Novo:

It isn’t peace for our time: Münchenski sporazum 1938.

Münchenski sporazum predstavlja prvi lukavi iskorak Adolfa Hitlera s obzirom na tadašnje svjetske moćnike. U ovome radu opisana je Führerova vanjska i unutrašnja politička taktika koje su dovele do sporazuma, ali i zbivanja u Čehoslovačkoj koja su pogodovala istome. Na kraju rada su zaključna razmatranja autora o učincima sporazuma na danji tijek povijesti i razvoja nacizma koja će dovesti do Drugoga svjetskog rata.

Unutrašnja i vanjska politika Führera

Prije početka političkoga uspona u Njemačkoj, Adolf Hitler je svoj program obilježio rasizmom i antisemitizmom kao temeljima nacionalističke doktrine mržnje. Uz to, koncepcija Lebensrauma jedan je od osnovnih principa Hitlerove, kako unutrašnje, tako i vanjske politike, koji je postavljen još 1920. kao jedna od teorija Njemačke radničke partije. Po prvi puta u pisanom obliku svoje ciljeve je predstavio u knjizi Mein Kampf (1924. – 1925.), koju je, na žalost, čitalo premalo europskih političara. Nakon mirovne konferencije u Versaillesu (1919.) često propagira činjenicu kako je njemački narod nepravedno stradao prema diktatu iste. To potvrđuje citat iz njegova govora 12. rujna 1938. na stadionu u Nürnbergu: „Moj je program oduvijek bio poništavanje versailleskog ugovora. (…) Ne može se nabrojiti koliko puta sam ponovio te riječi: napuštanje versailleskog ugovora.“

U to vrijeme Njemačka  doživljava  ekonomski uspon (1932. – 1937.).  Osim industrije i vojne snage su sve brojnije. U listopadu 1933. Hitler je napustio konferenciju o razoružavanju, a nešto kasnije i Ligu naroda. Tada je temeljna njemačka vojska brojila 100 000 aktivnih pripadnika unutar formacije imena Reichwehr. Iako je Francuska s Njemačkom prekinula pregovore, a de facto i diplomatske odnose (1934.), Velika Britanija na čelu s MacDonaldom i sirom Simonom još uvijek je na stranu Njemačke, za koju je smatrala, da je opterećena francuskim imperijalizmom. Maršal Philipe Péntain je izjavio da će Njemačkoj trebati dosta vremena da sustigne Francusku u ulaganjima u nacionalnu obranu. Usprkos tome, Hitler od 1935. godine uvodi obvezni vojni rok za sve mlade i sposobne Nijemce te iste godine osniva njemačke zračne snage imena Luftwaffe. Unatoč pojačanju vojnih jedinica i ratne spreme, a usprkos versailleskom ugovoru, Velika Britanija, Francuska, Sjedinjene Američke Države i Italija tek samo mirno protestiraju. Čak štoviše, Njemačka 21. svibnja 1935. donosi Zakon o obrani Reicha kojime ona broji 35 divizija te imenuje Wermacht regularnom vojskom koja u dogledno vrijeme mora novačiti i pripremati kadete, a uskoro njemačke vojnike.

Čehoslovačka i Njemačka do 1938.

Apsolutna zastupljenost stanovništva njemačkoga porijekla u granicama Čehoslovačke, označeno smeđom bojom

Apsolutna zastupljenost stanovništva njemačkoga porijekla u granicama Čehoslovačke, označeno smeđom bojom

Jedna od teorija plana Adolfa Hitlera za Veliku Njemačku glasi da svi narodi koji su govorili njemačkim jezikom ili nekim njemačkim jezičnim dijalektom moraju biti dio te velike državne tvorevine. Tako, nakon Anschlussa (1938.), on je uvidio na jugoistočnim granicama svoje države područje Sudeta u Čehoslovačkoj koje je brojilo oko 3 500 000 sudetskih Nijemaca.

Prag zbog straha od njemačkog radikalizma 25. lipnja 1933. donosi odluku o Zakonu 201, koji omogućuje vladi suspendiranje ili ukidanje ekstremnih stranaka ako bi one ugrožavale samostalnost, konstitucionalno (parlamentarno) jedinstvo, integritet, demokratski i republički oblik vladavine ili ako bi ugrožavale sigurnost Čehoslovačke Republike. Tom su odlukom lokalna nacistička stranka i njemačka nacionalistička sudetska stranka odmah, de iure, ali ne de facto, ukinute. Nekoliko sljedećih zabrana tog zakona uključivale su i zabranu na prikupljanje novčanih sredstava i pristaša, nošenje uniformi ili amblema zabranjenih stranaka te bilo kakvo okupljanje članova tih stranaka, pod bilo kakvim opravdanjem. Također, članovima zabranjenih stranaka bilo je oduzeto pravo na privatnost korespondencije te ih se moglo zadržavati na neodređeno vrijeme unutar nekih lokacija ili im se moglo zabraniti boravljenje na određenim lokacijama.

