Iako su neki autori već napisali kraće i vrijedne prikaze o povijesti anarhizma u Hrvatskoj, analiza spomenute pojave i njezinog širenja na ovim prostorima uglavnom je lišena historiografske elaboracije i uklapanja u širi, međunarodni kontekst. Interes za takvom problematikom unazad nekoliko godina nesumnjivo postoji, no niti jedna knjiga na temu povijesti anarhizma u Hrvatskoj do sada nije napisana i objavljena. Izbor spisa slavonskog učitelja i jednog od rijetkih javno deklariranih, ovdašnjih anarhista iz, možemo reći, „klasične epohe“ ove radikalne crveno-crne ideje, Miloša Krpana, donekle mijenja situaciju. Zagrebačka izdavačka kuća DAF, inače okrenuta objavljivanju naslova koji se mogu svrstati u domenu anarhističke društveno-političke teorije u rasponu od klasičnih tekstova do radova suvremenih autora, 2010. godine pod uredništvom Dejana Dedića izdala je kompilaciju Krpanovih novinskih članaka i eseja napisanih između 1893. i 1924. godine, uz predgovor filozofa Hrvoja Jurića te još nekoliko priloga, poput rada povjesničara Ivana Kovačevića o Krpanovom pokušaju osnivanja anarhističko-komunističke kolonije u Duboviku kraj Slavonskog Broda. Prilikom istraživanja korišten je solidan bibliografski korpus (dnevni listovi, monografije, znanstveni članci itd.), a radilo se na arhivskoj građi dostupnoj u Arhivu Psihijatrijske bolnice Vrapče i u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.

Tweet

Prije nego što se osvrnemo na Krpanov život i djelo, potrebno je nekoliko riječi posvetiti samom anarhizmu u kontekstu hrvatske povijesti. Naime, evidentno je kako su kroz veći dio druge polovice 20. stoljeća jugoslavenski povjesničari pažnju usmjeravali prema proučavanju radničkih pokreta na ovim prostorima, pri čemu su pojmovi poput anarhizma i anarhista uvijek bili negdje na marginama, prepuštajući primat dominantnoj marksističkoj prizmi tumačenja radničkih akcija, borbe protiv fašizma itd. To je i razumljivo s obzirom na genezu ideološkog sukoba marksističke i anarhističke socijalističke struje, sukoba čije korijenje djelomično seže do razilaženja između Pierra-Jospeha Proudhona i Karla Marxa tamo još 1846. i njihove korespondencije, te Marxovog objavljivanja Bijede filozofije godinu dana kasnije. Sve je kulminiralo dolaskom Mihaila Bakunjina na scenu, te konfrontacijama unutar Prve Internacionale, a napose Oktobarskom revolucijom, anarhističkim nastojanjima Nestora Makhna u Ukrajini, Španjolskim građanskim ratom itd. Marksizam je bio poput sinonima za znanstvenu egzaktnost, a anarhizam se prema mišljenju njegovih protivnika gubio u utopijskim vodama buržujske dekadencije. U knjizi Marksizam i anarhizam (1985), primjera radi, Stevo Nikić anarhističku ideju svodi na razinu idealizma koji zagovara apsolutno oslobođenje što je, prema Nikićevim riječima, njegova ”jedina (ali) sterilna plemenitost”. Usporedno s gore spomenutim događanjima, fragmenti anarhizma na području današnje Hrvatske ostavili su manji trag, no kao takvi i dalje su shvaćeni kao kuriozitet povijesti, zanemarena egzotična pojava. Uostalom, što znamo o susretu hrvatskih delegata s Bakunjinom, čovjekom kojeg je povjesničar George Woodcock nazvao „vjerojatno najvećim romantičnim revolucionarnom političke prošlosti“, na praškom kongresu u lipnju 1848. godine? Znamo li tko su bili Hrvati koji su participirali u aktivnostima Pariške komune 1871. godine? Koja je bila njihova uloga? Kako su skončali? Tko je napisao više od dva-tri reda o anarhističkim gibanjima među hrvatskim radništvom krajem 19. i početkom 20. stoljeća u vihoru industrijske revolucije? Odakle su dolazili agitatori anarhisti i koje su ideje propagirali? Tko se pozabavio odjekom fenomena „propagande djelom“ na našim prostorima?  Tko može rekonstruirati životnu sliku Stjepana Fabijanovića, hrvatskog anarhista i emigranta u SAD koji je bio u živoj prepisci s Emmom Goldman, vjerojatno najpoznatijom anarhistkinjom ikada, te Maxom Nettlauom, jednim od prvih povjesničara anarhizma? Tko su bili hrvatski anarhisti u Španjolskom građanskom ratu? Znači li nam išta ime Nikole Turčinovića? Nažalost, na rijetko koje postavljeno pitanje možemo odgovoriti potvrdno. Bez obzira na to, ne bi bilo korektno reći kako ne postoji povijest anarhizma u Hrvatskoj. Ona postoji, iako u komadićima i bez stanovitog kontinuiteta, i to kao terra incognita hrvatske historiografije.

