Novo:

Međimurje 1918. – uvod

M u r i n s e l  das fruchtbare Land zwischen Drau und Mur in Ungar. Komitet Zala. Es wird meist von Slowenen bewont. Hauptort ist Chakahturn. M u r i n   o t o k  je plodna zemlja između Drave i Mure u ugarskoj županiji Zala. Ponajviše u njoj stanuju Slovenci (Slaveni). Glavno mjesto Čakovec. Brockhaus, Konversations Lexikon
To je sve što je o Međimurju godine 1918. znao leksikon. Mnogi Hrvati u Hrvatskoj znali su još i manje.

Naziv Međimurje danas je sinonim za područje Međimurske županije. Obično se kaže da je to kraj između Mure i Drave. Granica ide od Drave zapadno od naselja Trnovec, Preseka, Stanetinec, Sv. Urban, Robadje i Banfje do Mure kod Bukovja. Od tuda na istok granica uglavnom prati matice Mure i Drave, ali često ide i izvan njih.

Međimurje je 1918. obuhvaćalo bitno veće područje. Na zapadu, na granici sa Štajerskom, granica se od Robadja protezala ravno na sjever i obuhvaćala naselja Veščica, Raskrižje, Šafarsko i Gibina sa velikom okolicom i mnogobrojnim zaseocima. Na krajnjem istoku Međimurje je obuhvaćalo veliko područje južno od Drave, tj. naselje Legrad i njegovu katastarsku općinu.(1)
Arheološki nalazi potvrđuju kontinuiranu naseljenost na tlu Međimurja već 5000 godina. Različita plemena i narodi ustupali su mjesto jedni drugima sve do početka prvog stoljeća kada na prostor Međimurja dolaze Rimljani. Za vrijeme seobe naroda kroz prostor Međimurja prošle su horde Huna i uništile rimsku vlast. Nakon Huna kroz Međimurje prolaze Ostrogoti, Langobardi i Avari. Krajem šestog i početkom sedmog stoljeća u Međimurje dolaze Slaveni i tu trajno ostaju. Od tada se slavenski karakter Međimurja više nije mijenjao. Od početka stvaranja hrvatske srednjovjekovne države Međimurje je u njezinom sastavu. Kada je Ladislav I. Arpadović, nakon smrti kralja Dmitra Zvonimira, osvojio sjeverni dio Kraljevine Hrvatske osnovao je u Zagrebu biskupiju. Prilikom osnutka Zagrebačke biskupije njezine granice su na sjeveru i sjeverozapadu daleko zaobilazile Međimurje. Oko godine 1200. utvrđena je granica između Štajerske i Međimurja koja je ostala nepromijenjena sve do dvadesetog stoljeća. Od trinaestog do sredine šesnaestog stoljeća u Međimurju su se izredale različite velikaške porodice.  Godine 1546. u posjed Međimurja dolazi obitelj Zrinskih. Za vrijeme njihovog boravka u Međimurju ono je središte političke i vojne Hrvatske. Međutim, to razdoblje značajno je i zbog toga jer je Međimurje tada prvi puta dospjelo u sastav Mađarske. Juraj Zrinski, sin sigetskog junaka Nikole, postao je 1593. godine upravitelj županije Zala. Uvjet je bio da ima posjed u toj županiji. Kako nije imao posjed u županiji Zala on je problem riješio tako da je Međimurje odvojio iz varaždinske županije i pripojio ga zaladskoj – time je Međimurje izdvojeno iz Hrvatske i ušlo u sastav Mađarske. To pripajanje bilo je samo formalno. Do stvarnog priključenja Međimurja Mađarskoj došlo je 1720. godine kada su grofovi Althani postali veliki župani županije Zala. Od 1785. do 1789. Međimurje je opet u sastavu Hrvatske, kao i čitava zaladska županija.  