Novo:

Milan Zelenika, Rat Srbije i Crne Gore 1915.

Iako je ova knjiga objavljena davne 1954. ona još ni danas nije izgubila na kvaliteti, ali ni aktualnosti. Autor Milan Zelenika bio je ravnatelj uglednog Vojnoistorijskog instituta u Beogradu, a napisao je više knjiga iz čistog vojničkoga kuta gledanja ne opterećujući izlaganje više nego je potrebno politikom, ratnim zločinima ili stradanjima civila, što njegovu radu daje popriličnu objektivnost. Osim toga, bio je direktni svjedok navedenih događaja,  poznavajući osobno neke od ključnih ličnosti toga vremena, u vrijeme Travanjskoga rata bio je ranjen i zarobljen i sve do 1945. se nalazio u njemačkom zarobljeništvu. U  Njemačkoj je odlično savladao njemački jezik, uz francuski koji je znao od ranije, što mu je omogućilo da detaljno prouči najrelevantniju literaturu o Prvome svjetskom ratu i obilno je citira.

Dok čitamo knjigu vojnika o povijesti uvijek moramo imati na umu i činjenicu da su vojna zapovjedništva često u sukobu sa svojim vladama, ponekad tinjajućem, a nerijetko i posve otvorenom. Sve nas to upućuje na zaključak da se ovom knjigom, u nedostatku istovrsne literature na hrvatskom jeziku, slobodno možemo služiti za proučavanje u Hrvatskoj nedovoljno poznatoga Prvoga svjetskoga rata.

Doista, za ovu knjigu sam se zainteresirao tek kad sam proučavao podatke o poginulima vojnicima iz Međimurja u Srbiji, Crnoj Gori i Albaniji 1914-1916. jer me zanimalo u kakvim su to oni točno borbama sudjelovali i u koje vrijeme. Čitajući knjigu shvatio sam da ustvari o ratu Austro-Ugarske sa Srbijom ne znam skoro ništa, pa mi je novostečeno znanje dobrodošlo i za popunu jedne praznine u znanju iz opće povijesti.

Treba reći da osim što se knjiga relativno teško nabavlja i pisana je ćirilicom ona je i zahtjevna za čitati, pa smatram da ću mnogima učiniti uslugu ako ukratko prepričam njezin sadržaj.

zelenika_naslovnicaSrbija je 1914. u kolovozu odnijela sjajnu pobjedu na planini Ceru, a u prosincu upravo veličanstvenu pobjedu na Kolubari. Iako je austrougarska vojska realno bila nedovoljno jaka za pobjedu nad Srbijom jer je glavnina njezine vojske ratovala s Rusima, a njezin zapovjednik Potiorek je bio pravi nespretnjaković, ovi porazi nanijeli su vojsci Dvojne Monarhije gubitak ugleda od kojega se nije oporavila do kraja rata. Lošu reputaciju pojačali su zločini nad civilnim stanovništvom u Srbiji, od ubijanja na licu mjesta do masovnog odvođenja u koncentracione logore, jer su svi Srbi složno podržavali svoju vojsku u obrani. Ali, iako su pobijedili Srbi su došli u tešku situaciju jer su izgubili puno ljudi, zimi 1914/1915. su među njima izbile iznimno teške epidemije, a stanje s artiljerijom i municijom je bilo loše. Bilo je jasno da srpska artiljerija zbog potpune inferiornosti neće moći spriječiti novu invaziju preko Dunava i Save, a pomoć Saveznika nije stizala. Štoviše, članice Antante ponašale su se prema Srbiji kao da je ona neka snaga koja njima treba pomoći, pa su učestalo tražili da Srbija pokrene ofenzivu prema Budimpešti!

