Novo:

Međurječje Mure i Drave u rimskoj državi

Geografsko određenje Međimurja, zadano granicama dviju rijeka te razvedenim reljefom uvjetovalo je rano naseljavanje već u prapovijesti i nastavilo se kontinuirano do danas. Tome pridonose bogati prirodni resursi (obilje vode, gustih hrastovih šuma, plodna zemlja) i laka komunikacija sa širom regijom preko mnogih riječnih prijelaza. Preko teritorija Međimurja prolazile su glavne komunikacije iz Karpatske kotline i euroazijskih stepa na istoku prema sjevernim nizinama Apeninskog poluotoka i Mediteranu, te od obala Jadranskog mora i Padske nizine, obilazeći Alpe i preko Dunava na sjever do obala Baltika, trasom Jantarnog puta. Uže gledano, kretanje je teklo dolinama Mure i Drave iz prostora donjeg Podunavlja u planinski masiv Alpa i obratno (TOMIČIĆ 1986a:194). Upravo zbog takvog povoljnog geografskog položaja Međimurje dobiva tokom povijesti ulogu posrednika i mjesto stalnih migracija, susretanja i asimilacije raznih kulturnih utjecaja i etničkih promjena.

Međurječje ulazi u sastav Rimske države postepeno. Već od 2. stoljeća prije Krista nalazi se u trgovinskoj sferi Rimske Republike, kada su se na trgovačkim putovima pojavili italski trgovci. Na tako ranu trgovinu ukazuje nalaz srebrnog denara obitelji Kajusa Kasijusa Longinusa (Caius Casius Longinus), s nepoznatog nalazišta u Međimurju, datiranog u 126. godinu prije Krista (TOMIČIĆ 1986a: 194). Na to se nadovezuje nalaz iz susjednog slovenskoga Prekmurja, iz Dolge Vasi kraj Lendave, gdje su nađeni zlatni i srebrni denari Julija Cezara (TOMIČIĆ 1986a: 197). Iako su ovi nalazi slučajni i izolirani pokazuju da je kontakt s rimskom civilizacijom postojao i prije ratnih kampanja. Pisana povijesna vrela o starosjedilačkim zajednicama koje su naseljavale područje Međimurja su jako opskurna. Prve vijesti nalazimo u Strabonovoj Geografiji iz 1. stoljeća (Strabon, 7.5,2), gdje spominje rijeku Drabos (Drava). Dragocjene podatke preciznije iznosi Plinije Stariji u Prirodoslovlju kad navodi da „Draus teče gdje žive Sereti, Serapili, Iasi, Andizeti…“(Plinije St., 3.25,147) pri čemu misli na panonske narode i plemena uz rijeku Dravu. Na osnovu tih podataka klasični filolog A. Mayer etimološki tumači da su Iasi «topličani», Serapili oni koji su «koristili žitne jame« u močvarnim krajevima južno od Drave, a Sereti «riječani», stanovnici međurječja Mure i Drave (MAYER 1935: 70-72). Ž. Tomičić smatra da su upravo Serapilli pleme koje naseljava međurječje (TOMIČIĆ 1986a: 197). Držimo li se principa da je Plinije nabrajao plemena od zapada prema istoku tada su Sereti naseljavali područje današnje Slovenije, a istočnije od njih na granici s Hrvatskom živjeli su Serapili. Susjedi su im na jugoistoku bili Jasi. Etimološko određenje etničkog pojma Serapila, kao „korisnika žitnih jama“ odgovara plodnom podneblju Međimurja, osobito južnom nizinskom dijelu uz Dravu. Tragove serapilske populacije nalazimo po čitavom Međimurju na nalazištima koja se datiraju u starije i mlađe željezno doba. [9. Nekropole u okolici Goričana i Dvorišća te srodni naseobinski lokaliteti u Goričanu; Usp. PUZAK 2003: 9.; VIDOVIĆ 1979: 35; VIDOVIĆ 1985a, 1985b; 1989: 6.; VINSKI GASPARINI 1973: 183, 217; MAJNARIĆ PANDŽIĆ 1998: 231-250.] Na pitanje jesu li su Serapili bili Kelti ili keltizirano panonsko pleme teško je odgovoriti. Keltski pečat se može prepoznati u nekim toponimima, hidronimima i antroponimima (Halicanum, Dravos, Dagumena) te pojedinim elementima materijalne i duhovne kulture. Keltsko ime javlja se na nadgrobnom spomeniku iz Čakovca s likovima pokojnika, Keltkinje Dagumene i Rimljanina P. Antonija (Slika 3). [10. Spomenik se čuva u Muzeju  Međimurja Čakovec] Možemo pretpostaviti postojanje barem dva plemenska središta, na lokacijama današnjeg naselja Gradiščaka (južno od Sv. Martina na Muri) u brdovitom gornjem Međimurju, odnosno Goričana u donjem nizinskom dijelu. Toponimi Gradiščak i Goričan ukazuju na gradinske tipove naselja što možemo identificirati s opidima (oppidum), svojstvenim za prapovijesne panonsko-keltske zajednice.