Područje Sudeta, tj. Sudetske oblasti, ulazi u sastav Čehoslovačke nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije. Oblast je imala kako privredni tako i strateški značaj; dosta razvijenu industriju, a posebice šumarstvo. Iako je nacionalno kompaktna, politički je izrazito nejedinstvena. Na tome području od 1935. djeluje Njemačka sudetska partija (SdP, prema Sudetendeutsche Partei) na čelu s Konradom Henleinom. Netom nakon osnutka, stranka nije štetila vlasti Čehoslovačke jer nije tražila radikalne promjene, ali je isticala neravnomjerni položaj vlasti prema sudetskim Nijemcima. Nota bene, sudetska partija je bila marionetska i satelitska stranka Nacionalsocijalističkoj njemačkoj radničkoj partiji (NSDAP, prema Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei).

Čehoslovačka je tada bila u nezgodnom položaju prema rastućim njemačkim političkim i vojnim silnicama. Iako je bila potpisnica Locarno pakta (1925.)  te saveznica sa SSSR-om i Francuskom, Anschluss ju je jako uznemirio. Herman Göering, predsjednik Reichstaga, je, primjerice, kako bi objasnio postupak istoga te usputno zastrašio Čehoslovačku rekao da je ulazak Nijemaca u Austriju čista obiteljska stvar. Nedugo zatim, njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop. Nedugo nakon te Göeringove izjave SdP iz Berlina dobiva nalog za akciju u cilju priključenja Sudeta Njemačkoj. Henleinov pomoćnik Ernest Kunt, poslanik Narodne skupštine Čehoslovačke, 29. ožujka 1938. je tražio pred čehoslovačkim parlamentom da se Sudetskoj oblasti dade politička autonomija. Od te izjave započinju protesti sudetskih Nijemaca na tome području. Ovim je događajem otvorena tzv. Sudetska kriza.

U travnju 1938. na kongresu čelnika SdP-a i NSDAP-a u Karlovim Varima  donesen je tzv. Karlsbadski program, koji je sadržavao sljedeće točke:

  • Potpuno izjednačavanje njemačke nacionalne grupe s češkim narodom,
  • uspostavljanje autonomne oblasti,
  • pravo zakonodavnog organa,
  • pravo na nacističku propagandu,
  • davanje administrativnih prava Nijemcima,
  • ravnopravna upotreba njemačkoga jezika te
  • proporcionalna zastupljenost (njemačkih i čehosl. zastupnika u čehosl. Parlamentu, op.a.) u državnim organima.

Ovaj je program direktno utjecao na ustav i suverenost Čehoslovačke, a time je direktno uperen protiv opstanka države. Nadalje, politika Njemačke prema Čehoslovačkoj utemeljena 21. travnja 1938. naziva Green, provodila je antičehoslovačku političku kampanju, diplomatsku izolaciju te u konačnici vojni udar na zemlju. Karlsbadski program je dakako bio prvi korak u ostvarenju plana Green.

U razdoblju od sljedećih tjedan dana, Britanci i Francuzi vrše pritisak na čehoslovačku vladu kako bi ona prihvatila Henleinove zahtjeve u interesu očuvanja mira u Europi. Umjesto prihvaćanja britansko-francuskog prijedloga, Edvard Beneš, djelujući na krivim čehoslovačkim obavještajnim podacima koji su tvrdili da je njemačka invazija neizbježna, 21. svibnja, naređuje djelomičnu mobilizaciju čehoslovačke vojske, time približavajući Europu korak do rata. Takozvana Svibanjska kriza 1938. za koju je Čehoslovačka smatrana odgovornom zbog neopravdane vojne provokacije razbjesnila je čelnike svih europskih velesila: Francuske, koja je upozorila Prag da se neće priključiti ratu ako ga započne Čehoslovačka, Veliku Britaniju, koja je u zadnje vrijeme pokazivala povećanu simpatiju prema sudetskim Nijemcima i Njemačku, koja je Benešovu odluku o djelomičnoj mobilizaciji čehoslovačke vojske smatrala provokacijom i pokušavala Beneša prikazati kao osobu sklonu izazivanju rata.

Sastankom u Londonu 28. i 29. travnja 1938. SdP odlučuje da se Čehoslovačka nikako ne smije ohrabrivati na otpor Njemačkoj, nego već  mora poticati pregovore te davati maksimum ustupaka. Kao reakcija na ovaj sastanak 7. svibnja dolazi do anglo-francuskoga demarša u Pragu kojim čehoslovačka vlada upućuje na direktne pregovore sa Henleinom. Dva tjedna kasnije u Čehoslovačkoj se održavaju parlamentarni izbori, a za to vrijeme dolazi do lažne dojave kako se njemačke trupe koncentriraju na čehoslovačko-njemačkoj granici. Štoviše, puštena je i vijest da je čehoslovačka vlada izvršila mobilizaciju po nalogu SSSR-a i Francuske, dakako od njemačke strane, kako bi se pronašao opravdan razlog na invaziju. Svi ti događaji kulminiraju zaoštravanje Sudetske krize.

