„Hitler je neugodnog operativca Mansteina svjesno spriječio u razvoju.“ general Adolf Heusinger

SITUACIJA TIJEKOM SIJEČNJA 1943. Nakon neuspjeha njemačke operacije „Zimska oluja“ i uspjeha sovjetske operacije „Mali Saturn“ grupa armija „Don“ našla se pred dva zadatka za čije istovremeno izvršenje nije imala dosta snaga, ukoliko je uopće imala snage za ispunjenje bilo kojeg od njih:

1. sprečavanje sovjetskog proboja prema Rostovu sa obje strane Dona i;
2. zaštitu pozadine 1. oklopne armije.

Tweet

Mansteinova je namjera bila skraćivanje fronte kojim bi se oslobodile oklopne efektive. Tako stvorene mobilne rezerve bi se rokirale pokretom prema zapadu kako bi zatvorile prazninu između grupa armija „Don“ i „B“, odnosno koncentrirale snagu za odlučujući protuudarac na lijevom (zapadnom) krilu grupe armija „Don“. Do samog kraja 1942. to je bilo nemoguće izvesti zbog Hitlerovog inzistiranja na držanju dosegnutih pozicija, odnosno deblokadi Staljingrada, da bi tek 29. prosinca dopustio ograničeno povlačenje iz kavkaske izbočine. To još uvijek nije riješilo Mansteinove probleme (vidi poglavlje Mali Saturn), no kad je povlačenje jednom započelo feldmaršal se nadao kupiti dovoljno vremena za uspješno okončanje tog kompliciranog manevra.

Prva oklopna armija došla je pod zapovjedništvo grupe armija „Don“ 27. siječnja 1943., iako su njene najudaljenije jedinice bile na još oko 290 km od Rostova. Ostatak grupe armija „A“ trebao se povući na Kuban gdje bi, kako je Hitler smatrao, predstavljao operativnu prijetnju dubokom sovjetskom južnom krilu. Manstein je Hitlerovo stajalište odbacivao, smatrajući taj potez izostavljanjem oko 400.000 dragocjenih vojnika iz borbe na odlučujućem mjestu, no njegovo je mišljenje Führer zanemarivao. Uskoro će nove navale Crvene armije natjerati Hitlera na priznavanje ispravnosti feldmaršalovih projekcija, pa čak i na ustupke njegovim zahtjevima, što je kod Hitlera bio rijedak slučaj.

Stavka je odlučila dati argumente feldmaršalu planirajući za kraj siječnja, odnosno početak veljače dvije ambiciozne operacije kojima su ciljevi bili prijelazi preko Dnjepra i azovska obala, odnosno Harkov i Kursk, kao što je Manstein predvidio još u prosincu. Bile su to operacije nazvane „Galop“ i „Zvijezda“. Osim spomenutih, deseti siječnja započela je i operacija „Prsten“, posvećena uništenju staljingradskog džepa.

Staljingrad je u svjetlu trenutačne situacije na južnom krilu istočnog fronta bio izuzetno važan zbog vezivanja velikih snaga Crvene armije, (sedam armija „Donske“ fronte generala Rokosovskog) koje bi inače mogla upotrijebiti za duboke operacije i, lako moguće, izvojevati odlučujuću pobjedu rata. Upravo to je dovelo do promjene Mansteinovog stava po pitanju 6. armije [otpisane po neuspjehu „Zimske oluje“] od koje je, poput Hitlera, počeo zahtijevati da izdrži čim je duže moguće, podupirući Hitlerovo odbijanje prihvaćanja sovjetske ponude za predaju 6. armije od 9. siječnja[1]. Šesta armija je izdržala do 1. veljače 1943., kad je prestao i posljednji njemački otpor u staljingradskim ruševinama.

Sredinom siječnja došlo je do još jedne krize na području grupe armija „B“, čija su 2. mađarska armija i talijanski II. brdski korpus bili pregaženi operacijom dijelova triju fronta[2] Crvene armije na širem području Voronježa. Raspad mađarske 2. armije ugrozio je južni bok njemačke 2. armije, koja je morala to krilo poviti prema zapadu, stvarajući brešu od oko 210 kilometara širine na sjevernom boku grupe armija „Don“. Time je nastala situacija na koju je Manstein upozoravao otkad je preuzeo zapovjedništvo!

