Polovicom V. stoljeća, u trenucima dok se Rimsko Carstvo borilo za opstanak, pobunio se protiv zapadnorimskog cara Valentinijana III. namjesnik provincije Dalmacije Marcelin. Povod pobuni bilo je ogorčenje izazvano umorstvom njegova prijatelja, proslavljenog vojskovođe Aecija, pobjednika nad Hunima u bici na Katalaunskim poljima 451. godine. Odmetnuvši se od vlasti Marcelin je uspio ostvariti gotovo samostalnu upravu Dalmacijom, a da to nije izazvalo nikakvu reakciju ni zapadnorimske ni istočnorimske vlasti. Prema Prokopiju, nitko se nije usudio sukobiti s Marcelinom. Malobrojni sačuvani suvremeni izvori koji govore o Marcelinu ne donose o njemu nikakvih drugih podataka osim da se radilo o izvanredno sposobnom vojnom zapovjedniku. Istočnorimska carska vlast u nekoliko navrata povjerila mu je zapovjedništvo nad jakim postrojbama za rješavanje izuzetno delikatnih vojnih zadaća u zapadnome dijelu Carstva.

Nešto više podataka o Marcelinovoj osobi donosi međutim Suda, srednjovjekovni bizantski leksikon iz X. stoljeća. Podaci koje leksikon donosi o Marcelinu ne nalaze se ni u jednom Marcelinu suvremenom ili vremenski bliskom izvoru, ali su posredno potvrđeni kod Prokopija i Marcelina Komesa, latinskog pisca Justinova i Justinijanova vremena, podrijetlom najvjerojatnije iz Ilirika. Leksikon, velikim dijelom temeljen na dobrom izvornom materijalu, Marcelina opisuje kao čovjeka dostojna i čestita, vrlo učenoga i odgojenog rimskim odgojem. Osim toga, Marcelin je bio mudar, pravedan i čudnovato hrabar i te se Sudine vijesti u potpunosti slažu s podacima iz drugih malobrojnih sačuvanih izvora druge polovice V. stoljeća.

O Marcelinu je, međutim, sačuvan i jedan intrigantan podatak u kronici Marcelina Komesa. Pišući o velikoj vojnoj ekspediciji iz 468. godine protiv Gejzerikovih Vandala u sjevernoj Africi, tijekom koje je Marcelin mučki ubijen na Siciliji od strane Ricimerova plaćenika, Marcelin Komes izričito navodi da je Marcelin bio poganin. Ta je pojava za drugu polovicu V. stoljeća doista neobična, o čemu svjedoči i činjenica da je kroničar u svojoj vrlo kratkoj bilješci to smatrao važnim napomenuti, bez obzira na to je li njegova opservacija bila istinita činjenica ili samo vlastito uvjerenje. Na prvi pogled teško je povjerovati da bi u to doba jedan visokopozicionirani dužnosnik Carstva mogao biti nekršćanin, a osobito u to da se takvoj osobi dodjeljuje i visoko vojno zapovjedništvo. Pa ipak, riječi Marcelina Komesa «Marcellinus Occidentis patricius idemque paganus…» stoje kao jasna i nedvosmislena tvrdnja i očito je da se ne radi o zabuni ili nagađanju, već o autorovu uvjerenju. Tome je svakako mogla pridonijeti činjenica da iz perspektive vremena u kojem živi i okružja u kojemu piše spoznaja da je Marcelin bio odgojen rimskim odgojem i vješt u proricanju ne može značiti ništa drugo nego da se radi o poganinu. Ti podaci sadržani u leksikonu Suda morali su biti poznati i Marcelinu Komesu. Još je jedan podatak u tome mogao imati presudnu ulogu. Naime, u leksikonu se izričito navodi da je s Marcelinom živio filozof Salustije, a ta je vijest potvrđena i u sačuvanom fragmentu djela povjesničara Damaskija, iz kojeg je razvidno da je i Salustije bio vješt u proricanju. Filozofija i vještina proricanja povezane s rimskim odgojem mogle su u Justinijanovo doba biti nedvojbeno samo obilježja starog poganstva.

Koliko god to izgledalo teško prihvatljivo, ako se podrobnije analizira opća situacija toga vremena, čini se da vijest o Marcelinovu poganstvu ipak ne bi trebalo tek tako olako odbaciti.

Konstantinovim ediktom 313. godine kršćanstvo je postalo dozvoljenom religijom, a ediktima cara Teodozija I. i jedinom dopuštenom religijom na tlu Carstva. No, tek je Teodozije II. 426. godine doista proveo zabranu poganskih kultova i olimpijskih igarqa te dao zatvoriti stara svetišta, proročišta i hramove. Konačni je udarac poganstvu zadao 529. godine Justinijan zatvaranjem Akademije u Ateni. Poganstvo se, međutim nije lako predavalo. Kip i oltar božici Viktoriji, što ga je u zgradi senata dao postaviti August, a iz nje izbacio Konstantin II., dao je obnoviti i vratiti u kuriju Julijan Apostata. Nakon njegove smrti kip je ponovno bio izbačen, a zatim uskoro opet i vraćen u kuriju. Konačno je iz nje uklonjen 391. godine i to tek nakon upornog insistiranja Sv. Ambrozija.

