Novo:

Mansteinova zimska čarolija (4)

Feljton u četiri dijela

Zahlađenje odnosa između Hitlera i Mansteina bilo je nemoguće, jer je njihov odnos uvijek bio hladan.“ pukovnik Johann Adolf von Kielmansegg

MANSTEINOV PROTUNAPAD

Istovremeno s produbljivanjem krize na ratištu sredinom veljače, došlo je i do krize u odnosu Hitler-Manstein. Kako bi se iz prve ruke uvjerio u stvarno stanje Hitler, bijesan zbog gubitka Harkova, 17. veljače dolazi u glavni stožer grupe armija „Jug“ u Zaporožju. Nakon prijavka, Manstein ponovno Hitlera nagovara na udar protiv Vatutinovih armija na južnom pravcu, pa tek potom protiv Golikovljevih oko Harkova. Hitler odbija feldmaršalov prijedlog inzistirajući na političkoj nužnosti osvajanja Harkova koje bi, usvoje li Mansteinovu koncepciju, moglo izostati zbog proljetnog zatopljenja i rasputice – iako je zbog geografske širine, odnosno blizine mora, bilo vjerojatnije da će se i zatopljenje kretati od juga ka sjeveru. Hitlerov adut bila je 3. SS oklopna divizija „Totenkopf“ koja se trebala pridružiti Hausserovom [SS oklopnom] korpusu čime bi, prema Hitleru, imao dovoljno snaga za osvajanje Harkova. Taj mu je adut 18. veljače izbila vijest da je divizija zaglavila u blatu između Kijeva i Poltave. Führer konačno odobrava Mansteinov plan i 19. veljače napušta Zaporožje kojem se sovjetski oklopni korpus približio na pedesetak kilometara. Bilo je to prvi i zadnji put da je majstor imao potpunu slobodu rada, što će Crvena armija uskoro osjetiti na svojoj koži.

Uvečer 18. veljače u Zaporožje stiže zapovjednik 4. oklopne armije, general Hoth, i odmah dobiva Mansteinove naputke za daljnja djelovanja. Četvrta oklopna armija će, osim LVII. oklopnog dobiti i XLVIII. oklopni korpus (iz sastava armijskog odreda „Hollidt“) sastavljen od 6. i 17. oklopne divizije. Time će linija na Mijusu biti lišena oklopnih sredstava, no to je bio rizik koji se morao prihvatiti kako bi se na odlučujućem mjestu postigla zadovoljavajuća koncentracija snaga. Po završetku planiranog grupiranja 1. i 4. oklopna armija će s juga udariti u bok i zaleđe grupe „Popov“, 1. gardijske i 6. armije. SS oklopni korpus iz odreda „Kempf“ (ranije „Lanz“) će sa svoje dvije divizije udariti u leđa „Jugozapadnog“ fronta sa sjevera, dok će treća divizija držati lijevo krilo armijskog odreda i štititi leđa napadačkih snaga od sovjetskih postrojba zapadno od Harkova, na potezu Ljubotin-Poltava.

Feldmaršal u obilasku linije fronta

Feldmaršal u obilasku linije fronta

U zraku, pregrupirana 4. Luftflotte feldmaršala Wolframa von Richthoffena, bratića legendarnog „Crvenog Barona“, započela je pojačanu aktivnost, pomičući jezičac vage zračne premoći u njemačku korist dižući dnevni broj borbenih letova na 1.000, nasuprot 250 u siječnju. Sve su češće sovjetski opskrbni konvoji gorjeli u kanalima pored putova, dovodeći frontovske postrojbe u opasnu situaciju zbog nestašice goriva i municije. To će uskoro osjetiti isturene sovjetske jedinice, koje će nedostatna opskrba dovesti u pogibeljne situacije, ili odvesti u uništenje.

Njemačka kolona u pokretu prema neprijatelju

Njemačka kolona u pokretu prema neprijatelju

Prva gardijska i 6. armija još su uvijek pokušavale napredovati protiv, kako je stožer „Jugozapadnog“ fronta vjerovao, njemačke zalaznice[1]. Iako su 20. veljače Nijemci započeli s protunapadom, Stavka je od Vatutina zahtijevala rezultate – i to brzo, te ovaj nije imao druge mogućnosti osim pojačavanja napadačkih redova. Dvadesetprvi veljače ubacio je u borbu XXV. oklopni korpus na desnom (zapadnom) krilu „Jugozapadne“ fronte, kako bi održao ofenzivni zamah 6. armije prema Dnjepru. Taj će korpus postati jedna od prvih žrtava Mansteinovog „backhand“ udarca.

