Novo:

Mansteinova zimska čarolija (2)

Feljton u četiri dijela

On je bio vojnička osobnost na iznimnoj razini. Odlikovali su ga visoka inteligencija, golemo strateško umijeće, hrabrost i odlučnost, dalekovidnost i trenutačno uočavanje bitnog.“ Hans-Adolf von Blumröder, Mansteinov stožerni časnik OPERACIJA „ZIMSKA OLUJA“ U skladu sa usvojenim sekvencama plana rada, Nijemci su prvo počeli s pripremama za deblokadu 6. armije operacijom „Zimska oluja“. Vrhovno zapovjedništvo kopnene vojske obavijestilo je Mansteina o pojačanjima koja će dobiti za izvođenje napada u svrhu deblokade Staljingrada:

  • 4. oklopna armija dobit će pod svoju nadležnost stožer LVII. oklopnog korpusa sa 23. i 17. oklopnom divizijom i jakim topništvom (oboje izuzeto iz grupe armija „A“), a u korpus će biti uključena i sa zapada pristigla 6. oklopna divizija, te 15. poljska divizija Luftwaffe;
  • armijski odred „Hollidt“, izgrađen oko stožera XVII. korpusa pod zapovjedništvom generala Karla-Adolfa Hollidta, u tom se razdoblju sastojao od tri njemačke pješačke divizije (62., 294., 336.), 3. brdske divizije, XLVIII. oklopnog korpusa (11. i 22. oklopna div.), te 7. i 8. poljske divizije Luftwaffe.

Uskoro je postalo bjelodano da većina obećanih pojačanja neće stići blagovremeno za sudjelovanje u napadu, dok su se neka (XLVIII. oklopni korpus) bila prisiljena uključiti u defenzivne borbe na desnom krilu armijskog odreda „Hollidt“ duž rijeke Čir.

S obzirom na razvoj situacije Manstein je odlučio udar izvršiti samo brzim jedinicama 4. oklopne armije. Glavna snaga bio je LVII. oklopni korpus, sastavljen od 23. i 6. oklopne divizije[1], na lijevom krilu podržanog dvjema pješačkim divizijama rumunjskog VI. korpusa, a na desnom dvjema pješačkim divizijama i konjičkom grupom „Popescu“ iz rumunjskog VII. korpusa. Prije početka operacije stigao je i prvi oformljeni bataljun teških tenkova „Tiger“ koji će predvoditi napad. Njima nasuprot nalazile su se snage sovjetske 51. armije: IV. konjički korpus[2], četiri pješačke divizije[3], te 13. oklopni korpus [4].

Dok je prikupljanje snaga za deblokadu Staljingrada još bilo u toku, njemačke su postrojbe morale reagirati na sovjetske pokrete u zahvatu Koteljnikova. Dijelovi IV. konjičkog korpusa, 85. tenkovska brigada i dijelovi 302. streljačke divizije ostvarili su 5. prosinca ograničeni uspjeh protiv lakših dijelova 6. oklopne divizije. Idućeg su dana Sovjeti spremali napad većeg obujma 81. konjičkom divizijom. Taj je plan pomrsila 11. tenkovska pukovnija (6. oklopne divizije) opkoljavanjem i uništavanjem dijelova 81. konjičke divizije i 85. tenkovske brigade u, kako je divizijski zapovjednik (general Raus) to nazvao, „Kani kod Poklebina“[5].

Nedavno dovučeni iz srednje Azije, sovjetski konjanici gotovo da i nisu imali borbenog iskustva, izuzev proganjanja, tenkovima i artiljerijom, već razbijenih Rumunja. Zaboravili su nužne mjere opreza, pa nisu izbacili krilna osiguranja što je dvjema njemačkim tenkovskim satnijama omogućilo da im se neprimjetno približe i udare oklopnim maljem u leđa i lijevi bok, dok su na osovinu sovjetskog nastupanja nabačeni grenadiri i protutenkovski topovi poslužili kao nakovanj. Do kraja dana 51. armija imala je 1.900 ljudi, 10 tenkova, 14 topova i 800 konja manje, nasuprot njemačkim gubicima od 6 tenkova, osam poginulih i 24 ranjena. Izgledalo je obećavajućim uvodom u juriš za oslobađanje 6. armije.

