Novo:

Martin Luther i njegov (ne)mir s Bogom

Rođen 10. studenog 1483. godine u Eislebenu u Njemačkoj, u neplemićkoj obitelji seljačkog podrijetla, strogo odgojen što je u ono vrijeme bilo normalno i opće prihvaćeno. Kao četrnaestogodišnjak, 1497. godine, odlazi na školovanje u Magdeburg. U Magdeburgu pohađa godinu dana katedralnu školu na kojoj su poučavala 'Braća zajedničkog života. 'Braća zajedničkog života', iako ne toliko poznati duhovni pokret, bio je vjerojatno najduhovniji i najpozitivniji pokret toga doba koji je visoko cijenio i sustavno proučavao Sveto Pismo, te tako izvršio veliki 'biblijski' utjecaj na mladog Luthera.

Nakon Magdeburga, 1498.godine, Luther odlazi na tada vrlo poznato sveučilište Erfurt gdje na tom humanističkom fakultetu studira humanističke znanosti, gramatiku, retoriku, Aristotelovu logiku, etiku i metafiziku kao i ‘sveprisutnu’ teologiju. Po želji svoga oca Grosa Heinza Luthera, nakon promocije u magistra artium 1505. godine, s dvadeset dvije godine odlučuje studirati pravo.

Taj plan za karijeru poremetila je okolnost koju ponekad nazivamo ‘poziv iz oluje’ ili ‘prva grmljavina’. Luther je, 2. srpnja 1505. godine, upao u žestoku oluju te se u smrtnome strahu zavjetovao svetoj Ani ovim riječima: ‘Ako me spasiš postat ću redovnik.’ Bez temeljitog promišljanja 17. srpnja 1505. stupa u tzv. ‘Crni samostan augustinskih pustinjaka’ u Erfurtu.

Luther redovnik

Između tada postojećeg dominikanskog, franjevačkog i augustinskog samostana, Luther je odabrao augustinski samostan jer u njemu vladao isti filozofsko-teološki smjer kao i na završenom humanističkom fakultetu, te zbog stroge askeze koja je vladala u njemu. Prema liturgiji primanja novih augustinaca, Prior je upitao Luthera: ‘Što tražiš?’ Luther je kratko i spremno odgovorio: ‘Božju milost i tvoju samilost’. Nakon što je bilo utvrđeno da je neženja i da ne boluje od zaraznih ili tajnih bolesti, Luther je obećao i obvezao se na odreknuće vlastite volje, oskudnu prehranu, grubu odjeću, bdijenje noću a rad danju, trpljenje tijela, sramotu siromaštva, poniženje prosjačenja i mrskost zatvorenog života. Ono što je zapravo nagnalo Martina Luthera na samostanski život je mnogo više od filozofsko-teološkog smjera a to su;

Lutherove unutarnje borbe

U Srednjem vijeku crkva je naglašavala Božju pravednost, istinitost i svetost na način da je pritom gotovo zaboravila na Božju ljubav. Crkva nije previše spominjala da je Bog ljubav koji ljubi čovjeka i koji je na križu pokazao i dokazao da je ‘za’ a ne ‘protiv’ čovjeka. Naglašavali su se Božji sud, čistilište i paklene muke kako bi se ljudi okretali sigurnom lijeku kao što su; sakramenti, hodočašća, posredovanje svetaca i naravno oproštajnice od grijeha (indulgencije). Mnogi su u ono vrijeme poput Luthera utočište pokušali pronaći u mantiji. Nije ni čudno kada je i sam Toma Akvinski objavio da je ‘uzimanje mantije drugo krštenje, kojim se grješnik vraća u stanje nevinosti, koje je uživao kada je prvi puta kršten’ (Bainton, 2002, str.28). Luther je na ulicama Erfurta mogao vidjeti mnoge primjere onih koji su ‘ostavili sve za Krista.’ Prije Erfuta u Magdeburgu, Luther je gledao na izgladnjelog i iscrpljenog princa Wilhema od Anhalta koji je ostavio plemićke dvorane i postao prosjački fratar. Sam Luther je to kasnije ovako komentirao:

Kada sam bio u Magdeburgu bilo mi je četrnaest godina. Vidio sam ga kako nosi vreču poput magarca. Tako se istrošio pošćenjem i bdijenjem da je izgledao poput mrtvačke glave, sama kost i koža. Nitko ga nije mogao pogledati a da se nije osjećao posramljenim zbog svoga vlastitog života (Bainton, 2002, str 30).

Najvažnije pitanje toga vremena, pitanje svih pitanja, pitanje oko kojeg su se vodile rasprave, debate, forumi bilo je pitanje; kako spasiti dušu? Kako se pripremiti za susret sa svetim Bogom? Kako izbjeći vječni pakao?