Potkraj siječnja procijenio je da će sovjetske postrojbe uskoro pokrenuti operacije za osvajanje prijelaza preko Dnjepra i dosezanje obale Azovskog mora, negdje između Mariupolja i Melitopolja, kako bi obuhvatile grupu armija „Don“ sa zapada, odnosno za potpuno uništenje grupe armija „B“, oslobađanje Harkova i prodora u dubinu južnog boka njemačke grupe armija „Centar“.

Prema njegovoj računici valjalo je u toj kritičnoj praznini očekivati i uključivanje jedinica „Donske“ fronte, desetak dana nakon što ove dovrše uništenje njemačke 6. armije u Staljingradu[3]. Mansteinu je bilo jasno da snage 1. i 4. oklopne armije mora čim prije prebaciti na srednji tok Donjeca kako bi se suprotstavio sasvim sigurnom sovjetskom potezu, ali povlačenje 1. oklopne armije preko Rostova još nije završilo, niti je Hitler dao suglasnost na kraćenje bojišnice grupe armija „Don“ povlačenjem ka zapadu.

OPERACIJE „GALOP“ I „ZVIJEZDA“
Sovjetski oprez uoči operacije „Mali Saturn“ zamijenili su krajem siječnja 1943. pretjerani optimizam i neumjerenost. Dvije opsežne operacije zamišljene za simultano izvođenje, s planiranim početkom prije završetka borba u Staljingradu, prouzročit će iznimno naprezanje ionako opterećene logističke mreže na tom dijelu bojišta, kao i borbenih postrojba uslijed trošenja pričuve i nemogućnosti propisnog održavanja mehanizacije izložene kontinuiranim borbama, ekstremnim zimskim uvjetima i zahtjevnom zemljištu.

Operacija „Galop“ imala je započeti 29. siječnja 1943., četiri dana prije „Zvijezde“, a za krajnji je cilj imala opkoljavanje Mansteinovih snaga prodorom do obale Azovskog mora. Provedba napada povjerena je „Jugozapadnoj“ fronti (general Vatutin) u čijem su sastavu bile četiri armije: 6.; 1.; i 3. – sve gardijske; 5. oklopna; te mobilna grupa „Popov“ sastavljena od ostataka četiriju oklopnih korpusa[4], ekvivalenta snage dvaju oklopnih korpusa. Ukupno oko 325.000 ljudi i 512 tenkova; od čega 300.000 ljudi i 212 tenkova u prvom valu napada.

Ta je armada, prema planu, prvo morala napasti prema jugozapadu u smjeru Slavjanska, a potom zaokrenuti na jug prema Staljinu i Mariupolju. Osim toga, „Jugozapadna“ fronta je morala zauzeti i prelaze preko Dnjepra u Dnjepropetrovsku i Zaporožju, što je uzrokovalo operativne probleme zbog nužnosti nastupanja dvama divergentnim pravcima, te slabljenje glavnog udara prema Azovskom moru.

Nasuprot Vatutinovim postrojbama stajalo je oko 160.000 Nijemaca (oko 20.000 iz armijskog odreda „Lanz“ grupe armija „B“; oko 40.000 iz 1. oklopne armije; oko 100.000 iz armijskog odreda „Hollidt“) sa nešto više od 120 tenkova, što je, ugrubo, značilo inicijalnu sovjetsku nadmoć od oko 2:1 u pješaštvu i 4:1 u tenkovima. Nakon sovjetskog otvaranja Manstein će parirati rokadom – brzim prebacivanjem postrojba s desnog na lijevo krilo, kombinirajući njihovo djelovanje s SS oklopnim korpusom koji se trebao okupiti u području Harkova sredinom veljače, što će smanjiti sovjetsku nadmoć.