Zbog toga slijedi 28. svibnja tajni sastanak nacističkoga vrha (Göering, Ribbentrop, Neureit, Beck, Keitel, Brauhič, Reder) da bi dva dana kasnije donijeli odluku kako se u skoroj budućnosti mora izvršiti vojna intervencija na Čehoslovačku te da o početku akcije odluči vojni vrh Wermachta. Međutim, u isto vrijeme nastaje i tzv. Beckov krug – grupa oko jednog Hitlerova generala koji ne podržavaju plan napada na Čehoslovačku. Smatraju da Francuska i Velika Britanija neće biti pasivne (nasuprot Hitlerovu mišljenju) te da Njemačka još nije spremna za rat. Na kraju dolazi do kontroverzne ostavke generala Becka. Zbog iste grupe Hitler odgađa invaziju sa 28. rujna na 30. rujna, upravo tada kada se grupa pobunila. Uz to, na samom sastanku Hitler inzistira i na većoj uključenosti Nijemaca u radu na Siegfriedovoj liniji. Nedugo nakon toga Velika Britanija, SSSR i Francuska se pokušavaju uključiti na strani Čehoslovačke, kako za ratnu spremu tako i za pregovaranja zaraćenih strana, ali bezuspješno. SAD reagira deklaracijom predsjednika Roosevelta (9. rujna 1939.) gdje se tumači moguća intervencija u eventualnom europskom ratu. Ubrzo dolazi do reakcije čehoslovačke vlade koja 5. rujna prihvaća sedam od osam točaka Karlsbadskoga programa. Od tada se započinju sakupljati njemačke trupe na pograničnim područjima. Hitler je 12. rujna 1938. održao govor u Nürnbergu u kojemu je rekao: „Praška vlada u Sudetskoj oblasti više nije gospodar situacije. (…) Gospodin Beneš drsko izaziva Nijemce po sistemu Ženeve, vjerujući da oni neće smjeti ustati u obranu svoje napaćene braće u Čehoslovačkoj.“

Sramotni potez silnika i Hitlerov Fuchsgehirn?

Neville Chamberlain i Adolf Hitler, sastanak u Bad Godesbergu 22. rujna 1938.

Neville Chamberlain i Adolf Hitler, sastanak u Bad Godesbergu 22. rujna 1938.

Dana 22. rujna 1938. počinje kulminirati politika popuštanja koju su britanska i francuska vlada provodile proteklih mjeseci. Toga su se dana u Bad Godesbergu sastali Hitler i britanski premijer Neville Chamberlain. Uvidjevši da su Britanci spremni na znatne ustupke, Hitler povećava svoje zahtjeve po pitanju Čehoslovačke. Za razliku od proteklih mjeseci, kada je tražio da se Sudetska kriza riješi demokratskim metodama, poput plebiscita na spornim područjima, Hitler sada povećava svoje zahtjeve te traži hitnu evakuaciju Sudeta s početkom 26. rujna 1938., a zahtjeva i izmjenu čehoslovačkih granica u korist Mađarske i Poljske. Na kraju razgovora ipak pravi ustupak pa predlaže da se čehoslovačkoj vladi dade vremena do 28. rujna kako može odgovoriti na ultimatum te da s povlačenjem iz Sudeta započne 1. listopada. Budući da Chamberlain na takve uvjete nije mogao pristati bez Francuske suglasnosti, sastanak je završio bez konačnog dogovora. Britanci i Francuzi, nastojeći da izbjegnu rat pod svaku cijenu, brzo su se složili u pogledu ustupaka koje će učiniti na račun Čehoslovačke. Složili su se da svi teritoriji na kojima živi više od 50% Nijemaca moraju biti ustupljeni Njemačkoj. Vrlo brzo su dobili priliku svoj naum i ostvariti te pristati na sve one zahtjeve koje je Hitler istaknuo na sastanku u Bad Godesbergu. Naime, tih je dana usuglašeno da se 29. rujna 1938. održi konferencija u Münchenu na kojoj će sudjelovati Chamberlain, Mussolini, Hitler i francuski premijer Eduard Daladier i na kojoj će se konačno riješiti čehoslovačko pitanje. Prijedlog za raspravu na konferenciji se gotovo u potpunosti poklapao s Hitlerovim zahtjevima iz Bad Godesberga, a formalno ga je predložio Mussolini. Kasnija su istraživanja pokazala da je prijedlog smišljen i razrađen u njemačkom ministarstvu vanjskih poslova, navodno bez Hitlerovog znanja, te da je samo proslijeđen Mussoliniju da ga predloži ostalim sudionicima konferencije.

U prijepodnevnim satima 29. rujna 1938. u Münchenu su se okupili šefovi četiriju vlada sa ciljem da pregovaraju sa Hitlerom u cilju da privedu kraju novonastalu krizu i osiguraju trajan mir Europi, ali i svijetu. U Mussolinijevoj pratnji je bio talijanski ministar vanjskih poslova Ciano, u Daladierevoj generalni sekretar Ced’Orsielles Legie i francuski veleposlanik Francis-Ponse, Chamberlaina su pratili Wilson i Strang, dok su uz Hitlera bili Göering, Ribbentrop i državni tajnik Weizsaecker. Na sastanku nisu sudjelovali predstavnici SSSR-a jer je Chamberlain smatrao da bi oni stali na stranu Čehoslovačke te tako ugrozili već očitu podjelu te zemlje. Uslijedila su hladna rukovanja i brz prelazak na stvar.