Značaj Miloša Krpana za povijest anarhizma u Hrvatskoj prije svega očituje se u njegovom otvorenom pozivanju na anarhokomunizam i pokušaju osnivanja anarhističke kolonije u okolici Slavonskog Broda početkom 20. stoljeća. Osim toga, u svojim tekstovima Krpan se referira na anarhiste poput Kropotkina i Reclusa te održava kontakte s istomišljenicima iz drugih zemalja. Isto tako, jednom prigodom Bakunjina, Kropotkina i Tolstoja naziva „socijalističkim prvacima“, što nam daje za naslutiti kako je bio upoznat s njihovim djelima. (Izabrani spisi, str. 165) K tome, slovi za obrazovanog čovjeka koji je mnogo putovao i vidio svijeta. Ipak, nemoguće ga je u potpunosti označiti kao anarhista budući da se u određenim razdobljima deklarira i kao socijaldemokrat pa čak i štovatelj lika i djela Ante Starčevića. Tako je u članku iz 1895. godine istupio na donekle specifičan način; hvalio je Starčevića nazvavši ga „sjajnim meteorom“, u kontekstu suprotstavljanja političkoj korupciji i zalaganja za potrebite (“… dielio novčane podpore od svoje plaće djeci svojih kolega činovnika”), a u istom tekstu veličao je i slavnog francuskog geografa i anarhista Reclusa za kojeg piše kako je ovaj „duševni predstavnik i štitnik sirotinje“. Krpan se pritom suprotstavlja onima koji Reclusa nazivaju “plašilom anarhizma“ (Izabrani spisi, str. 43).  Sve u svemu, poznato je da je za života Krpan djelovao kao član socijalističkih, komunističkih i socijaldemokratskih partija. Možda bi ga upravo zato najispravnije bilo nazvati humanistom, kozmopolitom i revolucionarom, koliko god ovi termini bili široki i otvoreni raznim interpretacijama. U prilog tome ide i izvadak iz Krpanovog dosjea iz Psihijatrijske bolnice Vrapče (krajem 19. stoljeća Kraljevski zemaljski zavod za umobolne u Stenjevcu): „Duševni abnormalitet takvog čovjeka netreba biti napadan njegovoj okolici, dapače taj čovjek može biti radi svojih ideja i nazora smatran vrlo učenim i genialnim čovjekoljubom i boriocem za poboljšanje ljudskih prilika. Ovakovi paranoici bili su mnogi proroci, vodje revolucionarnih preokreta, utemeljitelji novih religioznih sekta, vodje seljačkih buna, itd. Ovakovi ljudi osjećaju se već od svoje mladosti pozvanimi da postanu nešto velikoga. Najprije promatraju narav i odnošaje ljudske, uče i čitaju vrlo mnogo, postaju nezadovoljni sa postojećim odnošajima, svojima i drugih ljudi, te hoće da svojim izvanrednim požrtvovnim radom i plamtećim govorom poboljšaju stanje ljudsko u smislu svojih novih ideja, te bivaju obožavani i uzveličani. Da postignu takozvanu popularnost moraju se pokazati nesebičnim i mukotrpnim, jer drugačije nemogu steći ljubavi iz nižih slojevih na koje se oslanjaju i u kojih svoje obožavatelje nalaze.“ (str. 11).