Operacija „Zvijezda“ (2. veljače 1943.) je za cilj imala oslobađanje Harkova i potiskivanje njemačkih snaga na zapad. Njezina je izvedba povjerena „Voronješkoj“ fronti (general Golikov) u čijem su sastavu bile 38., 40., 60. i 69. armija, te 3. oklopna armija. Stavka je prije početka operacije proširila zadatak zahtjevom za oslobađanje Kurska, dodavši time sektoru „Voronješke“ fronte daljnjih 100 km, ali bez dodjeljivanja novih jedinica. Time je Golikov stavljen u istu situaciju kao i Vatutin, prisiljen nastupati divergentnim pravcima (prema zapadu i jugozapadu) za to jedva dostatnim postrojbama koje posljednjih tjedana nisu imale odmora. Planirao je baciti dvije armije prema Kursku, a tri prema Harkovu. Budući da mu Stavka nije dodijelila pojačanja, nije imao nikakvih rezervi, pa mu je snaga ležala u iznenađenju i brzini prebacivanja [nešto više od] 200.000 ljudi i 300 tenkova preko Donjeca, prije negoli se Nijemci konsolidiraju. Olakotna je okolnost što su mu nasuprot stajale razbijene postrojbe grupe armija „B“, uglavnom iz sastava armijskog odreda „Lanz“, snage tridesetak tisuća ljudi na predugačkom potezu od stotinjak kilometara!

Početni udari Crvene armije bili su devastirajući! Njemačke su se postrojbe povlačile, ili ostajale izolirane, a Sovjeti su ubrzo prebacili frontu na desnu stranu rijeke Donjec. Peti veljače pao je Izjum, a 1. gardijska armija napredovala je prema Slavjansku. Upravo tu su ušle u borbu 7. i 3. oklopna divizija 1. oklopne armije. Prva oklopna armija odlučila je Slavjansk učiniti sidrištem svog lijevog krila i uspjela u borbu oko grada uvući značajne sovjetske snage, te usporiti tempo njihovog napada.

Grupa „Popov“ je zaobišla područje Slavjanska sa zapada i nastavila prema Kramatorskoj, gdje je uvučena u borbu s nadolazećim njemačkim postrojbama i spriječena u iskorištavanju prodora. Unatoč sve jačem otporu, grupa „Popov“ uspjela je napredovati daljnjih 60-70 kilometara u smjeru jug-jugozapad i osloboditi Grišino i Krasnoarmejsk, presjekavši željezničku prugu iz Dnjepropetrovska. Presijecanje željezničke pruge natjeralo je 1. oklopnu armiju da 15. veljače izvrši korekciju položaja svog lijevog krila u Slavjansku, povivši ga na jug kako bi ostvarila dovoljnu koncentraciju snaga za kontranapad s ciljem otvaranja opskrbnog puta.

Operacija „Zvijezda“ je, također, polučila zadovoljavajuće početne rezultate. Do 9. veljače „Voronješka“ fronta oslobodila je Bjelgorod i Kursk, te zaprijetila dijelovima armijskog odreda „Lanz“ i SS oklopnom korpusu [u okupljanju] oko Harkova. Sovjetske su jedinice porazile kontranapad odreda „Lanz“ između 11. i 14. veljače, a 16. veljače oslobodile i sam Harkov.

Unatoč najvećma uspješnoj prvoj fazi obiju operacija, počeo se zamjećivati „zamor materijala“ među ljudstvom, a čak i više među tehnikom, nakon gotovo neprestanih dva i po mjeseca borba i manevara. Opskrbna mreža se bližila kolapsu, a to što se uopće držala Sovjeti mogu u prvom redu zahvaliti tisućama kamiona i drugih vozila pribavljenih od SAD institutom Land&Lease[5] protokola. Značajno opadanje sovjetske borbene moći, vidljivo linijskim zapovjednicima, Stavka nije uvažavala produljujući ofenzivu, unatoč jasnim znacima o njemačkim pripremama za izvođenje kontranapada većeg stila.

Jedan od događaja značajnog utjecaja na formiranje stajališta Stavke bilo je njemačko povlačenje iz Harkova 15. veljače. Znajući za Hitlerovu opsesiju držanja osvojenih područja, a uzimajući u obzir privredni, prometni i psihološki značaj četvrtog grada po veličini u SSSR, Stavka je zaključila da je čitavo njemačko južno krilo u povlačenju na zapadnu obalu Dnjepra, što je odlučila spriječiti neumornim gonjenjem. Ono što Stavki nije bilo poznato jest činjenica da je Harkov napušten u suprotnosti s Hitlerovim naređenjima[6]. Njemački manevar naveo je Stavku na donošenje pogrešnih zaključaka i ubrzao dosezanje kulminacijske točke operacije „Zvijezda“ na području Harkova, gdje su se Sovjeti previše razvukli i otvorili protunapadu.