Sovjetska patrola

Sovjetska patrola

Održavajući čvrstima sidrištima bokova 1. oklopne armije i armijskog odreda „Kempf“, Manstein je uspio kanalizirati pravce sovjetskih napada, ubrzati kulminaciju njihovog ofenzivnog zamaha i oblikovati bojište u prostor unutar kojeg će izvođenjem brzih pokreta dviju oklopnih armija i SS oklopnog korpusa ostvariti lokalnu nadmoć na izabranim točkama, relativizirajući ukupnu premoć Crvene armije. Sovjeti su mu u tome nemalo pomogli neopreznim radio-prometom, snabdijevajući protivnika prilično detaljnim podacima o snazi i rasporedu vlastitih jedinica, omogućavajući mu da izabere borbu na, za Crvenu armiju, najslabijim i/ili najkritičnijim sektorima bojišnice.

Njemački protunapad započeo je u noći 19./20. veljače. Poslovičnom profesionalnošću i energijom – koju od, velikim dijelom, poraženih i dugotrajnom borbom premorenih trupa nitko ne bi očekivao – pristupili su izvršenju zadatka. Zadatka čije se provođenje oslanjalo na oprobanu prusku koncepciju pokretnog rata, edukacijom i treningom usađenu duboko u [pod]svijest njemačkog vojnika od „Landsera“ do feldmaršala.
Hausserov SS oklopni korpus uspio je natjerati u bijeg nekoliko sovjetskih postrojba i 20. veljače osvojiti krajnju željezničku postaju Novo-Moskovsk – omogućujući time dostavu zaliha bliže bojištu – prebacivši potom težište napada ka Pavlovgradu. Četvrta oklopna armija udarila je XLVIII. oklopnim korpusom ravno prema sjeveru, zahvaćajući čelo sovjetske 6. armije slijeva, a LVII. oklopnim korpusom u njezino duboko lijevo krilo. Sinkroniziranom akcijom Nijemci su okružili sovjetsku 6. armiju i XXV. oklopni korpus – nepokretan zbog nedostatka goriva. Desno (istočno) od četvrte napadala je 1. oklopna armija, čiji je XL. oklopni korpus udario na grupu „Popov“. Popov je, impresioniran njemačkim početnim uspjesima, zatražio dozvolu za povlačenje, no stožer „Jugozapadne“ fronte je odbio to dopustiti, istovremeno zatraživši nastavak navale. Grupa „Popov“ je posljedično bila razmrvljena u nekoliko okruženih elemenata, međutim, dosta je sretnika na vrijeme uteklo prema sovjetskim položajima na sjeveru.

Njemački protunapad u veljači 1943

Njemački protunapad u veljači 1943

„Jugozapadna“ fronta je pretrpjela ozbiljne udarce: grupa „Popov“ i XXV. oklopni korpus uništeni su; a 6. armija opkoljena i osuđena na frenetične i krvave pokušaje proboja. Jedina šansa za popravljanje situacije „Jugozapadne“ fronte bio je pokret 3. oklopne armije[2] prema jugu koji je Stavka naredila 22. veljače. Ta je armija trebala razbiti SS oklopni korpus i uspostaviti kontakt s izoliranim sovjetskim postrojbama, što je bilo lakše reći, no učiniti.

Tek 3. ožujka uspjela je 3. oklopna armija prikupiti svoje jedinice, stalno napadane njemačkim jurišnim avionima, i baciti ih u napad. Gotovo odmah, Sovjeti su naletjeli na 3. SS oklopnu diviziju koja ih je uvukla u borbu. Nakon što su se 1. i 2. priključile 3. SS oklopnoj diviziji Sovjeti su se slomili pod silinom njemačkog napada i povukli na sjever, pokušavajući organizirati novu obrambenu liniju.