Čehoslovački ambasador u Njemačkoj, Vojtech Mastny i Hubert Masarik, član čehoslovačke novinske agencije, sudjelovali su su na konferenciji, ali ne kao sudionici već kao promatrači.

Neposredno prije sastanka Hitler je rekao Mussoliniju da će doći vrijeme kada će se rame uz rame boriti protiv Engleske i Francuske te mu je tom prilikom pokazivao na kartama kako planira maknuti Čehoslovačku s povijesne pozornice.

Sastanak je počeo u 12:45 u takozvanoj Führerhaus u Köningsplatzu, no bez svečanog protokola i niza drugih pojedinosti koje priliče takvome skupu. Ondje su bili šefovi država bez svojih ambasadora. Hitler nije znao niti jedan od jezika svojih gostiju, dok oni nisu znali njemački; jedino je Mussolini znao njemački te na taj način pomagao Hitleru. Budući da je je svatko govorio svojim jezikom, puno je vremena trebalo za prevođenje. Sastanak je započeo Adolf Hitler žestokim verbalnim napadom na Čehoslovačku, pa ga je Daladier zamolio da se izjasni o svojim zahtjevima – želi li samo Sudete ili u potpunosti pregaziti Čehoslovačku. Ukoliko Njemačka želi samo Sudete, Francuska je otvorena za pregovore. Na to je Mussolini ustanovio da su namjere Italije slične, te da je pripremljen memorandum sa zahtjevima koji bi trebali poslužiti kao osnova za raspravu – memorandum su sastavili Nijemci, te su ga preko Atolicca, talijanskog veleposlanika, poslali Mussoliniju, naravno uz Hitlerov blagoslov.

U tome memorandumu nalazili su se svi Hitlerovi zahtjevi iz Godezberga, koji su u ovom slučaju bili predstavljeni kao Talijanski zahtjevi. Engleski premijer, ali i svi ostali, pozdravili su njihove zahtjeve te time pokazali želju za što brže rješenje svih problema. Konferencija je nastavljena nakon stanke u 15:00, no ovaj put su bili prisutni veleposlanici i diplomati četiriju država.

Za Staljina nije bila predviđena „stolica“

Za Staljina nije bila predviđena „stolica“

Do problema u pregovorima je došlo kada se počela razmatrati evakuacija Čeha iz Sudeta; Chamberlaina je brinula činjenica da bi Česi morali napustiti svoje farme i domove bez mogućnosti da sa sobom povedu stoku i osobne stvari. Na to je Hitler bijesno odvratio da je Nijemcima vrijeme previše dragocjeno za takve trivijalnosti. Tada je britanski premjer odustao od toga pitanja. Drugi problem je bio prisutnost čehoslovačkih predstavnika na sastanku i sklapanju samoga sporazuma. Iako je Hitler odlučno stajao do toga da čehoslovački predstavnici nemaju pravo biti na sastanku, Francuzi su smatrali da bi to mogla biti samo prednost te da bi tako došlo do lakšeg dogovora o evakuaciji Čeha iz Sudeta. No Hitler je bio odlučan; nije htio Čehe u svojoj prisutnosti. Daladier je popustio njemačkom diktatoru, dok je Chamberlain uspio ishodovati da Česi budu u susjednoj prostoriji. Kao predstavnici u Führerhaus su pozvani dr. Vojtech Mastny i dr. Hubert Masarik kojima je jedina zadaća bila čekati na rezultate sastanka koji je bio završen rano ujutro 30. rujna 1938.

Malo iza 01:00 ujutro Hitler, Chamberlain, Mussolini i Daladier, tim redoslijedom, potpisali su novosastavljeni münchenski sporazum u kojem je odlučeno da će se Njemačkoj ustupiti Sudeti te da će se izvršiti njemačka okupacija u četiri faze, od 1. listopada do 7. listopada. Preostali teritorij bit će okupiran nakon što će ga odrediti Međunarodna komisija, do 10. listopada. Međunarodna komisija trebala bi se sastojati od predstavnika četiriju država: Čehoslovačke, Francuske, Velike Britanije te Italije. Također je zaključeno da se dijelovi Čehoslovačke u kojima žive Mađari i Poljaci moraju pripojiti Mađarskoj i Poljskoj, koja je bila iduća Hitlerova meta. Čehoslovačkim je predstavnicima loše vijesti morao priopćiti Frank Ashton-Gwatkin. Kada su Mastny i Masaryk pokušali prosvjedovati protiv tek sklopljenog sporazuma, Ashton-Gwatkin im je odgovorio da ne znaju kako je Velikim Silama teško u ovome trenutku te da nije bilo lako pregovarati sa Hitlerom. Saveznici su im dali na izbor: “Prihvatite odredbe dogovorene ovim ugovorom, ili ćete se sami morati obračunati s Trećim Reichom, no bez potpore Francuske i Engleske”. Čehoslovačkim predstavnicima uručena je karta na kojima su Sudeti pripojeni Njemačkoj, a određeni dijelovi Mađarskoj i Poljskoj.

