Novo:

Mussolini, Novi život

Nicholas Farrell, Mussolini, Novi život, 2008. Iako pretpostavljamo da iz knjige ovakvog naslova nećemo puno toga novoga saznati postavlja se pitanje što doista znamo o Benitu Mussoliniju i originalno njegovoj politici fašizma? Služeći se stereotipima ustvrdili bi da se radi o teatralnom i polukomičnom desničaru, nesposobnom vojnom zapovjedniku i diktatoru koji je iskazivao snagu samo nad slabijima od sebe, počevši od talijanskih radnika preko Hrvata i Slovenaca sve do Etiopljana. Međutim, priča o Mussoliniju puno je slojevitija i što je još važnije, drugačija, nego je predstavljaju skraćene službene verzije njegovog životopisa. Mussolini je izvorno bio iskreni socijalist i ateist, a njegovo skretanje u novoosmišljeni desni pokret fašizam započeo je tek s izbijanjem Prvoga svjetskoga rata. On je još i prije nego je Italija ušla u vojni sukob s Austro-Ugarskom shvatio mogućnost političkog uspona kroz rat i posve nove društvene okolnosti koje će nastupiti poslije njega. U tom je smislu, iako je na neki način, izdao vlastitu savjest, Mussolini bio izvanredan vizionar i to do mjere, da je uspio utjecati na svjetsku povijest. To ga naravno ne opravdava u moralnom smislu i na koncu je njegov tragični kraj posve realan, očekivan i-pravedan!

 

Mussolini je još od 1914. krenuo uspostavljati režim u čijoj je biti bila nacija, koja se vodi apsolutnim sebeljubljem. Politika koju je kreirao svodila se na golu korist koju je Italija mogla ostvariti i sve drugo bilo je irelevantno. Nacija se je pritom trebala okupiti oko fašizma ne samo kao političkog već i duhovnog sustava, iako taj sustav nije bio ni približno razrađen poput komunizma ili nacizma. Fašizam je tako trebao zamijeniti i religioznost, a sporazum Mussolinija i pape iz 1929. imao je za cilj konačnu integraciju Talijana kao nacije, a ne prepuštanje njihove duše katolicizmu. Naime, papa je na određeni način još od 1870. predstavljao glavnu opozicijsku snagu talijanskoj državi, a njegove poslanice išle su toliko daleko da su Talijanima ne samo zabranjivale da sudjeluju u državnoj politici već i da uopće glasaju na izborima, čemu se dio ljudi pokoravao.

Bez obzira na pragmatiku, Mussoliniju se treba priznati da je putem fašizma često uspijevao rješavati državne probleme puno efikasnije nego dotadašnje ili kasnije talijanske demokratske vlade. On je riješio ne samo mučno „rimsko“ pitanje nakon gotovo šest desetljeća krize, već je i općenito popravio vanjsku i unutrašnju talijansku politiku, naravno,  prvenstveno gledajući s nacionalne strane. Mussolini je još 1919. shvatio da se drskost (konkretno d’Annunzia koji je osvojio Rijeku) isplati daleko više od stotina parlamentarnih rasprava. Zato je kasnije sam izborio pripajanje Rijeke i de facto Albanije, ponizio je Grčku osvajanjem Krfa, da bi na koncu osvojio Etiopiju bez ičijeg pristanka i vojnim sredstvima pomogao postaviti srodni režim u Španjolskoj. Italija je u vrijeme fašista napredovala u poljoprivredi i tehnologiji, lira je ojačala, a u sportskom smislu postala je prava velesila. Na primjer, talijanski nogomet je postao vrhunski baš u vrijeme Mussolinija, koji je, između ostalog, inzistirao na tjelesnom odgoju, koji je postao i obavezni predmet u školama.

