Novo:

Motivacija u nastavi povijesti

Po završetku ljetnih „praznika“, nazovimo ih tako iako, kao i većina mojih kolega, te „praznike“ provodim radno, pripremajući se za novu školsku godinu, primorani smo u relativno kratkome roku ispisati stranice i stranice novih nastavnih programa, školskog kurikuluma, tematskih priprema, kriterija ocjenjivanja i sl. Koliko god to pokušavali izbjeći, većinu te papirologije prepisujemo, kopiramo ili tek minimalno dotjerujemo. Čini mi se nekako iluzorno očekivati da nastavnik koji predaje tri različita predmeta sa desetak različitih programa svake godine može odoljeti copy-paste opciji i fizički ispisati stotine novih stranica. Uz sve to, tu je i vječna borba s učeničkom motivacijom koja nas sve s vremenom pretvara u robote vlastite struke. Pritom ne govorim o manjoj nemotiviranosti za naš predmet, već o općenitoj nemotiviranosti za nastavu i školu općenito. Kako možemo svoju nastavu unaprijediti i tako motivirati i učenike, ali i sebe, za daljnji rad i napredak? Kako se nositi s lošom atmosferom u razredu i van njega, nedostatnom komunikacijom i koordinacijom nastavnika međusobno? Što kada se zbog nemogućnosti održavanja svih konaca u rukama jednostavno prepustimo i odrađujemo dan za danom, zaboravljajući zašto radimo svoj posao koji toliko volimo?

Zbog toga sam se vratila nekoliko godina unatrag, u studentske dane, kada smo dobro znali da je baš motivacija prvi korak ka dobroj komunikaciji s učenicima i kolegama, kao i najvažnija spona prije, tijekom i nakon obrade nastavnog sadržaja. Ponovno sam prelistala već prezrenu nam Poljakovu Didaktiku i vratila se osnovama. Nadam se da ćemo se zajedno prisjetiti kako olakšati učenicima da znanje stečeno u školi samostalno proširuju, produbljuju i primjenjuju kad god to od njih zatraže školski ili životni zadaci, a time i sebi samima olakšati svakodnevni odlazak na posao. Kako uvijek težiti nečemu novom, jer, rekao je davno jedan pametni Einstein, ludost  je ponavljati  uvijek nanovo istu stvar i očekivati različite rezultate.

MOTIVACIJSKE TEHNIKE

Formula uspjeha kaže: U=(S + Z) x M, pri čemu U označava uspjeh, S je sposobnost (ono što mogu), Z je predznanje (ono što znam), a M je motivacija (ono što hoću)[1]. Ako se prisjetimo osnova matematike vrlo je jasno da upravo razina motivacije određuje naš uspjeh. Uspjeha može biti i uz smanjenu sposobnost i predznanje, ali ako je motivacija nula i uspjeh je nula!. „Motivacija je sve ono što potiče aktivnost, što tu aktivnost usmjeruje i što joj određuje intezitet i trajanje“[2]. Među nebrojenim psihološkim i didaktičkim teorijama, ono što je najvažnije jest osvijestiti dvije vrste motivacije: ekstrinzičnu (čija je težnja da se aktivnošću postigne neka nagrada izvana) i intrinzičnu (čija je težnja da se zadovoljenje nađe u samoj aktivnost)[3]. Ekstrinzična je motivacija brža, jednostavnija, kratkotrajnija, a ispunjenje cilja pruža tek trenutno zadovoljstvo. Laički rečeno, tip motivacije kod učenika uvjetovan ocjenom, utjecajem roditelja ili okoline, odnosno motivima zbog kojih se zadovoljavaju slabijim rezultatima dostatnim za postizanje određene nagrade, pa i ne teže vlastitom napretku i radu ako ne iznad, onda bar do granica najbolje mogućeg. Pa zašto da uče više od „potrebnog“, kad im je dovoljno naučiti za ocjenu koja će zadovoljiti roditelja ili nastavnika? I mi sami ponekad potičemo učenike prijetnjama, nagradama ili kaznama i to prema onoj staroj teoriji „B.F.Skinnera koja sjajno funkcionira sa štakorima“[4]. S druge strane, intrinzičnu je motivaciju teže postići, ali je nakon ispunjenja cilja zadovoljstvo puno veće, dugotrajnije i s većim utjecajem na samu osobnost.

