Novo:

Mata Hari

Mata Hari

Mata Hari je njemačka špijunka na privremenom radu u Parizu kao egzotična plesačica. Već je zavela ruskog generala Ahubina i sada se namjerila na mladog i nadobudnog poručnika Rosanova. Provodi noć s njim u želji da se dokopa tajnih dokumenata u njegovom posjedu. Ali, gle nevolje, tajna joj je policija već na leđima i samo čekaju da skupe dovoljno dokaza za njeno uhićenje.

Ovo je kratki prikaz prvog popularnijeg filma o navodnoj tajnoj agentici Mata Hari. Mata Hari je postala sinonim za ženu koja koristi svoje “ženske čari” kako bi doznala vojne tajne. No, što se u stvarnosti skriva iz tog poznatog imena?

Život u koloniji

Amsterdam - Bleekerssloot, 1890

Amsterdam – Bleekerssloot, 1890

Margaretha Geertruida Zelle rođena je 7. kolovoza 1876. godine u Nizozemskoj. Šesteročlana obitelj Zelle živjela je od obrta za izradu šešira njenog oca. 1891. umire joj majka, a otac bankrotira zbog raznih špekulacija na tržištu. Obitelj se preselila u Amsterdam gdje se otac ubrzo ponovno oženio. Od novaca druge žene otvorio je trgovinu petroleja (petrolej se tada još u dobroj mjeri koristio za rasvjetu) i sličnih prerađevina. Margaretha Geertruida nije više živjela s ocem već je boravila kod ujaka, koji se brinuo za njeno odrazovanje. Ona se u Den Haagu obučavala za odgajateljicu u vrtiću. Prekinula je školovanje kada se sa 19 godina javila na novinski oglas. U oglasu je stajalo da 39. godišnji časnik nizozemske kolonijalne Rudolph MacLeod vojske traži mladu ženu spremnu na brak i život u koloniji. Unatoč velikog razlici u godinama Margarethi se dopala pomisao da će biti žena časnika.

U skladu sa svojim kolonijalnim ambicijama Nizozemska je morala imati stalno prisutnu i snažnu vojsku u tadašnjoj Indokini. Obitelj MacLeod se tako preselila na otok Javu, u Jakartu. Tijekom nekoliko godina braka Margaretha je imala velikih problema. Rodila je sina i kćer, ali su oboje bili žrtve trovanja. Sin Norman nije preživio. Nekoliko mjeseci kasnije je domaćica na smrtnom krevetu od kolere priznala da je otrovala hranu, kao osvetu za kažnjavanja gazde MacLeoda. Smrt sina je dodatno zahladila odnose među bračnim partnerima. MacLeod je 1900. godine otpušten iz vojske i sukobi se pojačavaju. MacLeod traži rastavu braka i pravo na skrb za kćerkicu Luisu Johannu. MacLeod je Margarethu najviše optuživao za rastrošnost, a i velika razlika u godinama se pokazala kao problem. 1902. godine par se vratio u Nizozemsku i svatko u svoj stan.

Nastanak legende

Mata Hari

Margaretha 1903. prvi puta odlazi u Pariz s namjerom da postane glumica. Zbog novčanih problema bila je prisiljena pozirati kao slikarski model. Shvatila je do joj dodatni problem predstavlja što je rastavljena godpođa MacLeod i započinje kreirati svoj alter ego. Uzela je ime “Mata Hari”, što na malezijskom jeziku znači “oko zore”, i započela kreiranje priče o indijskoj plesačici. Usavršila je ples i izradila kostime, te izmislila brojne detalje o svojem porijeklu. Bila je visoka,tamnije puti i kose, idealno građena za tu ulogu.  jednom novinskom izvještaju Mata Hari priča o svom životu na Javi:

U Malabaru, na obali Južne Indije, došla sam na svijet u obitelji brahmana. Moja majka je bila poznata hramska bayadera u hramu Kanda Swany. Umrlo je kod mog poroda sa četrnaest godina. Nakon što je spaljena svećenici su me uzeli pod svoje okrilje i dali su mi ime Mata Hari. Već kao malo dijete su me u podzemnoj spilji Pagode Šive učili svetim plesovima bogova. Trebala sam postati nasljednica svoje majke. […] Tako sam sazrela kao djevica, sve do jedne tople, proljetne noći, kad je srebrna polovica Mjeseca obasjavala nebo, kada sam upućena u tajne svete ljubavi božice Sakryjude. […] Kao bayadera nikad mi nije dopušteno osjetiti zemaljsku ljubav. Moj je život bio posvećen bogu. Tada me iz svetišta Šive oteo britanski kolonijalni časnik i učinio me svojom ženom. Postala sam gospođa Gretha MacLeod.

Egzotične plesačice su u to doba u Parizu bile izuzetno tražena roba i lako se uklopila u noćni život.Izmislila je brojne priče o svom životu i legende o bogovima. Njeno pravo porijeklo ostalo je tajna sve do 1930. godine kada ju je razotkrio novinar Charles S. Heymans.