To je za Vatutina značilo gubitak [opkoljene] 6. armije kao operativne postrojbe te razine, jer iako se znatan broj njezinih jedinica izvukao iz okruženja, bile su dezorganizirane, slabe kohezije, te stoga najvećma neupotrebljive. U međurječju Dnjepra i Donjeca Sovjeti su, prema njemačkim izvještajima, ostavili oko 9.000 zarobljenih, 23.000 mrtvih, 615 tenkova, 354 artiljerijska i 69 protuavionskih oruđa[3].

TREĆA BITKA ZA HARKOV

Oslobođena držanja položaja oko Staljingrada po kapitulaciji njemačke 6. armije „Donska“ fronta generala Rokosovskog biva preimenovana u „Centralnu“, prebačena nasuprot južnog krila njemačke grupe armija „Centar“, te 25. veljače bačena u napad s ciljem opkoljavanja te formacije. Uzmemo li u obzir činjenicu da je uspjeh napada „Centralne“ fronte ovisio o uspjehu gotovo mjesec dana ranije započetih operacije „Galop“ i „Zvijezda“, „Jugozapadne“, odnosno „Voronješke“ fronte i uzmemo li u obzir da je do 25. veljače prvi pretrpio ogromne gubitke i bio natjeran na povlačenje, a drugi dobrano istrošen i podsnažen, možemo jedino zaključiti da je Stavka živjela u operativnoj fantaziji i potpunom nerazumijevanju događaja između Dnjepra i Donjeca. Kad to ne bi bilo na stvari, odustala bi od grandioznog pothvata protiv grupe armija „Centar“, s obzirom na realnu opasnost za lijevo krilo Rokosovskovljevog fronta uslijed njemačkog kontranapada s juga.

U potpunosti iskorištavajući početni uspjeh protunapada, sovjetske propuste i komparativne prednosti vlastitih trupa, Manstein nastavlja s navalom prema Harkovu kojem se do 5. ožujka 4. oklopna armija, uključujući i SS oklopni korpus – sada pod njenim zapovjedništvom, približila na svega petnaestak kilometara, prijeteći kidanjem veze između 69. i 40. armije „Voronješke“ fronte.

Uspjesi 1. i 4. oklopne armije bili bi nemogući bez uporne obrane bokova grupe armija „Jug“. Na desnom krilu, duž Mijusa, smjestio se armijski odred „Hollidt“, već oproban u borbama toga tipa, koji je odbio nekoliko sovjetskih napada, propustivši samo onaj I. oklopnog korpusa za kojim su se njemačke linije brzo i čvrsto zatvorile najavljujući gubitak još jedne krupne sovjetske tenkovske postrojbe. U pozadini odreda „Hollidt“ 21. veljače predali su se ostaci teško tučenog konjičkog korpusa u Debelcovu, oslobađajući dio snaga za angažman u prvoj liniji i smanjujući neizvjesnost u pogledu sposobnosti armijskog odreda za držanje položaja duž Mijusa.

Na lijevom je krilu, zapadno-jugozapadno od Harkova, armijski odred „Kempf“ vodio borbu u povlačenju ispred „Voronješkog“ fronta. Posebno je važno bilo održati sidrište krajnjeg lijevog krila grupe armija „Jug“, situiranog zapadno od Harkova na željezničkoj pruzi Poltava – Ljubotin. Glavni teret borbe u tom sektoru snosile su divizija „Grossdeutschland“ i pukovnija „Thule“ 3. SS oklopne divizije. Dok se južnije odigravao vrhunac prve faze Mansteinovog napada, spomenute su postrojbe vodile tešku bitku za dlaku izbjegavši potpuni kolaps tog dijela bojišnice. Vatutinov poraz spasio je Kempfa, jer su se od 22. veljače 3. oklopna i 69. armija preusmjerile na jug – prva u pomoć „Jugozapadnoj“ fronti, druga preuzeti njene dotadašnje položaje. To je mnoge neposredno angažirane sovjetske postrojbe natjeralo na promjenu pravca nastupanja za 90 stupnjeva. Pritisak na odred „Kempf“ je osjetno opao, što su Nijemci iskoristili za lokalna skraćivanja bojišnice urednim povlačenjem.

Unatoč uobičajenim obostrano divljačkim metodama borbe, u sektoru pukovnije „Thule“ zabilježen je jedan od rijetkih izuzetaka i to od onih od kojih bi se najmanje nadali – Waffen-SS vojnika. Veteran pukovnije, Wolfgang Vopersal, prisjeća se bitke za gradić prepun preplašenih civila koji su se često našli pod unakrsnom vatrom.

