Osim što su bili ponajveći masovni ubojice u povijesti čovječanstva, njemački su nacisti bili i najveći kradljivci koje je svijet ikada upoznao. Iz okupiranih teritorija diljem Europe i država koje su bile u vazalnom odnosu prema Trećem Reichu krali su gotovo sve – od sirovina i gotovih industrijskih proizvoda do proizvoda široke potrošnje. Često je krađa na neki način bila legalizirana, ali uvijek se odvijala manje ili više prisilnim metodama. S najviše entuzijazma i organiziranosti provodili su krađu umjetničkih dijela i predmeta izrađenih od plemenitih metala. Pri tome su jednakim žarom pljačkali kako pojedince tako i okupirane države, odnosno njihove nacionalne galerije, muzeje i crkve. Slične krađe, manje ili više sustavne i planirane, događale su se i za vrijeme prijašnjih ratova, ali nikada nitko krađu umjetničkih djela nije uzdigao na takvu industrijsku razinu kakvu su organizirali njemački nacisti za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Tweet

Među visokim dužnosnicima njemačke vlade, vojske i Nacionalsocijalističke stranke krajem tridesetih godina dvadesetog stoljeća postalo je moderno biti kolekcionar najfinije europske umjetnosti, bilo da se radilo o slikama i skulpturama, o namještaju ili pak o nečem četvrtom. Mjesto najvećeg kolekcionara prepušteno je, naravno, njemačkom Fuhreru Adolfu Hitleru, nesuđenom akademskom slikaru. Hitlerov je san bio da u svojem rodnom gradu Linzu izgradi monumentalni muzej u kojem će biti izložena većina europskih umjetničkih dijela, ponajviše od autora germanskog porijekla, a koji će odražavati „slavu i vječnost tisućljetnog Reicha“. S tim ciljem osnovane su posebne Einsatzstab Reichsleiter Rosenberg (ERR) jedinice koje su na osvajanjima pratile njemačku vojsku, a čija je jedina zadaća bila locirati i zaplijeniti umjetnička djela autora njemačkog ili germanskog porijekla te deportirati ih u Njemačku. Umjetnička djela autora slavenskog porijekla proglašena su manje vrijednima i često su namjerno uništena ili su pak ostavljena da propadaju od posljedica ratnih razaranja. Tako je na primjer kuća-muzej ruskog skladatelja Čajkovskog pretvorena u garažu za popravljanje njemačkih vojnih motocikala, a brojni umjetnikovi originalni tekstovi su uništeni ili pušteni da propadaju. Puno bolje nije prošla ni moderna umjetnost koju je Hitler prezirao i koja je proglašena degeneričnom, retardiranom i bezvrijednom. Umjetnička djela iz tog opusa često su kolektivno uništavana ili su prodavana po jako niskim cijenama ili su pak završila na crnom tržištu gdje im se zauvijek izgubio trag. Drugi veliki nacistički kolekcionar bio je Herman Göring, Hitlerova desna ruka i prvi čovjek ratnog zrakoplovstva, koji je od svojeg ljetnikovca s vremenom napravio pravu galeriju s nekoliko tisuća slika i skulptura. Među ostalim visoko pozicioniranim nacistima također je bilo dosta kolekcionara, ili bolje rečeno kradljivaca, a cijeli je proces pogodovao crnom tržištu na kojem su se našla brojna djela najfinije europske umjetnosti iz svih razdoblja.

U Francuskoj, Poljskoj, Rusiji i ostalim državama žrtvama njemačke agresije i krojenja europskog poretka, djelatnici muzeja i nacionalnih galerija od samog početka Drugog svjetskog rata sustavno rade na skrivanju najvrjednijih umjetničkih djela koje uklanjaju iz muzeja, galerija, crkvi i privatnih kolekcija i skrivaju u unutrašnjost zemlje, pokušavajući uvijek biti korak ispred njemačke vojske. Tako su Francuzi brojna umjetnička djela koja su krasila pariške muzeje i galerije sakrili u unutrašnjost zemlje, u mnogobrojne dvorce i utvrde, a ruski su kulturni radnici kolekcije lenjingradskih i moskovskih muzeja preselili duboko u unutrašnjost Sibira. No, sakriti se nije moglo sve pa je u njemačke ruke dospjelo mnoštvo visokovrijednih slika i skulptura, religijskih i raznih drugih predmeta izrađenih od plemenitih metala te vrijednih knjiga, dokumenata i fino izrađenog namještaja. Ujedno su pljačkani i bogatiji građani okupiranih država pa su tako opustošene kuće i kolekcije brojnih europskih obitelji, najčešće onih židovskog porijekla. Sve ukradeno nacisti su vlakovima prevozili u Njemačku i Austriju gdje su predmeti završili u rukama privatnih kolekcionara ili su pak u tajnosti skladišteni i pripremani za muzej u Linzu. Nikada prije umjetnost nije bila podvrgnuta tako masovnoj krađi, premještanju i skrivanju.(1)

