Novo:

Mansteinova zimska čarolija (1)

Feljton u četiri dijela

Mansteina smo smatrali našim najopasnijim protivnikom. Njegovo tehničko svladavanje svake, ali baš svake situacije, zahtijevalo je nekoga njemu ravnopravnog. Loše bismo prošli da su svi generali njemačkog Wehrmachta bili njegova formata.“ maršal Rodion Malinovski

UVOD Crvena armija imala je zime 1942./43. zlatnu priliku u potpunosti uništiti njemačko južno krilo i time prouzročiti kolaps čitavog istočnog ratišta, no nije ju iskoristila zbog vlastitih nedostataka/pogrešaka i čvrstoće njemačke vojske kao oslonca za punokrvno djelovanje britkog operativnog uma general-feldmaršala Ericha von Mansteina, zapovjednika grupe armija „Don“ (kasnije grupe armija „Jug“), kojeg možemo smatrati glavnim razlogom njemačkog uspjeha u stabilizaciji fronta i preotimanju inicijative od brojčano i materijalno višestruko nadmoćnog protivnika.

Kako bi se stvorila što je moguće vjerodostojnija slika o inteligenciji, načinu razmišljanja i sposobnostima feldmaršala Mansteina, te njihovom utjecaju na izvedbu podređenih mu postrojba, prvo ću dati kratki prikaz njegovog profesionalnog razvoja do trenutka preuzimanja odgovornosti za grupu armija „Don“.

Iako je opis razvoja događaja nužno započeti Staljingradskom bitkom, nemam se namjeru baviti borbama u gradu i bližoj okolici, već Staljingradom i Kurskom zasjenjenom kampanjom o čijem je ishodu ovisila sudbina čitavog [južnog krila] istočnog bojišta zime 1942./43. Tijekom kampanje, za Nijemce obilježene izrazito nepovoljnim uvjetima, u punom se svjetlu pokazala izuzetna žilavost, otpornost i kvaliteta njemačkog ratnog stroja, kao i ogroman kvalitativni i kvantitativni skok Crvene armije na tehničkoj i, nešto manji, napredak na taktičkoj i operativnoj razini u odnosu na period 1941.-42. godine.

Za zimskih operacija Crvena armija je oslobodila ogromnu površinu sovjetskog zemljišta i neprijatelju nanijela velike, nenadoknadive gubitke, da bi se, naposljetku, precijenila i razvukla u preoptimističnim operacijama, otvarajući se njemačkom protunapadu koji je konačno zaustavio „crvenu“ snježnu vijavicu.

ERICH VON MANSTEIN: OD 24. STUDENOG 1887. DO 27. STUDENOG 1942.

Budući feldmaršal rodio se 24. studenog 1887. godine u Berlinu, kao deseto dijete generala Eduarda von Lewinskog i Helene von Sperling. Helenina sestra Hedwiga i njezin muž, general-poručnik Georg von Manstein, nisu mogli imati djece, pa su se dogovorili s parom Lewinski da će im ovi, bude li muško, ustupiti deseto dijete. Erichova vojnička karijera bila je osigurana rođenjem, jer ne samo da su mu biološki i stvarni otac bili pripadnici njemačkog generaliteta, kao i oba djeda, već je bio i nećak uglednog Paula von Hindenburga – vojne zvijezde u usponu, oženjenog trećom sestrom Sperling.

Vojno je školovanje započeo 1900. na carskoj Vojnoj akademiji u Plönu, a nastavio na Glavnoj vojnoj akademiji u berlinskom Lichterfeldeu. Izbijanje I. svjetskog rata spriječilo ga je u redovnom završetku formalnog obrazovanja na Akademiji. Sudjelovao je u početnim ofenzivama, ali je ubrzo (17. listopada 1914.) bio teško ranjen u Poljskoj i poslan na šestomjesečno liječenje. Ostatak rata proveo je po raznim stožerima, bez direktnog učešća u borbama. Kraj rata i Carstva Mansteinu su predstavljali kraj svijeta. On se smatrao carskim vojnikom, a Weimarsku Republiku je smatrao odbojnom. Unatoč svemu, ostao je u vojsci rukovodeći se načelom „apolitičnog vojnika“ kojem su u prvom planu tradicionalne vojničke vrline.

