sv. Martin na Muri
Datum: 13.12.2008.

Gospodine Petermanec, znate li legendu o Nikoli Malakociju?
–    Znam, često sam ju pričao. To vam je legenda o vitezu Nikoli koji je u Čakovcu pobijedio na turniru i tu se u njega zaljubila Izabela. Kad su u Gradišćaku slavili pobjedu, Zrinski, njegov prijatelj mu je rekao da koliko daleko baci kamen s praćkom s Venca, to će mu pokloniti. Nikola je bacio kamen do Lapšine i tu je sagradio svoj dvorac.
Znate li nastavak te legende, odnosno njegove zaruke s Izabelom Petroci?
–    O tome bi vam više mogao reći moj prijatelj Valent Malekoci koji mi je više puta govorio o toj legendi i ponosi se prezimenom koje nosi. Budem vas odveo k njemu.
Znate li nešto više o osobama iz legende?
–    Znam da se u crkvi u Sv. Martinu nalazi grob Malakocija pri glavnom oltaru, morem vam pokazati. V crkvi su tri groba, jeden pred korom tu gdje su prije bili stupovi koji su ga podržavali. Taj su grob otvarali kad sam išao u osnovnu školu za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, 1931. Išli smo gledati, ne znam tko je to otvorio samo smo kao djeca promatrali. Kad su podigli ploču tu je bio rastresen samo pepeo.
Zašto su otvarali grob, jesu li provodili nekakvo istraživanje?
–    Kad su širili kor morali su pojačati stupove, pa su prije toga otvorili grobnice. Ne znam tko je tada to provodio, ali su o tome istraživali naš bivši župnik Tota Blaž i Jelić i  napisali knjigu.
A drugi grobovi?
– Jedan je pri Srcu Isusovom, ne znam da li je tamo još udubina pri vratima. Čuo sam kao dijete da su ljudi govorili da je tu netko zakopan, te se je grobnica „posela“.
A Malakocijev grob?
– On je pri glavnome oltaru. Sjećam se da je pred 30 godina u crkvu došla nasljednica Malakocijevih, grofica iz Mađarske, koja se poklonila i zapalila svijeću iza glavnog oltara.
– Znam da je pri kapelici u Martinu grob, jer sam kao dijete vidio kostur. Išli smo iz škole, pa smo vidjeli kad su podigli ploču, mogli smo gledati, ali ništa dotaknuti jer se sve raspadalo. Kostur je još bio u grobnici, ali nije bilo rake, valjda je istrunula. Prije su rake bile od topolove i vrbove daske i kako nije bilo grobara ljudi su s parme trgali daske kad je neko umro i nosili tišlaru da napravi raku.
Znate li još nešto vezano uz Malakocija?
–    Najbolje bi bilo da se odvezemo k Malekociju v Gornji Kraljevec i njega pitate. Znam da ima jedna kuća v Kapelšćku za koju su rekli da je isto pripadala Malekocijevima.

Ispitivači: Katrin Nedeljko, Lucija Šilec, Petra Novinščak
Ispitanici: Valentin i Slava Malekoci, Gornji Kraljevec
Mjesto: Gornji Kraljevec
Datum: 24.01.2009.

Gospodine Malekoci, prema prezimenu vi bi mogli biti potomak Nikole Malakocija?
–    Mi smo Malekocijevi iz obiteljske loze koja je živjela u Križovcu, Peklenici i Kraljevcu. Moj pradjeda Mikola Malekoci koji je bio rođen oko 1820. godine, iz Lapšine se doselio u Kraljevec. Ne znam kako je izgledalo naše rodoslovlje prije moga pradjeda i koliko smo povezani s Nikolom Malakocijevim iz vaše priče.
Što nam vi možete ispričati o legendi?
–    Taj Malekoci vam je bio jedan jaki čovjek, rekli bi div. Grof mu je dao da baci buzdovan i kako daleko baci bude njegovo na 4 ugla. I na Lapšini mu je onda dao dvorca napraviti. Toga Malakocija, njegovo poprsje imate u Starom gradu u Čakovcu odmah kako uđete unutra. I buzdovan je tamo.
Znate li gdje je pokopan Nikola Malakoci?
–    Pričao mi je pokojni Mirko Turk, da je nadgrobna ploča bila u crkvi Sv. Martina s vanjske strane na zapadnom zidu.
To je ona ista nadgrobna ploča koja je u muzeju?
–    Ne, ta je bila pričvršćena na zid crkve, ne znam zašto je više nema i što se s njom dogodilo.
–    Ja vam o tome više ne znam, ali bi htio istražiti svoje obiteljsko stablo i vidjeti kako smo povezani s Nikolom Malakocijem.