Sustav nagrada i kazni u nastavi

nagradivanjeSvaki mladi nastavnik pripravnik dolaskom na svoje prvo radno mjesto brzo postane svjestan nepovoljnog i zastarjelog sustava ocjenjivanja, monotone frontalne nastave i metoda koje djeluju isključivo ekstrinzično. Što on zapravo može promijeniti u tom već desetljećima „dobro“ uhodanom sustavu? Koliko će vremena proteći prije nego i sam posustane i prihvati metode rada svojih iskusnijih kolega? S kakvim se reakcijama najčešće susreće kod učenika, ali i kolega, pri samom pokušaju uvođenja novih zadataka i istraživanja iz kojih nužno ne mora proizaći dobra ocjena? Ne obasipaju li ga sa svih strana pitanja i komentari poput: „A zašto mi to moramo ako nećemo dobiti ocjenu?“ ili „Mi to tako nikada nismo radili, to je preteško.“ ili „Ma pusti njega/nju, još je mlad/a, proći će je!“ Ako se prisjetim vlastitoga školovanja, „naporan“ rad poput promišljanja, istraživanja ili, teško je i zamisliti, iznošenja vlastitog mišljenja, još od vrtića nam je nepoznat i previše kompliciran. Sustav nagrada i kazni sam je sebi postao svrhom. „Istraživanja pokazuju da ekstrinzična motivacija sputava intrizičnu“[5], što znači da ispunjenjem jednostavnog zadatka i dobitka nagrade prestaje svaka daljnja aktivnost. Radim za nešto isključivo zbog nagrade – nakon toga ruke su nam vezane. Nemoguće je potaknuti kreativnost, nema rada samo zbog rada, nema učenja samo zbog učenja, nema znatiželje! Većina učenika uči zato što se to mora! Logično je onda da im i nagrade s vremenom gube na važnosti, povećavaju stres i osjećaj podmićivanja, njihove se aktivnosti još više smanjuju, sam učinak opada te podliježu odabiru sve lakših ciljeva i zadataka. I zato MI moramo neprestano tražiti međuprostore djelovanja, naglašavati i primjerom im pokazivati prednosti i korisnosti naučenih činjenica i situacija. Nije to uopće lako!

Prednosti intrinzične motivacije

Mislim da je jasno da motivacija kojoj težimo u radu s djecom jest ona intrinzična. Kvalitetnija i dugoročnija, ona potiče učenje višega reda (one famozne visoke stupnjeve Bloomove, odnosno revidirane Bloomove taksonomije). Pa kako onda intrinzično motivirati? E. Jensen kaže da „nema nemotiviranog učenika; međutim postoje privremena nemotivirana stanja koja mogu izazvati škole, nastavnici ili učenici“[6]. Koliko god to možda na prvu zvučalo romantično, etiketiranjem pojedinog učenika, ili cijeloga razreda,  kao nemotiviranog ili nezainteresiranog za nastavu, zapravo dižemo ruke od njega i pokazujemo svoje nedostatke i nedomišljatost. Svaki je učenik već samim dolaskom u školu pokazao određeni stupanj motivacije, pozitivne ili negativne, vanjske ili unutrašnje. No dolazak u tmurnu okolinu škole i učionice, boravak u društvu manje ili više dragih školskih kolega te slušanje, budimo iskreni prema sebi, ponekad potpuno nevažnih predavanja nastavnika, iz sata u sat, na istome mjestu i u istim okolnostima, uistinu može biti i više nego demotivirajuće. Ponovno je na nama da pokušamo tridesetak potpuno različitih individualaca, s potpuno različitim osobnim pričama i problemima, različitim odgojem i interesima, dva puta tjedno po četrdeset i pet minuta poučiti da Historia uistinu jest magistra vitae. Ponovno, nije to nimalo lako, čak je i zastrašujuće.

Dobro znamo da su teorije jedno, a realnost i praksa nešto sasvim drugo. Ipak, postoje neke metode[7] kojima intrinzičnu motivaciju možemo povećati:

  • dajte učenicima kontrolu i izbor

Aktivnim sudjelovanjem u izradi i provedbi nastavnoga sadržaja, izborom kriterija ocjenjivanja, uz nastavnikove smjernice učenici dobivaju mogućnost kreativnog izraza, samostalnosti i osjećaj važnosti, što im direktno smanjuje stres i povećava motivaciju. Uz dobru organizaciju, vjerujem da u praksi svi možemo krenuti u tome smjeru. „Nastavnici kvalitetne škole vode, nikada ne šefuju“[8]. Ako je u tvornicama i tvrtkama kod lošeg poslovanja odgovoran šef, a ne radnici, tako i u školi za loše rezultate ili izbjegavanje nastave nisu krivi samo učenici. Učenike treba voditi, a ne ih poučavati za „njihovo dobro“ ili zato jer će im „jednom u životu trebati“. Vjerojatnost je da nikada neće! Glasserow model je jedina tablica koju svake godine bez razmišljanja kopiram. Možda pomogne i vama.