Satnik Manstein 1917. godine

Satnik Manstein 1917. godine

Doguravši do bojnika u Operativnom odjelu Ureda za vojne postrojbe (Truppenamt)[1], u jesen 1929. izrađuje plan mobilizacije i dokazuje se kao operativno čudo od djeteta koje „…uopće ne treba razmišljati, sve sipa kao iz rukava“[2]. Svojom sposobnošću Manstein je stvorio i moćne neprijatelje, prvenstveno u kasnije utjecajnom Wilhelmu Keitelu, čiji je ego nagazio kvalitetnijim mobilizacijskim planom. Osim službe u stožeru je, kako propisi nalažu, služio i u trupnom sastavu kao zapovjednik bataljuna u gradiću Kolbergu na Sjevernom moru, od listopada 1932. do siječnja 1934. godine. Hitlerov uspon na vlast i politička gungula nisu ga previše uznemirili u tom mirnom kutku zemlje, što će se uskoro promijeniti.

Ministar obrane, Werner von Blomberg, naredio je 28. veljače 1934. primjenu „članka o arijskom podrijetlu“[3] u kopnenoj vojsci, što je Mansteina nagnalo da 21. travnja 1934. uputi pismeni protest načelniku Ureda za vojne postrojbe, general-pukovniku Ludwigu Becku. Manstein se nije usprotivio odredbi kao takvoj, već njezinoj retroaktivnosti kojom bi zahvatila mnoge s kojima su rasno podobni pripadnici oružanih snaga bili pobratimljeni pruskom vojničkom čašću „…koja nas je“, kako je Manstein rekao, „do sad neraskidivo vezala.“[4]. Taj dopis, osim Blombergovog bijesa, nije imao nikakvog učinka. Nedjelovanje časničkog zbora skopčano s „Noći dugih noževa“[5] je i manje bistrima od Mansteina govorilo sve o naravi nacizma i devastirajućem učinku „apolitičnog vojnika“, rezigniranog ratnim porazom i nečasnim mirom, na sposobnost vojske za otpor diktatoru[6].

Manstein nije situaciju samo shvatio, već ju i prihvatio svojski radeći na zadovoljenju svoje ambicije. Hitler je stvarao veliku vojsku, za što su mu bili potrebni stručnjaci poput Mansteina, koji 1. srpnja 1935. postaje šef Operativnog odjela, a 1. listopada 1936. dobiva čin brigadnog generala (Generalmajor). Novopečeni general se, ne bez osnove, već vidio kao novi Moltke[7] u njemačkom Generalštabu, međutim u veljači 1938. uslijedio je dvostruki šok – unapređenje u general-poručnika (Generalleutnant) i naređenje za preuzimanje zapovjedništva nad 18. pješačkom divizijom u Liegnitzu (Šleska). Bio je kolateralna žrtva kampanje protiv Zapovjednika kopnene vojske (Oberbefehlshaber des Heeres, ObdH), Wernera von Fritscha[8], kojem je bio bliski suradnik i time označen za smjenjivanje. Iako je dobio viši čin, prebačen je u udaljeni kraj zemlje i lišen utjecaja koji proizlazi iz obnašanja stožerne dužnosti.

Tijekom priprema za invaziju Poljske, Manstein je imenovan načelnikom stožera grupe armija „Jug“ pod zapovjedništvom general-pukovnika Gerda von Rundstedta. Tijekom kampanje uvjerio je Rundstedta na potrebu devijacije od danog operativnog plana s ciljem opkoljavanja velike grupacije poljske vojske južno od Varšave. Manevar je u potpunosti uspio, te olakšao Nijemcima ionako težak zadatak osvajanja glavnog grada Poljske.

Tandem Rundstedt-Manstein nastavio je uspješno surađivati u istim ulogama, ali sad u grupi armija „A“ na zapadu, u koju je Manstein došao u listopadu 1939. Nakon što su pregledali inicijalni plan operacija na zapadu obojica su ostali osupnuti. Ta to je samo kopija Schlieffenovog plana[9] primijenjenog 1914! Uz Rundstedtov blagoslov, Manstein se bacio na izradu novog operativnog plana kojim je želio postići potpuno rješenje francuskog problema. Konzultirajući majstora oklopnog ratovanja i tvorca njemačkih tenkovskih trupa, generala Heinza Guderiana, o manevarskim mogućnostima brzih postrojba, došao je do novog rješenja koje je već u početnoj fazi težilo nanošenju odlučujućeg udarca neprijateljskim armijama i psihi njihovih zapovjednika.

