Novo:

Mladi Staljin

Mladi StaljinSimon Sebag Montefiore, Mladi Staljin, 2010. Ono što vas odmah privuče ovoj knjizi nije činjenica da se radi o biografiji jednog od najznačajnijih državnika 20. stoljeća, već prvenstveno da je riječ o svjetskom bestselleru prevedenom na 35 jezika. Doista, treba se zapitati kako je jedan mladi povjesničar, kakav je Simon Sebag Montefiore, uspio postići svjetsku slavu pišući  o jednoj općepoznatoj ličnosti, o kojoj su već napisane stotine knjiga? I dok počinjate čitati „Mladog Staljina“ ubrzo vam postaje jasno-autor piše iznimno jednostavnim i čitljivim stilom, a istovremeno se mnogi podaci u knjizi saznaju po prvi puta. Sve je popraćeno analizama u dužem periodu, kao i odgovarajućim fotografijama i zemljovidima, a svaka autorova tvrdnja izvire iz suverenog znanja utemeljenog na desetogodišnjem istraživanju u 23 grada razmještenih u 9 država! Tek odnedavno arhivski podaci o Staljinu postali su dostupni javnosti, a Montefiore ih je očito među prvima temeljito pregledao. Već i otprije poznat po knjizi „Na dvoru crvenoga cara“ koja opisuje razdoblje Staljinove vlasti Montefiore je sada želio dovršiti posao i opisati njegovu mladost i uspon do neprikosnovenog vladara jedne svjetske velesile. Kako je sam duhovito primijetio, a dovršetkom pisanja te knjige konačno može započeti vlastiti proces destaljinizacije.

Osim opisa Staljinove svakodnevice u knjizi su zanimljiva i relativno općenita mjesta, jer o mnogim detaljima iz privatnih života komunističkih lidera nikada nismo imali prilike učiti, pa se nemalo iznenadimo kad uvidimo da je npr. Lenjin porijeklom Židov, Šveđan i Tatar (otuda mu kose oči) koji se kao idealizirani zaštitnik radnika dijelom financirao od feudalnih prihoda. Javnost je slabo informirana i o činjenici da je Staljin tjelesni invalid, pa je čak proglašen nesposobnim za vojsku u Prvom svjetskom ratu, kad su na frontu odašiljani i bolesni ljudi. Jedan od najvećih vojnih pobjednika u povijesti nije služio redovni vojni rok, a kamoli da je ikada osobno sudjelovao u ratu!

Staljin je po posljedicama svoga djelovanja toliko zao da nas u njegovoj mladosti ništa ne može iznenaditi, ni da je bio alkoholičar, ni kriminalac, ni prevrtljivac, ni okorjeli ženskar. Ipak, njegov život drukčiji je nego što zamišljamo. Radilo se o potencijalnom intelektualcu,  solidnom pjesniku i još boljem pjevaču, izuzetno načitanom i pisanju vičnom čovjeku s izvrsnim pamćenjem, kojega su umnogočemu oblikovali teški život, komunistička partija i sama država, a ne nužno njegova izvorna narav. Dok čitamo što je sve Staljin morao proživjeti do svoje 39-te godine doista se moramo užasnuti tim trpljenjem i pomisliti da bi i sami postali slični njemu da smo živjeli u takvim uvjetima.  Staljin je već po rođenju bio neka vrsta nakaze, jer se rodio sa sraslim nožnim prstima i to kao jedino dijete koje je preživjelo svojim roditeljima, što je uzrokovalo njihova dodatna očekivanja i pritisak. U djetinjstvu je još slomio nogu pa je šepao, lijevu ruku koju je jedva pomicao, a prebolio je i boginje od čega su mu ostali ružni ožiljci po licu (uklanjani retušem na fotografijama). Otac mu je bio alkoholičar, koji ga je tukao, a u tome ga je nadmašivala samo majka, koja se, s druge strane, jedina brinula o njemu. Kad se sretno oženio supruga mu je umrla od tifusa, a sljedeća je počinila samoubojstvo. U mladosti se stalno morao skrivati pred policijom ili je bio u zatvoru ili duža razdoblja u sibirskom progonstvu. Imao je mnoštvo političkih neprijatelja, a „prijatelji“ iz stranke su mu bili psihopate ili agenti Ohrane. Čak je i jedan Malinovski, član Centralnog komiteta boljševičke stranke, kojemu su se i Staljin i Lenjin divili, bio carski agent, a on je i osobno kriv za četiri godine Staljinova progonstva u Turuhansku u Sibiru. Zar je onda čudno razmišljati otkuda Staljinova kasnija paranoja?