Tijekom borbe njemački je mitraljezac nedaleko od njemačke linije primijetio krznenu kapu među gusjenicama uništenog tenka i brzo otvorio vatru na novu metu, a Vopersal je opisao što se potom dogodilo: „Meci su odskakivali od gusjenica i rikošetirali uz zvižduke. Odjednom, shvatili smo da je ta spodoba premalena za vojnika. Bilo je to dijete koje je utrčalo među gusjenice. Malena spodoba potrčala je dalje, posrnula, pala i nestala s vidika. Trenutak kasnije dijete se, upravo pred nama, sabralo i poskočilo. Vikali smo, u smrtnom strahu za nj, ali zrak je bio previše ispunjen zvucima bitke da bi nas čulo. Potporučnik Müller iskočio je na cestu i signalizirao mitraljescu da prestane s paljbom. Nakon, činilo nam se, čitave vječnosti, strojnica je zamukla. Potrčali smo niz cestu i u trenu ga odnijeli dalje od željezničkog nasipa. Čudesno, ali mala je bitanga bila nepovrijeđena.“[4].

njemački napad na Harkov

Njemački napad na Harkov

Osiguranih bokova, Manstein je 7. ožujka odlučio produžiti napad na Harkov obilazeći ga sa zapada kako bi održao kontakt 4. oklopne armije i odreda „Kempf“, a potom skretanjem na istok zatvoriti okruženje sa sjevera. Zahvaljujući tako koncipiranom napadu mogla se glavnom težištu pridružiti i snažna, nedavno pojačana divizija „Grossdeutschland“ čiji su udarci bili usmjereni na granicu 3. oklopne i 69. armije. Tijekom iduća dva dana 4. oklopna armija je završila obilazak Harkova sa zapada i potom zaokrenula na istok, kako bi dovršila obuhvat grada i pregazila bijedne ostatke 3. oklopne armije.

Sovjeti su 9. ožujka odgovorili protuudarom jedinica 40. armije na diviziju „Grossdeutschland“ namjeravajući uspostaviti vezu s 3. oklopnom armijom, ali napad je propao uz velike gubitke. Ipak, sovjetski su napori doveli do Hausserovog odstupanja od osnovnog plana. On je usmjerio svoj SS oklopni korpus direktno prema Harkovu kako bi ga čim prije osvojio i stavio tu stvar ad acta, umjesto da proširi obuhvat grada izbjegavajući borbu u urbanom okruženju. Zapovjedništva grupe armija „Jug“ i 4. oklopne armije više su puta intervenirala opominjući Haussera da se ne upušta u ulične borbe, no ovaj ih je odlučio ignorirati i produžiti provođenje svoga nauma, koristeći mogućnost danu Mansteinovom direktivom koja nije isključivala napad na grad u slučaju „slabog otpora“. Hausser je odlučio interpretirati ga upravo takvim, iako ne bez osnove, jer su njemački obavještajci tijekom 10. i 11. ožujka dojavili da je Harkov napustilo 4-5 tisuća sovjetskih trupa i oko 2.000 vozila. Odlučivši se za prepad na grad, Hausser je svoj korpus uvukao u četverodnevne teške borbe tijekom kojih su njegove postrojbe pretrpjele nepotrebne gubitke. Cijena koju je SS oklopni korpus platio u Mansteinovom „backhand“ udarcu do 20. ožujka bila je oko 40% borbene snage, broj tenkova spao je na svega 30-40 po diviziji, a dobar dio tih gubitaka korpus je pretrpio tijekom bitke za Harkov. Njemačke snage su povratile punu kontrolu nad Harkovom 16. ožujka i nastavile nadirati prema Bjelgorodu koji su osvojile 17. ožujka, što je bio i krajnji doseg Mansteinove kontraofenzive.