Njemačko desno krilo imat će jaku prvu liniju, ali neveliku dubinu, a nastupit će preko Nizozemske i Belgije s glavnim ciljem domame francuskih i britanskih snaga – što su njihova zapovjedništva i očekivala s obzirom da su na dubokom južnom krilu bila jaka utvrđenja linije „Maginot“, a sjeverno od nje za, kako su mislili, oklopnu armiju neprohodni Ardeni.
Lijevo će krilo nastupiti preko Luxembourga i belgijskih Ardena, nekoliko dana po početku ofenzive na sjeveru, odnosno pokreta anglo-francuskih snaga sa francusko-belgijske granice prema zapadu i sjeverozapadu, forsirati rijeku Meuse u visini Sedana, probiti francusku obranu, brzo nastupati do Kanala i tako opkoliti udarnu grupu anglo-francuskih armija istočno od osi nastupanja njemačkog lijevog krila.

Nakon slanja sedam predstavki u Vrhovno zapovjedništvo kopnene vojske (Oberkommando des Heeres, OKH) koje ih nije proslijedio Führeru, Manstein je u veljači 1940. došao u prigodu Hitlera upoznati sa svojom koncepcijom ofenzive. Ovaj je bio oduševljen i naredio je operativnu razradu Mansteinova plana.

Generali Walther von Brauchitsch (ObdH) i Franz Halder (načelnik OKH) nisu mu oprostili preskakanje zapovjednog lanca. Halder ga je premjestio u Stettin, za zapovjednika XXXVIII. korpusa. Kad je 10. svibnja 1940. započela izvedba njegove ofenzive, ogorčeni i razočarani Manstein još je uvijek okupljao svoje postrojbe – nije bilo žurbe, njegov je korpus bio tek u trećem valu napada.

Unatoč maltretiranju starijih kolega iskazao se kao zapovjednik pješačkog korpusa: prvi je probio francuske položaje istočno od Amiensa, prvi je prešao rijeku Seinu i čitavo vrijeme uspješno gonio neprijatelja ne dopuštajući mu ni časa predaha. Po završetku kampanje unaprijeđen je u puni generalski čin, a u veljači 1941. preuzima zapovjedništvo nad LVI. oklopnim korpusom.

S tom je brzom postrojbom tijekom operacije „Barbarossa“, u sastavu grupe armija „Sjever“, izveo vratolomno nastupanje od 250 kilometara za samo pet dana! U rujnu 1941. imenovan je zapovjednikom 11. armije koja je morala zauzeti poluotok Krim. Nakon punih osam mjeseci teške pozicijske bitke 11. armija je uspjela slomiti otpor brojem nadmoćnih sovjetskih snaga i osvojiti čitav Krim, uključujući i tvrđavu Sevastopolj (4. srpnja 1942.). Za tu ga je pobjedu Hitler nagradio unapređenjem u general-feldmaršala. Osim ostvarenja još jedne pobjede, Manstein je na Krimu svojim [ne]djelovanjem bio sudionik nekoliko ratnih zločina[10], koji će ga sustići po porazu III. Reicha.

Njemački pioniri pred oklopnom kupolom sevastopoljske baterije Maksim Gorki

Njemački pioniri pred oklopnom kupolom sevastopoljske baterije Maksim Gorki

Hitler je mislio kako je u Mansteinu pronašao izvrstan alat za teške situacije, te ga jeseni 1942. šalje na lenjingradsku bojišnicu sa zadatkom osvajanja grada, no, kako je preuzeo zapovjedništvo neposredno prije sovjetske ofenzive, feldmaršalova se uloga kod Lenjingrada svela na obrambenu. Nije dobio priliku osvojiti još jednu tvrđavu, jer je potkraj studenog prebačen na južni odsjek fronta kao zapovjednik novostvorene grupe armija „Don“ sa početnim zadatkom spašavanja 6. armije u Staljingradu, uskoro preraslim u borbu za spašavanje čitavog južnog krila istočnog bojišta.

