Pablo Sarasate kojeg vidite na slici (1844-1908), slavni španjolski violinist i skladatelj, duhovito je odgovorio na napise jednoga glazbenog kritičara koji ga je proglasio 'genijem'. Sarasate je rekao: 'Hm, ja u posljednjih 37 godina svog života vježbam na violini po najmanje 12 sati na dan, svaki dan, i sada me on naziva genijem'. Sarasate svojom izjavom odražava stav da je ključ uspjeha rad, a ne toliko 'božanski dar' ili 'božanski talent', jer u mnogim slučajevima nadaren, ali nediscipliniran glazbenik neće postići ni izbliza tako dobre rezultate kao glazbenik koji uz nešto manje talenta ulaže puno više rada. Istina je da se ponekad zanemaruje činjenica da iza svakog koncertnog nastupa stoje sati i sati, dani i dani, mjeseci i mjeseci priprema i vježbanja,no sigurna sam da kritičar nije pri tome mislio ništa loše, dapače, dao je veliku pohvalu, bio je entuzijastičan, možda i prekomjerno, što Sarasatea nije nimalo impresioniralo. U ovom članku pozabavit ću se glazbenom kritikom kao mogućnošću zanimanja za pijaniste – ovo je posljednji u nizu od 7 članaka koji su se bavili profesionalnim mogućnostima za (diplomirane) pijaniste. Slijede nove teme i novi članci.

Tweet

Moderato je glazbena oznaka za tempo, brzinu izvođenja, a znači umjereno. Umjerenost nije često odlika glazbenih kritika. Ili ako jest, onda se tumači više negativno, nego li pozitivno. ‘Mlaka’ kritika daje do znanja da je koncert bio ili prosječan ili nezanimljiv ili čak dosadan, ili čak ispodprosječan.

Glazbeni kritičar piše osvrte na glazbene događaje  – to mogu biti koncerti svih mogućih vrsta, mjuzikli, operete, opere. Za očekivati je da pijanist najviše zna o klaviru i pijanizmu, pa tako može najkompetentnije pisati osvrte na nastupe pijanista, no isto tako realnost je i puno češća je pojava da mnogi ne-instrumentalisti (muzikolozi, teoretičari glazbe, povjesničari glazbe, skladatelji), a i instrumentalisti drugih instrumenata (violina, klarinet itd.) postaju glazbeni kritičari. Glazbeni kritičar mora imati veliko znanje i širinu percepcije. Obično se smatra da dirigenti, skladatelji i muzikolozi te kvalitete i imaju. Kao i u svemu, ovisi o pojedinoj osobi i profesionalizmu. Teško je ustvrditi koji je profil glazbenika ili glazbeno obrazovane osobe najbolji ili najpogodniji za poziv glazbenoga kritičara. Treba uzeti u obzir da glazbeni kritičar nastoji biti objektivan ili bi trebao biti objektivan, ali isto tako da je neumitno subjektivan u procjeni i ocjeni nekog glazbenog nastupa.

Mnogi glazbenici zauzimaju stav ili žele zauzeti stav da ih nepovoljni osvrt ili nepovoljna kritika neće otjerati u depresiju, premda je to ponekad teško izbjeći. Glazbenici su isto tako samo ljudi i k tome, još vrlo osjetljivi ljudi, pa je negativna kritika objavljena u nekom javnom glasilu veliko otperećenje.

Naravno, ukoliko se radi o povoljnom osvrtu ili povoljnoj kritici, radost je neopisiva. Glazbenici za svoj rad primaju i na taj način javno priznanje. Kao i svakoga čovjeka, veseli ih pohvala i lijepa riječ. Premda, neki kritici ne pridaju nikakvo značenje.

Činjenicom da glazbeni kritičari objavljuju svoje osvrte u novinama ili časopisima – dnevnim, tjednim ili mjesečnim izdanjima ili online – na web portalima, dakle medijima koji su čitani od strane velikoga broja ljudi, kritičari su ujedno i vrlo utjecajni. Utjecaj se očituje u mogućnosti da se stvori određeno mišljenje ili sugestija mišljenja, ili odraz vlastitog mišljenja. Iz te činjenice proizlazi i odgovornost kritičara. Naravno, odgovornost je i na glazbenicima da maksimalno dobro pripreme svoj nastup. Premda – bilo je loših kritika i na dobre nastupe, i dobrih kritika na loše nastupe.