Waffen-SS grenadiri ispred tvornice traktora u Harkovu

Waffen-SS grenadiri ispred tvornice traktora u Harkovu

Hitler je „nanjušio“ veliku pobjedu i 10. ožujka sletio u stožer grupe armija „Jug“ u Zaporožju. „Da, da, efendija je opet imao dobar nos za ono što koristi propagandi.“[5], komentirao je Manstein. Hitlera je nazivao efendijom otkad je čuo molitvu krimskog Tatara koji se zahvaljivao Alahu i efendiji Adolfu. Koliko je nacističkoj propagandi trebala pobjeda jasno je iz Hitlerova naputka šefu odjela za tisak: „Harkov sam osvojio ja, a ne gospodin Manstein.“[6]. Njemačka se propaganda objeručke prihvatila bezobzirne eksploatacije „Donjecke kampanje“, kako su je Nijemci nazivali, kulminirajući člankom izvjesnog satnika Schrama u novinama „Berliner Börsenzeitung“[7]. Schram je „Čudo Donjeca“ usporedio s „Čudom na Marni“, aludirajući da je, kao u francuskom slučaju 1914., kampanja označila prekretnicu rata. Satnik je bio u pravu što se prekretnice tiče, no, na njegovu žalost, ona nije bila u njemačku korist.

Manstein je očekivao i veći uspjeh, jer je treća faza njegovog protunapada trebala eliminirati izbočinu zapadno od Kurska, koja je nastala nakon uspješne njemačke akcije oko Harkova i Bjelgoroda. Budući da se ta izbočina nalazila upravo na spoju grupa armija „Jug“ i „Centar“ plan je predviđao suradnju potonje, no njezin zapovjednik, feldmaršal von Kluge, izjavio je da nije u stanju poduzimati ofenzivne operacije. Osim Klugeove nesklonosti napadu započelo je topljenje snijega i putovi će uskoro postati rijeke blata, a i trupama iscrpljenim tromjesečnim borbama hitno je trebao odmor. Svi su ti faktori presudili u korist okončanja napada, napada kojim je feldmaršal uspio dva mjeseca udaraca i gubitaka protuudarom pretvoriti u pobjedu! Manstein je, u konačnici, mogao biti zadovoljan poslom odrađenim za zimske kampanje 1942./43., no ni njegov genij, niti njemačka pobjeda na kraju razdoblja nisu bili garancija uspješnog nastavka rata – pogotovo ustraje li najviše vodstvo dotadašnjim kursom…

Njemački kontranapad od 20. veljače do 17. ožujka nanio je veliki udarac Crvenoj armiji čiji su gubici iznosili oko 85 tisuća ljudi, ili 52 krupne združene postrojbe (streljačke i konjičke brigade i divizije, oklopne brigade i korpusi itd.), nasuprot njemačkim gubicima od oko 11.500 ljudi, no to nije bilo dovoljno za uspostavu pariteta među sukobljenim stranama imajući u obzir sovjetski rezervoar žive sile i sve manju njemačku sposobnost nadoknade gubitaka frontovskih postrojba. Akutna opasnost za njemačko južno krilo bila je [privremeno] otklonjena, a nastupajuće razdoblje rasputice njemačke su se postrojbe spremale iskoristiti za odmor, popunu i reorganizaciju, kao i planiranje ljetnog kruga borbe. Zimska kampanja 1942./43. bila je okončana.

Nakon bitke…

Nakon bitke…

EPILOG

Završetkom zime 1942./43. linija fronta ustalila se na više-manje istim položajima kao i godinu dana ranije. Sve žrtve pretrpljene u drugoj polovini 1942. bile su za Osovinu uzaludne. Uništen je čitav niz osovinskih armija: 3. i 4. rumunjska, 8. talijanska, 2. mađarska i najjača armija na južnom krilu istočnog ratišta – njemačka 6. armija. Odgovornost za te gubitke snosi najviše njemačko vojno rukovodstvo, u prvom redu Hitler, koje je odbijalo odstupiti od dogme „Rus je gotov“ i pravovremeno poduzeti potrebne korake za izbjegavanje pogibeljne situacije – u prvom redu povlačenje na održive linije.

Po zatvaranju staljingradskog okruženja Mansteinova grupa armija „Don“ nije imala previše izbora osim plesa na sovjetsku melodiju, s izuzetkom kratke ekspedicije prema Staljingradu za operacije „Zimska oluja“. Manstein je ispravno ocijenio cilj[eve] sovjetskih ofenzivnih operacija i s tim u skladu osmislio zdrave protumjere, no bio ih je uvelike onemogućen provesti Hitlerovim inzistiranjem za držanjem svih(!) osvojenih područja. Tek je sredinom veljače, nakon što je situacija postala krajnje neodrživa i kolaps gotovo neizbježan, Führer dao Mansteinu slobodne ruke pri provođenju operativnih zamisli, što je ubrzo dalo zapanjujuće rezultate i pokazalo što je njemačka vojska u stanju postići slobodna za djelovanje u skladu s postavkama pokretnog ratovanja.