Saveznička kontraofenziva protiv njemačke vojske i njenih saveznika na europskom kontinentu izrodila je, između ostalih, i problem očuvanja europske povijesne arhitekture te brojnih visokovrijednih spomenika diljem Europe. Naime, Drugi svjetski rat je prvi vojni sukob u kojem je bombardiranje imalo veliku stratešku ulogu, odnosno bio je to prvi veliki rat u kojem se bombardiralo iz zraka, često nasumično i najčešće velike europske gradove. Problem očuvanja europske i svjetske kulturne baštine prvi su prepoznali američki kulturni radnici i kulturno-umjetničke organizacije. Neposredno pred uplitanje Sjedinjenih Američkih Država (SAD) u Drugi svjetski rat počeli su lobirati da se u sklopu vojnih snaga osnuje organizacija koja će u kontekstu vojnih operacija brinuti o očuvanju europske i svjetske kulturne baštine.(2) Do lipnja 1943. godine uspjeli su izlobirati da se organizira komisija koja će u suradnji s vojskom SAD-a raditi na lociranju, očuvanju i spašavanju umjetničkih i povijesnih građevina na ratom zahvaćenim područjima.(3) Na čelu komisije nalazio se sudac Vrhovnog suda Owen J. Roberts pa je komisija kolokvijalno nazivana Robertsova komisija (Roberts Commission). Komisija je uspjela postići da se u sklopu savezničkih vojnih snaga organiziraju posebne jedinice sastavljene od povjesničara umjetnosti, umjetnika, arhitekata i muzejskih kustosa te osoba sličnih profesija. Jedinice su djelovale samo u svojstvu savjetnika, a činile su poseban odjel nazvan Odjel za spomenike, umjetnost i arhive (Monuments, Fine Arts and Archives Section). Na vrhuncu svojeg rada brojao je između 350 i 400 žena i muškaraca raznih nacionalnosti razmještenih po raznim ratištima Drugog svjetskog rata.(4) No, s obzirom da su članovi odjela prvotno radili na očuvanju spomenika (monuments) i povijesne arhitekture, od trenutka kad su počeli raditi na terenu, odnosno na europskim bojištima, prozvani su Monuments Men. Nisu imali vlastitu zapovjednu strukturu nego su bili integrirani u redovnu vojsku, ali za razliku od redovnih vojnika i vojnih jedinica, nisu bili opremljeni svom potrebnom i adekvatnom ratnom opremom. Stoga su često na terenu morali improvizirati, snalaziti se i moliti vojne zapovjednike za podršku više.

U sklopu sovjetske Crvene armije također je djelovala jedinica koju je Josif V. Staljin organizirao sa zadaćom da pronađe i vrati umjetnička djela i druge vrijedne predmete koje su Nijemci ukrali iz ruskih muzeja i galerija.(5) Jedinica je organizirana i djelovala je po sličnom principu kao i Monuments Men, ali se vrlo brzo prepustila pljački i razbojstvu otuđivši velik broj izvorno njemačkih umjetničkih djela koje njemački kulturni radnici nisu uspjeli sakriti ili premjestiti na zapadni dio Njemačke. Sovjetska je vlast takvu krađu poticala i odobravala shvaćajući je kao neku vrstu reparacija za ono što su nacisti ukrali ili uništili na području država Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika. Umjetnička djela su sovjetski muzeji desetljećima skrivali i nijekali njihovo postojanje da bi 1995. godine otkrili da se uistinu nalaze u njihovom posjedu. No, ruski je parlament odmah nacionalizirao predmete pa se njihov najveći broj još uvijek nalazi u ruskim galerijama i muzejima unatoč brojnim zahtjevima za povratom imovine.