Rođen 27. srpnja 1862. godine u mjestu Lipe kod Gospića u siromašnoj seljačkoj obitelji, Krpan se obrazovao u Gospiću i Petrinji. Proputovao je Palestinu, Egipat, SAD, Kanadu, Njemačku, Francusku, Belgiju i Englesku, te je tako ostvario svoje prve međunarodne kontakte. Kao učitelj zaposlio se u Duboviku, malenom selu u okolici Slavonskog Broda, gdje je ubrzo došao na glas kao neformalni pučki pravobranitelj. Aktivirao se u Khuenovo vrijeme te je zbog svog zalaganja za sirotinju i borbu protiv društvene nepravde zadobio simpatije sumještana. „Koliko je puta Krpan bio u zatvoru, to se ne zna. Ako su raspisani izbori, on je u zatvoru. Održava li se kakva manifestacija, ako na njoj nema Krpana, on je u pritvoru, a ako se pogovara o štrajku, ako se među radnicima komeša zbog malih nadnica, znade se – Krpan je opet nešto skovao. Sve se ovo smatralo velikim grijehom i Krpana bi predveli kotarskom predstojniku, i on bi se opet našao u zatvoru. Poslije nekoliko dana pozvao bi Krpana predstojnik preda se, korio bi ga i nagovarao, da prestane raditi među radnicima, a Krpan bi otresito odbrusio predstojniku i ovaj bi ga ponovno poslao u zatvor“, napisao je 1950. godine Marijan Makovac.

Krpan često objavljuje svoje tekstove i to u različitim tiskovinama. Godine 1894. u Slobodi piše: „Niemci kažu, da u Beču i Berlinu ima više socijalista nego novaca. Kod nas pako u Slavoniji nije tako, ovdje ima više spiritusa nego socijalista“. Zatim izvještava o teškom stanju šumskih radnika koji su prisiljeni seliti se trbuhom za kruhom u SAD te prenosi vijesti o održavanju radničkih skupština na kojima ponekad i sam sudjeluje kao govornik (str. 13-16). U svojim člancima vrlo često spominje sljedeću rečenicu: „Sirotinjo ako ćeš si pomoći pouzdaj se u se i u svoje kljuse“ (str. 19).

Krpan koristi različite pseudonime, a u jednom nizu članaka, svojevrsnih putopisa iz SAD-a, objavljenih krajem 1895. i početkom 1896. godine u Posavskoj Hrvatskoj, potpisuje se kao Stevo Lucić iz Londona. Krpan je navodno bio u prepisci s istoimenim anarhistom s prebivalištem u Londonu, no nije poznato zašto je uzeo njegovo ime prilikom pisanja ovih tekstova (str. 39-73).

U članku iz 1895. Krpan piše kako se ondašnje društvo zgraža nad anarhizmom te da su ljudi utonuli u sebičnost i posvetili se samo uživanju i modi (str. 43).

Godine 1897. Krpan je uhićen zajedno s još nekoliko ljudi te je proveo četiri mjeseca u pritvoru prije nego što je protiv njega podignuta optužnica, a ona se odnosila na „zločinstvo pokušanog zavedenja na veleizdaju, na zločinstvo uvriede članova carske i kraljevske kuće, zločinstvo smetanja javnog mira te zločinstvo smetanja vjerozakona“. Nakon što se Krpanov branitelj, dr. Josip Frank, pozvao na neubrojivost svog klijenta, Krpan je oslobođen optužbi i upućen na promatranje u Kraljevski zemaljski zavod za umobolne u Stenjevcu. Tada nastaju zanimljivi tekstovi kojima se nastojalo postaviti dijagnozu Krpanovog „stanja“. Psihijatri pišu da je on „gledao kako se jedni valjaju u bogatstvu i slasti, dočim sirotinja pogiba od nevolje. Zato se je on uvjek zauzimao za sirotinju za pravo i pravednost i govorio proti lihvarom i popovom, koji su tonuli u bezpuću zemaljskih dobara…“ Ističe se kako je Krpan bio spreman na svaku žrtvu (str. 249).