Kako bi se osigurale granice i održao mir nakon Tiberijevog osvajanja krajem 1. stoljeća prije Krista u susjednom je Petoviju (središtu Sereta) stacioniran vojnički logor kao privremeni glavni štab. Iz njega će se kasnije razviti veliki provincijski centar u čiju će političku i gospodarsku gravitaciju ući međurječje Mure i Drave te slovensko Prekmurje i Podravlje. Urbanizacijom Međimurja najveći status dobit će Halikan (Halicanum; lokacija današnjeg Sv. Martina na Muri) koji će se postepenim doseljavanjem rimskog i domaćeg stanovništva razvijati u municipalno naselje. Autohtono stanovništvo održalo se u seoskim općinama (pagus), dok su rimski doseljenici živjeli i van naselja na zemljoposjedničkim imanjima (villa rustica), čije arheološke tragove nalazimo uz Dravu kod Preloga, uz Muru kod Muršćaka, te kod Vratišinca, Goričana i Preseke. Najreprezentativniji pojedinačni nalazi rimske provenijencije pronađeni su upravo na lokacijama vila rustika: iz Muršćaka nam je sačuvana brončana statueta Herkula koja je služila za kućni lararij (Slika 1) (TOMIČIĆ 1982d: 15-24), iz Vratišinca je poznata tzv. ostava Antoninijana, te slična iz Peklenice. Obje su ostave rimskog kasnocarskog novca (TOMIČIĆ 1986a: 187). Kameni natpisi su vrijedni primarni izvori informacija i direktna slika života. U Međimurju je sačuvano nekoliko nadgrobnih spomenika (Čakovec; Slika 3) te votivnih (zavjetnih) žrtvenika ili ara (Poleve, Sv. Martin na Muri; Slika 2) i jedan natpis s kamenog sarkofaga (Sv. Martin na Muri). Posebno se može istaknuti nalaz kasnocarskog srebrenog vrča iz Donjeg Vidovca (VIDOVIĆ 2003: kat.br. 185). Od vojničke opreme najzanimljivija je brončana kaserola iz Vularije (mjerica za vojničku porciju iz 1. stoljeća koju je svaki rimski vojnik trebao nositi sa sobom) te nalaz brončane kacige iz Donjeg Vidovca, datirane u 2-3. stoljeće (Slika 4; VIDOVIĆ 2003: kat.br. 1, 2). Ostale predmete svakodnevne uporabe (novac, keramičko i stakleno posuđe, fibule, uljanice, ključevi, oruđe, građevinski materijal, cigla, popločenja i slično) nalazimo po cijelom Međimurju (Prelog, Orehovica, Preseka, Štrigova, Cirkovljan, Donja Dubrava, Goričan-Vukulek, Sveta Marija, Draškovec, Sveti križ, Dekanovec, Mursko Središće), ali ti su nalazi često pojedinačni i bez arheološkog konteksta. Sustavna arheološka istraživanja vođena su u Sv. Martinu na Muri (Slika 5), a tom će nalazištu više riječi biti u sljedećem poglavlju.