Sporazum o Čehoslovačkoj nije jedini dogovor postignut na münchenskoj konferenciji; potpisan je i anglo-njemački sporazum o nenapadanju. U njemu se isticalo da je taj dogovor od ključne važnosti za te dvije zemlje, ali i za cijelu Europu. Tim su se ugovorom Velika Britanija i Treći Reich obvezali da neće pribjegavati sili, već međusobnim konzultacijama. Sporazum o nenapadanju trebao je trajno osigurati mir Europi, ali i cijelome svijetu. Chamberlain se potom vratio u Londom potpuno zadovoljan: na izlasku iz aviona okupljenom mnoštvu je rekao da vjeruje da je to mir za čitavu epohu te im pokazao papir na kojem je bilo sastavljen ugovor o nenapadanju sa svojim i Hitlerovim potpisom.

Mediji u Velikoj Britaniji su popratili događaj sa velikim ushićenjem, ali nisu svi na Otoku bili zadovoljni potpisanim dogovorom; Winston Churchill je tom prigodom rekao: “Doživjeli smo potpuni poraz”. Britanija i Francuska ne samo da su izdali sve sporazume sa Čehoslovačkom, već su i podržali Hitlera da napadne zemlju ukoliko ona ne pristane na sporazum. Čehoslovački predsjednik Beneš nije imao puno izbora nego pristati na dogovor koji su skovali u Münchenu. Njemu nije preostalo ništa drugo nego podnijeti ostavku, na kojoj su inzistirali iz Berlina. Na njegovo mjesto 30. studenog došao je 66-togodišnji dr. Emil Hacha koji nije bio u stanju voditi državu, iako je bio pun dobrih namjera. Od tada se naziv Čeho-Slovačke službeno službeno pisao sa spojnicom. Poljaci i Mađari su zaprijetili bespomoćnoj državi vojnim akcijama ukoliko im se ne pripoje dijelovi sa većinskim poljskim ili mađarskim stanovništvom. Na kraju je Čeho-Slovačka bila prisiljena postaviti pronjemačku vladu koja je težila fašističkim idejama; bilo je očito da je čehoslovački narod ostavljen na milost i nemilost Trećega Reicha.

Münchenski je sporazum potpisan vlastoručno potpisima Hitlera, Chamberlainea, Mussolinija i Dadaliera kasno uvečer 29. rujna 1938., sadržavao je osam točaka o rješenju takozvanog sudetskog pitanja, a zapravo je značio smrtnu presudu izrečenu Čehoslovačkoj Republici.

Ove točke su sadržavale slijedeće obveze:

  1. Evakuacija teritorija nastanjenih Nijemcima u Čehoslovačkoj od strane Čehoslovaka morala je otpočeti već 1. listopada, a završiti najkasnije za 10 dana, to jest do 10. listopada.
  2. Prilikom evakuacije nije se smjelo iznositi ili uništavati pokretnu ili nepokretnu imovinu, računajući tu i dobra u privatnom vlasništvu.
  3. Oblike i dinamiku evakuacije kao i kontrolu nad evakuacijom dijela čehoslovačkog stanovništva iz ovih područja trebala je izvršiti međunarodna komisija sastavljena od predstavnika Njemačke, Italije, Engleske, Francuske i Čehoslovačke.
  4. Teritorij za evakuaciju bio je  podijeljen u četiri zone i na karti koju je Hitler ponudio: prva zona je trebala biti predana Nijemcima tijekom 1. i 2. listopada, druga zona u tijeku 2. i 3. listopada, treća zona u vremenu od 3. do 5. listopada i posljednja četvrta zona u tijeku 6. i 7. listopada.
  5. Međunarodna komisija je dobila u zadatak da odredi u kojim će se regijama održati plebiscit, koji je trebao biti završen do kraja studenog 1938.
  6. Označavanje novih granica trebalo je izvesti pod nadzorom Međunarodne komisije.
  7. U roku od šest mjeseci trebalo je završiti sve poslove oko optiranja (odluke za jedno državljanstvo od moguća dva) građana na ovim područjima.
  8. U roku od četiri tjedna morali su biti pušteni iz vojske, iz raznih službi i organa u Čehoslovačkoj svi Nijemci koji to zatraže, a isto tako i oslobođeni svi politički zatvorenici njemačke narodnosti iz čehoslovačkih zatvora.