Martin Luther se doista trudio odraditi svoj dio u toj sinergiji ili kooperaciji spašavanja, kako je to učila Rimokatolička crkva kojoj je Luther pripadao i kojoj je vjerno služio. Katkada je postio danima ne okusivši ništa. Dani postova bili su mu draži od dana gozbi, a korizma utješnija od Uskrsa. Sam si je iznad propisa samostana nametao dodatna bdijenja i postove. Noću je odbacivao pokrivače, ne rijetko je spavao na podu te se gotovo na smrt smrznuo. Katkada bi ponosan na svoju svetost i predanost Bogu rekao na kraju dana; ‘Danas nisam učinio ništa loše’, a onda bi mu se pojavile sumnje i dvojbe; ‘Jesam li dovoljno postio? Jesam li dovoljno siromašan?’ Skinuo bi sa sebe sve osim što je pristojnost zahtijevala te podijelio drugima. Iako je predavao, propovijedao, komponirao, nadgledavao fakultet i čak jedanaest samostana, postio, molio, provodio noći u bdijenjima i davao sebe do krajnjih granica, na kraju ipak nije bio siguran da je učinio dovoljno. Sam je o tim svojim previranjima i borbama kasnije zapisao:

Poznajem jednog čovjeka (usp. 2.Kor 12:2) koji me uvjeravao kako je često podnosio takve muke; trajale su doduše vrlo kratko ali su bile tako teške i paklene da nikakav jezik to ne može izraziti, nikakvo pero opisati, nitko tko ih nije doživio povjerovati; tako teške da bi ga, kada bi dostigle najviši stupanj ili trajale samo pola sata, ma samo desetinu sata, zacijelo sasvim uništile te bi mu se cijelo tijelo pretvorilo u pepeo. Tu se Bog pokazuje strašno gnjevnim, a s njime i cijeli stvoreni svijet. Tu nema bijega, nema utjehe, niti unutra niti vani, već sve postaje tužiteljem. Tada u suzama izgovaram ovaj stih; ‘Odbačen sam od pogleda Tvojega’ (Ps 31,23). U tom trenutku ne osuđujemo se niti reći; ‘Gospodine, ne kažnjavaj me u svojoj jarosti’ (Ps 6,2). U tom trenutku duša ne može vjerovati (što je čudno reći) da bi ikada mogla biti otkupljena; jedino vjeruje da još ne osjeća čitavu kaznu. Ona (kazna) je, međutim, vječita i ona (duša)je ne može niti smatrati privremenom. Preostaje samo puka žudnja za pomoći, potresni jecaji, ali ona ne zna odakle tražiti pomoć. Tu je duša naširoko raspeta s Kristom, tako da joj se istodobno mogu prebrojiti sve kosti i u njoj ne postoji ni jedan kutak koji nije ispunjen najgorčom gorčinom, užasom, drhtajima i tugom i to tako da sve to traje zauvijek. I tu ću dati jednu usporedbu: kada kugla ide po ravnoj crti, onda svaka točka te crte, koju ona dotakne, nosi kuglu ali ipak ne obuhvaća cjelinu. Tako i duša u svojoj točki, kada je dotakne vječita bujica što se preko nje prelijeva, ne doživljava niti upija ništa osim vječite kazne; ali kazna ne ostaje, nego prelazi preko nje. Pa ako se svaka paklenska muka, odnosno onaj neizdrživi užas protiv kojeg nema utjehe, nameće živima, onda se čini da je kazna za duše u čistilištu isto takva, samo trajna. A ona unutrašnja vatra daleko je strašnija od izvanjske (Lohse, 2006., str 33).

Uzroke dubokih i čestih unutarnjih previranja i depresivnih stanja, kod Luthera prvenstveno treba tražiti u teološkom a ne psihološko-patološkom području. Jezgra, središte, izvor unutarnjih previranja i borbi kod Luthera je strah pred Bogom i Njegovim sudom, a ne očev strogi odgoj i pretjerano kažnjavanje od majke Margarete.

Američki znanstvenik Preserved Smith prvi je put 1913. godine iznio psihoanalitičku interpretaciju Luthera. Najiscrpniju analizu Lutherovih bolesti, njegovog karaktera i moguće psihoze napisao je danski psihijatar Paul J. Reiter (1937.-1941.). Prema istraživanju i pisanju Reitera, Luther je patio o nekoliko raznih bolesti kao što su probavne smetnje, teški napadaji kamenaca te od angine pectoris, od koje je Luther na kraju i umro. Prema Reiteru, Luther je od rane mladosti bolovao od neuroze straha koja je nastala kao posljedica ‘kompleksa oca’.

Reither nikako ne odbacuje Lutherova dostignuća i rezultate: ‘Psihoza mu ni u kom slučaju ne oduzima aureolu genija, već je valja smatrati bitnim sastavnim djelom reformacijskog pokreta. Bez te psihoze teško da je mogao postati genij’ (Reiter, 1942, II, str. 574). Luther je u osnovi svoga oca doživljavao kao tešku i prijeteću sjenu. Ni monaštvo, ni svećenstvo, ni obrazovanje, ni kako ga Reiter naziva ‘reformacijski obrat’, nisu bitno promijenili Lutherovu psihičku konstituciju. Duhovna kriza u mladosti pojačala je neurozu i utvrdila Luherovu sklonost dubokim depresivnim stanjima. Reitherovo mišljenje je ‘da ne treba pretpostavljati božanske ili demonske sile ili misticizam dokle god je moguće nenasilno objasniti događaje u Lutherovu životu’ (Reither, 1942., II, str 21).