Međutim, prije svoje smrti Josip II. je opozvao ovu odluku pa je čitava zaladska županija, zajedno s Međimurjem, opet ušla u sastav Mađarske.  Grofovi Althani prodali su svoj posjed Međimurje 1791. godine grofu Jurju Feštetiću de Tolna. Promjenom feudalnog gospodara nije se promijenio status Međimurja. Ono i dalje ostaje u sastavu županije Zala sve do 1848. godine. Te godine je ban Josip Jelačić, odmah na početku svog pohoda protiv revolucije u Mađarskoj, vratio Međimurje u sastav Hrvatske. Međimurje postaje podžupanija u sastavu Varaždinske županije. Nakon toga i dalje se vodila borba da Međimurje ostane sastavni dio Hrvatske. To nije bilo ni lako ni jednostavno. Usprkos banovu proglasu Međimurje je dodijeljeno stolnobiogradskom (2) okružju (3) i tek je na Jelačićevu intervenciju privremeno ostalo u sastavu Hrvatske s tim da će se konačna odluka donijeti naknadno. Odluka je donijeta naknadno, ali ne onakva kakvoj su se Hrvati nadali. Nakon objavljivanja “Listopadske diplome” Mađari su počeli tražiti od Franje Josipa I. da im vrati Međimurje. Franjo Josip je 7. siječnja 1861. godine uputio pismo banskoj konferenciji u Zagrebu kojim traži da banska konferencija argumentima dokaže da Međimurje pripada Hrvatskoj. Umjesto podnošenja argumenata, banska konferencija je donijela zaključak da ona za to nije nadležna i da to prepušta Hrvatskom saboru koji će se sastati nekad kasnije. Međutim, Mađari nisu čekali. Već 12. siječnja javljaju novine da je Međimurje pripojeno Mađarskoj, a tri dana kasnije županijska skupština županije Zala imenovala je za Međimurje jednog velikog suca, tri mala suca i tri bilježnika s političkom i sudbenom vlašću. Unatoč nastojanju poznatih Hrvata, prije svega biskupa Strossmayera, da kralja privole na poništenje odluke o pripajanju Međimurja Mađarskoj sve je bilo uzalud. Međimurje je ostalo Mađarskoj. Prilikom sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine Međimurje se ni ne spominje. Ubrzo nakon pripajanja Mađarskoj u Međimurju se počela provoditi sustavna mađarizacija. Provodila se preko ureda, škola, raznih kulturnih i sportskih društava, ali i vojske. Osim toga, stvoren je i takozvani “međimurski jezik” na kojem su se štampali molitvenici i kalendari, ali i izlazile novine. Pritisnut tako sa svih strana hrvatski narod u Međimurju polako je gubio osjećaj pripadnosti hrvatskom narodu, ali ga nije do kraja izgubio. U takvim prilikama Međimurje je dočekalo dvadeseto stoljeće i prvi svjetski rat. Nakon skoro četiri i pol godine ratovanja ratu je došao kraj, a došao je kraj i Austro-Ugarskoj. Kada su čuli da je u Zagrebu osnovano Narodno vijeće i da se Hrvatska odvojila od Austrije i Ugarske Međimurci su očekivali dolazak hrvatske vojske koja će ih opet osloboditi od ugarskog jarma, kao i sedamdeset godina prije toga kada ih je oslobodio ban Jelačić. Međutim, Međimurci nisu samo čekali. Oni su se pokušali osloboditi i sami.