Bez obzira na sve te privremene uspjehe, Mussolini u biti nije uspio kroz fašizam ponuditi ništa više od militarizma koji ga je dignuo, a na kraju upropastio. Čitajući knjigu često se zapitamo zašto je uopće Italija 1935. započinjala napad na Etiopiju, koji joj je donio samo nepotrebne i velike troškove, sukobio je sa većinom svijeta i gurnuo je u smrtonosni zagrljaj Hitlera. Doista, pritom je nevjerojatno saznati neke činjenice o odnosu Njemačke i Italije. Kao prvo, Njemačka je realno bila jedina europska zemlja koja je pomagala obranu Etiopije od Italije. Francuska i Velika Britanija su ustvari tu agresiju pomogle. Naime, talijanski ratni brodovi uredno prolaze kroz britanski Suez i tamo se čak i opskrbljuju naftom usprkos osudi Lige naroda i navodnim ekonomskim sankcijama. Njemačka, nasuprot tome, isporučuje oružje Etiopiji u želji da se Italija čim duže muči s osvajanjem kako bi se kompromitirala na Zapadu,  a u međuvremenu ona sama nesmetano zauzela Rajnsku oblast. Nakon osvojenja Etiopije Italija potpisuje famozni sporazum Osovina Rim-Berlin, čiji jedini pravi sadržaj je njemačko priznanje okupacije, koju nitko drugi nije htio priznati. Zapadne demokracije ustvari nisu shvaćale da su još od vremena Prvoga svjetskog rata same sustavno radile na udaljavanju Italije od sebe.

Mussolini nije mogao smisliti Hitlera, koji ga je više od desetljeća molio potpisanu sliku, koju mu on nije htio dati. Duce je dugo odbijao ne samo susresti se sa Führerom, već čak i sa onima koji su ga simpatizirali (poput engleskog fašista Mosleya). „Mein Kampf“ mu je bio posve odbojan, a provedbu Holokausta je kasnije svjesno opstruirao. Nakon 1937. dva lidera često su se susretala, a Mussolini je razgovore s Hitlerom opisivao je kao beskrajne monologe „luđaka“ i koliko god je mogao nastojao je voditi vlastitu politiku u odnosu na njega. Kad mu se konačno morao u potpunosti predati, sredinom 1942., teško je psihosomatski obolio i praktički čekao vlastitu smrt. Ipak, koliko god nacisti i fašisti bili različiti treba reći da je njihovo savezništvo bilo potpuno prirodno, daleko prirodnije nego recimo Churchilla i Staljina. Osim slične ideologije i nezadovoljstva versailleskim status quo, tome u priloggovori da je talijanska vlada koja je 1943. potpisala kapitulaciju bila daleko korumpiranija i nesposobnija od fašističke, a istovremeno nije zaustavila rat u Italiji sve do sloma Njemačke. Jedini pravi rezultat suradnje sa Saveznicima bio je stvarni slom talijanske vojske, izazivanje dodatnog građanskog rata i gubitak teritorija.

Iako je Mussolini od 1940-1943. odradio najsramotnije godine u kratkoj povijesti države Italije, gdje je trpio poraz za porazom (inače, čak i od vojske Kraljevine Jugoslavije, o čemu autor nije pisao), on je nesumnjivo vodio državu i u njezinom najsjajnijem razdoblju, od 1919.-1932. Hitler je doslovno obožavao Mussolinija, jer je iz njegovih poteza crpio inspiraciju, kao i cijeli drugi niz državnika (od Španjolske do Mađarske i Grčke, pa ako ćemo pravo, sve do jugoslavenskog kralja Aleksandra). Nacisti su uvijek otvoreno tvrdili da im je put do vlasti u Njemačkoj velikim dijelom omogućio-Mussolini! Štoviše, slom cijele Lige naroda prvenstveno je Mussolinijevo djelo. Popularnost Mussolinija u Italiji bila je ogromna i nije bila ni približno proizvod propagande, što se često tvrdi, a tragove tome možemo pratiti sve do današnjih dana.