Psihijatrijsko ili psihoanalitičko ispitivanje čovjeka koji je živio prije nekoliko stoljeća nailazi na izuzetne i stvarne poteškoće. Donositi zaključke bez stvarne znanstveno–povijesne i kritičke metode, a na osnovu rekonstrukcije ‘sukoba oca i sina’ teško se može smatrati pouzdanim, prije svega zbog nedostatka vjerodostojnih izvještaja i podataka. Do danas ne postoji prikaz Luherovog života s medicinskog stajališta koji bi u obzir uzeo psihološke, povijesne i teološke elemente. Da bi se takvo što napisalo potrebno je da teološka strana pokaže otvorenost prema psihoanalitičkim i psihijatrijskim aspektima, kao i da psihoanaliza i psihijatrija pokažu spremnost priznati samostalnost vjerskih ideja i iskustvo obraćenja.

Martin Luther nije se bojao svoga oca, Grosa (Veliki) Heinza, već velikog, strašnog, svetog i pravednog Boga ‘koji će suditi žive i mrtve’ (2.Tim 4:1). Luther je Svemogućeg Boga doživljavao kao ‘tešku i prijeteću sjenu’, a izvor njegovih unutarnjih borbi bilo je pitanje; jesam li učinio dovoljno za svoje spasenje i izbjegavanje ili barem skraćivanje čistilišne vatre? Tome u prilog ide i doživljaj Martina Luthera prilikom svećeničkog ređenja. Luther se je skamenio pred ‘Uzvišenim’, pred Onim kojega anđeli okružuju a ne pred prolaznim Hanzom.

Luther svećenik

Najstariji Lutherov portret potječe iz 1520. godine (naslikao Lucas Cranach)

Najstariji Lutherov portret potječe iz 1520. godine (naslikao Lucas Cranach)

U erfurtskoj katedrali Martin Luther je zaređen za svećenika, gdje je i služio svoju prvu misu 2. svibnja 1507. Na taj način je, prema učenju Rimokatoličke crkve, Martin Luther primio sakramentom ređenja i drugi neizbrisivi pečat Duha Svetoga. Za Luthera to je bila ‘druga grmljavina’. Nakon pjevanja Psalama, Luther je zauzeo svoje mjesto pred oltarom i počeo recitirati prvi, uvodni dio mise sve dok nije došao do riječi: ‘Nudimo ti se, živi, istinski, vječni Bože’. O svojoj prvoj ‘misi’, o svome strahu, nemiru, dvojbi, boli, drhtanju, samoći i očaju sam je kasnije pričao:

Pred tim sam se riječima potpuno skamenio i užasnuo. Pomislio sam: ‘Kojim jezikom osloviti takvu Uzvišenost, s obzirom da su svi ljudi od straha trebali zadrhtati čak i u nazočnosti zemaljskog princa? Tko sam ja da bih podigao svoje oči ili podigao svoje ruke prema božanskoj Uzvišenosti. Anđeli ga okružuju. Na njegovo klimanje zemlja se trese. I hoću li ja, mali mizerni pigmej reći: ‘Želim to, molim za to?’ Jer sam prah i pepeo i pun grijeha, a govorim živom , vječnom i istinskom Bogu” (Bainton, 2002, str 37).

U opisivanju ‘skamenjenosti’ tom prilikom Luther je koristio riječ ‘Anfechtung’. ‘Anfechtung’ je riječ koju je teško prevesti na druge jezike. To je riječ koja obuhvaća i opisuje; skamenjenost, strah, dilemu, nemir, drhtanje, osamljenost i očaj. Za današnjeg sekulariziranog čovjeka to je teško razumljivo, no za čovjeka koji vjeruje da njegovom moči i molitvom kruh i vino postaju tijelo i krv Gospodnja, za čovjeka koji vjeruje u sinergiju i suradnju u tzv. ‘ekonomiji spasenja’, ‘Anfechtung’ je stvarnost.
Nakon ređenja Lutheru je naloženo da studira teologiju što mu je omogućilo da se i znanstveno pozabavi pitanjima koja su ga mučila u egzistencijalnom smislu. 1508. godine, generalni vikar reda i Lutherov mentor Johan Staupitz, premješta Luthera u Whitinberg gdje Luther studira teologiju i istovremeno predaje filozofiju morala na humanističkom fakultetu. 1509. godine Luther stječe titulu ‘baccalaureusa biblicusa’ na Teološkom fakultetu u Whitinbergu.

Luther student teologije (Humanizam)