NJEMAČKE PROTUMJERE
Početak novih sovjetskih operacija značajno je produbio njemačku krizu. Manstein je ponovno zahtijevao operativnu slobodu, jer je armijski odred „Hollidt“ trebalo hitno povući šezdesetak kilometara prema zapadu, na rijeku Mijus, a 4. oklopnu armiju s područja južno od Dona u operativnu rezervu grupe armija, s težištem okupljanja na njenom lijevom krilu. Odbio je i Hitlerovo naređenje za preuzimanje zapovjedništva nad oklopnim SS oklopnim korpusom, koji se sredinom veljače trebao okupiti na području Harkova, i njegovog korištenja za popravljanje situacije na svom lijevom krilu, te mu uputio predstavku sa sljedećim zahtjevima:

• povlačenje armijskog odreda „Hollidt“ na Mijus;
• trenutačna priprema zračnog mosta za slučaj gubitka prijelaza preko Dnjepra;
• bezobzirno povećanje opskrbe željeznicom na račun drugih grupa armija;
• prebacivanje 7. protuavionske divizije u Staljino, u svrhu zaštite komunikacija s pozadinom i;
• napad SS oklopnog korpusa južno od Harkova.

Ti su zahtjevi zabrinuli Hitlera koji je 6. veljače organizirao privatni intervju s Mansteinom. Feldmaršalu su na umu bile dvije teme: imenovanje vrhovnog zapovjednika istočnog bojišta – s potpunom operativnom slobodom, a osobno odgovornog Hitleru i; zahtjev za operativnom slobodom pri vođenju grupe armija „Don“. Prva je tema bila brzo zatvorena, jer Hitleru nije bilo na kraj pameti odreći se zapovjedništva, bez obzira na razumnost Mansteinova prijedloga.

Drugu su točku pretresali četiri sata. Feldmaršal je Führeru uporno dokazivao kakve se sve operativne mogućnosti pružaju Crvenoj armiji po proboju u pozadinu grupe armija „B“, najopasnija od kojih je njeno izbijanje na sjevernu obalu Azovskog mora, odnosno zauzimanje prijelaza preko Dnjepra[7]. Uvjeravao ga je kako osim 1. oklopne armije (koja je upravo pristizala u borbu na lijevom krilu) hitno treba izvući i 4. oklopnu armiju s područja južno od Dona, te i nju uputiti na lijevo krilo. Ti bi zahvati bili mogući jedino skraćivanjem fronta u Donbasu (Donjecki bazen) i povlačenjem na rijeku Mijus. Dvije oklopne armije bi u suradnji s SS oklopnim korpusom izvele protunapad na sovjetske snage i stabilizirale opasnu situaciju na lijevom krilu grupe armija „Don“. Manstein je inzistirao na slobodi pokreta, jer je jedino usredotočenošću na Crvenu armiju mogao sačuvati ljude i pobijediti protivnika, budući da nije imao ni blizu dovoljno efektiva za rigidnu obranu kakvu je Hitler tražio.

Führer je feldmaršalu odgovorio političkim i ekonomskim razlozima nužnosti tvrdokorne obrane Donbasa: turskim držanjem u slučaju velikog povlačenja; potrebom da se Sovjetima ne dopusti korištenje tamošnjih ugljenokopa i; njemačkim potrebama u rudi koje su se, djelomično, namirivale iz tih izvora. Na sve to mu je Manstein hladno odgovorio da ima izbor između gubitka Donbasa, ili Donbasa i njemačkih armija istočno od Dnjepra. Naposljetku, Hitler je popustio i udovoljio Mansteinovim zahtjevima, kumeći ga da odloži povlačenje koliko god je više moguće, za slučaj da ranije zatopljenje prikuje sovjetsku ofenzivu u rasputici. Iako je Manstein obećao da će pokušati, pitao se hoće li uopće imati dovoljno vremena za provođenje urednog povlačenja, prije negoli Nijemce zadesi katastrofa kojoj bi gubitak 6. armije bio samo fusnota.