Tablica 1: Glasserow model kvalitetne škole

RAZLIKE  ŠEF  VODITELJ
Tjera na rad Vodi
Oslanja se na autoritet Oslanja se na suradnju
Govori „JA“ Govori „MI“
Stvara strah Stvara povjerenje
Zna kako Pokazuje kako
Izaziva nezadovoljstvo Udahnjuje polet
Okrivljuje Ispravlja greške
Rad pretvara u tlaku Rad pretvara u nešto zanimljivo

 

  • udovoljite potrebama i ciljevima učenika

Nastavni kurikulum, a posebno nastavne metode i ciljevi MORAJU se razlikovati, ovisno o uzrastu učenika, ali i generacijama. Sjećate li se onoga na samome početku? Zašto je važno mijenjati programe? Upravo iz razloga što se svaki razred, svake godine, ne sastoji od trideset istih učenika unutar iste generacije. Često i sami komentiramo da je jedan razred bolji od drugog, a radimo potpuno isto sa svima. Zašto to činimo? Do velikih razlika unutar iste generacije dolazi upravo zato što se ne zadovoljavaju potrebe i želje svakoga razrednog odjela. Nemoguće je prilagoditi se svakome unutar razreda i sa svakim razredom uspostaviti najbolju komunikaciju, ali bi trebalo što više individualizirati pristup po razrednim odjeljenjima, unutar iste generacije. Nije sporno da nastavni program napravljen prije deset godina neće odgovarati sadašnjoj generaciji, ali ni prošlogodišnji neće u potpunosti.

  • često dajte povratne informacije

Osim ocjena, postoje i drugi načini kako učenika obavijestiti o napretku, pozitivnom ili negativnom, a da ono nije vrednovano skalom subjektivne (manje ili više, ali ipak) procjene. Privremeno ću zanemariti pozitivne i negativne učinke samoga ocjenjivanja na nastavi, koje je, bar zasada, nemoguće iskorijeniti iz sustava. Uz postavljanje točnih i jasnih kriterija ocjenjivanja, čini mi se da je još važnije pokušati pokazati i veliku dozu razumijevanja i ljudskosti u svakome trenutku. Ocjene jesu tu da ukažu na napredak, rad i zalaganje, ali nisu jednoznačne. Riječi upozorenja samom učeniku imaju učinka tijekom rada i neposredno prije, ali nikako neposredno nakon samog ocjenjivanja. Zato bismo trebali motivirati učenika nakon „loše“ ocjene, pokazati veselje prilikom dobrog uspjeha i potaknuti na još bolji, dopustiti učenicima da sami procjenjuju svoj i rad školskih kolega, da izraze svoje mišljenje i neprestano im davati do znanja da se njihov rad/nerad itekako primjećuje.

  • ponudite izazove, probleme i novosti

Ono što je aktualno, u tijeku s vremenom, novo, neistraženo, drugačije i na prvi pogled teže, sigurno je zanimljivije. Svaki dio nastavnog sadržaja prikazan na koristan i upotrebljiv način, primjenjiv u svakodnevici, djeluje motivirajuće ili bar spoznajno vrednije. Ne mislim pri tome na uvijek drastične promjene u izvođenju nastave; već kratka priča, anegdota, prisjećanje na film i situaciju koji su vama samima olakšali razumijevanje određene problematike, učenicima cijelu stvar može učiniti bližom. Služeći se nepoznatim stvarima o poznatome, isticanjem njima bliskih primjera i povezivanjem istih s nastavnim gradivom, učenik stječe dojam da uči korisno, a što je još važnije, poželjet će samostalno te podatke provjeriti i nadopuniti. Ako u sve to uklopimo i poneki skupinski rad, izradu projekta, potaknemo učenike da NAS nauče nešto novo i obrazlože svoje viđenje određenog problema, uspjeh je garantiran. Ne čini se više toliko teško, zar ne?