Poznato je da se poganstvo najduže zadržalo u najnižim slojevima ruralnog stanovništva, kao i u visokonaobraženim krugovima rimskog društva. U drugoj polovici IV. stoljeća oko Kvinta Aurelija Simaha, rimskog državnika i jednog od najboljih govornika tog vremena, okupljao se krug uglednih Rimljana koji je nastojao očuvati stare poganske tradicije. U V. je stoljeću djelovao i Kvint Aurelije Memije Simah, povjesničar i izvanredan poznavalac rimske književnosti, koji je priredio i revidirao izdanje Ciceronova Scipionova sna te napisao rimsku povijest u sedam knjiga. Od tog je djela sačuvan tek jedan fragment. Nisu bile tajne ni simpatije cara Antemija prema poganstvu. Poganskog filozofa Flavija Mezija Feba Severa postavio je za prefekta grada Rima, konzulom za 470. i patricijem, a kao prefekt grada Sever je dao obnoviti dio Koloseuma.

I političke i opće prilike V. stoljeća idu, dakle, u prilog potvrde navoda Marcelina Komesa o Marcelinovu poganstvu. Kršćanstvo je najjačeg korijena uhvatilo upravo u istočnom dijelu Carstva, a nakon smrti Teodozija I., zaokupljenog borbom za vlast, država je bila podijeljena na Istočno i Zapadno Rimsko Carstvo, pri čemu je Dalmacija ušla u sklop Zapadnog Carstva. Na tronu su se našli Teodozijevi sinovi, dječaci koji su praktički bili marionete u rukama visokih dvorskih činovnika. Dok je na Istoku državna uprava uspijevala funkcionirati, u zapadnom dijelu Carstva došlo je do pravog rasula. Na Zapadu se vlast našla u rukama vojnih zapovjednika germanskog podrijetla, poput Stilihona, Ricimera i Gundobada, a vojne postrojbe činili su germanski najamnici. Iako su i u Istočnom Carstvu prevlast u nekoliko navrata uspjeli nakratko ostvariti visoki vojni zapovjednici germanskog podrijetla, poput Gaine i Aspara, Istočno se Carstvo ipak uspjelo othrvati germanskom utjecaju. Specifičnost položaja Dalmacije proizlazila je iz toga što se radilo o provinciji koja je bila most između Istoka i Zapada, a pritom i s kopnene strane relativno izdvojena oblast pošteđena barbarskih provala većih razmjera. U trenucima kad je Marcelinu povjerena uprava ovom bogatom provincijom, nominalna vlast zapadnorimskog cara bila je svedena na Italiju, dijelove Galije i Dalmaciju. Carem Valentinijanom III. upravljali su uškopljenici i žene, a vojna pitanja i stvarna uprava državom bili su u rukama vojskovođe Aecija.

Svoj položaj Marcelin je najvjerojatnije dugovao prijateljstvu s utjecajnim Aecijem koliko i svome ugledu. No, ključni argument za mišljenje da je Marcelin mogao opstati kao nekršćanin u tadašnjoj državnoj hijerarhiji je taj da nakon Aecijeve, a zatim Majorijanove i Nepocijanove smrti ni Istočno ni Zapadno Rimsko Carstvo nisu na raspolaganju imali pouzdanih i sposobnih vojskovođa, što se najbolje pokazalo prilikom zajedničkog vojnog pothvata protiv Vandala u Africi. Tom je prilikom zbog nesposobnosti vrhovnog vojnog zapovjednika udruženih rimskih snaga Baziliska, šogora istočnog cara Lava I., sigurna pobjeda rimske vojske pretvorena u katastrofalan poraz, o čemu opširno piše Prokopije. Osim toga, Marcelin je raspolagao i snažnom flotom, a istočnorimski carevi nakon smrti Valentinijana III. držali su u rukama upravu nad obje polovice Carstva i postavljali careve na Zapadu. Marcelin, kao čovjek rimskog odgoja, bio je jedini pouzdan oslonac u političkom odmjeravanju snaga i protuteža utjecaju moćnih germanskih vojnih zapovjednika, Ricimera na Zapadu i Aspara, kojemu je Lav I. dugovao svoj izbor za cara, na Istoku. U tako složenim političkim okolnostima, uz neprekidne prepade Vandala iz sjeverne Afrike, vojskovođa Marcelinova formata bio je istočnome caru itekako potreban, bez obzira na njegova vjerska opredjeljenja.

U ovome svjetlu sagledane vijesti što ih o Marcelinu donose sačuvani izvori, prvenstveno Suda, Prokopije i Marcelin Komes govore u prilog točnosti vijesti Marcelina Komesa o Marcelinovu poganstvu. Pravu istinu, međutim, najvjerojatnije nećemo sa sigurnošću nikada moći utvrditi.

Solidus na kojem se slavi vjenčanje Valentinijana III. i Licinije Eudoxije