Osim javnog poniženja i udara na češki nacionalni ponos, ustupanje Sudeta Njemačkoj značilo je i kraj čehoslovačke sigurnosti kao neovisne države iz nekoliko razloga. Sudeti su, osim prirodnih obrana poput planina, sadržavali i liniju obrane izgrađene u stilu Maginotove linije, izgrađene u svrhu obrane Čehoslovačke od potencijalnog njemačkog napada – koja je od priključenja Austrije Njemačkoj bila okružena sa tri strane. Područje Sudeta je također sadržavalo neke od najvažnijih čehoslovačkih tvornica oružja kao i ostalih tvornica koje su bile važne za čehoslovački industrijski razvoj. Također su se pojavile naznake da bi istočni dio Silezije, područje oko Teschena, moglo biti predano Poljskoj, a južna Slovačka i/ili podkarpatijska Ruthenija Mađarskoj. Postojale se i naznake oko pete zone, da bi se čak i neki unutrašnji diljelovi Čehoslovačke u kojima su Nijemci činili većinu, kao što su gradovi poput Bratislave, Brna i Jihlave prema odluci Međunarodne komisije u kojoj bi Česi mogli imati jedan glas naspram ostalih četiri, mogli ustupiti Njemačkoj. Kada su Massaryk i Mastny upitali do kada bi čehoslovačka vlada trebala odgovoriti, rečeno im je da se njezin odgovor ne očekuje, zbog toga što se sporazum smatra dogovorenim. No, zbog dogovaranja oko detalja evakuacije prve zone, koja je trebala započeti već sljedećega dana, 1. listopada, čehoslovačka vlada morala je poslati svog predstavnika u Berlin do 17:00. Benešu su vijesti predstavljene negdje oko 07:00 putem njegova privatnog tajnika nakon čega je pokušavao stupiti u kontakt sa sovjetskim ministrom u Pragu kako bi ga upitao za stav njegove vlade oko pitanja danje borbe ili kapitulacije, no ne uspijeva ga dobiti. Jutro toga dana, 1. listopada, Beneš provodi na sastancima sa svojim vladinim kabinetom, raznim vojnim časnicima i vođama ostalih političkih stranaka. Klement Gottwald, vođa Komunističke stranke i razne novinske agencije smatrale su da bi Čehoslovačka trebala odbiti münchenski sporazum i pripremiti se na rat sa Njemačkom. Vojni vođe, koji su došli kako bi dali svoje savjete, uglavnom su tvrdili da je ovakav rezultat sporazuma zapravo dvadesetogodišnje krivo vođenje Benešove vanjske diplomacije, zbog čega je Čehoslovačka u ključnom trenutku ostala bez potpore svojih saveznika i potpuno nebranjena pred prijetnjom sve izglednijeg njemačkog napada. Jan Syrovy, ministar obrane i premijer Čehoslovačke, podsjeća Beneša da čak i ako Sovjetski Savez odluči poštovati sporazum o zajedničkoj podršci da Čehoslovačka ne može izdržati dovoljno dugo da im stigne njihova pomoć. Nadalje, situacija bi bila drugačija kad bi Poljska bila Čehoslovački saveznik. Vojni planovi su se također temeljili na pretpostavci da će Njemačka napasti Čehoslovačku i da će se zbog toga morati istovremeno boriti protiv Francuske, a vjerojatno i Poljske, da će se Mađarska suočiti sa mogućnošću napada sva tri pripadnika Little Entente, da južnu granicu sa Austrijom neće morati braniti te da će Rumunjska i Poljska biti voljne i u mogućnosti osigurati sovjetskim snagama prelazak njihovim teritorijem.

Kako se nijedan uvjet nije ostvario, samo je još jedan general zagovarao ideju da bi se Čehoslovačka trebala boriti. Prve evakuacije zone 1 (jedan) započinju 1. listopad 1938. Daladier, Chamberlain, Mussolini i Hitler smatrani su najzaslužnijima za očuvanje mira u svojim zemljama. Liga naroda u Genevi predložila je čak Edvarda Beneša za Nobelovu nagradu za mir. Poljski ministar vanjskih poslova zahtjeva od Čehoslovačke predaju područja oko Teschena i predstavlja čehoslovačkoj vladi ultimatum koji ona više nije u poziciji odbiti. Beneš pokušava spasiti što se spasiti da, pokušavajući pridobiti francusku potporu u prijedlogu da se samo čehoslovačka područja sa 75% Nijemaca predaju Njemačkoj, umjesto 51% koji su zahtijevali Nijemci. Beneš je također pokušavao ukloniti mogućnost ustupanja Brna i Jihlave Njemačkoj, no nema francusku potporu.

Između 2. i 12. listopada, Poljska vojska postupno okupira područje oko Teschena, a do 10. listopada osvajaju dodatna područja zapadno. Istovremeno, Mađarska objavljuje svoje pravo na određena čehoslovačka područja duž slovačko-mađarske granice te na cijelo područje Podkarpatijske Ruthenije. Slovački ministar Mataš Černak 3. listopada prijeti da će predati ostavku ukoliko se Slovačkoj ne ustupi autonomija unutar sljedeća 24 sata. Budući da Slovačkoj nije dozvoljena autonomija, on nakon isteka roka od 24 sata predaje svoju ostavku time uzrokujući pad vlade. Završni udarac Čehoslovačkoj dolazi od strane vođa Hlinkove slovačke narodne stranke, koji zbog posljedica krize održavaju sastanak u Žilini, već sljedećeg dana, kako bi objavili javnu deklaraciju o autonomiji Slovačke. Navečer, 5. listopada, kako se Čehoslovačkoj zabranilo pregovaranje u Münchenu, Njemačka je dobila čak i više područja nego je to na početku tražila, a Beneš odstupa s vlasti.