Tenkovi i grenadiri 4. oklopne armije marširaju prema Staljingradu kroz zaleđenu stepu

Tenkovi i grenadiri 4. oklopne armije marširaju prema Staljingradu kroz zaleđenu stepu

U zoru 12. prosinca njemačko topništvo otvorilo je kratku, koncentriranu baražu na identificirane otporne točke 302. streljačke divizije, a potom su tenkovi i grenadiri krenuli u napad kroz snijeg i maglu, na minus 20 stupnjeva Celzija. Osim pregažene 302. divizije, opet je teško stradala 81. konjička divizija čije su dijelove njemački tenkovi iznova opkolili i tukli. Do kraja dana napad je napredovao sedamdesetak kilometara, da bi u zoru 13. prosinca 6. oklopna divizija formirala mostobran na rijeci Aksaj. Čitavog 13. prosinca i dva naredna dana vodile su se kod sela Verkne-Kumskij, na sjevernoj obali Aksaja, teške borbe između njemačkog LVII. oklopnog korpusa i sovjetske 5. oklopne armije. Obje su strane pretrpjele teške gubitke – Nijemci u pješaštvu, Crvenoarmejci u oklopu. Naposljetku, Sovjeti su se slomili, pa su Nijemci nakon dana odmora i popravaka oštećenih vozila nastavili nadirati ka Staljingradu izbivši 19. prosinca na rijeku Mišovku – 48 kilometara južno od cilja. Bila je to i krajnja granica njihovog nastupanja okončanog sovjetskim protumjerama.

Dok je 4. oklopna armija konstituirala desnu šaku kojom je Manstein udarao na Staljingrad, Odred „Hollidt“ i XLVIII. oklopni korpus držali su lijevi „gard“ odbijajući između 7. i 17. prosinca pet sovjetskih napada preko rijeke Čir, nanoseći im zapanjujuće gubitke, posebice u tenkovima[6]. Upravo je uporno, gotovo nemoguće, držanje lijevog krila grupe armija „Don“ omogućilo LVII. oklopnom korpusu desetodnevnu ekspediciju ka Staljingradu, koja bi se, u slučaju sovjetskog prodora na Donu i Čiru, inače morala opozvati.

Situacije tijekom prosinca 42 i siječnja 43

Situacije tijekom prosinca 42 i siječnja 43

To se i dogodilo kad je Staljin, prema Žukovljevu[7] savjetu, zaključio da je najbolji način za okončanje Mansteinove ofenzive i korištenje njome stvorene situacije napad na lijevom krilu grupe armija „Don“, odnosno desnom krilu grupe armija „B“, uz blokiranje njemačkih isturenih postrojba na Mišovki.
Elementi 2. gardijske oklopne armije angažirali su se protiv snaga na bokovima LVII. oklopnog korpusa i nanijeli teške gubitke rumunjskim divizijama i konjičkoj grupi „Popescu“, a 1. i 3. gardijska armija probile su talijansku frontu na gornjem Donu.

Situacija je bila iznimno opasna, jer će sovjetskoj „Jugozapadnoj“ fronti uskoro, po proboju u slobodni operativni prostor, biti otvoren put u leđa grupe armija „Don“. Težište njemačkog fronta daleko na istoku, na Mišovki, dodatno je kompliciralo situaciju, jer grupa armija „Don“ nije imala nikakvih spomena vrijednih pričuva kojima bi usporila sovjetsko napredovanje dok se oklopne divizije ne izvuku iz borbe i prebace na lijevo krilo. Situacija je do 23. prosinca postala neodrživa, stoga je Manstein naredio opće povlačenje 4. oklopne armije na nove položaje, čije je držanje bilo nužno ne samo za njen opstanak, već i za sigurno povlačenje grupe armija „A“ sa Kavkaza. Operacija „Zimska oluja“ završila je neuspjehom.