Medjimurje prije 1918. godine

Medjimurje prije 1918. godine

Literatura

  1. BARTOLIĆ, ZVONIMIR – Za vuglom provincija, “ZRINSKI”, Čakovec 1978.
  2. Dr. IVAN NOVAK (1884. – 1934.) nacionalni preporoditelj i osloboditelj Međimurja, Katalog izložbe dokumenata iz Ostavštine dr. Ivana Novaka u Knjižnici i čitaonici Čakovec, Knjižnica i čitaonica Čakovec, prosinac 1998.
  3. ENCIKLOPEDIJA JUGOSLAVIJE, sv. 6, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb 1965
  4. FELETAR, DRAGO – Iz povijesti Međimurja, Ogranak Matice hrvatske, Čakovec 1968.
  5. FELETAR, DRAGUTIN – Dva seljačka bunta (kunovečka buna 1903. i krvavi međimurski studeni 1918.), “ZRINSKI”, Čakovec 1973.
  6. GRUPA AUTORA – Međimurje 1919. – 1959., Čakovec 1959.
  7. HORVAT, RUDOLF dr. – Poviest Međimurja, Hrvatski Rodoljub, Zagreb 1944.
  8. HRVATI U BORBAMA za oslobođenje sjevernih krajeva Jugoslavije: Međumurja, Prekomurja, Koruške i Štajerske, sabrao, uredio i za tisak pripremio Petar Jelavić: Udruženje ratnih dobrovoljaca Međumurja, Prekomurja, Koruške i Štajerske, Zagreb 1940.
  9. KALŠAN, VLADIMIR – Prijelomne godine Međimurje 1848. i 1918., Muzej Međimurja, Čakovec 1998.
  10. KAPUN, VLADIMIR – Međimurje 1918., “ZRINSKI”, Čakovec 1982.
  11. KAPUN, VLADIMIR – Mobilizacija 1914. – 1918. godine, iz “MEĐIMURJE” – časopis za društvena pitanja i kulturu, 3/82., “ZRINSKI”, Čakovec 1982.
  12. KAPUN, VLADIMIR – Karlo Mrazović o 1918. godini u Međimurju, iz “MEĐIMURJE” časopis za društvena pitanja i kulturu, 3/82, “ZRINSKI”, Čakovec 1982.
  13. KOLARIĆ, JURAJ dr. – Povijest Kotoribe, Župni ured Kotoriba, Zagreb 1992.
  14. MRAZOVIĆ, KARLO – Govor na akademiji u Čakovcu povodom 60-godišnjice revolucionarnog istupa naroda i žrtava palih u Međimurju, održanoj 9. studenog 1978., iz “MEĐIMURJE” – časopis za društvena pitanja i kulturu, 3/82, “ZRINSKI”, Čakovec 1982.
  15. NOVAK, IVAN N. – Istina o Medjumurju, Pokret, Zagreb 1907.
  16. PERKO, DRAGUTIN V. – Oslobođenje Međumurja, Hrvati u borbama… str. 83 -110
  17. ŠAFAR, DRAGUTIN EM. – Donja Dubrava između dva rata, “ZRINSKI”,Čakovec 1991.
  18. ŠIŠIĆ, FERDO – Dokumentacija o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1914 – 1919, Matica hrvatska, Zagreb 1920.
  19. ŠPOLJAR, JOSIP dr. – Oni, koji su omogućili oslobođenje međumurske braće, Hrvati u borbama… str. 75 – 77
  20. TOMAŠEVIĆ, IVAN – Pokušaj oslobođenja Međumurja 13. studenoga 1918. godine, Hrvati u borbama… str. 79 – 82
  21. VINAVER, VUK dr. – Jugoslavija i Mađarska 1918. – 1933., Institut za savremenu istoriju, Beograd 1971.
  22. VOJNA ENCIKLOPEDIJA, tom 5, Beograd 1973.
  23. ŽGANEC, VINKO – Međimurje u svojim pjesmama, Savez muzičkih društava NR Hrvatske, Zagreb 1957.
  24. ŽGANEC, VINKO dr. – Međumurska revolucija u godini 1918., Hrvati u borbama…
  25. ŽGANEC, VINKO dr. – Prvi dani oslobođenja Međumurja, Hrvati u borbama… str. 51 – 58

Bilješke

1. Do 1710. Legrad je i fizički bio u sastavu Međimurja. Te godine rijeka Drava je iznenada nabujala i probila si novo korito sjeverno od Legrada odrezavši ga od ostatka Međimurja. Godine 1932. Legrad je pripojen kotaru Koprivnica čime je Međimurje izgubilo velik teritorij na krajnjem istoku.

2. Székesfehérvár

3. To se dogodilo 1849. kada je Austrijsko Carstvo podijeljeno na okružja. Stolni Biograd bio je središte okružja koje je obuhvaćalo južni dio Ugarske i Međimurje

Dijelovi

Međimurje 1918. – uvod (sadrži popis literature)

Međimurci u Prvom svjetskom ratu

Krvavi međimurski studeni

Prvi pokušaj oslobođenja Međimurja

Pripreme za konačno oslobođenje Međimurja

Oslobođenje Međimurja 24. prosinca 1918.

Zaključak

Damir Horvat
About Damir Horvat (10 Articles)
Diplomirao povijest i geografiju na Sveučilištu u Zagrebu. Rođen je u Kotoribi 1973. godine. Radio je u nekoliko međimurskih osnovnih škola, a od 2001. godine je radio kao učitelj povijesti i geografije u Osnovnoj školi Strahoninec. Glavni su mu interesi bili vojna povijest (posebice mornarica i zrakoplovstvo). Preminuo je iznenada 2012. godine.