Umjesto zaključka

Povijesna fotografija Nevillea Chamberlainea – nakon dolaska u londonsku zračnu luku rekao je da münchenski sporazum znači peace for our time (eng. mir za naše vrijeme)

Povijesna fotografija Nevillea Chamberlainea – nakon dolaska u londonsku zračnu luku rekao je da münchenski sporazum znači peace for our time (eng. mir za naše vrijeme)

Hitler je münchenskim sporazumom dobio sve što je bilo odbijeno u Godesbergu, a zahvaljujući Međunarodnoj komisiji dobio je mnogo više. Nakom okupacije njemačkih trupa i izvršenja svih točaka sporazuma u Münchenu, Njemačka je dobila 17 710 km2 teritorija na kojem je živjelo 2 800 000 sudetskih Nijemaca i 800 000 Čeha. Reich je dobio i mnoštvo čeških utvrda koje je pretvorio u jednu od najjačih obrambenih linija u Europi, od koje jedino bolja bila Maginotova linija u Francuskoj. No to nije bilo sve; Hitleru je pripala čitava mreža cesta i željeznica. Čehoslovačka je izgubivši Sudete ostala bez najrazvijenijeg dijela države – preko noći je podijeljena i dovedena do bankrota.  Ponovno se ispostavilo da je Hitler dobio bitku bez ijednog ispaljenog metka. Ponovio se Anschluss. U Njemačkoj je vladalo pobjedničko ozračje; Nijemci su slavili još jednu Hitlerovu pobjedu bez ijedne prolivene kapi krvi, a što je bilo najbolje, nisu slavili samo pobjedu nad Čehoslovačkom, već i nad Francuskom i Velikom Britanijom. Njihov Führer je u kratkome roku od šest mjeseci uspio bez rata pripojiti Njemačkoj važne strateške i industrijom bogate teritorije na kojima je živjelo oko 10 000 000 stanovnika. Tim su činom Reichu otvorena vrata dominacije jugoistočnom Europom koju je tek trebalo osvojiti. Winston Churchill je to vidio ovako: „Put prema Crnome moru je otvoren…Sve zemlje Srednje Europe i Dunavske doline, jedna po jedna, bit će pokošene valom nacističke politike…koja zrači iz Berlina…i nemojte misliti da je ovo kraj, ovo je tek početak.“ Nakon rata svi preživjeli njemački generali potvrdili su da bi Hitler napao Čehoslovačku i da nije bilo münchenskog sporazuma.