Iako se kod Luthera može govoriti samo o ograničenom utjecaju humanizma, on je ipak prisutan i u određenom kontekstu vrlo važan. Glavni slogan humanizma ‘Ad fontes’ (‘natrag na Izvor’), nije samo slogan već on izražava glavnu biti i sadržaj tog pokreta i intelektualne snage kasnijeg srednjeg vijeka. S obzirom na moralnu krizu i krizu autoriteta u Crkvi te crkveni monopol nad obrazovanjem, sve je više ljudi pronalazilo hrabrosti i odlučnosti potražiti odgovore izvan Crkve. U Italiji odakle humanizam dolazi u Njemačku i Whitinberg, humanisti se vračaju na ljudske izvore antike što je uglavnom dovelo do sekularizacije Italije. U Njemačkoj se može govoriti o bitno drugačijem humanizmu, o ‘religioznom humanizmu’. U Njemačkoj, s ovu stranu Alpa, humanisti se vraćaju ne samo crkvenim ocima nego i onome najvažnijemu, Svetome Pismu. Najpoznatiji humanist sjeverno Europskog humanizma bio je Erazmo Roterdamski. Njegovo najutjecajnije djelo ‘Enchiridion Militis Christiani’, otvorilo je mnoga pitanja i polemike. Najvažniji razlog zašto je Enchiridion izvršio toliki utjecaj u šesnaestom stoljeću je taj što Erazmo u tom djelu piše o prepoznavanju uloge laika u životu crkve, kao o ključu za probuđenje u Crkvi. Postavljajući pitanje autoriteta i odnosa između klera i laika, te naglašavajući važnost dostupnosti Biblije svima, Erazmo otvara mnoga vrata za samu Reformaciju. Ako tome dodamo da je 1516. godine Erazmo izdao i prvi štampao Novi Zavjet na grčkome jeziku, i na taj način osvijetlio mnoge nedostatke Latinskog prijevoda, te otvorio ozbiljne polemike o ulozi Marije i sakramenta, njegov utjecaj na Luthera i Reformaciju je neupitan.

Luther student teologije (Skolasticizam i Via Moderna)

U osnovi do 1500. godine prošlo je vrijeme velikih skolastičkih sustava kojima su vladali Toma Akvinski ili Duns Scotus. Njihovu kompliciranu metodu sintetiziranja i objašnjavanja kršćanske vjere na osnovu sinteze filozofije i teologije ozbiljno je uzdrmao Vilim Ockham, odvajajući teologiju od filozofije. Teologija više ne postupa spekulativno nego kritički preispitujući teološku primjenjivost filozofskih pojmova. U teologiji središnje pitanje postaje pitanje Božje slobode u kojoj su Tvorac i stvorenje radikalno odvojeni. U području antropologije i hamartologije naglašava se razornost Adamovog grijeha za sve naraštaje. U soteriologiji milost je u osnovi neuračunavanje grijeha, iako čovjek po sebi može ispuniti zapovijedi vlastitim snagama.

Taj novi teološki pokret ‘Via Moderna’ (Moderan put), poznat još kao i nominalizam, postao je dominantna snaga u mnogim Europskim sveučilištima u kasnom 15. i ranom 16. stoljeću. Profesor teologije u Tübingenu, Gabriel Bell (1410-1495), uvelike je širio Ockhamovu teologiju u svojim djelima. Profesor Bell je dobar primjer za razumijevanje ‘Via Moderne’. Za Gabriela Bella osnova za spasenje je ‘pactum’ ili ‘savez’ između Boga i čovjeka. ‘Pactum’ podrazumijeva da će Bog učiniti i odraditi svoj dio, pod uvjetom, ako je čovjek prvi ispunio određene zahtjeve. Ti zahtjevi sumirani su u frazi; ‘facere qoud in se est’ ili u prijevodu; ‘učini sve što možeš.’ Prema Bellu to zapravo znači da se osoba mora oduprijeti zlu i prihvatiti dobro kako bi je Bog mogao spasiti. Luther kao student teologije na sveučilištu u Erfurtu bio je poučavan u ‘Via Moderni’ te je i doktorirao u toj teološkoj klimi 1512 godine. Kasnije je o svemu tome sam zapisao:

U tom vremenu ja nisam volio, naprotiv, mrzio sam pravednog Boga koji kažnjava grešnike. Možda ne u otvorenom bogohuljenju ali sam sigurno sa velikim mrmljanjem bio ljut na Boga (Rupp, The Righteousness of God, p. 122).

Pored Humanizma, Skolasticizma i Via Moderne na teološki razvoj Luthera snažno je utjecao Augustin. Nikako se ne smije zaboraviti da je Luther bio augustinac.

Luther student teologije (Aurelije Augustin 354-430)

Razvijeno Augustinovo učenje o opravdanju koje je utjecalo na život Martina Luthera pojavljuje se tek u posljednjih dvadeset godina Augustinovog života, u vrijeme Pelagijeve kontraverze. U to vrijeme Augustin je bio biskup crkve u Hippu.

Pelagije je bio britanski redovnik koji se suprotstavljao propovijedanjem ‘jeftine milosti’ u Rimu 412. godine. Pelagije nije vjerovao u iskonski grijeh te je tvrdio da se čovjek sam može spasiti i da može živjeti potpuno savršenim životom poput Abela, Ivana Krstitelja ili Sokrata.
Pelagije je smatrao da zato što svaku ljudsku dušu Bog stvara zasebno i neposredno, ona je nedužna i slobodna odabrati dobro ili zlo, baš kao i prvi čovjek Adam. Zbog potpune slobode čovjek ima i potpunu odgovornost. Za Pelagija sve su zapovijedi Božje čovjeku dane da bi ih čovjek vršio, što podrazumijeva da je čovjek sposoban isto i činiti. Iako je slobodna volja ‘ugaoni kamen Pelagijanizma’ , Pelagije nije išao tako daleko da bi tvrdio da čovjek može postići spasenje ili savršenstvo u potpunoj neovisnosti od Boga.

Božju milost Pelagije ne shvaća kao ‘Božju ljubav koja je izlivena u našim srcima’, već on milost prepoznaje kao onu koju čovjek prima s ljudskoj naravi (unutarnja milost), i onu vanjsku, koja se sastoji od Mojsijevog Zakona, Kristovo učenja i Kristovog primjera. Te milosti omogućavaju čovjeku da izbjegava grijeh.