Nakon dva mjeseca promatranja Krpan je pušten kući, no s obzirom na nove progone odlazi u Beč i Zürich gdje surađuje s nekoliko listova. Krajem 1898. godine vraća se u Dubovik, ali nakon sukoba s novim seoskim učiteljem, koji je postavljen kao njegova zamjena, ponovno završava u bolnici u Stenjevcu. Kada je u travnju 1899. godine pušten iz bolnice službeno je umirovljen. Budući da je izgubio pravo živjeti u učiteljskom stanu, Krpan se odlučio nastaniti na zemljištu udaljenom dva kilometra od Dubovika, gdje je nešto kasnije pokušao osnovati svoju koloniju. Važno je spomenuti da Krpan tada često odlazi u Bosanski Brod gdje se sastaje s istomišljenicima i širi svoje ideje.

Godine 1901. piše o teškom društveno-gospodarskom stanju i lihvarima u Slavonskom Brodu, te pritom iznosi kritiku katoličkog klera: „A što na to naši duhovni pastiri? Oni mjesto da ove neljude žigosaju svakom prigodom, sklapaju s njima prijateljstvo i izborne saveze, pa svi skupa svaljuju narodne nesreće na bezbožne i buntovne socijaliste. Jadnici neće da vide, da su odurne lopovštine počeli socijalisti na dan svjetla iznašati, pa zato ih je narod počeo smatrati pravim svojim zatočnicima…“ Na kraju teksta objavljenog u Slobodi potpisuje se kao Oguljeni seljak (str. 82).

Iako je u službenim dokumentima pisalo da se Krpan nakon umirovljenja bavio ratarstvom, on je i dalje bio aktivan u agitiranju i organiziranju seljaka i radnika. Bio je jedan od organizatora prosvjeda u svibnju 1903. godine u Brodu na kojima je sudjelovalo pedeset do šezdeset ljudi. Nakon toga je, naravno, uhićen. Poslije pada Khuena Hedervaryja radnički pokret jača u Slavoniji; Krpan organizira radnike, potiče ih na štrajkove, odlazi u okolna sela i drži govore. U kolovozu 1906. godine Krpan je sudjelovao u štrajku radnika brodske Parne Pilane d.d. koji je trajao petnaest dana i završio neuspjehom. Godine 1907. proglašen je generalni štrajk u Brodu s istaknutim zahtjevima radnika za desetosatni radni dan, reguliranje nadnice, plaćanje prekovremenog rada, te priznanje radničke organizacije i 1. svibnja. I u ovom štrajku važna je uloga Miloša Krpana koji je kao i u štrajku prethodne godine isticao anarhosindikalističku ideju generalnog štrajka te metodu direktne akcije. Zbog razilaženja među radnicima štrajk nije uspio.

Osobni život Miloša Krpana obilježen je obiteljskim tragedijama. Petogodišnja kći umire 1896. godine, u desetoj godini 1903. umire mu sin Miloš, a 1909. od tuberkuloze i dvadesetogodišnja kći Sofija. Nakon smrti supruge, Krpan se ponovno oženio i dobio dvoje djece. U srpnju 1909. godine Krpan stupa u vezu s bečkom grupom anarhista iz Općeg sindikalnog saveza za Donju Austriju i javlja o svojoj namjeri da osnuje anarhokomunističku koloniju. U prvom pismu Krpan piše:

„Poštovani drugovi!