  • ponudite nadu u uspjeh

Nitko ne želi raditi nešto za što vjeruje da će završiti neuspjehom. Ako je učenik uvjeren da je gradivo preteško, da je prekasno početi ispočetka, ako se osjeća zakinuto ili već samim pogledom na udžbenik osjeća nezadovoljstvo i neuspjeh, nema te motivacije koja bi ga mogla pokrenuti da se prihvati rješavanja zadataka. Učenici moraju znati da uz određeni uložen trud, uspjeh ne može izostati. Ne postoji skala uspješnosti  – postoji samo cilj koji si sami zadaju, njegovo izvršenje pa onda i pomicanje granica. Ocjena nikada nije samo jedna i nepopravljiva, a sigurno nije jedini dokaz njihove uspješnosti.

  • smanjite strah od neuspjeha

Neki su učenici više motivirani postizanju neuspjeha nego uspjeha. Oni biraju ili preteške zadatke, jer se tada od njih i ne očekuje uspjeh, ili prelagane, jer je tada manja vjerojatnost da neće uspjeti. Budući da je u prirodi čovjeka da zadrži pozitivnu sliku o sebi, tako oni neuspjeh najčešće pripisuju vanjskim čimbenicima („nastavnik je kriv“), dok za uspjeh očekuju da se pripiše njihovim sposobnostima, a ne uloženom trudu. Zbog natjecateljske atmosfere u razredu takvi se učenici prilikom neuspjeha osjećaju nesposobno, biraju „lakši put“, postavljaju preniske ciljeve, ne ulažu napor, odlažu rad do zadnjega trenutka i jednostavno izbjegavaju školu. Kako promijeniti takvu atmosferu? Za početak, što više izbjegavati metodu „tko prvi, njemu ocjena“. Trebamo ih usmjeriti da se natječu sami sa sobom, da nauče vrednovati vlastiti rad, prilagoditi gradivo i ocjenjivati njihov napredak i uložen trud (a ne ono naučeno), koristiti suradničko učenje i pomoći im podijeliti gradivo na manje cjeline. Tako postavljen sustav ocjenjivanja, i njima i nama, iako naizgled teži, puno je prihvatljiviji. U tom slučaju će znati da njihove sposobnosti nisu odraz njihove ličnost i ne definiraju njihovu vrijednost.

  • neka vas učenici upoznaju i vjeruju vam

U srednjoj školi, a prije nje osobito u osnovnoj, učenici često poistovjećuju predmet s predmetnim nastavnikom. Tako će možda više učiti predmet koji bi u protivnom „mrzili“, ako im se profesor sviđa, mlađi je ili stariji, podsjeća ih na nekog, simpatičniji je, pristupačniji, otkačeniji ili smireniji. „Poznajemo li bolje neku osobu i sviđa li nam se to što o njoj znamo, više ćemo za nju raditi“[9]. Učenici bi trebali osjetiti bliskost i, još važnije, ravnopravnost. Prolaze vremena frontalne nastave, bojazan od profesora, strogost i ozbiljnost. Iskrenost, iskustvo, pa i poneki zanimljiv detalj iz vlastitoga školovanja učenicima može pokazati našu pristupačnost, dokazati da ni mi nismo nepogrešivi, da je većina problema koja njih sad muče, mučila i nas – samo ih se trebamo prisjetiti. Time će učenici steći povjerenje u nas, smanjit će se otpor i povećati motivacija. Često se piše o tome da nastavnik MORA svoje probleme ostaviti vani prije ulaska u učionicu. Ne slažem se u potpunosti: Možda kada prestanemo biti ljudi i uistinu postanemo roboti. Nećemo im govoriti o osobnim problemima, daleko od toga, ali požaliti se na loše vrijeme, „potrošiti“ nekoliko minuta na običan razgovor, možda započeti diskusiju zbog članka koji smo netom prije pročitali uz jutarnju kavu, povezati s aktualnim događajem i sve to vješto uplesti u novu nastavnu jedinicu, nama je kao nastavnicima povijesti vjerujem puno lakše nego ostalim kolegama. Također, učenici moraju osjetiti ljubav koju gajimo prema vlastitom predmetu, a mi se ne bismo trebali sramiti pokazati da nas neki dio više ili manje zanima, ili više ili manje o njemu znamo. Time ćemo postići da barem kod jednog učenika u razredu potaknemo misao „pa ako je njemu/njoj to toliko zanimljivo, možda će biti i meni!“ A to nam je dovoljno za početak.