Na kraju rata, ali i za vrijeme istog,  postavljala su se pitanja je li uopće bilo potrebno žrtvovati Čehoslovačku za mir koji na kraju nije niti opstao, već se na taj način oslobodio put Njemačkoj prema drugim zemljama. Vjerovalo se da je jedan od ključnih razloga zašto je Chamberlain inzistirao na potpisivanju sporazuma u Münchenu zapravo strah da Reich ne bombardira London, ali i Pariz. No tu se opet postavlja pitanje da li je Njemačka tada bila u stanju učiniti tako nešto;  čitav njemački Luftwaffe, kao i kopnena vojska, bili su usredotočeni na Čehoslovačku, stoga bilo kakva akcija tih dviju grana njemačke vojske na zapadu nije dolazila u obzir. Čak i da su bombarderi Trećeg Reicha bili poslani na London i Pariz, malo je vjerojatno da bi dosegli svoj cilj; Nijemci ne bi mogli pružiti svojim bombarderima avionsku pratnju jer su im zračne luke predaleko. Prema veleposlanicima Francois-Poncetom i Hendersonu münchenski je sporazum trebao kupiti vrijeme da Britanija i Francuska dostignu Reich u naoružanju. No činjenice pobijaju takva nagađanja; sam Winston Churchill tvrdi da je godina dana kupljenog vremena ostavila Veliku Britaniju i Francusku u puno goroj situaciji nego je bila Njemačka za vrijeme potpisivanja ugovora u Münchenu.  Danas, kada imamo uvid u sve dokumente iz tih predratnih godina, i kada postoje određena svjedočanstva njemačkih generala i ostalih dužnosnika,  možemo zaključiti da Njemačka ne bi bila u stanju ići u rat 1. listopada 1938. protiv Čehoslovačke, niti Britanije i Francuske, a da ne spominjemo Rusiju. Da se to dogodilo, brzo bi bila poražena i to bi bio kraj za Hitlera i njegov Treći Reich. Chamberlainova tvrdoglavost, fanatično inzistiranje da udovolji Hitleru, njegova putovanja u Berchtesgaden i Godesberg te završno kobno putovanje u München spasile su Hitlera od propasti i ojačale njegov položaj u Europi, ali i u Njemačkoj. Razumljivo je da je za Francusku sporazum s Hitlerom bio katastrofalan, njezin je vojni položaj u Europi bio uništen. Francuska je bila saveznik sa istočnoeuropskim zemljama Čehoslovačkom, Poljskom, Jugoslavijom i Rumunjskom – kako sada u Varšavi, Bukureštu i Beogradu  nakon Münchena vjerovati u francusko savezništvo? Rusija je također izgubila povjerenje u svoju saveznicu Francusku, koja je bez ikakvog otpora stala, zajedno sa Velikom Britanijom, uz Njemačku. Njemački je veleposlanik u Rusiji, tri dana nakon što je sklopljen sporazum, bio uvjeren da će doći do promjene u ruskoj politici prema Europi; bio je uvjeren da će se Rusija udaljiti od Francuske i postati bliža s Njemačkom.  On je bio uvjeren da će nove prilike koristiti njemačkoj ekonomskoj suradnji sa SSSR-om. Nakon uspjeha sa sporazumom u Münchenu, Treći Reich se okrenuo novim ciljevima: okupacija Memela, baltičke luke sa oko tisuću stanovnika, koju je Njemačka izgubila u Versaillesu te je pripala Litvi. Također je trebalo do kraja uništiti Čehoslovačku; Hitlerov cilj je bio okupirati Bohemiju i Moravsku te odsjeći Slovačku. Slovačka je odmah nakon pripajanja Sudeta Reichu dobila najveći mogući oblik autonomije što je pogodovali Nijemcima. Ernst Woermann, šef političkog odjela vanjskih poslova, smatrao je da će nezavisna Slovačka biti vrlo slaba te će tako biti pogodna za njemačko prodiranje na istok.            To je prvi put da Njemačka planira zaposjesti teritorije na kojima ne žive Germani. Adolf Hitler je Mein Kampfu govorio da ne želi Slavene unutar svojega carstva, ali je isto tako govorio da njemačka budućnost leži u osvajanju Lebensrauma na istoku, koji su okupirali Slaveni. Nekoliko dana nakon sporazuma, Göering je primio u svoj ured slovačke vođe Ferdinanda Durcanskyja i Macha te Fraza Karmasina, vođu njemačke manjine u Slovačkoj. Oni su se složili da žele što bližu suradnju sa Njemačkom. Göering se složio da treba podržati Slovačku nezavisnost. Nijemci su uvidjeli da zračne baze u Slovačkoj mogu biti bitne za operacije protiv istoka, a sama činjenica da se Slovačka odvoji od Češke znači i dodatno oslabjelu češku državu. Adolf Hitler i Hacha sastali su se na tajnom sastanku 15. ožujka 1939. te je na njemu dr. Hacha, pod pritiskom situacije u kojoj se njegova država našla, stavio Čehoslovačku u protektorat Trećeg Reicha, a Hitler im je jamčio autonomiju i slobodu češkog naroda unutar Njemačke. Isti dan njemačke su trupe ušle u Moravsku i Bohemiju; nisu naišli na otpor. Do večeri njemačka je vojska umarširala u Prag. Adolf Hitler je prije odlaska iz Berlina objavio veliki proglas: „Čehoslovačka je prestala postojati.“

Izvori

Radovan Pavičić: Hitlerove geopolitičke koncepcije 1922-1939-1943, „Politička misao“, vol.    22, no. 1-2, 1985.

Literatura

(ur.) Enrico Cravetto: Povijest, 17. knjiga: Predvečerje rata i Drugi svjetski rat 1936. – 1945.,   Europapress holding, Zagreb, 2008.

Mary Heimann: Czechoslovakia – the state that failed, Yale University Press, London, 2009.

Dušan Lukač: Treći Reich i zemlje jugoistočne Europe 1937.-1941. 2. dio, Vojnoizdavački        zavod, Beograd 1982.

Čedomir Popov: Od Versaja do Danciga, Izdavačko poduzeće Nolit, Beograd, 1976.

Willian L. Shirer: The rise and fall od the Third Reich, Simon & Schuster, New York, 1960.

Vlatko Smiljanic
About Vlatko Smiljanic (6 Articles)
Vlatko Smiljanić (1995.) student je povijesti na Hrvatskim studijima iz Virovitice. Od osnovne škole polazio je natjecanja iz povijesti u kategorijama samostalni istraživački radovi i testovi znanja gdje je ostvarivao zavidne rezultate. Objavio je 2011. godine biografiju o Mari Matočec, prvoj hrvatskoj političarki. Sudjelovao je u izradi dokumentaraca „Mara Matočec“ i „Čaruga – ogledalo vremena“. Do sada je objavio 10-tak znanstvenih radova i 50-tak kolumni povijesnoga sadržaja u tiskanim publikacijama i on-line. Bavi se zavičajnom te hrvatskom i svjetskom poviješću prve polovice XX. stoljeća.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*