U Sibiru su Staljina posljednji puta poslali u selo sa osam kuća na sjevernu obratnicu gdje je temperatura bila -60, devet mjeseci nije izlazilo sunce, a kad je izašlo onda su stanovnike proždirali rojevi komaraca, do psihičkog delirijuma. Tamo je Staljin boravio pune četiri godine, sve do 1917., a ne jednom je bio na granici smrti, smrznut, bez kopjejke u džepu, gladan, bez ikakve veze s vanjskim svijetom, čak i bez pošte. Mnogi slični prognanici su ili poludjeli ili sebi oduzeli život ili su umrli. Doista, učinilo mi se da, iako je ostao fizički živ, Staljin se ustvari vraća u politički život psihički mrtav, potpuna tabula rasa. To možemo zaključiti po tome što su mu njegovi domaćini iz Sibira stalno na pameti kao najbolji prijatelji, uopće ne žali za razdobljem progonstva, pa čak i za vrijeme partijskih sastanaka uporno crta čopore vukova koji su ga slijedili kuda god bi krenuo.

Ključno pitanje koje nas, međutim, zanima, glasi: koji je detalj u Staljinovom razvoju uzrokovao uspostavu diktature praćene masovnim ubijanjem? Svi znamo da korijenje čovjekovog ponašanja treba tražiti upravo u mladosti. I sam autor stoga povezuje Staljina sa Hitlerom, svojim najvećim protivnikom, opisujući njihova slična djetinjstva, autoritarnog oca, neodgovorne ljubavne veze, često s problematičnim ili premladim djevojkama, probleme sa školovanjem i zakonima, određenu sklonost umjetnosti, pa čak i njihov zajednički život u Beču. Obojica su se izdigli izvan država svoga rođenja, prezirali su demokraciju i religije. Doista, svaki od ovih događaja mogao je bitno utjecati na Staljinovo ponašanje. Ali, iako zvuči primamljiva, teorija o zajedničkim životnim pričama svih diktatora neće izdržati ozbiljniju provjeru. Sličnosti su tek općenite, a razlike u detaljima vrlo velike. Mnogi ljudi toga vremena imali su roditelje koji su ih zlostavljali, nisu uspijevali na fakultetu, bili su u zatvorima ili progonstvu, imali nesreću u ljubavi ili se suočavali sa izdajom i smrću-pa nisu postali zli, štoviše, postali su bolji nego što su bili ili su mogli biti. Pa kad odbacimo stereotipe, onda se i dalje pitamo gdje je izvor Staljinove mračne vladarske biografije?