Nakon što su Rusi ljeti 1915. doživjeli teški poraz u bici Gorlice-Tarnow, akcije Italije na Soči se pokazale beskorisnim, a operacija kod Galipolja se pretvorila u pravi fijasko, stvorili su se uvjeti za napad na Srbiju. Prvenstveno se to ogledalo u spremnosti Bugarske da uđe u rat na strani Centralnih sila, ali na granicu Srbije dovedene su i elitne njemačke postrojbe. Glavni zapovjednik srpske vojske, legendarni Radomir Putnik, znao je da ima samo jednu šansu, a ta je da napadne i porazi Bugarsku prije nego njemačka i austrougarska vojska napadnu sa sjevera. Međutim, saveznici su Srbiji ultimativno zabranili ne samo napad, već i bilo kakvo „provociranje“ Bugara, čak i onda kad je Bugarska proglasila opću mobilizaciju. Bugari su tvrdili da je njihova mobilizacija „obrambena“ i uzalud su Srbi upozoravali da su to priče „za malu djecu“. Tako je u trenutku opće invazije na Srbiju srpska vojska bila gotovo matematički podijeljena na dva dijela. Sve je ispalo tim gore što su saveznici Srbiji dali naslutiti da će poduzeti vojnu intervenciju iz Soluna u Makedoniju (tada dio Srbije), a istovremeno su tražili da Srbi zadrže frontu na sjeveru tim duže. Kako se saveznička vojska vrlo sporo okupljala, Bugari su zauzeli slabo branjenu Makedoniju i odsjekli srpsku i crnogorsku vojsku od Soluna. Srbi su se nadali i pomoći Rusije koja je bombastično najavljivala desant na bugarski crnomorski grad Varnu, a na kraju su odlučili poslati Srbiji u pomoć jednu brigadu preko Arhangelska! Početkom studenoga saveznici ipak ulaze jedno pedesetak kilometara u Makedoniju, kako su sami rekli, „iz moralnih razloga“, a potom 11. studenoga prekidaju napad i odlučuju se povući bez da su o tome obavijestili srpsku vrhovnu komandu! Srbi su, međutim, nasjeli, i sa Kosova započeli desetodnevnu ofenzivu prema Skoplju u kojoj su pretrpjeli teške gubitke da bi shvatili da je saveznička intervencija farsa. Tako su se morali usred zime početi povlačiti preko Albanije, a da su to saznali na vrijeme povlačenje bi sigurno bilo puno kvalitetnije izvedeno, jer su se zalihe, osobito hrane, brzo trošile. Sve je pogoršala pobuna Albanaca i muslimana na Sandžaku koji su organizirali prave male vojske za napad na Srbe, koji su još u vrijeme Balkanskih ratova izvršili pogrome nad njima, pa su se sada osvećivali. Da bi srpska vojska mogla proći prema moru često je morala plaćati pobunjenicima u hrani, koje ni sami nisu imali dovoljno, pa su osim hladnoće i od borbi, srpski vojnici masovno umirali od gladi, a mnogi su od iscrpljenosti umrli čak i onda kad su evakuirani iz Albanije.

Evakuacija iz Albanije na otok Krf  je dovršena tek početkom veljače 1916. uz pomoć talijanske vojske koje je zauzela položaje u Valoni i većim dijelom obezbjedila brodove i opskrbu. Ruski car je Srbima pomogao utoliko što je polovicom prosinca 1915. izjavio da ako se srpskoj vojsci ne mogući evakuacija onda će Rusija napustiti Antantin savez.

Kad je postalo jasno da je srpska vojska de facto poražena, otpočeo je napad Centralnih sila na Crnu Goru, koja se neočekivano čvrsto branila. Međutim, za razliku od Srba, crnogorski kralj i vojna komanda nisu imali nikakav plan povlačenja, a bili su dijelom neodgovorni u kritičnim trenucima, pa je crnogorska vojska 21. siječnja 1916. prestala s borbom i raspustila vojnike kućama. Taj nesretan/nespretan potez je vjerojatno utjecao na činjenicu da je Crna Gora za dugo vremena ostala i bez državnosti.