U „Donjeckoj kampanji“ Manstein je uspio Sovjetima preoteti inicijativu, vratiti velik dio izgubljenog zemljišta, direktno potući snage dviju sovjetskih fronta i jedne indirektno, jer je njemački uspjeh natjerao Stavku na zaustavljanje ofenzive „Centralne“ fronte generala Rokosovskog. Topljenjem snijega, istrošenošću trupa i nevoljkošću grupe armija „Centar“ za suradnju otpalo je likvidiranje kurske izbočine, ali Manstein je taj zadatak stavio na vrh popisa za razdoblje neposredno nakon rasputice, računajući da Crvena armija, kao i vlastite mu snage, za blatnog perioda neće biti u stanju manevrirati, te će raspored trupa ostati više-manje jednak, t.j. sav njemački oklop koncentriran na odlučujućem mjestu nasuprot previše razvučenim neprijateljskim snagama.

Naposljetku, sav je trud bio uzaludan [sic], jer je Hitler odlučio čekati s novom ofenzivom dok novi tenkovi („Panther“) ne budu dostupni u većim količinama, dajući Sovjetima vremena za dovlačenje pojačanja i pripreme obrane po dubini. Kad je 5. srpnja ofenziva napokon otpočela pokazalo se da je Manstein još jednom bio u pravu. Sovjeti su poklonjena dva i pol mjeseca izvrsno iskoristili stvarajući za Nijemce neprobojnu obranu. Činjenica je da i Manstein snosi dio krivice za neuspjeh ljetne ofenzive 1943., jer, za razliku od nekoliko drugih visoko rangiranih časnika, nije eksplicitno rekao da tako kasno otpočeta ofenziva nema šanse za uspjeh. Štoviše, inzistirao je na nastavku borbe čak i nakon što je sjeverni krak napada bio zaustavljen i time onemogućeno ispunjenje operativnog plana.

Nakon Kurska dolazi do rapidnog pogoršanja odnosa između Mansteina i Hitlera zahvaljujući feldmaršalovoj ideji vođenja rata u skladu s postavkama umjetnosti ratovanja i vojničkog zanata, nasuprot Hitlerovom političko-ekonomskom koncepcijom ratovanja koja je operativnu umjetnost i stvarnost uvažavala samo kad je donosila nove teritorije, ekonomske probitke i politički prestiž. Povrh stalnih njemačkih povlačenja – često u posljednji čas – koja je Manstein izvodio protivno uobičajenim Hitlerovim besmislenim zahtjevima za borbu do posljednjeg čovjeka, u siječnju 1944. godine Sovjeti opkoljavaju šest njemačkih divizija sa oko 60.000 vojnika u takozvanom džepu Koršun-Čerkasij[8]. Manstein brzo organizira uspjelu operaciju oslobađanja i povlačenja opkoljenih snaga. Tog puta je Hitler naknadno odobrio feldmaršalovu akciju.

Nedugo potom, u ožujku, situacija se ponovila u oblasti Kamenec-Podolskij – ovaj put s 1. oklopnom armijom u sovjetskom obruču[9]. Manstein je Hitlera uporno nagovarao na proboj, što je ovaj tvrdoglavo odbijao, te se rasprava pretvorila u njihovu najžešću svađu nakon koje je feldmaršal ponudio ostavku. Nekoliko sati kasnije Hitler je prihvatio Mansteinove prijedloge i odobrio proboj. Feldmaršal je otpušten samo šest dana nakon uspješnog spašavanja 1. oklopne armije, pod izlikom nužnosti operiranja očne mrene. U feldmaršalovom otpuštanju veliku su ulogu odigrali Göring, Himmler i Goebbels, koje je Manstein u jednom trenutku karijere „nagazio“, ili im predstavljao preveliku prepreku za ispunjenje vlastitih, partikularnih ciljeva. Nesklonost šefa OKW, feldmaršala Keitela, koji – unatoč tome što je nakon francuske kampanje, dobivene Mansteinovim planom, „zaradio“ taj visoki čin – još uvijek nije prebolio zaslužen izbor koleginog mobilizacijskog plana iz 1929. (vidi dio I/IV), zasigurno nije išla u Mansteinovu korist. Iako ga je Hitler uvjeravao kako nema govora o krizi povjerenja Manstein je do konca rata ostao neraspoređen…

