Novo:

Münchenski sporazum

Nakon 12. ožujka 1938. godine i pripajanja Austrije Njemačkoj, Čehoslovačka dolazi u prvi plan vanjske politike Trećeg Reicha, odnosno njemačkog Führera Adolfa Hitlera. Hitler je u sklopu svoje vanjske politike i težnje za stvaranjem Velikog Njemačkog Reicha želio njemačkom teritoriju pripojiti Sudete, čehoslovački teritorij u kojem su većinom živjeli Nijemci, ali koji je bio protkan i dobrim vojnim utvrđenjima te dobro razvijenim industrijskim postrojenjima. Izgovor za zauzimanje agresivnog političkog stava prema Čehoslovačkoj, Hitler je i pronašao u zahtjevima sudetskih Nijemaca koji su od 1933. godine i dolaska nacionalsocijalista na vlast u Njemačkoj, sve glasnije zagovarali otcjepljenje od Čehoslovačke i pripajanje Trećem Reichu te su s tim ciljem osnovali i političku stranku pod vodstvom Konrada Henleina. Stranka je, uz obilatu financijsku pomoć njemačke vlade, neprekidno djelovala protiv čehoslovačke vlade i države, a ta se djelatnost ponajviše zasnivala na prikazivanju života sudetskih Nijemaca izrazito teškim unutar Čehoslovačke. Istovremeno su Hitler i njemačka vlada pritiskali vodeće europske države da pristanu na neko kompromisno rješenje „sudetskog pitanja“. Nakon brojnih razgovora i diplomatskih nota odlučeno je da se „sudetsko pitanje“ riješi u Münchenu na sastanku na kojem će sudjelovati vođe najmoćnijih europskih država – Adolf Hitler, Benito Mussolini, Neville Chamberlain i Edouard Daladier.

Mussolini u uniformi Mussolini u uniformi

Kao i sve sljednice Habsburške monarhije, Čehoslovačka je bila višenacionalna država i od samog osnivanja imala je brojne probleme s manjinskim narodima. Iako naziv države upućuje na činjenicu da se država sastoji i da njome vladaju dvije nacije, u praksi su sve najvažnije funkcije obnašali pripadnici češkog naroda. Slovaci i ostali narodi (Mađari, Poljaci, Nijemci i  Ukrajinci) gledani su s nepovjerenjem, a rijetki od njih su Čehoslovačku doživljavali kao vlastitu državu. Neprestano su se pozivali na versajsko pravo na samoodređenje naroda dodatno naglašavajući to pravo kako bi od čehoslovačke vlade ishodili što bolje uvjete života ili pak da bi od Čeha i europskih državnika ishodili otcjepljenje od Čehoslovačke, odnosno pripojenje svojim matičnim državama. Čehoslovačke pregovaračke pozicije dodatno je otežavala činjenica da je svaka od manjina naseljavala područje koje je izravno doticalo njihove matične države. Najdalje u svojim zahtjevima otišli su sudetski Nijemci koji su se namjerno vodili idejom zaoštravanja konflikta s čehoslovačkom vladom ne bi li na taj način stvorili uvjete za direktno miješanje njemačke vlade u unutarnju politiku čehoslovačke države. Vođa stranke sudetskih Nijemaca Konrad Henlein svojim je pristašama često napominjao da „moraju uvijek tražiti toliko da im se nikada ne može udovoljiti“.(1) Ispočetka su sudetski Nijemci tražili autonomiju i ravnopravnost s Česima, ali su na poticaj njemačke vlade od ožujka 1938. počeli sve glasnije zagovarati pripajanje Sudeta Njemačkom Reichu.

Istovremeno su njemačka vlada i propaganda radili na tome da se život sudetskih Nijemaca prikaže izrazito teškim i da se potreba rješenja njihovog pitanja postavi kao ključna za europsku stabilnost i politiku. Sve oštrija Hitlerova retorika učinila je francusku i britansku vladu spremnom da se udovolji nacističkom vođi ne bili ga se na taj način smirilo i odvratilo od upotrebe oružja u provođenju svoje politike. Čak su uputili i ultimatum čehoslovačkoj vladi i predsjedniku republike Edurdu Benešu da će, ukoliko budu i dalje pružali otpor Hitlerovim zahtjevima, izgubiti svaku podršku britanke i francuske vlade.(2) Dana 22. rujna 1938. počinje kulminirati politika popuštanja koju su britanska i francuska vlada provodile proteklih mjeseci. Toga su se dana u Bad Godesbergu sastali Hitler i britanski premijer Neville Chamberlain. Uvidjevši da su Britanci spremni na znatne ustupke Hitler povećava svoje zahtjeve po pitanju Čehoslovačke. Za razliku od proteklih mjeseci, kada je tražio da se „sudetska kriza“ riješi manje-više demokratskim metodama, poput plebiscita na spornim područjima, Hitler sada povećava svoje zahtjeve te traži hitnu evakuaciju Sudeta s početkom 26. rujna 1938., a zahtjeva i izmjenu čehoslovačkih granica u korist Mađarske i Poljske.(2) Na kraju razgovora ipak pravi ustupak pa predlaže da se čehoslovačkoj vladi da vremena do 28. rujna da odgovori na ultimatum te da s povlačenjem iz Sudeta započne 1. listopada.(3) Kako Chamberlain na takve uvjete nije mogao pristati bez Francuske suglasnosti, sastanak je završio bez konačnog dogovora.