Sovjetski udar prema jugu i osvajanje Krasnoarmejska dovelo je grupu armija „Don“, a posredno i „A“, u životnu opasnost. Ne samo da se Krasnoarmejsk nalazio zapadno od Mansteinove grupe armija i prilično duboko na jugu, već je kroza nj prolazila glavna željeznička arterija za dovoz materijala i pojačanja! Pruga preko Zaporožja bila je vrlo ograničenog kapaciteta zbog srušenog mosta preko Dnjepra.

Pokret 1. oklopne armije prema srednjem toku Donjeca bio je u posljednjoj fazi i ova se od 6. veljače uključila u borbu na lijevom krilu grupe armija „Don“, ali za rokiranje 4. oklopne armije trebat će daljnjih 10-14 dana. Borbena sposobnost jedinica armijskog odreda „Lanz“ u području Harkova bila je osjetno kompromitirana, a SS oklopni korpus još uvijek nije dovršio okupljanje. Trenutačno nije bilo snaga za kontranapad i bilo je upitno hoće li povlačenje armijskog odreda „Hollidt“ na Mijus biti unaprijed obezvrijeđeno produbljenjem sovjetskog obuhvata. Jedan sovjetski konjički korpus čak se uspio probiti do željezničkog čvorišta Debelcova – u pozadini položaja na Mijusu, ali ga je napala i borbom vezala 17. oklopna divizija. Taj je korpus kasnije bio okružen i uništen, jer je 17./18. veljače armijski odred „Hollidt“ uspješno završio svoje borbeno povlačenje na zapadnu obalu Mijusa.

U međuvremenu, na fronti operacije „Zvijezda“, 9. veljače Crvena armija oslobađa Bjelgorod i Kursk. Hitler naređuje armijskom odredu „Lanz“ i SS oklopnom korpusu (do tad su stigle dvije od tri divizije) da drže Harkov i napadnu prema jugu, kako bi smanjili pritisak na Mansteinovo lijevo krilo. Ta grupacija nije bila dovoljno jaka za oba zadatka, pa Manstein predlaže Hitleru napuštanje Harkova, koncentraciju snaga protiv Vatutinovog fronta, a nakon toga pokretanje napada za preotimanje Harkova – etapni udar od mjesta veće, prema mjestu manje prijetnje – seriju napada geografski i kronološki raspoređenih od juga prema sjeveru. Hitler odbija Mansteinov prijedlog i Führerova se zamisao izvodi između 11. i 14. veljače, a završava povlačenjem na početne položaje, da bi dan kasnije, protivno Hitlerovom naređenju, Hausserov SS oklopni korpus odstupio iz Harkova, gotovo opkoljenog nadmoćnim sovjetskim snagama.

Trinaesti veljače ugašeno je zapovjedništvo grupe armija „B“, a njezine postrojbe, izuzev 2. armije[8] koja postaje dijelom grupe armija „Centar“, zajedno s postrojbama grupe armija „Don“ postaju nova grupa armija „Jug“, pod Mansteinovim zapovjedništvom. Time je u SS oklopnom korpusu armijskog odreda „Lanz“ feldmaršal dobio oruđe za sinkronizaciju dvokrakog protunapada: odredom „Lanz“ sa sjevera, 1. i 4. oklopnom armijom (čija glavnina je stigla 18.-19. veljače) sa juga. Kriza južnog krila morala se razriješiti odmah, ili će prerasti u duboku neravnotežu i kolaps, a jedino rješenje krize bilo je otklanjanje njezinog uzroka – dubokog prodora sovjetskih fronta – odlučnim, brzim i snažnim protuudarcem.

BILJEŠKE
[1] „9. januara neprijatelj je uputio armiji zahtev za kapitulaciju. Ovaj zahtev je, po Hitlerovom naređenju, bio odbijen… …u ovom slučaju potpuno sam bio na njegovoj strani, jer je takva njegova odluka u ono vreme bila još nužna, ma koliko – sa gledišta čovečnosti – bila surova…Početkom decembra ustanovljeno je na kružnom frontu oko 6. armije u svemu nekih šezdeset krupnih neprijateljskih jedinica (streljačkih divizija, oklopnih, odnosno mehanizovanih brigada itd.)… …neprijatelj je dovlačio i nove jedinice… …19. januara od ukupno 259 krupnih jedinica, za koje je javljeno da se nalaze na području grupe armija Don, 90 ih je bilo ispred 6. armije! …kad bi tolika masa od 90 krupnih jedinica bila slobodna u slučaju kapitulacije… …9. januara……nije potrebno… …raspravljati, s obzirom na ranije iznetu situaciju grupe armija i preteće opasnosti za čitavo južno krilo istočnog fronta.“
Manstein, Erich von, Manštajn: Izgubljene pobede, Beograd, 1968., str. 391-392

[2]Operacija „Ostrogosk-Rosoš“ dijelova „Brjanske“, „Voronješke“ i „Jugozapadne“ fronte. (op. a.)

