Novo:

Nastanak i ukidanje Đurđevačke pukovnije i Varaždinskog generalata

Učestalim turskim napadima od sredine 16. stoljeća izdvojeno je od vlasti hrvatskog bana i sabora područje koje će se kasnije nazvati Varaždinski generalat. On je u početku bio podijeljn na četiri velike kapetanije – koprivničku, đurđevačku, križevačku i ivanićku. Stanovnici generalata su bili graničari i kroz 16. i 17. stoljeće im je glavna zasluga bila što su uspjeli zaštititi Srednju Europu od napada sila Osmanskog Carstva.

Pisana povijest piva počinje oko 3400.g.pr.Kr. U sumerskom gradu Uruku nađene se glinene pločice s popisima plaća i porezne potvrde na kojima se često nalazi znak za pivo-vrč s poprečnim crtama unutar njega. Pisana povijest piva počinje oko 3400.g.pr.Kr. U sumerskom gradu Uruku nađene se glinene pločice s popisima plaća i porezne potvrde na kojima se često nalazi znak za pivo-vrč s poprečnim crtama unutar njega.

Ponovnim preuzimanjem nadzora nad ugarskim i slavonskim područjima, koje je slijedilo nakon 1683. godine Varaždinski je generalat izgubio svoju funkciju, a time i opravdanost svog postojanja. U raspravi o ukidanju, zadržavanju ili premještanju generalata godine 1687. je kralj Leopold zajamčio ugarskim staležima njegovo ukidanje. U prilog tome se 1702. godine izjasnilo i bečko Dvorsko ratno vijeće. Unutrašnjoaustrijske oblasti i štajerski staleži su bili striktno protiv ukidanja Varaždinskog generalata. Zaokružena je sjeverozapadna granica generalata, a okolica Varaždina, Đurđevca i Ivanića su pripale ugarskoj Dvorskoj komori i stavljene su pod juristikciju Ugarske i Hrvatske. Kao najjači argument za zadržavanje generalata bile su povlastice krajišnika koje bi njegovim ukidanjem prestale postojati, jer bi ugarski i hrvatski staleži na silu povlaštene krajišnike pretvorili u podložne seljake. Pučanstvo generalata ne bi bez otpora prihvatilo ukidanje povlastica.

Generalat je ostao nepromijenjenim. Položaj krajiškog pučanstva se poboljšao. Neplaćena vojna služba svela se na minimum, jer su stražarske službe bile potrebne samo u ograničenom opsegu. Težište vojne službe moralo je biti premješteno na pohode izvan generalata. Od krajiškog vojnika koji je raspolagao sa zemljišnim posjedom trebao je postati vojnik koji je posjedovati zemlju, a kojega se u svako doba moglo angažirati na bilo kojem ratištu u redovnoj vojsci. Vojnici iz Podravine i okolice su sudjelovali kao pripadnici vojnokrajiških postrojbi u austrijskom nasljednom ratu (1740-1748.), sedmogodišnjem ratu (1756-1763.), ratu za bavarsko nasljeđe (1778-1779.), austro-turskom ratu (1788-1791.), francuskim revolucionarnim ratovima (1792-1800.), ratovima Napoleona (1805-1815.), talijanskim ratovima (1848-1849, 1859-1861. i 1866.) te u pohodu protiv mađarske revolucije. Većina dijelova Vojne krajine je imala, razvijajući se neovisno jedan o drugome, još sredinom 40-tih godina 18. stoljeća različite i nejedinstvene organizacije uprave. Varaždinski generalat, u koji je pripadao veći dio Podravine, sa sjedištem u Koprivnici (prije u Varaždinu), još je početkom 18. sotoljeća bio organizacijski podijeljen na četiri kapetanije (Đurđevačka, Koprivnička, Križevačka i Ivanićka) s različitom veličinom i brojem stanovnika. Te kapetanije su bile organizacijski podijeljene na različito velika vojvodstva. U promijenjenoj funkciji Vojne krajine, integriranje krajišnika u stajaću vojsku zahtijevalo je formiranje regimenti, bataljuna i kumpanija (satnija). Varaždinski generalat je 1745. godine bio reorganiziran u novi sustav regimentskih (pukovnijskih) uprava: Križevačku i Đurđevačku regimentu.

Podravina se nalazila u sastavu Đurđevačke regimente ili pukovnije. Glavno je središte bio Đurđevac, a osnivanjem Bjelovara tamo prelazi zapovjedni stožer. Đurđevačka pukovnija je u Podravini imala kumpanije ili satnije čija su središta bila: Peteranec (do 1829. godine je središte bilo Drnje), Novigrad, Virje, Đurđevac i Sokolovac. Varaždinski generalat i Đurđevačka pukovnije sa pripadajućim satnijama ukinuti su 1871. godine i pripojeni civilnom dijelu Hrvatske pod vlašću hrvatskog bana i sabora. Od tada se Podravina razvije u jedinstvenom političkom i upravnom sustavu.

Hrvoje Petric
About Hrvoje Petric (89 Articles)
Rođen 1972. u Koprivnici. Završio studij geografije i povijesti u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu zaposlen od 2001. Stručno se usavršavao u Sjedinjenim Američkim Državama, Sloveniji, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj i Izraelu. Doktorirao 2008. u Zagrebu. Sudjelovao na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. Autor je brojnih radova. Za svoj je rad nagrađivan. Predsjednik je Društva za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju. Urednik je znanstvenih časopisa «Ekonomska i ekohistorija» i „Podravina“. Izvodi nastavu na preddiplomskom i diplomskom studiju povijesti iz predmeta: Ekohistorija, Ekonomska historija, Hasburška Monarhija: imperijalna baština te Europske regije i hrvatska povijest ranoga novog vijeka.