Autor tvrdi da je Staljinova strahovlada ustvari odgovor na njegovu želju da se ne sazna prava istina o njegovoj mladosti, ne samo o nesposobnosti za vojsku, već i to da je povremeno prodavao „dušu vragu“, što konkretno znači da je izručivao svoje stranačke oponente carskoj policiji. Staljin se silno trudio imati besprijekornu ličnost u skladu s razvijenim kultom ličnosti, ali, taman kad je strahovladu malo popustio 1939., on kao da sam dokazuje da je itekako sklon dogovarati se sa najcrnjim neprijateljem, potpisujući ugovor sa Hitlerom! Osobno bih postavio hipotezu da je i Staljin donekle uveo teror zbog jakog osjećaja stida, koji je kod njega uzrokovao (kako je sam rekao) neodoljivu želju za osvetom. Taj stid bio je možda dijelom uvjetovan fizičkim izgledom i tu bi Staljin možda bio najsličniji Hitleru. Treba se samo sjetiti paničnog straha Hitlera od dobijanja djece i velikom željom da se njegovo tijelo nakon smrti u potpunosti uništi da ne bi bilo izvrgnuto „ruglu“. Ipak, ponajviše mi se čini da je Staljin osjećaj stida i poraza stekao u sjemeništu gdje se školovao kao svećenik. On dolazi u sjemenište teškom mukom, da bi se tamo ubrzo počeo isticati kao jedan od najboljih učenika. Ali, to sjemenište jedno je od najstrožih u Rusiji, a disciplinu svećenici postižu stalnim nadzorom, ponižavanjem i sustavnim špijuniranjem. Da se radilo o nečem posebnom, vidi se po tome što je sa sjemeništa isključen veliki broj štićenika, a većina njih postali su kasnije fanatični komunisti! Osoba koja je u sjemeništu bila osobito zadužena za Staljina bio je jedan antiintelektualni svećenik, koga je Staljin jednostavno nazivao „crna mrlja“. S njime je započeo trogodišnje nadmudrivanje u kojem je na koncu nadjačan, jer su ga iz sjemeništa izbacili. Taj sukob uzrokovao je ne samo drastično slabljenje Staljinovog školskog uspjeha, već njegov radikalni ateizam prepun mržnje prema svim religijama. Pretpostavljam da se podsvjesno sve do kraja života Staljin nastavio osvećivati „crnoj mrlji“, pa je tako njihov osobni sukob prenesen na cijeli svijet. Paradoksalno je da je bez obzira na mržnju koju je razvio upravo od „crne mrlje“ Staljin najviše naučio u životu, jer je na vlastitoj koži shvatio da su prizemne metode progona daleko efikasnije od korištenja bilo kojega intelektualnoga znanja ili argumenta. Stoga je na na potpuno jednaki način kako su njega uništili, Staljin kasnije cijeli život uništavao svoje protivnike. Primjerice briljantnog intelektualca Trockog. Jednostavno, naučio je biti „efikasan“, dok je Trocki ostao tek moralno superioran i –otišao na marginu povijesti!

Drugi važan trenutak je stjecanje ministarskog (komesarskog) položaja neposredno po povratku iz Sibira. Mnogi su razrađivali teoriju da čovjek ostvaruje velika djela tek nakon nekog dužeg vremena provedenog u mučnoj izolaciji. Zasigurno je tako bilo i sa Staljinom, ali k tome je prelaskom iz jedne u drugu krajnost njegova opsesivna želja za osvetom uzela tolikog maha da je koštala Rusiju i čovječanstvo nezamislivih žrtava. Stvarno je nevjerojatno da većina vodećih boljševika nije shvaćala da se Staljinu ne smije dati nikakva vlast. Ali, oni sami su bili umnogome slični njemu, Rusija je bila zemlja nepravde i gnjeva, izvrsna kulisa za diktaturu, pa im je trebalo nešto vremena da shvate je Staljin brutalan čak i za njihov  ukus. Prvi je to shvatio Lenjin, onda svi ostali, ali tek onda kada je već bilo prekasno. To je dijelom bilo moguće i zato što je Staljin često izbjegavao otkrivati svoje mišljenje, već je više djelovao iza kulisa.

Knjiga završava sa 1917. godinom i neizostavno vuče da nastavite čitati dalje. Kao što sam već rekao, to neće biti teško, jer je isti autor napisao ostatak priče, koji se također može nabaviti u hrvatskim knjižarama. Svakako bih preporučio da ne preskačete početak, jer nećete ni na koji način požaliti. „Mladi Staljin“ toliko je dobro napisani rad da će se svidjeti čak i onima koje ne zanimaju pretjerano ni komunizam ni Rusija.

Moja ocjena: devet (9).

 

Branimir Bunjac
About Branimir Bunjac (37 Articles)
Dr.sc. Branimir Bunjac radi kao učitelj povijesti u OŠ Podturen. Predsjednik je Povijesnog društva Međimurske županije. Izdao je nekoliko knjiga povijesne tematike. Od 2016. godine saborski zastupnik.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*