Feldmaršala su nekoliko puta, za aktivne službe, kao i po otpuštanju, kontaktirali pripadnici vojnog pokreta otpora, uključujući i [medijski pre-eksponiranog] Stauffenberga. Feldmaršal se uvijek postavljao neutralno ograničavajući se na komentare kako će „uvijek biti vjeran legalnom državnom vodstvu“, dodajući „pruski se feldmaršali ne bune“, a pri izravnijem i žešćem pristupu, kakav je bio Stauffenbergov, postajao je neugodan i nije se libio prijetiti, iako, mora se priznati, nikada nije ni prijavio te kontakte čime se doveo u životnu opasnost, jer tehnički je postao urotnikom.

Manstein 1953., na dan izlaska iz zatvora

Manstein 1953., na dan izlaska iz zatvora

Nakon njemačke kapitulacije Manstein je obavijestio Britance gdje se nalazi i ovi ga 28. kolovoza 1945. odvode u zarobljeništvo. Nakon četiri godine, a na sovjetski zahtjev, Britanci pokreću postupak protiv feldmaršala, tereteći ga za 17 slučajeva kršenja Haaške konvencije o kopnenom ratovanju u Poljskoj i Sovjetskom Savezu. Slučaj je zadobio veliku popularnost, a čak su i uglednici poput Churchilla i feldmaršala Montgomeryja izražavali podršku Mansteinu, članovi doma lordova osnovali su fond za feldmaršalovu obranu, a konačno je ugledni član i zastupnik Laburističke partije, odvjetnik Thomas Paget, preuzeo obranu pro bono. Manstein je uspio oboriti većinu točaka optužnice, uključujući i one o sudjelovanju u genocidu, a proglašen je krivim u dva slučaja i odgovornim u sedam koji su se odnosili na provođenje politike „spaljene zemlje“ i propusta zaštite civilnog stanovništva. Osuđen je na 18 godina zatvora, no pušten 1953. zbog niza razloga, među kojima je službeni – loše zdravstveno stanje – najneuvjerljiviji. Pravi je razlog bio pritisak zapadnonjemačke vlade, za koju je Manstein bio heroj, kao i okolnosti hladnoratovskih međunarodnih odnosa u kojima su pojmovi poželjnih saveznika [obostrano] stubokom promijenili.

Polovicom pedesetih njemačka vlada ga je angažirala kao savjetnika za izgradnju Bundeswehra (feldmaršal je uvijek u službi!), a zbog njegovog utjecaja nazivali su ga načelnikom Generalštaba iz sjene. Na njegovim su se rođendanskim proslavama, čak i u poodmakloj mu dobi, redovito okupljali visokopozicionirani časnici NATO saveza i njemačke vojske. Nakon izdavanja knjige „Izgubljene pobjede“ Manstein postaje njemačka hladnoratovska zvijezda, oličenje vojničke tradicije i vrline, viteštva i očuvane moralne čistoće Wehrmachta, jer za zločine je kriv samo i jedino SS. Vrlo svjesno i smišljeno je sve do smrti[10] sudjelovao u stvaranju i održavanju mita o Wehrmachtu, jer bio je to mit o njemu samom.

BILJEŠKE

[1] „Mobilne grupe bile su posebno ranjive. Većina ih je odmakla ispred svoje armije, bez dostatne pješačke i artiljerijske podrške, trpeći stalno osipanje tenkovskih snaga… Kako god, sovjetsko zapovjedništvo ignoriralo je te probleme, ohrabreno… …pozitivnim podacima obavještajne službe, ostajući pri krivom zaključku kako se sve dobro razvija… Zapravo, noći 20./21. veljače, Vatutin je dobio izvještaj u kojem je stajalo: „Imamo pouzdan podatak da se neprijatelj uvečer povlači iz Donbasa.“ Iste je noći Vatutin zapovjedio Karitonovljevoj 6. armiji da nastavi dalje na zapad i ispuni svoju zadaću po svaku cijenu.
Nipe, George M., Jr., Last victory in Russia: The SS-Korps and Manstein’s Kharkov Counteroffensive, February-March 1943, Schiffer Publishing Ltd., 2000, str. 176 (prijevod D.O.)