OPERACIJA „MALI SATURN“
Sovjetska operacija „Mali Saturn“ bila je preinačena ofenziva „Saturn“ koja je izvorno zamišljena za odsijecanje grupe armija „A“ na Kavkazu osvajanjem Rostova. „Mali Saturn“ je bio kompromis i kao takav nije mogao polučiti odlučujući rezultat, unatoč izuzetno povoljnim početnim uvjetima i stvarno velikim uspjesima „Jugozapadne“ fronte.
Jedan od glavnih razloga „odlučujuće nemoći“ bio je prebacivanje 2. gardijske oklopne armije iz drugog navalnog ešalona „Jugozapadne“ fronte na južni dio staljingradskog kotla kako bi pojačala napore za uništenje njemačke 6. armije, koja se pokazala tvrđim orahom od očekivanog[8], te pomogla zaustaviti „Zimsku oluju“. To je sovjetskom „Jugozapadnoj“ fronti oduzelo dubinu potrebnu za dosezanje Rostova i ograničilo mogućnosti na stvaranje manjeg „džepa“ oko talijanskih i njemačkih postava duž Čira i Dona. Drugi je razlog bio opravdana sumnja Stavke u doraslost Crvene armije za izvođenje operacije takvog obujma.

Prema revidiranom planu 1. i 3. gardijska armija napale su talijansku 8. armiju i armijski odred „Hollidt“ 16. prosinca. Odred „Hollidt“ se održao trpeći velike gubitke, no Talijani su se slomili i povukli, ili se predali[9], ostavljajući prazninu od oko 150 km između grupa armija „B“ i „Don“. Držanje talijanske 8. armije simptomatično je za držanje njemačkih satelitskih armija uopće. Za postojanja koherentne linije fronta te su postrojbe bile, u najboljem slučaju, ograničene uporabne vrijednosti, a prisiljene na povlačenje pod sovjetskim udarima pretvarale su se u pomahnitalu rulju, ili riječima talijanskog artiljerijskog poručnika Eugenia Cortija: „[Ali] kako od ljudi koji u civilnom životu nisu bili odgovarajuće organizirani očekivati da će postati takvima… …jednostavno zbog toga što nose uniformu? […] Prestali smo biti vojska; nisam više bio među vojnicima, već među kreaturama bez sposobnosti samokontrole, podređene samo jednom životinjskom instinktu: samoodržanju… Njemački vojnik koji se nalazio među nama bio je preplavljen prezirom. Morao sam mu dati za pravo… …imali smo posla s nediscipliniranim i dezorijentiranim ljudima.“[10].

Po proboju talijanske bojišnice na Donu postrojbe Crvene armije morale su nastupati paralelno s frontom grupe armija „Don“ u njezino zaleđe; dok je 28. armija operirala iz kalmičke stepe prema desnom krilu te grupacije, a sjeverno od njemačke 1. oklopne armije u povlačenju[11] koju je nastojala paralelno goniti s namjerom presijecanja puta kad ova skrene prema sjeveru kako bi se priključila grupi armija „Don“. Cilj obaju krakova sovjetskog nastupanja nalazio se relativno daleko od Rostova, koji je ostavljen za buduće operacije.

Sovjetsko motorizirano pješaštvo napada

Sovjetsko motorizirano pješaštvo napada

Manstein, naravno, nije znao za ograničene ciljeve nove sovjetske ofenzive, a za otkrivanje neprijateljskog rasporeda i snaga, kao i za ocjenjivanje njihovih udarnih mogućnosti, trebat će vremena. Zapovjedništvo grupe armija „Don“ je pretpostavilo kako je Rostov, zbog kritične važnosti za njemačku opskrbu, krajnji cilj sjevernog kraka sovjetskog napada.