Prvo veliko iskušenje za vojne snage SAD-a i Velike Britanije, pa tako i za Monuments Men, bila je Italija. Gradovi diljem Italije bili su pravi gradovi-muzeji, prepuni visoko vrijednih umjetničkih djela te i povijesnih spomenika. Saveznički vojni stratezi nisu mijenjali napadačku taktiku pa su u početnom naletu bombardirali i sravnili sa zemljom brojne manje talijanske gradove. Kako je saveznička vojska napredovala kroz Italiju tako su Monuments Men širili polje svojeg djelovanja pa su spašavanju spomenika, građevina i mostova pridodali i rad na spašavanju pokretnih umjetničkih djela. Prvo su morali dobiti bitku među vlastitim redovima jer američki vojnici i njihovi zapovjednici nisu u dovoljnoj mjeri poštovali umjetnička djela i često su iz muzeja uzimali slike ili predmete manjeg obujma. Najbolji primjer je vrhovni zapovjednik savezničkih snaga general Dweight D. Eisenhower koji je iz dvorca Versailles uzeo 11 vrijednih slika i objesio ih na zidove svojeg stožera u Parizu. Nakon oštrog protesta člana Monuments Men, Jamesa J. Rorimera, Eisenhower je ipak pristao vratiti slike.(6) Nisu dobro prošli ni brojni spomenici koje su saveznički vojnici na neki način oštetili, a najčešće slučajno i zbog neznanja ili se pak nisu ni potrudili spriječiti njihovo oštećivanje. Monuments Men su ispočetka spomenike označavali ručno pisanim znakovima, ali ta se metoda pokazala neuspješnom pa su znamenitosti počeli opasavati bijelom trakom s upozorenjem da je lokacija minirana.(7) Ipak, nije trebalo proći puno vremena da se među savezničke vojnike uvede red i obveza poštovanja spomenika i povijesno-kulturnih znamenitosti. Tome je najviše pridonio proglas, odnosno naredba generala Eisenhowera da se poštuju i zaštite spomenici kulture koliko god to rat dopušta.(8)

Kako se Drugom svjetskom ratu bližio kraj tako se rad članova Monuments Men sve više širio, a tajne Trećeg Reicha koje će otkriti u posljednjim tjednima rata pokazat će da je krađa europske umjetnosti daleko nadmašivala sve pretpostavke. Prvo je otkrivena velika količina talijanske umjetnosti koju su njemački nacisti pri povlačenju iz Italije sakrili na njenom sjeveru u napuštenom zatvoru San Leonardo. Lokaciju je otkrio Dean Keller, profesor sa sveučilišta Yale, koji je slike i skulpture nakrcao u vlak za Firencu gdje ga je dočekalo oduševljeno mnoštvo.(9) Keller je zatim svoj rad posvetio obnovi jednog od najvažnijih i najposebnijih talijanskih spomenika – Campo Santo u gradu Pisi. Na zidovima Campo Santa nalazi se najveća kolekcija zidnih freski na svijetu koje su uslijed savezničkog bombardiranja znatno oštećene, a obnova, kojoj je temelje postavio Dean Keller, traje još i danas. U Njemačkoj su i Austriji u posljednjim danima rata i u prvim danima mira otkriveni rudnici i dvorci prepuni umjetničkih djela, od slika i skulptura, do nakita, namještaja i knjiga te ostalih vrijednih predmeta. U Njemačkoj su Monuments Men svoj rad koncentrirali gotovo u potpunosti na pokretnu umjetnost jer zbog svakodnevnog i prekomjernog savezničkog bombardiranja u najvećim njemačkim gradovima nije ostalo spomenika koje bi se moglo spasiti i očuvati. No, u Njemačkoj i Austriji ih je ipak čekao monumentalni posao jer sveukupno je otkriveno preko tisuću manjih i većih lokacija koje su „čuvale“ određeni broj umjetničkih djela i drugih vrijednih predmeta. Zajedno s predmetima što su ih njemački nacisti pokrali diljem Europe nalazili su se i predmeti iz njemačkih i austrijskih muzeja sklonjeni na sigurno kako bi izbjegli ratno razaranje. Da bi nabrojali i opisali sve pronađene lokacije, od kojih svaka ima svoju važnost i znamenitost, potreban je puno opširniji i detaljniji rad pa ćemo stoga nabrojati samo one najveće i najvažnije.