Čovjek svojom slobodnom voljom sluša Božje zapovijedi, te svojom poslušnošću proizvodi dobra djela na osnovu kojih je prihvaćen od Boga.

Augustin je za razliku od Pelagija smatrao da čovjek ima slobodnu volju, ali da je on nesposoban djelovati u skladu s njom jer je grešnik. Prema Augustinu sloboda izbora je radikalno i ozbiljno ‘zarobljena’ i ugrožena grijehom, što uvodi u zaključak da je prvo potrebna i neophodna Božja milost, Božja incijativa kako bi se grijeh prevladao.

Za razliku od Pelagija, Augustin je vjerovao da se svaki čovjek rađa inficiran grijehom. Od Adamovog pada grijeh i smrt prenose se na sve ljude ‘jer su svi sagriješili’. Čovjekov um je zbog grijeha i grješne naravi zamračen, a njegova volja oslabljena do mjere da grijeh vlada i dominira u ljudskome životu. Prema Augustinu bolest i grijeh prenose se iz generacije u generaciju, i taj prijenos i prenošenje može prekinuti jedino milost Božja.

Na temelju Mat 20:1-10, na temelju usporedbe o radnicima u vinogradu, Augustin je razumio milost na osnovu obećanja a ne na osnovu rada, truda ili djela.

Nema sumnje da je Augustin puno pomnije istražio temu čovjeka, grijeha i opravdanja od Pelagija. U njegovim pisanjima jasno se može razabrati njegovo razumijevanje Pavlovih pisanja da se opravdanje i spasenje nalaze izvan čovječanstva u Bogu samome, odnosno da ‘Evanđelje nije ljudska stvar’ (Gal 1:11) već da je to ‘Evanđelje Božje ‘(Rim 1:1).

‘Braća zajedničkog života’, Humanizam, Skolasticizam, Via Moderna i Augustinovo učenje bili su teološki utjecaji koji su oblikovali Luthera kao čovjeka i teologa. U tom formiranju ‘mladog Luthera’, obavezno je spomenuti njegovog mentora dr. Johana von Staupitza.

Luther student teologije (dr. Johan Staupitz)

Intelegentni Johan Staupitz bio je obilježen ‘Via modernom’ i sklon misticizmu. Odigrao je veliku ulogu u teološkom razvoju Martina Luthera i nove reformacijske, radikalne teze i doktrine ‘opravdanja samo po vjeri.’ Iako je prema znanosti teološko stajalište Staupitza sporno, jer Staupitz nije pripadao nekoj određenoj kasnosrednjovjekovnoj struji ili usmjerenju, jasno je da je on kao eklektik zastupao teologiju koja je usmjerena na Bibliju i Augustina. Najveći doprinos Staupitza bio je u tome što je ohrabrivao Luthera na studiranje izvornih biblijskih jezika kao i na fokusiranje na Sveto Pismo. Staupitz se je nadao da će u biblijskoj egzegezi, umoran Luther konačno pronaći svoje odgovore i svoj toliko željeni unutarnji mir.

Luther profesor teologije u Whitinbergu

U listopadu 1512.godine Luther se stalno nastanjuje u Whittenbergu, gdje ostaje narednih tridesetak godina. Te iste godine promoviran je u doktora teologije, kada istodobno od svog mentora dr. Staupitza preuzima i počinje predavati predmet ‘Lecturae in Biblia’. U tom razdoblju Luthera kao redovnog profesora Biblije, vrlo je važan i znakovit izbor biblijskih knjiga koje je predavao u vremenu od 1513. do 1518. godine, i koje su Luthera dovele do obraćenja. To je knjiga Psalama, te poslanice apostola Pavla Rimljanima, Galaćanima i Hebrejima. Studiranje ovih knjiga netko je dobro nazvao ‘Luherov put za Damask’, odnosno Lutherov put do obraćenja.

Predavanje o Psalmima 1513. do 1515. godine.

Na osnovu autografa i studentskih prijepisa Lutherovih predavanja, može se zaključiti da Luther iako nije prevladao krutu metodu četverostruke definicije smisla Svetog Pisma – sensus litteralis, allegoricus, tropologicus i anagogicus, on ipak unosi radikalnu novost u područje hermenautike na način da naglašava kristocentričnu interpretaciju. ‘Tolle Christum e Scripturis, quid amplius in illis invenies’, ili, ‘oduzmi Svetome Pismu Krista; što ćeš u njemu naći?, pitao se Luther (CI 3,101,29; WA 18,606,29) (Lohse, 2006., str 122) .