Prvi je put javno nastupila u siječnju 1905. godine na jednoj dobrotvornoj priredbi. Novine su izvjestile da je nastupila “žena s dalekog istoka, koja je sa parfemima i draguljima stigla u Europu, kako bi se tu skrivala i otkrivala svojim velima”. Usljedio je nastup za industrijalca Guimeta i tu je izazvala manji skandal kada je pri kraju plesa ostala skoro naga. Uslijedili su nastupi u salonima, varijeteima i kazalištima u Parizu i Monte Carlu.

1906. godine izgubila je pravo na skrb o kćeri zbog poziranja slikarima i nastupa kao plesačica. Naravno, javnost o tome nije ništa doznala.

Mata Hari je nastavila plesati i u Beču i Berlinu. Čak je plesala za njemačku carsku obitelj. Iste je godine njen pravi otac, Adam, napisao prvu biografiju Mata Hari “De Roman van Mata Hari, de levensgeschiedenis mijner dochter en mijnegrieven tegen haar vroegeren echtgenoot” u kojem je poradio na dodatnoj izgradnji egzotičnog porijekla svoje kćeri.

Od 1910. do 1912. godine zaredali su brojni nastupi, a glumila je i Kleopatru u milanskoj Scali. Nastupala je u Monte Carlu, Berlinu, Beču, Sofiji, Milanu i Madridu.

Mata Hari 1910. godine

Mata Hari 1910. godine

U ljeto 1914. započinje veliki rat na Balkanu, koji će se u sljedećih nekoliko godina proširiti po svijetu. Balkan je u to vrijeme već preživio dva Balkanska rata, ali je i nadalje bio “bure baruta”.

Špijunka ili ne?

Tijekom svojih “putenih druženja” sa poslovnim ljudima, plemićima i časnicima, Mata Hari je često čula podatke koje nije trebala čuti. Koliko je toga stvarno znala, ne možemo reći, ali takvi su je kontakti na kraju uništili. Posebno u prvom dijelu rata, snage Antante su se borile protiv svega i svačega, pa je tako bila izražena i manija špijuniranja.

Priče o njenom špijunskom životu krenule su kad joj je njemačka tajna služba navodno platila izmežu 20.000 do 30.000 Reich Maraka za špijunske usluge. Tada je navodno i dobila tajno ime H-21.

1914. pobjegla je pred vjerovnicima i dugovima u Den Haag. Krivo je vjerovati da je bježala pred optužbama snaga Antante. U neugodnoj ratnoj stvarnosti bilo je premalo interesa za indijsku plesačicu i to je utjecalo na njen, inače rastrošan, način života. U to je vrijeme u Amsterdamu započela vezu sa mladim ruskim časnikom Vladimirom Masloffom. U proljeće 1915. vratila se u Pariz s namjerom da otkaže luksuznu vilu u Neuillyiju, koju si više nije mogla priuštiti. Francuska tajna služba je pretpostavila da se vratila kako bi špijunirala francuske pripreme za novu ofenzivu. Tu je započeo veći interes Francuza za navodnu špijunku “H-21”.

Na putu iz Pariza u Madrid iskrcala se u engleskom Southamptonu i tamo je već “zapela” za oko engleskoj protuobavještajnoj agenciji. Putovala je s putovnicom na ime Gertrud Benedix i zato je zadržana u pritovoru u Londonu. Tu ju je ispitivao Sir Basil Tompson, ravnatelj engleske Protuobavještajne službe i vjerovao joj je da nije u špijunskoj službi. Unatoč tome Mata Hari se našla pod stalnom prismotrom engleskih i francuskih službi. U hotelu u kojem je odsjela u Madridu boravili su pripadnici raznih službi i tu je navodno uspostavila kontakt sa njemačkim vojnim atašeem majorom Arnoldom von Kalleom. Navodno su bili u ljubavnoj vezi.

1916. opet se vraća u Pariz i dobija dozvolu za putovanje u Vittel, koji se nalazi neposredno pokraj njemačke zapadne fronte. Svaki njen korak pažljivo je bilježila francuska Tajna policija. Tamo je navodno “prijateljevala” sa francuskim pilotima. Prema izvješćima Francuza pila je čaj, posjetila proročicu, imala kontakte s nekoliko časnika i premala se za putovanje. Igrom slučaja brodovi kojima je trebala putovati su bili torpedirani, pa je to kasnije podiglo dodatnu sumnju. Vratila se u Pariz. Francuzi su već spramili izvještaj u kojem su iznosili da surađuje s Nijemcima u neutralnim zemljama i da je s njima razmjenjivala šifrirana pisma. Sve to još uvijek nije bilo dovoljno za uhićenje. Francuzi su je namjeravali protjerati u Nizozemsku i zato je pozvana na razgovor. Načelnik francuske Protuobavještajne službe Ladoux je obavijestio Mata Hari o izgonu, a ona mu je na to priznala da je ljubavnica njemačkog špijuna Krämera. Krämer je u to vrijeme bio jedan od vodećih špijuna u Nizozemskoj. Mata Hari se tu navodno dogovorila da će špijunirati za Francusku za milijun franaka.