NJEMAČKO JUŽNO KRILO ISTOČNOG RATIŠTA U RAZDOBLJU LIPANJ-STUDENI 1942.
Nakon neuspjeha u izbacivanju SSSR iz rata 1941. godine i sovjetske protuofenzive zime 1941./42., snage sila Osovine na istoku nisu bile dovoljno jake za obnavljanje navale čitavom širinom fronta. Hitler je odlučio baciti kocku na jugu, gdje se želio dokopati kavkaskih naftnih polja i presjeći komunikaciju rijekom Volgom kod Staljingrada – važnog prometnog čvorišta, ali i grada ogromnog političkog prestiža.

Nakon uspješnog ljetnog nadiranja kroz stepe Hitler intervenira u plan operacija kojim je bilo predviđeno zajedničko nastupanje dvije grupe armija prema Staljingradu, a nastavak prodora na Kavkaz tek po totalnom uništenju neprijatelja u međurječju Dona i Volge.
Budući da su ga uspjesi u prvoj fazi ofenzive uvjerili u fantaziju kako je Crvena armija na izmaku snaga, Hitler razdvaja grupe armija „A“ i „B“. Grupa armija „A“ je prema izmijenjenom planu po osvajanju Rostova[-na-Donu] imala odmah nastaviti prema Kavkazu, a grupa armija „B“ je sa Dona trebala nastaviti navalu prema Volgi kod Staljingrada.

Nijemci forsiraju Don – ljetna ofenziva 1942.

Nijemci forsiraju Don – ljetna ofenziva 1942.

Obje su grupe armija uskoro bile uvučene u teške borbe koje su trošile snagu njihovih divizija, prisiljavajući Nijemce da važan zadatak zaštite bokova povjere savezničkim postrojbama upitne borbene sposobnosti. Posljedično, njemačka je fronta uoči sovjetske ofenzive bila podijeljena u dvije previše isturene izbočine (Staljingrad i Kavkaz) pružajući Sovjetima primamljivu mogućnost za opkoljavanje nekoliko neprijateljskih armija usmjeravanjem udaraca na slabije karike u vidu postrojba njemačkih satelita na osjetljivim bokovima.

Sovjetski protuudar (operacija „Uran“) započeo je 19. studenog 1942., a 22. studenog Crvena armija u potpunosti zatvara obruč oko Staljingrada, u kojem su se našle 22 njemačke i rumunjske divizije. Sovjetski udari na osovinske jedinice izvan obruča potisnuli su ih na između 60 i 120 kilometara od grada. U takvoj je situaciji stvorena ad hoc grupa armija „Don“ koja je trebala „zakrpati“ frontu, deblokirati 6. armiju i povezati južno krilo u koherentnu cjelinu.

SITUACIJA U PODRUČJU GRUPE ARMIJA „DON“ – KRAJ STUDENOG 1942.

Manstein je novi stožer preuzeo pet dana nakon zatvaranja obruča oko njemačke 6. armije, koja je sa svojih 250.000 vojnika[11] činila jedan dio povjerenih mu snaga. Osim nje u novu su grupu armija ušle i njemačka 4. oklopna armija, te rumunjska 3. armija i dva korpusa [rumunjske] 4. armije – sve već značajno istrošene u ljetnim i jesenjim borbama, da bi početkom prosinca u sastav grupa armija „Don“ ušao i armijski odred „Hollidt“[12].

Feldmaršal je brzo shvatio ozbiljnost situacije i uvidio „…opasnost koja je već sad bila na pomolu – uništenje čitavog južnog krila istočnog fronta“[13]. Situacija bi mnoge druge zapovjednike bacila u očaj. Opskrba za čitavo južno krilo istočne fronte išla je dvama prijelazima preko Dnjepra – u Dnjepropetrovsku i Zaporožju, od Staljingrada, odnosno najistočnijeg njemačkog položaja na Kavkazu, udaljenih oko 700, odnosno 900 km; ali od postrojba Crvene armije na Donu samo nekih 420 kilometara! Opskrba čitave grupe armija „A“ išla je kroz Rostov koji je od najisturenijih njemačkih postava na Kavkazu bio udaljen oko 600; ali od Sovjeta na Donu samo 300 kilometara[14]! Crvena armija je osim povoljnog položaja ostvarila i značajnu nadmoć u Mansteinovom operativnom području – u ljudstvu i topništvu u omjeru 3:1, u tenkovima 4:1.