Kristocentrična intrepretacija Pisma očita je u predavanjima o Psalmima. Središnje teme tih predavanja su poniznost i svijest o vlastitoj grješnosti, samooptuživanje, sud ali i pravednost, opravdanje i milost. U suštini te se teme mogu objasniti Lutherovim unutarnjim previranjima s jedne, kao i s njegovim intenzivnim proučavanjem Pisma s druge strane. U tim pisanjima Luther piše da čovjek nije grješan samo zato što čini grešna djela, već zato što je usmjeren prema samome sebi. Upravo je dobrim djelima koja su usmjerenim prema sebi moguće griješiti. Teme suda i Evanđelja toliko dominiraju u tim pisanjima da su druge teme potisnute u drugi plan. Luther pišući o Psalmima započinje studirati u srednjem vijeku zaboravljenu ‘teologiju križa’. U 22. Psalmu, u rečenici; ‘Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?’, Luther je počeo u Kristu prepoznavati ne samo suca, već i Onoga koji je također imao iskustvo ‘Anfechtunga.’ Zašto bi Krist morao znati za takav očaj? Kakva li je to nova slika o Kristu? Sudac na dugi postao je izopačenikom na križu. Kako li je samo u tom razdoblju Luther razumio 32. Psalam?, koji toliko oslikava Lutherov ‘Anfechtung’;

Blažen onaj kome je grijeh otpušten, kome je zločin pokriven! Blago čovjeku kome Jahve ne ubraja krivnju, i u čijem duhu nema prijevare! Prešutjet sam htio, al’ kosti mi klonuše od neprestana jecanja. Danju i noću ruka me tvoja tištala, snaga mi se trošila ko za ljetnih žega. Tada grijeh svoj tebi priznah i krivnju svoju više ne skrivah. Rekoh: Priznat ću Jahvi prijestup svoj i ti si mi krivnju grijeha oprostio (Ps 32:1-5).

Predavanje o ‘Poslanici Rimljanima’ 1515.-1516. godine

Uspoređivanjem predavanja iz knjige Psalama s predavanjima iz poslanice Rimljanima, vidi se ogroman napredak što se tiče nauka o opravdanju. U uvodnoj riječi predavanja o poslanici Rimljanima Luther piše:

Srž ove poslanice je uništiti, iskorijeniti i ukinuti svu mudrost i pravednost tijela (koliko god bila velika u očima čovjeka), čak ako se proizvodi iz srca iskreno, te usaditi, uspostaviti i uvećati grijeh (koliko god malen bio ili se čini da jest) (CI 5,222,1-6; WA 56,157,2-6. Sch R.1,1) (Lohse, 2006., str 113)

Odmah na početku svojeg predavanja u travnju 1515.godine, Luther određuje pravednost koja je izvan čovjeka, pravednost koja dolazi izvana (exstranea/exsterna/aliena iustitia) (CI 5,222,7-11; WA 56,158,10-14. Sch.R.1,1) (Lohse, 2006., str.113), te time čvrsto učvršćuje ideju ‘extra nos’, koja će postati karakteristična za reformaciju. U predavanjima o ‘Poslanici Rimljanima’ Luther je naglasio novo shvaćanje Božje pravednosti, koja prema apostolu Pavlu nije ‘pravednost koja sudi’ (iustitia distributiva), već ‘pravednost koja poklanja’, to nije pravednost zaslužena već pravednost darovana, to nije pravednost ljudska već pravednost Božja. Ako je Luther prije pod Božjom pravednošću podrazumijevao pravednost koja nešto zahtjeva, pravednost na osnovu ‘pactuma’, sada je za njega važno ‘kauzativno’ shvaćanje, tj. shvaćanje da Bog čovjeka čini pravednim. Za Luthera opravdanje primljeno u vjeri ne znači samo otpuštanje grijeha i ne imputiranje krivice za grijeh, već za njega to znači i navještaj da čovjek počinje biti pravedan.

U tom vremenu, točnije 31. 10. 1517. godine, dr. Martin Luther zakucava na vrata crkve u Whitenbergu 95 teza protiv prodaje oproštajnica od grijeha (indulgencija) od strane Crkve. Naime, u tom vremenu na trgovima gradova pojavio bi se poslan od pape svećenik Johan Tetzel, koji bi ponavljao: ‘Čim u škrinju novčić uskoći, duša iz čistilišta iskoči.’ U želji da smanje čistilišne muke svojim najbližima ljudi su masovno kupovali indulgencije. Prihod od prodaje bio je neprocjenjiv. Spomenutim tezama Luther je nastojao ukazati na ne biblijsku praksu prodaje oprosta od grijeha, koja je za posljedicu imala udaljavanje od biblijskog Evanđelja milosti Božje, te pretjerano bogaćenja klera i Crkve. Crkva se je na taj način odvajala i od Pisma i od naroda.

U tom trenutku Luther nije ni naslućivao kakve će posljedice imati njegov pokušaj povratka Crkve na Sveto-pisamske temelje. Činjenica da je Luther 95 teza napisao na latinskom a ne na njemačkom jeziku, govori da je Martin Luther želio probuditi Crkvu, kojoj je vjerno služio kao svećenik i redovni profesor teologije a ne narod. Međutim očito je sve bilo spremno da se pokrene Reformacija nakon koje u Crkvi kao ni u svijetu više ništa nije bilo isto.

Lutherovo obraćenje – ‘treća grmljavina’

Shvaćanje i prihvaćanje Božje milosti, kao i shvaćanje i prihvaćanje’opravdanja samo po vjeri’ je neodvojivo od Riječi Božje i obraćenja. Postoji velika sličnost između Martina Luthera i apostola Pavla koji je u Galaćanima poslanici zapisao:

Doista braćo Evanđelje koje sam vam propovijedao nije ljudska stvar, niti ga primih niti naučih od nekog čovjeka već objavom Isusa Krista. Ta čuli ste za moje nekadašnje držanje u židovstvu; kako sam preko mjere proganjao Crkvu Božju i htio je uništiti, te kako sam, u prevelikoj privrženosti svojim očinskim predajama, napredovao u židovstvu i nadmašio sve vršnjake u svom narodu. A kad odluči onaj koji me izdvoji u utrobi majke moje i pozva svojom milošću … (Gal 1:11-15).