  • razredna sredina mora biti ugodna i poticajna

Prostor u kojem izvodimo nastavu ne ovisi isključivo o nama. Razliku čini i borave li učenici jednog razreda uvijek u istoj prostoriji. I najmanje promjene, u zajedničkom dogovoru s učenicima, mogu bitno utjecati na početak sata. Od samog uređenja prostorije, važnije je postići ugodnu i prijateljsku razrednu klimu. Najviše od svih razrednik, ali  i svaki predmetni nastavnik, trebao bi uočiti i trenutno djelovati na eventualne razredne trzavice. Ako želimo, a pretpostavimo da svi želimo, da nam učenici vjeruju, ako postignemo to povjerenje, onda ga moramo i opravdati osiguravajući sigurnost i poštovanje u svakome trenutku svojega sata. Svi bi se problemi trebali rješavati unutar samoga razreda, direktno i iskreno. Važno je uvijek imati na umu da poučavamo svakim svojim postupkom, riječju i ponašanjem.

MOTIVACIJA NASTAVNIKA

Puno je toga napisano o uvjetima i utjecajima motiviranog učenja u školi. Izveden je velik broj studija na temelju različitih teorijskih pristupa. Iako blisko vezana uz učeničku, motivacija samog nastavnika i njen utjecaj na oblikovanje nastave i poučavanje zanemarena je tema. Budući da je već bilo riječi o važnosti i utjecaju nastavnika na cjelokupan odgojni proces, mislim da je od iznimne važnosti da i mi, nastavnici, naučimo i primijenimo veliki dio motivacijskih tehnika na sebe i prisjećamo ih se kroz cijeli svoj „nastavnički“ vijek. A to, ponovno, nije baš lako.

Teško je prvo kao nastavnik-pripravnik doći u novu, uhodanu školsku sredinu, neiskusan a pun teorijskih znanja i ideja. Svi mi znamo što nas čeka, ali se svakodnevno, izloženi novim situacijama, ponekad iznenadimo vlastitim reakcijama. Učili smo kako postupati u određenim prilikama, slušali smo o disciplinskim problemima i kako ih spriječiti, no iskustvo je jedino koje tu stvarno pomaže. Zatim, kada već savladamo početničke pogreške, naučimo se koprcati u papirologiji, javljaju se novi. Nakon inicijacije u zanimanje, ulazimo u fazu preživljavanja. Nakon početničke faze, razdoblje do šeste godine staža može se nazvati stabilnim razvojem kada potpuno vladamo pedagoškim metodama. Prema nekim studijama, od 7. do 25. godine staža nastavnici su iznimno motivirani za napredak, postaju voditelji aktiva, skupova, projekata i sl.[10] Prije ili kasnije, prestajemo biti onaj mladi, nadobudni nastavnik koji stalno želi provesti u djelo svoje zamisli, već suočeni s realnošću škola, sredstava, metoda rada i nezainteresiranosti od strane učenika, pa i kolega, postajemo dio kolektiva. Sve manje tražimo dozvole za školske posjete i izvannastavne sadržaje, sve manje donosimo zemljovide i prijenosna računala kako bismo unaprijedili sat, ne kopiramo prije svakoga sata nastavne listiće za ponavljanje ili provjeru, ne donosimo svoje knjige da bismo s učenicima radili na novim materijalima, ne promišljamo svaki korak, ne brinemo se o baš svakom učeniku, ne pamtimo baš svako ime i prezime… Prilagodimo se i poslušamo česte dobronamjerne savjete: „Ne isplati se, čuvaj zdravlje!“, „Oni i tako ništa ne uče, njih ništa ne zanima.“; pa i mi želimo biti prihvaćeni od strane kolega i učenika. Nije lako biti onaj/ona koji/koja uvijek nešto traži, izmišlja i mudruje.

Kako ipak samog sebe motivirati da neprestano unapređujemo svoje metode (baš onda kad smo se napokon uhodali), svoje znanje i, što je najvažnije, dolazimo li mi prvi u školu zadovoljni i s vjerom u sustav? Svi mi imamo dijelove nastavnih sadržaja za koje smo još na fakultetu teško pronalazili motivaciju, a sada su dio redovnoga programa koje moramo poučavati. I to na motivirajući način?

Postoje neki čimbenici[11] koji nas mogu potaknuti na „bolji“, odnosno drugačiji rad. Prisustvovanjem stručnim skupovima i ostalim oblicima usavršavanja stječemo nova znanja i kompetencije, dolazi do razmjene informacije sa kolegama, međusobnog pomaganja savjetima i iskustvenim primjerima. Već u ugodnom društvu kolega i uvidom da nas se većina susreće s istim problemima, oni nam postaju lakši i prihvatljiviji, te ih brže osvijestimo i na tom tragu reagiramo. Interes prema novom, znanjima i struci, koji želimo postići kod svojih učenika, potiče naš osobni rast.