[3]Nakon likvidacije staljingradskog okruženja „Donska“ je fronta premještena između „Voronješke“ i „Brjanske“ kako bi iskoristila njihove očekivane uspjehe i udarila daleko na zapad duž spoja grupa armija „Jug“ i „Centar“. Fronta je za tu operaciju, nazvanu „Orel-Brjansk“, ojačana 2. tenkovskom i 70. armijom, a u bitku se uključila 25. veljače, preimenovana u „Centralnu“ frontu. „Centralna“ fronta je morala iskoristiti očekivani kolaps grupe armija „Jug“ i udariti duboko u leđa grupe armija „Centar“, čije je planirano uništenje trebalo predstavljati vrhunac sovjetske zimske kampanje 1942./43. Operacija nije uspjela.
Vidi: http://english.battlefield.ru/prelude-to-kursk.html

[4] „…mobilna grupa pod zapovjedništvom general-poručnika M.M. Popova, sastavljena od istrošenih III., IV., X. i XVIII. oklopnog korpusa sa ukupno 212 tenkova.“
Nipe, George M., Jr., Last victory in Russia: The SS-Korps and Manstein’s Kharkov Counteroffensive, February-March 1943, Schiffer Publishing Ltd., 2000, str. 60 (prijevod D.O.)

[5]Vidi: http://en.wikipedia.org/wiki/Lend-Lease

[6]General Hubert Lanz je prenio Hitlerovu zapovijed podređenim jedinicama, no zapovjednik SS. oklopnog korpusa, [SS] general-poručnik Paul „Papa“ Hausser , odlučio se povući kako bi izbjegao opkoljavanje. Unatoč tome, Lanz je nedugo potom smijenjen pod izgovorom kako je pripadnik brdskog pješaštva, dok je njegov nasljednik, general Werner Kempf, tenkist i prema tome prikladniji za zapovjednika grupacije čija je glavna snaga oklopni korpus. Prema Mansteinovom uvjerenju čitava bi se stvar završila postupkom pred vojnim sudom da je naređenje za napuštanje Harkova izdao neki zapovjednik kopnene vojske, a ne SS milicije.
Vidi: Manstein, Erich von, Manštajn: Izgubljene pobede, Beograd, 1968., str. 463

[7] „Neprijatelj je mogao, uz obezbeđenje prema Harkovu, sa snagama za koje je javljeno da od Izjuma nastupaju prema zapadu, da zaokrene prema Pavlovgradu i dalje prema prelazima na Dnjepru kod Dnjepropetrovska i Zaporožja, te tako da na Dnjepru preseče snabdevačke veze grupe armija Don. Dalje, on je imao i mogućnost da povrh toga pokuša da pregazi armijski odred „Lanc“ koji se nalazio još u prikupljanju. Ako bi mu to pošlo za rukom, onda bi mu bio otvoren put preko Dnjepra s obe strane Kremenčuga. Potom bi mogao da zatvori prilaze ka Krimu, kao i prijelaz preko Dnjepra kod Hersona. Rezultat bi bio okruženje čitavog južnog krila kopnene vojske. Čak ako bi izvođenje pomenutih operacija bilo i usporeno zbog toga što krajem marta obično nastupa period blata, ipak se moralo računati da će neprijatelj neposredno nakon njegovog završetka nastaviti dejstva za postizanje navedenog operativnog cilja.“
Manstein, Erich von, Manštajn: Izgubljene pobede, Beograd, 1968., str. 459

[8]To znači postrojbe armijskog odreda „Lanz“, uključujući SS oklopni korpus, dok je armijski odred „Fretter-Pico“ izuzet iz grupe armija „B“ i dodijeljen grupi armija „Don“ još 16. siječnja 1943. (op. a.)