Pavao je do svog ‘obrata’, ‘spoznaje’, obraćenja imao sličan put kao i Luther. Pavao je odrastao kod Gamalileovih nogu gdje je detaljno i sustavno poučen o Zakonu, običajima i Tradiciji Izraelskog naroda. Pavao je poput Luthera, ‘ne poznavajući Božje pravednosti, nastojao uspostaviti svoju vlastitu pravednost’ (Rim 10:3) i u svemu tome bio ‘besprijekoran’ ali ne i opravdan (Fil 3:6-7).
Na tom Lutherovom ‘putu za Damask’ ključnu ulogu imala je poslanica Rimljanima.

Da li se Luther obratio u jesen 1514. godine, ili je to bilo u proljeće 1515. godine, ili se to dogodilo još kasnije 1518. godine, mišljenja stručnjaka se razlikuju, no svi se slažu da je temelj tog ‘obrata’, ‘spoznaje’, obraćenja bila poslanica apostola Pavla Rimljanima i to poglavito tekst iz 1.poglavlja:

Uistinu, ja se ne stidim Evanđelja, jer je ono sila Božja za spasenje svakom vjerniku, kako u prvome redu, Židovu tako i Grku. Jer u njemu se očituje pravednost Božja, iz vjere u vjeru, kao što stoji pisano: Pravednik će živjeti od svoje vjere (Rim 1:16-17).

U kuli dvorca u Whittenbergu, u maloj radnoj sobici Luther je konačno pronašao odgovor na svoje životno pitanje pravednosti i opravdanja, te je konačno uspostavio mir s Bogom. Evo njegovog svjedočanstva:

Vrlo sam čeznuo razumjeti Pavlovu poslanicu Rimljanima i ništa mi nije stajalo na putu osim onog izraza ‘Božja pravda’, jer sam ga uzimao da znači onu pravdu pomoću koje je Bog pravedan i pravedno postupa u kažnjavanju nepravednog. Moja je situacija bila da sam, premda besprijekoran redovnik, stajao pred Bogom kao grješnik loše savjesti i nisam imao povjerenja da bi ga moje zasluge mogle zadovoljiti. Stoga nisam volio pravednog i ljutitog Boga nego sam ga prilično mrzio i gunđao protiv njega. Pa ipak, držao sam se za dragog Pavla i usrdno sam čeznuo saznati što je on pod time mislio.

Noću i danju sam promišljao sve dok nisam uvidio vezu između Božje pravde i izjave ‘pravednik će živjeti po svojoj vjeri’. Onda sam shvatio da je Božja pravda ona pravednost po kojoj nas kroz dobrohotnost i čistu milost Bog odrješuje kroz vjeru. Nakon toga sam se osjećao ponovno rođenim, kao da sam prošao kroz otvorena vrata u raj. Čitavo Sveto Pismo poprimilo je novi smisao. Dok me je prije izraz ‘Božja pravda’ ispunjavao mržnjom, sada mi je postao neizrecivo sladak u većoj ljubavi. Odlomak od Pavla postala su mi vrata do nebesa…’ (Bainton, 2002, str 60).

Nakon obraćenja Luther napušta ‘pactum soteriologiju’, odbacuje ‘sinergiju opravdanja’ te vraćajući se ‘ad fontes’ na Božju Riječ razvija doktrinu ‘opravdanja samo po vjeri’.

Luther ostavlja dvije glavne doktrine koje snažno utječu a razvoj Reformacje i koje stvaraju temeljnu razliku između Pravoslavne, Rimokatoličke i Protestansko-evanđeoske crkve; Sola Scriptura i Sola Fidei.

Lutherov portret nastao nakon njegove smrti (oko 1580.g. naslikao Lucas Cranach der Jungere)

Lutherov portret nastao nakon njegove smrti (oko 1580.g. naslikao Lucas Cranach der Jungere)

SOLA SCRIPTURA (Samo Pismo)

Za Luthera ‘Sola Scriptura’ postaje vrhovni autoritet kojem se u slučaju proturječja moraju podrediti svi drugi crkveni autoriteti (Crkveni oci, Tradicija, Učiteljstvo). Pismo je za njega ‘omnis primata’. Problemi i podjele oko vrhovnog autoriteta koji su opterećivali zapadnu i istočnu crkvu još od Sofije 332. godine, te sve očigledniji i sve veći problem kontradikcije između Pisma i Tradicije u srednjem vijeku, za Luthera i ostale reformatore je riješen. Iako Luther nije razvio tezu o ‘verbalnoj inspiraciji’ Svetoga Pisma, nema sumnje da je on poistovjećivao Bibliju i Božju Riječ, odnosno, on je poistovjećivao vječnu, utjelovljenu i pisanu Riječ. ‘Sveto Pismo, to je Bog sam’, smatrao je Luther (WA 50,657,26) Lohse, 2006., str.121).