Ono što svakako djeluje demotivirajuće[12] su okolnosti na koje ne možemo utjecati: na primjer, manjak sredstava u sustavu za usavršavanje i vlastiti napredak, radna okolina i nerazumijevanje za potrebe stručnoga rada, sama udaljenost do posla, obiteljske okolnosti i sl. Nemogućnost dovršavanja započetog, kao i neuvažavanje naše struke s raznih strana, i više je nego obeshrabrujuće. Zato je važno pokušati utvrditi u kojoj se mjeri i u kojim okolnostima smanjila motivacija za rad, kako i kakav  nas napredak može ohrabriti te kakva bi nam podrška olakšala sam proces usavršavanja i osiguravanja vlastitoga napretka. Naučiti pomoći i motivirati svoje kolege jednako je važno kao i motivirati svoje učenike.

Dobra povratna informacija je jedna od mogućnosti motivacije. Evo nekih primjera kako provjeriti svoju uspješnost te na taj način osigurati vjeru u korisnost vlastitoga rada. Nije nužno da svi odgovori na pitanja budu pozitivni, bitan je njihov rast. Pitanja se odnose na uspjeh, namjenu i radost[13]:

  1. Uspjeh: Je li predviđeni rad na odgovarajućoj učeničkoj razini? Radi li svaki učenik ono što odgovara njegovom prethodnom znanju i iskustvu? Traži li se od učenika da radi dalje, dok ne uspije?
  2. Namjena: Razumiju li učenici prednost koju će steći učenjem onoga što poučavate? Predajete li aktivno svoj predmet i nastavne teme?
  3. Radost: Jesu li vaši satovi različiti? Uključuju li vaši satovi znatnu aktivnost učenika? Uvažavate li učenikovu važnost i zanimanje? Imaju li učenici mogućnost pokazati kreativnost? Izražavaju li se samostalno? Poučavate li s oduševljenjem?

Uzevši u obzir sve primjere, najvažnije je voljeti svoju struku i svoj posao, stalno raditi na unapređenju i razvoju vlastitih metoda te VJEROVATI u uspjeh. Ono što je nama zanimljivo, bit će i učenicima, ono što nas motivira, motivirat će i njih, ono što mi volimo, voljet će i oni.

MOTIVACIJSKE TEHNIKE U NASTAVI POVIJESTI

Motivacijske tehnike posebno važne na početku nastavnoga sata, kada privlačimo pozornost na nastavno gradivo, trebaju biti prisutne u svim stadijima nastavnoga procesa kao vrsta među-motivacije. Posebno su važne pri ponavljanju nastavnoga gradiva te prije provjere znanja i ocjenjivanja. Budući da je do sada bilo riječi o općenitim motivacijskim tehnikama (za učenje i uspjeh), sada bih se osvrnula na konkretne tehnike u nastavi povijesti. Odlučila sam se na sljedeću podjelu motivacijskih tehnika te ću ukratko rastumačiti ulogu svake od ovih tehnika.