Britanci i Francuzi, nastojeći da izbjegnu rat pod svaku cijenu, brzo su se složili u pogledu ustupaka koje će učiniti na račun Čehoslovačke. Složili su se da svi teritoriji na kojima živi više od 50% Nijemaca moraju biti ustupljeni Njemačkoj.(5) Vrlo brzo su dobili priliku svoj naum i ostvariti te pristati na sve one zahtjeve koje je Hitler istaknuo na sastanku u Bad Godesbergu. Naime, tih je dana usuglašeno da se 29. rujna 1938. održi konferencija u Münchenu na kojoj će sudjelovati Chamberlain, Mussolini, Hitler i francuski premijer Eduard Daladier i na kojoj će se konačno riješiti „čehoslovačko pitanje“. Prijedlog za raspravu na konferenciji se gotovo u potpunosti poklapao s Hitlerovim zahtjevima iz Bad Godesberga, a formalno ga je predložio Mussolini. Kasnija su istraživanja pokazala da je prijedlog smišljen i razrađen u njemačkom ministarstvu vanjskih poslova, navodno bez Hitlerovog znanja, te da je samo proslijeđen Mussoliniju da ga predloži ostalim sudionicima konferencije.(6)

U međuvremenu su Poljaci i Mađari, uvidjevši da će Njemačka dobiti dio čehoslovačkog teritorija, počeli isticati svoje zahtjeve. Mađari su zahtjevali da im se pripoji južni dio Slovačke, a Poljaci da se u Tješinu i okolici, gdje je živio velik broj Poljaka, provede plebiscit o samoodređenju.(7) Čeholsovačka se sada nalazila u rascjepu između tri države i Slovaka, koji su su sve glasnije tražili autonomiju i otcjepljenje, pa joj je prijetilo da se u potpunosti raspadne. Iako je bila potpisnica nekoliko sporazuma koji su joj trebali jamčiti sigurnost, poput Locarno sporazuma o sigurnosti, ugovora s Francuskom i članstva u Maloj Antanti, svi su je se odrekli i prepustili na milost i nemilost agresivnim susjedima. Svi ti ugovori i savezi koji su Čehoslovačkoj trebali biti jamac za miran život, pokazali su se beskorisnima osim ugovora potpisanog 1935. godine sa SSSR-om koji je ponudio pomoć protiv Njemačke, ali pod uvjetom da Poljska i Rumunjska dopuste prijelaz sovjetskih trupa preko svojeg teritorija što su ove odbile.

Tako nezaštićena Čehoslovačka je dočekala Münchensku konferenciju koja za nju nije bila rasprava nego ultimatum. Konferencija je s radom počela 29. rujna u 12 sati i 45 minuta.(9) Raspravi nisu nazočili čehoslovački predstavnici iako se radilo o sudbini njihove države, a nije pozvan ni SSSR, čehoslovački saveznik i sila koja je svojatala pravo miješanja u europske poslove. Dvojici čehoslovačkih izaslanika „velikodušno“ je dopušteno da u susjednoj prostoriji čekaju ishod sastanka.(10) Na početku konferencije raspravljali su samo Mussolini, Daladier, Hitler i Chamberlain bez prisustva veleposlanika, bez zacrtanog protokola i niza drugih pojedinosti uobičajenih na međunarodnim susretima.(11) Nakon pauze za ručak, konferencija je nastavljena s prisustvom veleposlanika i posebnih izaslanika četiriju vođa te se nastavila sve do noćnih sati. Zanimljivo je da nitko od sudionika nije postavio nijedno teritorijalno pitanje nego je na kraju Mussolinijev prijedlog prihvaćen bez znatnije promjene.(12) Češki su izaslanici, dr. Hubert Masaryk i dr. Vojteh Mastny, cijelo vrijeme sjedili u obližnjoj prostoriji i čekali da im se netko obrati, a pokušaji da prosvjeduju i iznesu svoje mišljenje bili su uzaludni i nisu našli nikakvo razumijevanje. U 22 sata obratio im se Chamberlainov savjetnik Horace Wilson i upoznao ih s glavnim točkama sporazuma te im uručio zemljopisnu kartu sudetskog područja koje Čehoslovačka mora evakuirati.(13) Česi su odredbe sporazuma morali prihvatiti ili snositi posljedice, odnosno razračunati se s Hitlerom bez podrške Francuske i Velike Britanije.
Münchenski sporazum je konačno potpisan 30. rujna 1938. godine u ranim jutarnjim satima, a čehoslovačke su predstavnike Chamberlain i Daladier obavijestili da do 05.00 sati sporazum moraju prihvatiti.(14) Suočena s izborom, ili da zarati s Njemačkom bez podrške ijedne europske sile ili da pristane na komadanje vlastitog teritorija i tako izbjegne potpunu propast, Čehoslovačka je vlada prihvatila sporazum, odnosno ultimatum.