Jedina spomena vrijedna postrojba u sovjetskom navalom ugroženom području bio je armijski odred „Fretter-Pico“ koji je grupa armija „B“ formirala oko stožera njemačkog XXX. korpusa[12], kako bi donekle začepila prazninu nastalu propašću talijanske 8. armije. Ta je grupacija morala zaštititi mostove preko rijeke Donjec na potezu Vorošilovgrad – Kamen-Šahtinsk, te zadržati Crvenoarmejce dok se armijski odred „Hollidt“ i XLVIII. oklopni korpus ne povuku sa sjeveroistoka i po uspostavi veze [s odredom „Fretter-Pico“] formiraju novu bojišnicu na Donjecu.
Armijski odred „Fretter-Pico“ uskoro se upetljao u teške, fluidne borbe tijekom kojih su neke njegove borbene grupe bile izolirane i opkoljene, no tvrdoglavom i vještom obranom ti su džepovi otpora usporili neprijateljevo nadiranje, vezali dio napadačevih efektiva oduzimajući snagu „špici“ napada i ubrzali trošenje sovjetskog ofenzivnog zamaha i kapaciteta. To pogotovo vrijedi za grupu „Kreysing“, opkoljenu u Millerovu, koja je sovjetskom napadu uskratila jedan od rijetkih pristojnih putova u oblasti, vezala snage triju streljačkih divizija, te oslabila i usporila napad prema rijeci Donjec preko koje su Sovjeti uspjeli prebaciti nekoliko plitkih i prilično „neuvjerljivih“ mostobrana, no nisu imali snage za nastavak navale.

„Uzbudljivo“ je bilo i u bliskom zaleđu grupe armija „Don“ gdje se odigrao dramatični vrhunac „Malog Saturna“. Sovjetski XXIV. oklopni korpus generala Badanova probio je njemačke položaje kod Morozovska i pojurio u pravcu zapad-jugozapad, ka pedesetak kilometara udaljenom gradu Tacinska u kojem je bila glavna njemačka zrakoplovna baza za održavanje zračnog mosta sa Staljingradom.
Grad je pao 24. prosinca pod iznenadnim, žestokim sovjetskim napadom o čijoj nenadanosti dovoljno govori činjenica da su se u trenutku otpočinjanja sovjetskog prepada aerodromske operacije odvijale normalno, bez posebnih uzbuđenja! Badanovljevi su se tenkovi brzo probili kroz nedostatnu obranu i počeli krvavo orgijanje među aerodromskim instalacijama nanijevši transportnoj floti ogromne i nenadoknadive gubitke[13]. Nazirao se skori kraj, ionako nedostatnog, zračnog snabdijevanja 6. armije.

Nijemci su 26. prosinca započeli seriju kontranapada na Badanovljev korpus kod Tacinske i grupaciju kod Morozovska 6. i 11. oklopnom divizijom, 579. pukovnijom 306. divizije i trima oklopnim vlakovima. Uspjeli su opkoliti XXIV. oklopni korpus kod Tacinske i odbiti napade XXV. oklopnog i I. gardijskog mehaniziranog korpusa kod Morozovska. Divljačko klanje uz ogromne obostrane gubitke trajalo je četiri dana, do 29. prosinca, kad su preživjeli Crvenoarmejci iz XXIV. oklopnog korpusa uništili nekoliko preostalih tenkova, i drugih vozila, čiji su rezervoari presušili i pješice se probili do svojih drugova sjeverno od Morozovska.
Prema sovjetskim podacima Nijemci su u tom kreševu izgubili oko 17.000 ljudi (12.000 poginulih i 5.000 zarobljenih); 84 tenka i; 106 topova. Poznati sovjetski gubici su oko 190 tenkova, no uzme li se u obzir gotovo potpuno uništenje jednog i teški gubici drugog sovjetskog oklopnog korpusa (XXV. oklopni korpus spao je na 25 tenkova), odnosno osjetni gubici pješaštva I. gardijskog mehaniziranog korpusa, nesumnjivo se i njihovi ljudski gubici mjere u tisućama. Prepad na Tacinsku postigao je iznenađenje, proširio paniku, natjerao stožer grupe armija „Don“ na prilagodbu planova sovjetskom pothvatu i, de facto, likvidirao zračni most za Staljingrad. Badanov je za svoj pothvat nagrađen „Ordenom Suvorova II. klase“ (za divizijske i korpusne zapovjednike koji su pobijedili nadmoćnog neprijatelja u važnoj operaciji), čiji je postao prvi nositelj[14].