  1. uvod u nastavnu jedinicu – iznimno je važan dobar motivacijski uvod i trenutak kada učenike „zalijepimo“ za mjesto. Svi oblici kreativnosti ovdje su dozvoljeni, ali i jednostavan slikovni prilog, karikatura, šaljiva anegdota, osobno iskustvo, diskusija i video isječak, dovoljni su za prvu pozitivnu reakciju. Bitno je da uistinu traje kratko i motivirajuće (do pet minuta) i da privuče pozornost cijeloga razreda.
  2. verbalne metode – ova je metoda neizbježna u nastavi povijesti. Najčešća je, a možda i najvažnija. Naša izlaganja i razgovor ne smiju prijeći u monotoniju. Nastavnikova riječ može bolje i potpunije od bilo koje druge metode predstaviti nastavni sadržaj jer se odvija u živom i neposrednom kontaktu nastavnika s učenicima. Prilagoditi izlaganje konkretnoj situaciji, mijenjati ga, dopunjavati, kombinirati s drugim metodama, pripovijedanje izvoditi jasno, živo, izražajno, slikovito i emocionalno, dobar su korak ka uspješnom poučavanju.
  3. vizualne/auditivne metode – u ovu skupinu ubrajamo razne vrste zorne građe (materijalni izvori, dokumentarni i igrani filmovi, karikature, fotografije, zemljovidi, dijagrami, grafikoni, umjetnine i sl.) Bitno je da učenici neprestano budu upućeni u samostalni rad i aktivno sudjeluju. Samostalno crtanje zemljovida, portreta i grafikona (potpuno zanemareno u višim razredima srednje škole), interpretacije izvora i slične metode kod učenika razvijaju kritičko mišljenje, vlastitu interpretaciju i izražavanje.
  4. metode koje potiču angažiranost učenika – simulacije, igre uloga, iskustveno učenje (pisane ili govorne igre po ulogama), sastavljanje testa, samoocjenjivanje, zajednička foto-priča, usmena povijest („bilježenje i analiza usmenih iskaza o prošlosti“[14]), itd. Svaka od ovih metoda, dobro razrađena, poučna je i korisna prvenstveno jer kod učenika oživljava motive i okolnosti toga vremena. Učenici lakše osvješćuju mogućnosti i pritiske ljudi i situacija koje oživljuju te promišljaju što ih je potaklo da djeluju na način na koji jesu. Bi li oni i kako drugačije postupili?
  5. slobodan izbor – podrazumijeva omogućavanje izbora teme i načina kako izvesti određeni zadatak. Dati im mogućnosti da pitaju o onome što im nije jasno, mogućnost da govore o svojim iskustvima i idejama te da izražavaju svoje mišljenje i stavove, čak i ako su u potpunoj suprotnosti s našima. Osigurati učenicima zajednički dogovor oko nastavnih tema, dopustiti im da samostalno ili u skupini pripreme teme koje ih najviše zanimaju, „dopustiti“ im da sudjeluju u izradi i dogovoru oko pisanih i usmenih provjera, ustupci su koji pokazuju našu pristupačnost, interes za njihovo mišljenje i dokazuju da je odgojno-obrazovni proces uistinu zajednički.
  6. didaktičke igre – ispunjaljke, križaljke, mreže, skrivalice, asocijacije, zagonetke, pantomima, kvizovi i mentalne mape. U kvizovima mogu sudjelovati svi učenici ili različite skupine, a mogu se oblikovati i kao aktualni TV-kvizovi znanja. Osim što ih zabavljaju – i ne, nisu nikada prestari za zabavu – potiče se pozitivan natjecateljski duh jer se natječu isključivo u znanju i razumijevanju, lakše pamte i uče odvajati bitno od nebitnoga. Ako se i nastavnik uključi u ta mala natjecanja kao protukandidat ili sudionik jedne od skupina, probuditi će se i one najveće „spavalice“, jer će htjeti pobijediti profesora.
  7. izvanškolska (terenska i projektna) nastava – projektna nastava učenicima omogućuje upoznavanje, istraživanje, otkrivanje i poštivanje zavičajne povijesti te primjenu istraživačkih metoda, kao i razvijanje vještine interpretacije. Organizacija i provođenje takve nastave izazov je i samim nastavnicima povijesti, doprinosi lokalnoj zajednici, široj javnosti i samom ugledu škole. Posjeti muzejima i arhivima koji se polako odmiču od suhoparnog prikaza artefakata, slika i dokumenata, nude modernije pristupe građi, upotreba medija, rekonstrukcija, prezentacija i sl. (primjerice vođeni posjet Državnom arhivu) pruža učenicima interaktivan pristup i stvaranje potpunijeg dojma o pojedinom povijesnom razdoblju i ličnostima.

Važno je naglasiti da se većina ovih metoda, ovisno o informatičkoj podršci, može odvijati u potpunosti putem interneta. Posjet nekom od svjetskih muzeja putem skype-a, razgovor s kustosom, korištenje raznih mobilnih aplikacija znanja (npr. QuizUp), pregled i čitanje digitalizirane povijesne građe, omogućuju nam relativno brz, učenicima trenutno najprihvatljiviji, ali ipak pozitivan rezultat i reakciju koju želimo potaknuti.