Mišljenje kritičara, ili sugestija mišljenja ili odraz kritičarevog mišljenja nije nužno uvijek usklađen s Vašim mišljenjem ili mojim mišljenjem, što također treba dopustiti. U tom smislu treba imati na umu da je glazbena kritika ipak uvijek subjektivna. Za glazbenika je bitno da ima svoje mišljenje – obično su glazbenici oni koji su najstroži kritičari sami prema sebi. Sami najbolje znaju što je bilo dobro, a što nije bilo dobro na nastupu, i to koriste kao osnovu za daljnje vježbanje i korekcije. Isto tako za svakoga u publici je bitno da ima svoje mišljenje – bez obzira na to, da li se mišljenje slaže sa kritikom ili sa većinom ostalih u publici, ili ne. Vaše mišljenje je vaše mišljenje, i imate pravo na njega. Mišljenje može biti temeljeno na osjećajima koje je glazba pobudila u vama glazbenikovom izvedbom i/ili na procjeni kvalitete same izvedbe, za što je osim intuicije potrebno i nešto predznanja.

Prije desetak godina za jednu ljetnu radionicu održanu u Dubrovniku napisala sam esej o osjećajima u glazbi. U njemu sam, između ostalog, opisala kako smatram da se osjećaji u glazbenoj izvedbi, odnosno glazbena izvedba, sastoje od 3 izvora osjećaja: od osjećaja skladatelja koji je skladbu napisao, od osjećaja glazbenika izvođača koji skladbu izvode, i od osjećaja publike koja glazbu percipira.

Iz daljnje i bliže povijesti imamo i brojne priče i anegdote vezane uz glazbene kritičare. U ovom članku izdvojit ću samo nekoliko njih.
Skladatelj Constant Lambert opisao je skladbu Igora Stravinskog L’Histoire du Soldat (Priča vojnika) kao ‘u suštini hladnokrvnu apstrakciju’. Također je napisao da su pojedini dijelovi melodije potpuno besmisleni, da su to samo nizovi nota koje se mogu na vrlo uobičajen način podijeliti na grupe od tri, pet i sedam i tako usporediti sa bilo kojim drugim matematičkim skupom, a za kadencu solo bubnjeva da je ‘glazbena čistoća postignuta vrstom glazbene kastracije’.

Posebno burne reakcije izazvao je balet Posvećenje proljeća, za koji je Stravinski napisao glazbu. Premijerno je balet izveden u svibnju 1913. godine u Parizu. Kako se tematski radi o paganskim ritualima proslave i posvećenja dolaska proljeća u drevnoj Rusiji, o žrtvovanju mlade djevojke, pod budnim okom ostatka zajednice, uz novu, pomalo revolucionarnu koreografiju i Stravinskijevu glazbu, dio tadašnje publike bio je ogorčen i šokiran, pa je dio publike zviždao, naglas komentirao, a čak su se odvijale i glasne svađe zagovornika i protivnika takve glazbe tijekom same baletne izvedbe. Možda se vrsta reakcije može usporediti sa reakcijom dijela publike na eksplicitne scene nasilja i iznimne okrutnosti u suvremenim filmovima. Nakon tih incidenata, došlo je i do nemira širih razmjera unutar kazališta, pa je intervenirala policija, i u pauzi uhitila nekoliko osoba. Do kraja izvedbe i dalje je vladao kaos, a Stravinski je izvedbu napustio, vidno ogorčen, i razočaran.
Jedan engleski kritičar tom prilikom ja napisao da je to djelo ‘prijetnja temeljima naših tonalnih institucija’ i da je djelo trebalo posvetiti stanovitom zubaru koji je ubio svoju suprugu i raskomadao njeno tijelo u male dijelove.
Poznata je i priča o jednom kritičaru koji je, kako bi naglasio svoj negativni dojam o baletu, naslanjajući se na francuski prijevod naslova baleta Le Sacre du Printemps, napisao da je to ‘Massacre du Printemps’.
Treba uzeti u obzir da su i brojne druge društvene i političke napetosti u to vrijeme umnogome doprinjele takvom burnom doživljaju.
U Francuskoj je 1913. godine – iste godine kada je spomenuti balet doživio premijeru, politička situacija bila napeta. Postojao je strah od Njemačke, još od francusko-pruskog rata 1870-71, i političari su tražili jačanje savezništva sa Velikom Britanijom i Rusijom. 1913 za predsjednika Francuske izabran je konzervativni političar Raymond Poincare, koji je bio poznat po svojim desničarskim stavovima i jakom katolicizmu. Uprkos uvjerenju da će jačanje savezništva pomoći izbjegavanju rata, nervoza Njemačke samo je rasla. Vrlo ubrzo izbio je Prvi svjetki rat.