Osim napada na lijevo krilo Mansteinove grupe armija, Sovjeti su 20. prosinca započeli bijesne protunapade na LVII. oklopni korpus, pokušavajući odsjeći njegove prednje postrojbe na Mišovki. U takvoj situaciji njemačka 4. oklopna armija nije imala drugog izlaza osim etapnog povlačenja u područje Koteljnikova, a potom prema rijeci Kuberle u pravcu zapad-jugozapad uz prakticiranje elastične, pokretne obrane. Cilj ovog povlačenja bio je tok rijeke Manič na kojoj je 4. oklopna armija mogla postaviti bojišnicu za zaštitu sjevernog boka grupe armija „A“, te spriječiti paralelno gonjenje njezine 1. oklopne armije koje je pokušavala izvesti sovjetska 28. armija. Položaj na Maniču imao je i prednost močvarnim zemljištem zaštićenog desnog (južnog) krila, na koje se nadovezala 16. motorizirana divizija – donedavno usamljena u praznini između grupa armija „A“ i „B“, oko grada Eliste[15], štiteći sjeverni i južni bok odnosnih grupacija. Ta je divizija nakon početka povlačenja izuzeta iz 1. oklopne, a dodijeljena 4. oklopnoj armiji, značajno povećavajući borbenu moć desnog krila grupe armija „Don“, što će doći do izražaja tijekom borbi za održavanje odstupnice 1. oklopne armije otvorenom.

Krajem prosinca sovjetska se ofenziva „ispuhala“. Postrojbe su pretrpjele neugodne gubitke, 30%-50% – ponekad čak i 70% – početnog sastava, a logistička mreža je prijetila rasapom prisiljavajući Crvenu armiju na prelazak u taktičku defenzivu. Sovjetske su snage naišle na gotovo nepremostive „…taktičke i operativne probleme među kojima su se isticali: nesposobnost probijanja obrambenih položaja u zadanom vremenu; nedovoljna i neprecizna artiljerijska podrška tijekom proboja; ponavljajući logistički problemi koji su ometali neprekidne operacije; poteškoće pri koordiniranju tenkovskih i pješačkih postrojba, odnosno više tenkovskih postrojba pri dubokim operacijama“[16].

Tijekom ofenzive pokazala se rasprostranjena taktička nepismenost nižeg i srednjeg zapovjednog kadra Crvene armije, koja je uzrokovala mnoge nepotrebne gubitke. Sovjetski mitraljezac i veteran Aleksandar Gordejev bio je kritičan spram sirovosti taktike: „Zbunjuju me frontalni napadi. Zašto napredovati ravno u vatru njemačkih strojnica? Zašto ih ne napasti na bokovima?“[17]. Gordejev se zavaravao kako će njegova masakrirana satnija, smanjena na trećinu sastava, biti pošteđena daljnjih juriša, ali pojačali su ih pomoćnim osobljem. Dobili su duplo sljedovanje votke, a „tko je htio, popio je i više od toga… …to nije bila satnija, već pijana rulja“[18]. Slično je, iako uvelike pretjerano, stajalište Waffen-SS satnika Karla Godaua: „Rusi nisu bili dobri. Samo ih je bilo masu. Masovno su napadali, pa su imali i masovne gubitke. Imali su dobre generale i artiljeriju, ali vojnici su im bili jadni.“[19].

Crvena armija plaćala je danak čistkama kasnih tridesetih koje su je lišile dobrog dijela kvalitetnog zapovjednog kadra[20], kao i ogromnim gubicima 1941.-42., no veterani su nastajali svakodnevno i vojska je kontinuirano postajala zrelija i kvalitetnija – na svim razinama – što se u potpunosti iskazalo tijekom velikih ofenzivnih operacija 1944.-45. Zimske operacije 1942./43. predstavljale su, između ostalog, školu manevarskog ratovanja Crvene armije, koja je lekcije skupo plaćala, ali i naučila.