[2]Sovjetska 3. oklopna armija je 28. veljače izuzeta iz sastava „Voronješke“, a priključena „Jugozapadnoj“ fronti.
Vidi: Izzo, Lawrence L., An Analysis of Manstein’s Winter Campaign on the Russian Front, 1942-43, Fort Leavenworth, 1985, str. 45

[3]Manstein, Erich von, Manštajn: Izgubljene pobede, Beograd, 1968., str. 473

[4]Nipe, George M., Jr., Last victory in Russia: The SS-Korps and Manstein’s Kharkov Counteroffensive, February-March 1943, Schiffer Publishing Ltd., 2000, str. 194 (prijevod D.O.)

[5]Knopp, Guido, Hitlerovi ratnici, Zagreb, 2008., str. 223

[6]Ibid.

[7]Emeis, E.G., Anić, N., van Roon, G., et. al., Drugi svjetski rat 2; Emeis, E.G., Pobjede se nižu, IKRO Mladost, Zagreb, 1980., str. 285

[8]Vidi: http://en.wikipedia.org/wiki/Cherkassy_Pocket

[9]Vidi: http://en.wikipedia.org/wiki/Kamenets-Podolsky_Pocket

[10]Umro je 9. lipnja 1973., a pokopan je sa svim vojnim počastima. (op. a.)

IZVORI:

  1. Beevor, Antony, Stalingrad, London, 2007
  2. Deutscher, Isaac, Staljin – politička biografija, Globus, Zagreb
  3. Glantz, David M., From the Don to the Dnepr: Soviet offensive operations December 1942-August 1943, London, 1991
  4. Glantz, David M., Zhukov’s Greatest Defeat, University Press of Kansas, 1999
  5. Harrison, Richard W., Architect of Soviet victory in World War II: The life and Theories of G.S. Isserson (foreword by David M. Glantz), McFarland&Co. Inc., 2010
  6. Hastings, Max, All Hell Let Loose, London, 2011
  7. Howard, James R., The roots of Soviet victory: The Application of Operational Art on the Eastern Front, 1942-43, Essex, 1992
  8. Izzo, Lawrence L., An Analysis of Manstein’s Winter Campaign on the Russian Front, 1942-43, Fort Leavenworth, 1985
  9. Knopp, Guido, Hitlerovi ratnici, Zagreb, 2008.
  10. Manstein, Erich von, Manštajn: Izgubljene pobede, Beograd, 1968.
  11. Nipe, George M., Jr., Last victory in Russia: The SS-Korps and Manstein’s Kharkov Counteroffensive, February-March 1943, Schiffer Publishing Ltd., 2000
  12. Taddonio, Frank T., The Concept of the Culminating Point of the Attack, Fort Leavenworth, 1986
  13. Anić, N., Emeis, M.G., van Roon, G., et. al., Drugi svjetski rat, Zagreb, 1980.
  14. http://en.wikipedia.org/wiki/Manstein
  15. http://www.theeasternfront.co.uk/Battles/operationwinterstorm.htm
  16. http://en.wikipedia.org/wiki/Operation_Little_Saturn
  17. http://en.wikipedia.org/wiki/Operation_Uranus
  18. http://en.wikipedia.org/wiki/Operation_Winter_Storm
  19. http://english.battlefield.ru/prelude-to-kursk.html
  20. http://en.wikipedia.org/wiki/Tatsinskaya_Raid
  21. http://en.wikipedia.org/wiki/Third_Battle_of_Kharkov
  22. http://watchdocumentary.com/watch/hitlers-warriors-episode-2-manstein-the-strategist-video_ce8a18c7a.html
Dinko Odak
About Dinko Odak (45 Articles)
Diplomirao sam politologiju na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, smjerove: javne politike; međunarodni odnosi. Radio sam kao radio-voditelj i urednik, DJ, pomotor, državni službenik i u sektoru usluga zaštite okoliša. Povijest, pogotovo vojna, mi je hobi posljednjih četvrt stoljeća, a bavim se i analizom (i sintezom) stvarnih, a ne medijskih, međunarodnih odnosa i/ili događaja. Nepopravljivi sam antropopesimist i kolapsist.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*