1922. godine Poincare je ponovno izabran, ovaj put za premijera, kao i 1926. godine, do 1929. godine još je dva puta obnašao funkciju premijera, nakon čega je otišao u mirovinu.
1912. godine je potonuo Titanic. 1912. godine Francuska je proglasila Maroko svojim protektoratom, što nije prošlo bez otpora s marokanske strane. Treba imati u vidu da je u tijeku bila moderna industrijalizacija, gradnja cesta i željeznica, urbanizacija. Postoje podaci da je u Francuskoj tek nešto više od 50% stanovništva živjelo u urbanim sredinama oko 1900. godine. Njemačka je od ujedinjenja bivala sve jačom i žednijom novog teritorija, pogotovo nakon 1871. godine, kada je formalno osnovano njemačko carstvo. Tijekom 19. stoljeća zapadnoeuropske su sile intenzivno širile svoje imperijalističke posjede i utjecaje.
Francuska je nakon znatnog smanjenja napoleonskog posjeda, ponovno bila ojačala i ekonomski i vojno, pa se borila za prevlast s Britanijom u mediteranskom području i na Srednjem istoku, te u Africi i Aziji.
U društvu je, porastom zapošljavanja u uslužnom sektoru, došlo do raslojavanja i određenih napetosti među pojedinim klasama, pogotovo između tzv. niže srednje klase i srednje klase, a zasigurno i između siromašnih i niže srednje klase, a naročito između siromašnih i srednje klase.

Francuska je bila zabrinuta i zbog niskog nataliteta i velikih ljudskih gubitaka u ratu sa Prusijom krajem 19. stoljeća, zabilježivši pad broja stanovnika. Zanimljiv je podatak da je broj stanovnika Pariza od 2 milijuna 1850. godine narastao na 3 milijuna 1914. godine. Uvjeti života u gradu su se postepeno poboljšavali, pogotovo u odnosu na sanitarne uvjete. No Pariz je 1910 doživio veliku poplavu rijeke Seine.

Ekonomske depresije 1873. godine i 1890-tih godina u Europi ponukale su industrijalce da znanstvenim – efikasnijim upravljanjem potraže bolja rješenja. Počeli su se osnivati karteli, pa se tako od vijeća direktora i ostalih upravnih tijela počela razvijati još jedna društvena klasa – viša, u koju si spadali imućniji industrijalci, financijeri, investitori i dio aristokracije. Naravno, i ovdje je bilo međuklasnih napetosti, i došlo je do intenziviranja aktivnosti socijalističkih stranaka i sindikata. Radnička je klasa smatrana svojevrsnom prijetnjom socijalnom miru.

Na ruskog skladatelja Igora Stravinskog bilo je još žestokih osvrta. Theodor Adorno koji je Stravinskog u svojoj knjizi ‘Filozofija moderne glazbe’ nazvao akrobatom, državnim činovnikom, krojačkom lutkom, psihotičnom osobom, infantilnom osobom, fašistom i osobom koja se posvetila zarađivanju novaca.
Bez obzira na takve osvrte, ili možda baš njima uprkos, a prvenstveno zahvaljujući karizmatičnoj Stravinskijevoj glazbenoj osobnosti, Posvećenje proljeća, a i mnoga druga njegova djela, postala su poput zastava mlađih skladatelja, neki su rekli i poput Deklaracije nezavisnosti. Stravinski je bio jedan od najutjecajnijih skladatelja svoje generacije. Danas je i taj balet, a i veliki dio njegovih skladbi dio ‘standardnog’ repertoara raznih umjetničkih ansambala.

U vrijeme kada je premijerno izvedena, 1808. godine u Beču, Beethovenova Peta simfonija nije posebno uzbudila kritičare. Tek godinu i pol nakon prve izvedbe, Allgemeine musikalische Zeitung objavio je izuzetno pozitivan osvrt. Tekst u informativnom prijevodu:

‘Blještave zrake prodiru kroz mrklu noć ove regije i postajemo svjesni divovskih sjena, koje se ljuljajući naprijed i nazad obrušavaju na nas i uništavaju sve u nama osim boli beskrajne žudnje — žudnje u kojoj svako zadovoljstvo koje se uzdiglo među svečanim tonovima tone i umire. Jedino zahvaljujući ovoj  boli, koja doduše troši ali ne uništava ljubav, nadu i radost, pokušava rasprsnuti naše grudi općim krikom punoga glasa iz svih strasti, jedino zahvaljujući njoj mi nastavljamo živjeti i postajemo zarobljeni gledatelji duhova.’

Rijetki su tako izrađajno snažni i dojmljivi osvrti danas, no treba uzeti u obzir i tko je autor ovoga osvrta. Nitko drugi doli Ernst Theodor Amadeus Hoffmann, njemački pisac, skladatelj i slikar, važna osobnost njemačke romantike. O Beethovenovoj Petoj simfoniji ne treba ništa govoriti, treba ju poslušati i doživjeti prvom prilikom.

Tako je i sa svom glazbom općenito, glazbu treba poslušati i doživjeti, i stvoriti vlastito mišljenje, zar ne?

Na ovom linku možete poslušati barem dio:
http://www.amazon.com/gp/music/wma-pop-up/B000001GPX001001/104-7214282-8452742