Srbija je uza sve teške gubitke i kasnija međusobna optuživanja za poraz svoju „Golgotu“ ipak preživjela. Četiri mjeseca se manje-više hrabro borila protiv nadmoćnoga neprijatelja, nije potpisala kapitulaciju, a njezina vojska je ubrzo nastavila s borbom na Solunskom frontu, koju će 1918. pobjednički završiti.

Radomir Putnik

Radomir Putnik

Iako su se saveznici 1915. prema Srbiji ponijeli bezobzirno, oni su svi zajedno iz ovoga poraza puno toga i naučili. Prije svega, uvidjeli su prednost stvarnoga koalicionoga rata, kakav su protiv Srbije vodili Njemačka, Austro-Ugarska, Bugarska i indirektno Osmansko carstvo (na Galipolju). Zato su 1916. članice Antante vodile koordinirane kampanje na svim bojištima koje su im donijele mnogo uspjeha i zaliječile rane iz 1915. Istovremeno Centralne sile nisu nastavile s koalicionom ratovanjem nego su se na kraju srpske kampanje međusobno posvađale i počele svaka za sebe voditi individualne akcije. Naime, Austro-Ugarska je tražila potpunu eliminaciju Balkanskog bojišta, a potom i talijanskoga. Željeli su osvojiti Solun, jer je uostalom dio grčke javnosti podržavao Centralne sile, te prisiliti Rumunjsku da pristupi njihovom savezu ili je u protivnom okupirati. Njemačku to nije zanimalo, već samo to da osvoji Niš, osigura željezničku prugu prema Istanbulu i nakon toga prebaci vojsku na Zapadni front gdje se za veljaču pripremala „odsudna“ ofenziva kod Verduna. Kasnije su Nijemci imali za čime žaliti, jer su proboj Solunskoga fronta, kao i talijanskoga bojišta višestruko ubrzali poraz Centralnih sila. Rumunjska je ljeti 1916. objavila rat Centralnim silama, a možda je u to vrijeme austrougarska vojska već mogla preko Italije biti na francuskoj granici. Nijemci su se previše pouzdali u napad kod Verduna, ali pokazalo se da je on bio neuspješan.

Iako su Srbija i Crna Gora ujesen i zimi 1915/1916. doživjeli vrlo teške poraze, Centralne sile ipak nisu znale u potpunosti iskoristiti prednosti svojih pobjeda. I za Hrvatsku su ovi događaji bili dalekosežni, a posebno će istraživački biti zanimljivo razmotriti povlačenje austrougarskih zarobljenika iz Niša zajedno sa srpskom vojskom prema albanskome primorju, gdje je od 70 tisuća njih do mora stiglo samo oko 23 tisuće. Uz pretpostavku da je među zarobljenicima bio i poveći broj Hrvata, ova tragedija mogla bi postati jedna od novih postaja na  zemljovidu hrvatskih „križnih“ puteva 20. stoljeća.

Poraz Srbije 1915/1916. važan je i za sagledavanje četničkoga pokreta u Drugom svjetskom ratu. Zapovjednik četnika Draža Mihailović sudjelovao je u tom porazu i to iskustvo djelomično može objasniti njegov kasniji prezir prema Britancima i taktiku „čekanja“ tj. izbjegavanja borbe s Nijemcima. Jednom prilikom je izjavio: „Opet bi Britanci htjeli da Srbi izginu za njihove interese, a da oni pritom ne moraju dati nitijedan metak.“

Možemo zaključiti da knjiga „Rat Srbije i Crne Gore 1915.“ predstavlja jedno zanimljivo, ali i vrlo specifično gradivo namijenjeno onima koji žele specijalizirati povijest Jugoistočne Europe, osobito u vrijeme Prvoga svjetskoga rata.

Moja ocjena: sedam.

Branimir Bunjac
About Branimir Bunjac (37 Articles)
Dr.sc. Branimir Bunjac radi kao učitelj povijesti u OŠ Podturen. Predsjednik je Povijesnog društva Međimurske županije. Izdao je nekoliko knjiga povijesne tematike. Od 2016. godine saborski zastupnik.