Čitanje Mussolinijeve biografije korisno je i da se još jače uoče velike geostrateške greške sile Osovine koje su dovele do njihovog poraza. Savez Njemačke i SSSR-a potpuno je poremetio odnose u Europi i samo uzrokovao štetu za Osovinu. Ideolozi su bili potpuno razočarani, a istovremeno je ulazak sovjetske vojske u Rumunjsku natjerao Italiju na nepromišljen (nedovoljno pripremljen) napad na Grčku, kako bi branila svoje interese na Balkanu, koji su smatrali svojom sferom utjecaja. Talijanski poraz ujesen 1940. srušio je moral vojsci i narodu, ojačao Veliku Britaniju, omogućio otpor Kraljevini Jugoslaviji i u konačnici uzrokovao njemački slom kod Moskve, jer je početak Barbarosse odgođen za ključnih mjesec i pol dana. Mussolini je ispravno procijenio da se rat treba dobiti na Sredozemlju, a da je SSSR nebitan, jer je Staljin odustao od Lenjinove ideje širenja komunizma. Da je mogao, Mussolini bi sam vodio takav rat, ali čini se da ga ni on nije imao sposobnosti započeti na vrijeme, a kamoli da bi ga Italija imala volje i snage slijediti. Ali, da je Hitler bio dovoljno sistematičan, ne bi dozvolio britansko povlačenje iz Dunkuerquea, niti osnivanje države Vichy, kojoj je prepustio kontrolu sjeverozapadne Afrike, a posebno bi se zauzeo za zauzeće Gibraltara, Malte i Sueza. Na taj način osigurao bi i talijanske stečevine u Etiopiji, ojačao savezništva, stekao dovoljno nafte i drugih sirovina i što je najvažnije, mogao se, uz punu talijansku pomoć okrenuti čak i uspješnijem ratu sa SSSR-om. Primjerice, u lipnju 1940. Malta je bila potpuno nebranjena, a kasnije se zbog tog otoka moraju angažirati značajne snage Luftwaffea i zbog njega je Rommel izgubio velike količine opskrbe namijenjene za rat u Egiptu. Pri samoj kulminaciji bitke za Kursk 1943. Hitler povlači sa tog mjesta oklopne divizije da bi ih poslao u obranu-Sicilije!

U knjizi fasciniraju i mnogi zanimljivi detalji, npr. o Skorzenyjevom oslobađanju Mussolinija ili masovnom njemačkom pokolju nad pobunjenim talijanskim vojnicima u Grčkoj. Skorzeny je prilikom odvođenja Mussolinija skočio s jedrilicom u ambis i to s kozje staza s koje su prethodno i njih dvojica čistili kamenje. Padajući, Skorzeny je ispravio letjelicu, a Mussoliniju se kao ljubitelju brzih auta i pilotu-amateru takva ludost vjerojatno jako svidjela.

Neobično je usporediti kako su i Hitlerova ljubavnica Eva Braun i Mussolinijeva Clara Pettacci obje rođene u veljači 1912. i poput nekih vremenski blizanki dobrovoljno slijede dva diktatora u smrt u razmaku od 48 sati. Dok promatramo okolnosti Mussolinijeve smrti uza svo razumijevanje takvoga čina ipak osjećamo i stanovito gađenje prema izvršiteljima, koji sve do danas nisu javno priznali tko je i po čijoj odluci izvršio to ubojstvo, kao i ubojstva članova njegove pratnje. Ako se potrudite, pa na Youtube-u pogledate mrcvarenja tijela ubijenih na ulicama Milana, možete osjetiti čak i sažaljenje. Možda je prepuštanje srednjovjekovnom linču mase izazvao strah ljevice u Italiji da Mussolinija saveznici neće osuditi na smrt. Sasvim sigurno je Mussolinijeva različitost od Hitlera predstavljala razlog da se 1957. dozvolio njegov ukop u obiteljskoj grobnici, koja je danas odredište stanovitog hodočašća.

Na kraju čitanja zaključujemo da Mussolini nije osobito privlačna povijesna ličnost, ali da je svakako najistaknutiji talijanski političar Suvremenog doba. Neobični i radikalni politički sustav fašizam bio je toliko osobni projekt da bi ga gotovo mogli poistovjetiti s jednim čovjekom. Iz tog razloga, Mussolinijeva biografija vrlo je važno djelo u historiografiji, koje je uz pomoć kvalitetnog pristupa autora, postalo dostupno širem čitateljstvu. Interes prema ovom djelu svakako pojačava i činjenica da je izazvalo poprilične rasprave u javnosti zbog otvorenog stila izlaganja. Neki tvrde da je knjiga kontroverzna, ali meni osobno u njoj nema ničega posebno spornoga. Zbog svega navedenoga, kad budete u mogućnosti-neizostavno pročitajte!

Moja ocjena: sedam (7)

Branimir Bunjac
About Branimir Bunjac (37 Articles)
Dr.sc. Branimir Bunjac radi kao učitelj povijesti u OŠ Podturen. Predsjednik je Povijesnog društva Međimurske županije. Izdao je nekoliko knjiga povijesne tematike. Od 2016. godine saborski zastupnik.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*