Rimljani, poznati po svojoj razgranatoj mreži prometnica, koriste geostrateški položaj područja uz rijeke Muru i Dravu kao komunikacijska križišta za potrebe vojske i trgovine, a kao posljedicu ostavljaju visoku razinu romanizacije. Najznačajniji komunikacijski pravci međurječja bili su na trasi starog Jantarnog puta, od Akvileje, preko Emone (Ljubljana), Celeje (Celje), Petovija (Ptuj), kroz gornje Međimurje i riječnog prijelaza kod Halikana, za Savariju (Szombathely) i Karnunt (Petronell na Dunavu), odnosno prema Akvinku (Budimpešta) (karta 4). Drugi krak ceste iz Petovija odvajao se kod naselja Kurta (Središće ob Dravi, Slovenija) prolazeći donjim Međimurjem i izbijajući na prijelaz preko Mure u blizini Muršćaka te se nastavljao kroz mađarski teritorij prema sjeveroistoku do Akvinka (Budimpešta). Smjer treće prometnice južno od Drave odvajao se nedaleko Petovija i vodio prema Akva Vivi (Petrijanec), Joviju (Ludbreg), odnosno dolinom Drave prema Mursi (karta 4) (FULIR 1969:  365-429). Ova tri pravca diktirat će život na ovom područje u slijedeća četiri stoljeća. Iz Akvileje preko Petovija dolazit će italski trgovci, rimski proizvodi, kulturalni i duhovni utjecaji. Gospodarstvo Panonije temeljilo se na trgovini, opskrbom legijskih postrojbi i pratećih naselja te brojnih municipija i kolonija. Prema epigrafskim spomenicima trgovci su najčešće dolazili iz sjeverne Italije, osobito Akvileje. Posredstvom razvijene trgovine iz italskih radionica se uvozila i prodavala keramika, staklo, nakit i brončani predmeti. Za cara Trajana javljaju se trgovci i roba iz zapadnih provincija. U tom importu osobito se ističe južno- i srednjogalska tera sigilata (terra sigillata), skupocjeno stolno posuđe crvene boje. Poslije Markomanskih ratova u drugoj polovici 2. stoljeća, kada je ojačala trgovina s rajnskom oblasti, posredstvom Karnunta (Petronell kraj Beča) i Dunava, uvozila se i germanska rheinzabernska sigilata. Većina ove kvalitetne i skupocjene keramike iz muzejske zbirke Međimurja pronađena je na lokalitetu u Sv. Martinu na Muri. Tera sigilata jedan je od snažnih indikatora kronologije rimskog naseljavanja.

Nakon ratnih desetljeća u vrijeme cara Marka Aurelija u drugoj polovici 2. stoljeća, provincija ponovo oživljava za dinastije Severa i traje do velike krize carstva sredinom 3. stoljeća kada ga pustoše Sarmati i Goti.

Prvo teritorijalno ustrojstvo naših krajeva uređeno je u 1. stoljeću, nakon faze osvajanja, kada je uspostavljena provincija Panonija. Za cara Trajana (98-117) dolazi do reorganizacije provincije na dvije manje kada je područje uz Muru i Dravu pripalo Gornjoj Panoniji. Radi lakšeg nadzora nad provincijom i obrane od barbara car Dioklecijan provodi treću reorganizaciju početkom 3. stoljeća, kojom je Gornja Panonija podijeljena na još dvije nove provincije, s granicom na rijeci Dravi. Tom podjelom Međimurje je pripalo provinciju Panoniji Primi sa sjedištem u Savariji (Szombathely), a na rijeci Dravi tekla je granica s provincijom Savijom sa sjedištem u Sisciji (Sisak). Čitav niz povijesnih događaja narednih stoljeća nije mimoišao Međimurje, pa su upadi barbarskih naroda, pljačkanja i pustošenja ostavila svoj trag. Najveći pak rimski trag u Međimurju ostavilo je rimsko, odnosno romanizirano naselje Halikan (Halicanum) razvijajući se od sredine 1. stoljeća do kraja 3. stoljeća, čemu svjedoče brojni arheološki nalazi iz Sv. Martina na Muri.

Popis karata i slika:

Petra Novinscak
About Petra Novinscak (5 Articles)
Profesorica povijesti i diplomirana arheologinja. Zaposlena u OS Sveti Martin na Muri.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*