U sustavu rudnika soli Altaussee u Austriji otkriveno je oko 6500 slika, ukradenih ponajviše iz samostana i crkvi u Belgiji i Italiji, a trebale su krasiti zidove Fuhrerovog muzeja u Linzu.(10) Skrivene na više stotina metara dubine, u krajnje neprikladnim uvjetima, pravo je čudo da su uopće doživjele kraj rata. U Berchtesgadenu je otkriveno preko 1000 slika i skulptura koje su činile dio Göringove privatne kolecije, a u rudniku Keiserode pronađeno je zlato njemačke središnje banke zajedno s oko 400 vrijednih slika te mnogobrojnim vrijednim predmetima.(11) U blizini Berchtesgadena otkriven je kamion koji je prevozio ostatak umjetničkih djela iz Göringovog ljetnikovca. Kamion i sav teret su napušteni od strane njemačkih vojnika, a među lokalnim stanovništvom se pročulo da prevozi velike količine rakije pa nije prošlo puno vremena prije nego je opljačkan.(12) Oni što su stigli među prvima ukrali su rakiju dok je sporijima preostalo da se zadovolje renesansnim i baroknim slikama ili pak gotičkim skulpturama. Do dolaska poručnika Bernarda Tapera, člana Monument Men zaduženog za restauraciju predmeta pronađenih u Berchtesgadenu, već je velik broj umjetničkih djela bio pokraden ili nehotice oštećen. Time je njihov pronalazak, obnova i restauracija dodatno otežana.

Veliko su otkriće bili rudnici Kochendorf, Heilbronn i Merkers. U njima su također pronađene tisuće vrijednih predmeta i slika, ali i oko stotinu tona zlata skrivenih u rudniku Merkers zajedno s 27 Rembrandtovih slika te po nekoliko slika Rubensa, Maneta i Goye.(13) Većina predmeta pronađenih u spomenutim rudnicima nisu bili ukradeni nego su radi sigurnosti premješteni iz njemačkih i austrijskih galerija i muzeja. No, u Heilbronnu su pronađeni ukrasni prozori ukradeni s katedrale u Strasbourgu, neki od njih stariji i od 600 godina.(14) Kad je Eisenhower saznao za njihovo otkriće naredio je da se odmah restauriraju i vrate u Strasbourg pa su tako postali prvo umjetničko djelo koje su Monuments Men vratili njegovim vlasnicima.(15)

U dvorcu Neuschweinstein u Bavarskoj otkriveno je oko šest tisuća raznih vrlo vrijednih predmeta (slika, nakita, skulptura, knjiga, dokumenata) ukradenih ponajviše od privatnih kolekcionara u Francuskoj, uglavnom onih židovskog porijekla. Voditelj selekcije, identifikacije i restauracije predmeta pronađenih u dvorcu bio je već spomenuti James Rorimer, a pri radu se koristio dnevnikom Rose Valland, francuske heroine Drugog svjetskog rata. Rose Valland je bila zaposlenica muzeja Jeu de Paume u Parizu kojeg su nacisti koristili kao središnje skupljalište umjetničkih djela i ostalih vrijednih predmeta što su ih krali u Francuskoj i prebacivali u Neuschweinstein.(16) Ne znajući da savršeno razumije njemački jezik te da djeluje u okviru francuskog pokreta otpora, nacisti su Valland dopustili da ostane raditi u muzeju. Ona je svakodnevno prisluškivala razgovore njemačkih časnika koji su u muzeju radili na prikupljanju i selektiranju ukradenih predmeta ne bili saznala od koga je pojedini predmet ukraden i kamo će biti otpremljen.(17) Sve informacije koje je prisluškivanjem saznala bilježila je u dnevnik zajedno s informacijama koje je prikupila od vozača kamiona i njemačkih vojnika. Zahvaljujući njenom radu restauracija predmeta iz dvorca Neuschweinstein odvijala se puno brže i jednostavnije s obzirom da se za gotovo svaki predmet znalo od koga je ukraden.

Po završetku Drugog svjetskog rata saveznici su u Njemačkoj organizirali brojna mjesta na kojima su skupljani i pripremani za restauraciju svi ukradeni predmeti. Najveća skupljališta bila su u Münchenu i Wiesbadenu, a za ravnatelja operacije imenovan je kapetan Walter Farmer.(18) Sada su Monuments Men bilježili i fotografirali umjetnička djela i druge vrijedne predmete te ujedno pokušavajući odgonetnuti kome pripadaju kako bi što prije mogli biti vraćeni svojim pravim vlasnicima. Pri tome su korišteni i detaljni popisi i dnevnici koje su vodili njemački časnici, pripadnici skupine ERR. Poput Rose Valland i oni su detaljno opisivali gotovo svaki ukradeni predmet, navodeći pri tome gdje je predmet ukraden i kamo je otpremljen.(19) Znatno su pomogli i brojni Nijemci, čak poneki član skupine ERR, ali ponajviše direktori njemačkih muzeja i galerija, povjesničari umjetnosti, kustosi i brojni drugi njemački kulturni radnici. Tako je na primjer za uspješnu restauraciju i povratak predmeta pronađenih u rudniku Merkers najzaslužniji dr. Paul Ortwin Rave, njemački stručnjak za umjetnost, koji je napravio popis muzeja i kolekcija kojima su pripadali predmeti pronađeni u Merkersu.(20)