Bibliografija

Izvori:

  • Bogdan Đuro, Lapšina
  • Legenda o Lapšini, priredio Drago Feletar, u Iz povijesti Međimurja, Ogranak Matice hrvatske, Čakovec 1968., 56.-57.
  • Malakocijeva ženidba, priredio Drago Feletar, u Iz povijesti Međimurja, Ogranak Matice hrvatske, Čakovec 1968., 58.-60.
  • Malekoci Valentin i Slava, Gornji Kraljevec
  • Petermanec Ivan, Žabnik
  • Spomenica OŠ Sv. Martin na Muri
  • Spomenica župe Sv. Martina na Muri

Literatura:

  • Beuk, Franka, Povijest školstva i prosvjete u Međimurju, Čakovec 1992.
  • Brdal, Željko, Madunić, Margita, Tragom prošlosti 6, udžbenik povijesti za šesti razred osnovne škole, Školska knjiga, Zagreb 2007.
  • Bunjac, Borka, Bunjac, Branimir, Jahn, Julijana, Matotek, Višnja, Puzak, Ivana, Šestak, Mario, Pregled povijesti Međimurja, Povijesno društvo Međimurske županije, Čakovec 2003.
  • Đurić, Tomislav, Sto najljepših legenda iz hrvatske prošlosti, Zagreb 1996.
  • Đurić, Tomislav, „Zrinsko-frankopanski gradovi i posjedi“, u Meridijan, časopis za zemljopis, povijest, ekologiju i putovanja, Zagreb, broj 84, travanj 2004., 28.-30.
  • Đurić, Tomislav, Feletar, Drago, Stari gradovi, dvorci i crkve sjeverozapadne Hrvatske, Biblioteka Cvrčak, Koprivnica 1992.
  • Feletar, Drago, „Još osam Zrinskih vertikala“, u Meridijan, časopis za zemljopis, povijest, ekologiju i putovanja, Zagreb, broj 84, travanj 2004., 31.- 35.
  • Gonszi, Ferencz, Međimurje. Ljudi, vjerovanja i običaji (Budapest 1895.); prijevod Ladislav Antauer, CKAK, Čakovec 1995.
  • Horvat, Rudolf, Poviest Međimurja, Matica hrvatska, Čakovec 1993.
  • Hrvatski enciklopedijski rječnik, K-Ln, Novi Liber, Zagreb 2004.
  • Kalšan, Vladimir, Međimurska povijest, Čakovec 2006.
  • Kalšan, Vladimir, Međimursko plemstvo (XVII. – XIX. st.), Muzej Međimurja Čakovec 1999.
  • Kolarić, Juraj, Tota, Blaž, Jelić, Stanko, Sv. Martin na Muri, Nova misao, Zagreb 1996.
  • Reformacija: protestanti i katolici, Ilustrirana povijest Crkve za mlade, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1981.
  • Šestak, Mario, Povijesni zemljovidi Međimurja, Povijesno društvo Međimurske županije, 2004.
  • Tomičić, Željko, Arheološka slika antike u Međimurju, u Međimurje-časopis za društvena pitanja i kulturu, broj 9, Čakovec 1986., 194.
  • Zajedno u ljubavi, udžbenik za katolički vjeronauk 7. razreda osnovne škole, HBK, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2007.
Petra Novinscak
About Petra Novinscak (5 Articles)
Profesorica povijesti i diplomirana arheologinja. Zaposlena u OS Sveti Martin na Muri.
  • Mihael

    Čestitke autorima. Od djetinstva slušam legendu drago mi je da je znanstveno obrađena.