Sporazumom je utvrđeno da okupaciju sudetskog „pretežno njemačkog teritorija“ njemačke trupe izvedu od 01. do 7. listopada, a nakon što međunarodna komisija odredi koji su još „pretežno njemački teritoriji“ i oni će biti okupirani do 10. listopada.(15) Istovremeno čehoslovačka vlada mora izvršiti evakuaciju svoje vojske iz Sudeta pazeći pri tome da sva vojna utvrđenja, instalacije i industrijski pogoni ostanu u cjelini sačuvani.(16) Sporazumom je predviđeno i da u preostalim spornim područjima narod plebiscitom odluči kojoj državi želi pripasti, a da pitanje poljske i mađarske manjine čehoslovačka vlada mora riješiti u roku tri mjeseca direktnim pregovorima s Budimpeštom i Varšavom.(17) U dodatku sporazumu, Velika Britanija i Francuska daju jamstvo za nove granice Čehoslovačke države i jamstvo protiv eventualne agresije na Čehoslovačku, a isto su ponudile i Italija i Njemačka, ali tek kada se riješi pitanje poljske i mađarske manjine.(18) Francusko i britansko jamstvo je bilo jalov pokušaj da ukolne grižnju savjesti – s obzirom na to da su odbile podržati cjelovitu, uređenu i vojno jaku Čehoslovačku, teško je vjerovati da su je iskreno pomišljali štititi slabu i raskomadanu.

Pregovori čehoslovačke vlade s Mađarima i Poljacima nisu bili uspješni pa su granice s tim državama dogovorene početkom studenog 1938. arbitražom između njemačkog ministra vanjskih poslova Joachima von Ribbentropa i talijanskog ministra vanjskih poslova grofa Galeazza Ciana. Obećani plebisciti na spornim, potencijalno njemačkim, područjima nikada nisu održani, a Njemačka i Italija nisu nikada dale jamstvo čehoslovačkih granica, čak ni onda kada su riješena granična pitanja s Mađarskom i Poljskom. Kasniji će događaji pokazati da ni Francuska i Britanija neće poštovati svoje jamstvo i obećanja nego će dopustiti da Hitler bez ispaljenog metka okupira preostale Češke zemlje.

Što se desilo sa Čehoslovačkom nakon Munchenskog sporazuma?

Što se desilo sa Čehoslovačkom nakon Munchenskog sporazuma?

Bilješke

1. Alan J. P. Taylor, Uzroci Drugog svjetskog rata,  Zagreb, 1994., str. 187.
2. Čedomir Popov, Od Versaja do Danciga, Beograd, 1976., str. 558.
3. Henry Kissinger, Diplomacija, Zagreb, 2000., str. 278.
4. Isto., str. 278.
5. William L. Shirer, Uspon i pad Trećeg Reicha, sv. II, Zagreb, 1977., str. 149.
6. Isto., str. 183.
7. Branko Dubravica, Političko-teritorijalne promjene u Europi (1908.-1945.), Velika Gorica, 1995., str. 84.
8. Isto., str. 83.
9. Čedomir Popov, n. dj., str. 561.
10. William L. Shirer, n. dj., str. 185.
11. Čedomir Popov, n. dj., str. 561.
12. Alan J. P. Taylor, n. dj., str. 222.
13. William L. Shirer, n. dj., str. 185.
14. Alan J. P. Taylor, n. dj., str. 223.
15. William L. Shirer, n. dj., str. 186.
16. Isto., str. 186.
17. Branko Dubravica, n. dj., str. 85.
18. William L. Shirer, n. dj., str. 186.

Neville Chamberlain, Edouard Daladier, Adolf Hitler, Benito Mussolini i Galeazzo Ciano

Neville Chamberlain, Edouard Daladier, Adolf Hitler, Benito Mussolini i Galeazzo Ciano

Mato Bosnjak
About Mato Bosnjak (17 Articles)
Rođen sam 1983. godine u Tešnju, u Bosni i Hercegovini. 2010. godine diplomirao jednopredmetni studij povijesti na Hrvatskim studijima. Od siječnja 2008. godine honorarno radim u izdavačkoj kući Europapress holding, a nadam se skorom zaposlenju u nekoj od prosvjetnih djelatnosti. Marljivo i uporno skupljam knjige, fotografije, znanstvene i novinske članke s povijesnom tematikom, ali i s temama iz drugih humanističkih i društvenih znanosti (politologija, antropologija, sociologija itd.).

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*