Ne poznajem dobro Vas, a niti Vi poznajete moj jezik. Ali mi se razumijemo u našim obostranim željama i nadama. Ovdje leži siguran znak bratstva i solidarnosti svih naroda.

Ja sam komunistički anarhist.

Za vrijeme bana Khuena Hedervarya bio sam zbog anarhizma dva puta u zatvoru i isto toliko puta u duševnoj bolnici, zatim kao normalan otpušten i opet vraćen mom prijašnjem pozivu učitelja. Studije (filozofiju i ekonomiju) završio sam kao slušalac i bjegunac u Americi, Engleskoj, Francuskoj, Švicarskoj i Njemačkoj.

Sada sam u Slavoniji, 15 km daleko od Broda na Savi. Već deset godina radim dan i noć na osnivanju jedne anarhističko-komunističke kolonije. Posjedujem šest katastarskih jutara zemljišta, stoku i zgrade. Moja djeca su umrla i sada sam sa svojom ženom. Pošaljite mi jednog odraslog mladića kao druga ili sina ili jednu odraslu djevojku kao kćerku. Ako se ovi mladi smjeste kod mene i žele sudjelovati u zajedničkim poljoprivrednim radovima, ja ću s njima postupati kao sa svojom djecom, braćom i sestrama i nasljednicima.

Kod nas u Hrvatskoj ne znam nikoga tko bi shvatio moje ideje.

Sa bratskim pozdravom

Miloš Krpan

Dubovik, kraj Broda n/S Hrvatska“ (str. 243)

 

U listopadu 1909. godine objavljuje tekst o osnivanju tzv. tolstojevih kolonija u SAD-u, Meksiku i Europi. „U komunističkim naseldbinama vidio sam čim plemenitiji njezini članovi i poznadu vriednost koristnog rada, tim i zadruga bolje uspieva. Gdje se u tim naselbinama složiše sebičnjaci, da izrabe ostale članove, kao trutovi pčele radilice, tud je došlo do trvenja, ubojstva i konačnog razsula“, piše Krpan (str. 166). Tada je ujedno bio i prilično kritičan prema državi. „Sa državom stupi medju ljude i nejednakost: zapovjedajući i poslušni: heloti, robovi, parije, raja, fukara, svjetina i aristokracija“, zapisao je (str. 164).

Na Krpanov oglas javilo se tijekom 1909. i 1910. godine pet anarhista, tri muškarca i dvije žene. Troje stanovnika kolonije došlo je iz Švicarske, a još nekoliko obitelji izrazilo je želju za doseljenjem. U vrijeme Prvog svjetskog Krpan se drži svojih antimilitarističkih uvjerenja te umire na Salaš-Dilju 23. studenog 1931. godine. Pred kraj Drugog svjetskog rata svi stanovnici napuštaju njegovu koloniju koja tada prestaje postojati.

Iako je kod Krpana ideološka neodređenost bila izvjesna, jasno su izraženi utjecaji anarhosindikalizma, anarhokomunizma i kršćanskog anarhizma, što ga čini iznimno zanimljivom figurom radničkog pokreta u Slavoniji. Izabrani spisi predstavljaju važnu zbirku tekstova široj javnosti uglavnom nepoznate osobe, čovjeka s čijeg je djela potrebno skinuti debeli sloj prašine kako bismo iz jedne drugačije perspektive sagledali socijalnu povijest Hrvatske u dinamičnom razdoblju prijelaza iz 19. u 20. stoljeće. Dodatni poticaj za iščitavanje Krpanovih eseja može biti i neosporna autorova pronicljivost, ogorčenje i sarkazam kojima secira onovremene društveno-političke pojave. Isti komentari u određenom kontekstu mogli bi se primijeniti i kao svojevrsna kritika suvremene parlamentarne demokracije i neoliberalnog kapitalizma sa svim njihovim implikacijama, odnosno vremena u kojem radnička pitanja ponovno predstavljaju gorući izazov.

Objavljeno u: Historijski zbornik, godina LXV, broj 1, Zagreb, 2012, str. 245 – 249.