ZAKLJUČAK

Motivacijske tehnike učenicima pružaju mogućnost razvijanja istraživačkih i komunikacijskih vještina, suosjećanja, kreativnosti, sistematizacije, kritičkog mišljenja, prosuđivanja, sposobnosti da proberu dokaze, ocjene važnost i konstruiraju priču. Na prvi pogled djeluju neizvedivo, traže preveliki trud i uloženo vrijeme, počevši već od najjednostavnijih primjera, navikavajući i sebe i učenike na „drugačiju“ nastavu, s vremenom će nam svima biti potpuno normalno da bar jednom godišnje pripremimo zajednički projekt ili igrokaz, da bar jednom mjesečno ponavljamo gradivo igrajući kviz, pogledamo dokumentarni film ili bar isječak, da svakodnevno koristimo povijesne izvore jer, jednostavno, drugačiju nastavu nećemo poznavati. Samom prepiskom programa i priprema, tumačenjem gradiva i provjeravanjem znanja, ne umanjujemo li važnost vlastite struke i pretvaramo učenike u „robote reprodukcije“?  Mislim da moramo i sebe stalno podsjećati da odvajamo bitno od nebitnoga. Nije li važnije da učenik razvije želju za samostalno istraživanje, da on tumači povijesne situacije svojim roditeljima, umjesto oni njemu, i da slučajnim prolaskom kraj muzeja poželi samostalno ući? Motivirati ih za povijest, znači puno više nego motivirati ih za nastavu povijesti. Kao nastavnici povijesti prisiljeni smo i dužni puno više od svojih kolega primjerima iz struke naučiti ih kvalitetnom prosuđivanju i tumačenju.

Na ovome mjestu nisam imala namjeru iznositi konkretne primjere iz prakse, već osvijestiti, prvenstveno sebi, a nadam se i drugim kolegama, teoriju, metode i važnost motivacije u nastavi. A da ne ostane sve samo na papiru, te da teoriju prenesem u stvarnost, nadam se da ću ubrzo predstaviti provedene, ali i nove primjere iz prakse, te vlastitim primjerom pokrijepiti misli i teorije iznesene u ovome, nazovimo ga tako, promišljanju jedne nastavnice (ne znanstvenice) povijesti.

Bilješke

[1]Prema predavanju K. Perišić: Kako da učenje ne bude mučenje, održano u Prirodoslovnoj školi Vladimira Preloga , 2. listopada 2014. god.

[2] Andrilović, V.-Čudina,M.:“Osnove opće i razvojne psihologije“, str 69.

[3] Andrilović – Čudina, op.cit., str. 95.

[4] E. Jensen: „Super nastava“, str. 269.

[5] ibid.

[6] ibid.

[7] prema W. Glasser: „Nastavnik u kvalitetnoj školi“ i E. Jensen: „Super nastava“

[8] W. Glasser, op.cit., str. 17.

[9] W. Glasser, op.cit., str. 43.

[10] prema M. Zrnčić: Profesionalni put nastavnika

[11] prema T. Dubrović: „Motivacija nastavnika za usavršavanje i profesionalni razvoj“

[12] ibid.

[13] prema D. Trškan: „Motivacijske tehnike u nastavi“

[14] R. Stradling: „Nastava europske povijesti 20.st.“, str. 213.

BIBLIOGRAFIJA 

  1. Andrilović,V., Čudina, M., Osnove opće i razvojne psihologije, Školska knjiga, Zagreb, 1994.
  2. Glasser, W., Nastavnik u kvalitetnoj školi, Educa, Zagreb, 1999.
  3. Jenkins, K., Promišljanje historije, Srednja Europa, Zagreb, 2008.
  4. Jensen, E., Super- nastava: nastavne strategije za kvalitetnu školu i uspješno učenje, Educa, Zagreb, 2003.
  5. Kyriacou, C., Temeljna nastavna umijeća, Educa, Zagreb, 2001.
  6. Poljak,S., Jagić,S., Nastava povijesti u OŠ Ivana Kukuljevića Sakcinskog u Ivancu, Povijest u nastavi, VI, No 12. (2), prosinac 2008.
  7. Poljak, v., Didaktika, Školska knjiga, Zagreb, 1990.
  8. Stradling, R., Nastava europske povijesti 20.st., Srednja Europa, Zagreb, 2003.
  9. Trškan,D., Motivacijske tehnike u nastavi, Povijest u nastavi, IV., No 7. (1), 2006.
  10. Vizek Vidović,V., Rijavec,M., vlahović-Štetić, v., Miljković,D., Psihologija obrazovanja, IEP – VERN, Zagreb, 2003.
  11. http://www.azoo.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=257:zavrna-konferencija-projekta-suvremeni-pristupi-strunom-usavravanju-2009-2010&catid=96:projektne-aktivnosti&Itemid=350 (čitano 30.8.2014.)
  12. http://www.buzzle.com/articles/operant-conditioning-examples.html (čitano 27.8.2014.)
Ana Kadović
About Ana Kadović (1 Articles)
Diplomirala povijest i latinski jezik i rimsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od rujna 2012. radi kao nastavnica povijesti i latinskog jezika u Prirodoslovnoj školi Vladimira Preloga u Zagrebu.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*