U prosincu 1916. major Ladoux joj je namjestio stupicu. Dao joj je imena šest belgijskih špijuna koje je trebala pronaći. Za petero njih sumnjalo se da daju pogrešne ili lažne izvještaje, a posljednji je navodno bio dvostruki agent za Francuze i Nijemce. Dva tjedna nakon toga, kad je Mata Hari otputovala u Španjolsku, posljednji agent je ubijen. To je Ladouxu potvrdilo sumnje. Njeno uhićenje je bilo spremno. Baš u to vrijeme su u Madridu presreli izvještaj u kojem su Nijemci pisali o isplati 5.000 maraka za agenta H-21, a novce je trebao podići Krämer.

Prilikom povratka u Pariz, ujutro 13. veljače 1917. Mata Hari je uhićena. Tijekom saslušanja uvijek je inzistirala na svojoj nedužnosti. Nitko osim svećenika, liječnika i pravnika nije smio u njenu tamnicu. Suđenje je započelo 24. srpnja, pet mjeseci nakon uhićenja. Optužena je za izdaju i pomaganje neprijatelju. Za svaku od optužbi tadašnja kazna je bila smrt. Njen branitelj se uporno pozivao na nevolje u kojima se slaba žena našla i da je samo tražila izlaz iz njih. Optužba ju je teretila da je simpatizer Njemačke jer je govorila njemački (što nije neobično za Nizozemce) i dio medenog mjeseca je provela u Njemačkoj.

Zatvorski portret

Zatvorski portret

Nepogodno za nju je bilo i njeno stalno loše novčano stanje i zato je rado prihvaćala poklone bez obzira sa koje strane su dolazili. Tijekom neuvjerljivog suđenja nisu uspjeli potkrijepiti dokaze koji bi potvrdili optužbu. Major Ladoux je imao na raspolaganju agenticu Marthu Richard koja je mogla potvrditi nevinost Mata Hari. Sudsko vijeće je tada bilo sastavljeno od profesionalnih vojnika i 25. srpnja su donijeli smrtnu presudu. Mata Hari je pogubljena 15. listopada 1917. godine u 6:15 sati u Vincennesu pokraj Pariza. Streljanje nije fotografirano, ali u nekim izvorima postoji fotografija koja prikazuje Mata Hari ispred streljačkog voda. Ta je snimke prema pretpostavci montirana prilikom snimanja filma 1920. godine. Prema tadašnjim francuskim zakonima osuđenicima se nije unaprijed otkrio datum izvršenja kazne, pa je tako Mata Hari danima stepila sve dok sat vremena prije nije bila obaviještena. Pogodila su je samo dva od dvanaest ispaljenih metaka. Jedan u srce, a drugi u koljeno. Francuski časnik joj je tada ispalio obavezni “samilosni” pucanj u glavu. Časnik je izvjestio da su joj posljednje riječi bile “Gospodine, hvala Vam” (za vezanje marame oko očiju), ali se ubrzo proširila priča da je vojnicima streljačkog voda namigivala i slala poljupce. Budući da nije bilo nikog tko bi preuzeo troškove ukopa, njeno tijelo je predano Medicinskom fakultetu Sorbona. Postoji i priča da je njena glava bila preparirana i smještena u muzej iz kojeg je tajanstveno nestala 1950. godine. Malo začuđujući podatak u tome je da je po priči ta glava imala crvenu kosu, a za Mata Hari je poznato da je imala izrazito crnu kosu.

Filmska scena egzekucije Mata Hari desetljeće nakon stvarnog smaknuća

Filmska scena egzekucije Mata Hari desetljeće nakon stvarnog smaknuća

Mata Hari na filmu

Priča o egzotičnoj kurtizani dvostrukoj agentici se ubrzo proširila dijem svijeta i zagolicala mnoge glave. Filmašima je tek počela rasti slava i takve su priče bile iznimno dobrodošle. Mata Harina priča je prvi put snimljena već 1920. u filmu “Mata Hari” (glumi je Asta Nielsen) i zatim  1927. u filmu “Mata Hari: the Red Dancer” (glumi je Magda Sonja). Daleko najpoznatija je verzija “Mata Hari” iz 1931. godine u kojoj glumi Greta Garbo. Posljednja je verzija iz 1985. u filmu “Mata Hari“, a glumi je Sylvia Kristel.

Greta Garbo kao Mata Hari

Greta Garbo kao Mata Hari

Miljenko Hajdarovic
About Miljenko Hajdarovic (109 Articles)
Magistar povijesti i magistar edukacije sociologije, diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Urednik Hrvatskog povijesnog portala i vlasnik obrta Inter nos. Radi u Srednjoj školi Čakovec. Član stručne radne skupine za izradu kurikuluma povijesti.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*


This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.