Zarobljeni Panzerkampfwagen III u sovjetskoj službi

Zarobljeni Panzerkampfwagen III u sovjetskoj službi

Unatoč svim ozbiljnim problemima koje je trebalo hitno riješiti, Stavka je bila zadovoljna rezultatima. Osnovni cilj operacije, uništenje talijanske 8. armije i armijskog odreda „Hollidt“, je uvelike uspio. Talijanska je 8. armija, izuzev II. brdskog korpusa, bila uništena, a odred „Hollidt“ prisiljen na povlačenje uz velike gubitke u ljudstvu i tehnici, iako zadržavajući koheziju postrojba. Na istočnom boku grupe armija „Don“, napad Hothove 4. oklopne armije prema Staljingradu bio je blokiran i ta je armija, konzekventno, prisiljena na povlačenje, definitivno prepuštajući 6. armiju u staljingradskom okruženju njenoj sudbini.

BILJEŠKE
[1]U korpusu je trebala biti i 17. oklopna divizija, no zapovjedništvo grupe armija „A“ je tu postrojbu oslobodilo tek deset dana kasnije.
Vidi: http://en.wikipedia.org/wiki/Operation_Winter_Storm#cite_note-39

[2]Korpus je obuhvaćao 1., 2., 61. i 81. konjičku diviziju.
Vidi: http://www.theeasternfront.co.uk/Battles/operationwinterstorm.htm

[3]Riječ je o 91., 96., 126. i 302. streljačkoj diviziji.
Ibid.

[4]Korpus je za jesenskih borbi ostao u potpunosti bez tenkova, a popunjen je mehaniziranim brigadama. Trebao je, kako je to bio slučaj s ostalim bivšim oklopnim korpusima, dobiti novi broj i biti preimenovan u mehanizirani korpus, no to se dogodilo tek nakon Poklebina.
Vidi: http://www.dupuyinstitute.org/ubb/Forum4/HTML/000040.html; http://en.wikipedia.org/wiki/Tank_corps_%28Soviet_Union%29

[5]Beevor, Antony, Stalingrad, London, 2007, str. 297

[6]U razdoblju od tjedan dana u potpunosti su uništene dvije sovjetske tenkovske grupe sa ukupno 118 tenkova, dok Nijemci nisu izgubili ni jednog!
Vidi: Izzo, Lawrence L., An Analysis of Manstein’s Winter Campaign on the Russian Front, 1942-43, Fort Leavenworth, 1985, str. 16-17

[7]„U historijama staljingradske bitke, napisanim nakon rata, kao komandant operativne rezerve i čitave protuofenzive spominje se Vasiljevski, a ne Žukov. To se mora uzeti kao sastavni dio „revidiranja“ historije, koje je poduzeto nakon rata, i to s jasnim ciljem da se umanji uloga Žukova. U službenom komunikeju Sovinformbiroa, koji je objavljen u Pravdi 31. prosinca 1942, tvrdilo se da je operacija „pod vrhovnim rukovodstvom predstavnika Vrhovne komande: generala armije G. K. Žukova, generalpukovnika A. M. Vasiljevskog i generala armije artiljerije N. N. Voronova“. Budući da je Žukov kao general armije imao najviši čin među tom trojicom, sigurno je da je vrhovna komanda bila u njegovim rukama a ne u rukama Vasiljevskog.
Deutscher, Isaac, Staljin – politička biografija, Globus, Zagreb, str. 417

[8]Stavka je podbacila u ocjeni osovinskih snaga opkoljenih u Staljingradu, procjenjujući njihov broj na 85.000-90.000.
Vidi: Harrison, Richard W., Architect of Soviet victory in World War II: The life and Theories of G.S. Isserson; foreword by David M. Glantz, McFarland, 2010, str. 283

[9]Tijekom prosinca i siječnja Sovjeti su ukupno okružili 130.000 talijanskih vojnika, od kojih se samo oko 45.000 probilo do njemačkih položaja, dok ih je zarobljeno oko 64.000, a poginulo oko 21.000.
Vidi: http://en.wikipedia.org/wiki/Italian_participation_in_the_Eastern_Front#cite_note-4

[10]Hastings, Max, All Hell Let Loose, London, 2011, str. 318 (prijevod D.O.)