Lutherovo razumijevanje autoriteta Pisma kao vrhovnog autoriteta najbolje dokumentira državni Sabor u Wormsu održan 1521. godine, ili ‘četvrta grmljavina’. U prepunoj velikoj dvorani, ispred kralja Karla V, ispred 30 biskupa, 200 plemića, 28 vojvoda te 11 grofova, dr. Eck je pozvao Luthera da opozove svoja pisanja:

Vi ništa ne činite osim što obnavljate Wycklifove i Husove pogrješke. Kako će Židovi, kako će Turci, likovati čujući kršćane kako raspravljaju o tome jesu li sve te godine bili u krivu? Martine, kako možete pretpostaviti da ste vi jedini koji razumije smisao Svetog pisma? Stavljate li svoj sud iznad suda tako mnogo slavnih ljudi i tvrdite li da znate više nego ni svi oni? Nemate pravo dovoditi u pitanje najsvjetiju pravovjernu vjeru, koju je utemeljio Krist savršeni zakonodavac, koju su apostoli proglasili diljem svijeta, koja je zapečaćena crvenom krvlju mučenika, koju su potvrdili sveti koncili, koju je odredila Crkva u koju su svi do smrti vjerovali svi naši očevi i dali nam je u naslijeđe, i o kojoj nam sada papa i car zabranjuju raspravljati iz straha da raspravi ne bi bilo konca. Pitam vas Martine – odgovorite iskreno i bez ukrštavanja rogova – odričete li se vi svojih knjiga i pogrješaka koje one sadrže ili ne ? (Bainton, 2002., str. 178).

Luther je u svom odgovoru bio nedvosmislen i jasan:

Nisi convictus fuero testimoniis scripturarum aut ratione evidente (nam neque Papae neque concilis solis credo, cum constet eos et errasse sepius et sibiipsis contradixisse), victum sum scripturis a me adductis et capta conscientia in verbis dei, revocare neque possum nec volo quicquam, cum contra conscentiam agere neque totum neque integrum sit (Ako me se ne pobijedi uz pomoć svjedočanstva Svetog pisma ili očitim razumskim razlozima – jer ne vjerujem isključivo ni papi ni koncilima, budući da je izvjesno da su često griješili i proturječili sebi samima – uvjeren sam u mjesta iz Svetog pisma koja sam naveo, a moja je savjest podređena Božjoj riječi; zato ne mogu i ne želim bilo što opozvati, jer nije sigurno ni ispravno djelovati protiv savjesti (WA 7,838,4.8) (Lohse, 2006., str.126).

SOLA FIDEI (Samo Vjera)

U svom poznatom djelu ‘De Servo Arbitrio’ (Zarobljena volja) 1525., Luther postavlja preciznu dijagnozu nespašenog čovjeka i čovječanstva, iz koje proizlazi teza opravdanja ‘samo po vjeri’. U tom djelu Luther pobija Erazmovu dijagnozu o čovjekovoj dobroti i sposobnosti prepoznavanja i činjenja dobra, te piše da u Pismima jednostavno ne nalazimo dobrog čovjeka.

Pored toga što pobija Erazmovu dijagnozu o ljudskoj dobroti i sposobnosti razumijevanja i činjenja istinskog dobra, u tom istom djelu Luther pobija i Erazmov stav prema slobodnoj volji čovjeka. Luther je naglašavao zarobljenost čovjekove slobode. Prema Lutheru čovjek ima slobodu, ali ona je ozbiljno i radikalno ugrožena grijehom. Ona je ‘u vlasti grijeha’ (Rim 3:9) i ne može izabrati drugo nego grijeh i griješiti.

Prema Lutheru, ni sakramenti, ni dobra djela, ni post, ni trapljenje i trpljenje tijela, ni indulgencije ne mogu čovjeka spasiti i donijeti mu mir s Bogom. Da bi se dogodilo obraćenje i spasenje čovjeka potrebna je i neophodna nezaslužena Božja milost. Potrebna je i neophodna sila Božja, sila Evanđelja te SAMO osobna VJERA u Evanđelje.

Uistinu, ja se ne stidim Evanđelja, jer je ono sila Božja za spasenje svakom vjerniku, kako u prvome redu, Židovu tako i Grku. Jer u njemu se očituje pravednost Božja, iz vjere u vjeru, kao što stoji pisano: Pravednik će živjeti od svoje vjere (Rim 1:16-17).

U kuli dvorca u Whitenbergu, u maloj radnoj sobici bili su prisutni: Božja Riječ, Božji Duh i čovjek koji je istinski tražio i pronašao pravednost Božju i toliko željeni mir s Bogom.

Lutherova soba u Wartburgu (kolorirana litografija nastala između 1890. i 1905.)

Lutherova soba u Wartburgu (kolorirana litografija nastala između 1890. i 1905.)

Damir Pintarić
About Damir Pintarić (1 Articles)
<p>Trenutno služi kao pastor Baptističke crkve ‘Betanija’ u Čakovcu, te uređuje kršćanske radio emisije ‘Sola Gratia’. Njegove poruke mogu se čuti i u emisijama ‘Vala Evanđelja’ (TWR). Damir Pintarić je nakon Teološko biblijske akademije u Krapini, završio postdiplomski studij na University of Wales u V.Britaniji.</p>