Puno je vrijednih predmeta i umjetničkih djela vraćeno na zahtjev njihovih vlasnika koji su mogli dokazati da im predmet pripada, ali mnogi su, pogotovo religijski predmeti, ostali bez vlasnika jer se nije moglo utvrditi kome pripadaju niti se itko javio i tražio njihov povrat. Radi se ponajviše o religijskim predmetima izrađenim od plemenitih metala koji su pripadali brojnim židovskim obiteljima koje su nacisti opljačkali i usmrtili. Ti su predmeti uglavnom predani židovskim muzejima, galerijama i memorijalnim centrima. Monuments men su istovremeno morali ponovno voditi bitku protiv barbarstva u vlastitim redovima. Naime, krajem 1945. godine dobili su direktivu da se 202 slike za koje se nije moglo utvrditi kome pripadaju, a neke od njih su naslikali majstori poput Boticcelija, Rembrandta i Rubensa, pošalju u Nacionalnu Galeriju u Washingtonu.(21) Kapetan Farmer je odmah sazvao sastanak svih Monuments Men časnika te su zajedno sastavili „Wiesbaden manifest“ u kojem protestiraju zbog direktive američke vojske koja se u mnogočemu ne razlikuje od krađe kakvu su provodili nacisti.(22) Slike su, unatoč oštrom protestu, otpremljene u SAD, ali su ipak, nakon tri godine, vraćene u Wiesbaden gdje su se čuvali svi predmeti za koje nije pronađen pravi ili privremeni vlasnik.

Mjesecima nakon završetka Drugog svjetskog rata brojni su članovi jedinica Monuments Men pokušavali diljem Europe pronaći mnoga ukradena umjetnička djela kojima se zametnuo trag. Neka od njih se traži i danas, a ponekad budu pronađena sasvim slučajno, na primjer prilikom ostavinske rasprave nakon smrti starijeg člana neke imućnije obitelji. Po završetku njihovih misija gotovo svi članovi programa Monuments Men u svojim su državama s vremenom postali vodeće osobe kulturnog i prosvjetnog života radeći za nacionalne galerije, muzeje, knjižnice i sveučilišta.

Bilješke

1. Julie BRENER, War and Masterpieces, Artnews, December/2006, str. 40.

2. Monuments, Fine Arts and Archives program, dostupno na: http://en.wikipedia.org/wiki/Monuments_Men (13.09.2011.)

3. Isto. Originalni naziv organizacije bio je: American Commission for the Protection and Salvage of Artistic and Historic Monuments in War Areas.

4. Isto.; Ronald H. BAILEY, The Monuments Men: Rescuing Art Plundered by the Nazis, dostupno na: http://www.historynet.com/the-monuments-men-rescuing-art-plundered-by-the-nazis.htm/1 (13.09.2011.)

5. Vidjeti: On the Trail of Lost Art: A Conversation with Lynn H. Nicholas, dostupno na: http://www.neh.gov/news/humanities/2001-05/conversation.html (14.09.2011.)

6. Ronald H. BAILEY, nav. dj.

7. Isto.

8. The Art Army, dostupno na: http://harvardmagazine.com/2010/01/monuments-men-rescuing-art-stolen-by-nazis (13.09.2011.)

9. Marguerite RIGOGLIOSO, Looting Europe, Stanford, September/October 2006, str. 76.-77.

10. Monuments, Fine Arts and Archives program, nav. dj.

11. Isto.

12. Robert M. POOLE, Monumental Mission, dostupno na: http://www.smithsonianmag.com/history-archaeology/monumental-mission.html?c=y&story=fullstory (13.09.2011.)

13. The Art Army, nav. dj.; Robert M. POOLE, nav. dj.

14. Ronald H. BAILEY, nav. dj.; Robert M. POOLE, nav. dj.

15. Ronald H. BAILEY, nav. dj.

16. Rose Valland, dostupno na: http://www.monumentsmenfoundation.org/bio.php?id=296 (14.09.2011.)

17. Isto.

18. Monuments, Fine Arts and Archives program, nav. dj.

19. Robert M. POOLE, nav. dj.

20. The Art Army, nav. dj.

21. Ronald H. BAILEY, nav. dj.

22. Isto.