[11]Nakon dužeg Mansteinovog navaljivanja Hitler je napokon 29.XII.1942. dopustio povlačenje 1. oklopne armije s Kavkaza, koje će se ubrzo pretvoriti u opće povlačenje grupe armija „A“. (op. a.)

[12]Inicijalno, armijski odred „Fretter-Pico“ obuhvaćao je stožer XXX. korpusa, stožerne odjele bivšeg XXIX. korpusa, grupu „Kreysing“ (dijelovi njemačke 3. brdske divizije) u Millerovu, borbenu grupu Schudt sastavljenu od SS i policijskih jedinica, te 302. diviziju koja je upravo stizala na bojište. Osim tih postrojba a.o. je preuzeo razne „alarmne“ i pozadinske jedinice razasute u području sjeverno od Vorošilovgrada.
Vidi: Nipe, George M., Jr., Last victory in Russia: The SS-Korps and Manstein’s Kharkov Counteroffensive, February-March 1943, Schiffer Publishing Ltd., 2000, str. 21-22;
http://www.axishistory.com/index.php?id=1729

[13]Prema XXIV. oklopnom korpusu na zemlji je stradalo preko 300 njemačkih aviona, a prema njemačkim podacima uništena su 72 aviona, ili oko 10% ukupnih transportnih efektiva za staljingradski zračni most. Nešto više od stotinu aviona uspjelo je pobjeći.
Vidi: http://en.wikipedia.org/wiki/Tatsinskaya_Raid#The_raid

[14]Prvi nositelj „Ordena Suvorova I. klase“ bio je Georgij Žukov. (op. a.)

[15]Vidi: http://de.wikipedia.org/wiki/Elista#Geschichte

[16]Glantz, David M., From the Don to the Dnepr: Soviet offensive operations December 1942-August 1943, London, 1991, str. 76 (prijevod D.O.)

[17]Hastings, Max, All Hell Let Loose, London, 2011, str. 382 (preveo D.O.)

[18]Ibid.

[19]Ibid., str. 381-382

[20] „Represija 1937. i narednih godina nanijela je vojsci, kao i ostatku zemlje, ogromnu štetu. Crvenu armiju i mornaricu lišila je najiskusnijih i najškolovanijih kadrova, te najtalentiranijih i visoko kvalificiranih zapovjednika. Imala je i negativan utjecaj na daljnji razvoj vojne teorije. Temeljito razmatranje problema vojne znanosti… …postalo je površno… Na vojnim akademijama strategija se više nije izučavala kao znanost i akademska disciplina. Sve je to bio rezultat ne samo neutemeljene represije, već i mrtvila u znanosti, posebice vojnoj [sic]. Vojna se teorija, u biti, svela na mozaik Staljinovih vojnih izražaja. Teorija dubokih operacija postala je predmet sumnje, jer se Staljin o njoj nije izjasnio, dok je njezin tvorac bio ‘narodni neprijatelj’. Neki njeni elementi poput neovisnog djelovanja mehaniziranih i konjičkih formacija ispred linije fronta, u dubinu neprijateljeve obrane, čak su bili proglašeni sabotažom i, zbog te budalaštine, odbačeni. Takve su mjere dovele do nazadovanja vojne teorije u linearni oblik shvaćanja borbe na operativnoj razini.“ (prijevod D.O.)
Howard, James R., The roots of Soviet victory: The application of operational art on the Eastern front, 1942-43, Essex, 1992, str. 47-48

Dinko Odak
About Dinko Odak (44 Articles)
Diplomirao sam politologiju na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, smjerove: javne politike; međunarodni odnosi. Radio sam kao radio-voditelj i urednik, DJ, pomotor, državni službenik i u sektoru usluga zaštite okoliša. Povijest, pogotovo vojna, mi je hobi posljednjih četvrt stoljeća, a bavim se i analizom (i sintezom) stvarnih, a ne medijskih, međunarodnih odnosa i/ili događaja. Nepopravljivi sam antropopesimist i kolapsist.