Unatoč prilično deprimirajućoj situaciji, Manstein se nije dao zaplašiti nego je jasno definirao svoju operativnu koncepciju[15]:
1. deblokada 6. armije;
2. zaštita pozadine grupe armija „A“ – dok se ova izvlači iz kavkaskog područja;
3. očuvanje kontrole nad glavnim transportnim pravcima i konačno;
4. izvođenje protuudarca i preotimanje inicijative.

Sovjetsko pješaštvo u borbi među staljingradskim ruševinama

Sovjetsko pješaštvo u borbi među staljingradskim ruševinama

Stožer grupe armija „Don“ ocijenio je promptno deblokiranje i povlačenje 6. armije kao operativno sposobne jedinice jedinom šansom za stvaranje rezerve pomoću koje bi se stabiliziralo bojište. Ta se namjera direktno suprotstavljala Hitlerovoj zabrani proboja 6. armije, što je značajno ograničilo Mansteinove operativne mogućnosti i de facto obezvrijedio njegov formalni autoritet nad postrojbama u okruženju. Manstein će pitanjem 6. armije otvoriti niz sukoba s Hitlerom, koji će završiti tek njegovim otpuštanjem oko godinu i pol kasnije. Glavni naglasak njihovih prepirki bio je na diktatorovom zahtjevu da se drži sve, nasuprot feldmaršalovom zahtjevu za manevarskom slobodom. Prema Mansteinovom shvaćanju teren je imao biti samo sredstvo, a neprijateljska vojska cilj, dok je Hitler inzistirao na ekonomskoj i političkoj važnosti držanja osvojenih područja i nametao krutu obranu.

SITUACIJA NA JUŽNOM KRILU CRVENE ARMIJE – KRAJ STUDENOG 1942.
Glavna obilježja razdoblja neposredno po zatvaranju staljingradskog okruženja bila su ogromna sovjetska nadmoć i mnoštvo izuzetno povoljnih prilika za nanošenje udara neprijatelju. Umijeće se sastojalo u odabiru onih udaraca koji će Nijemce najviše oštetiti. Vrhovno zapovjedništvo sovjetskih oružanih snaga (Stavka) pripremalo je uništenje staljingradskog kotla (nazvano operacija „Prsten“), te opkoljavanje grupe armija „A“ na Kavkazu osvajanjem Rostova (nazvano operacija „Saturn“). Nekoliko faktora utjecalo je na izmjenu cilja potonje operacije u razbijanje desnog krila grupe armija „B“ i lijevog krila grupe armija „Don“ duž rijeka Čir i Don, o čemu više kasnije.
Općenito gledano, iduća dva mjeseca sovjetska operativna koncepcija forsirala je obilazak Mansteinovog lijevog krila težeći opkoljavanju njegovih armija uz sjevernu obalu Azovskog mora, odnosno prekida komunikacija preko Dnjepra, što bi predstavljalo dalekosežnu, vrlo vjerojatno odlučujuću, stratešku pobjedu.

Bojište područje odvijanja zimskih operacija 42/43, horizontalna stranica pokriva razdaljinu od 800 kilometara (M 1:11.250.000)

Bojište područje odvijanja zimskih operacija 42/43, horizontalna stranica pokriva razdaljinu od 800 kilometara (M 1:11.250.000)

Crvena armija je za navalna djelovanja na južnom krilu imala na raspolaganju postrojbe nekoliko fronta[16] pod kompetentnim zapovjednicima, i to od sjevera prema jugu: „Brjanska“ (general Reiter); „Voronješka“ (general Golikov); „Jugozapadna“ (general Vatutin); „Donska“ (kasnije „Centralna“) fronta (general Rokosovski) i; „Staljingradska“ (kasnije „Južna“) fronta (general Jeremenko). Od pobrojanih, u početnim su operacijama korištene „Jugozapadna“, „Donska“ i „Staljingradska“ fronta ukupne snage od oko 1.100.000 ljudi, 800 tenkova, 13.400 komada topništva, te više od 1.000 aviona. Sovjeti su, osim efektiva u prvoj liniji, raspolagali i respektabilnom strateškom pričuvom, namijenjenom za ojačavanje bojišta dinamikom potrebnom za održavanje ofenzivnog momenta.

Nastavak na II. dio članka…

BILJEŠKE

[1]Pobjednici Velikog rata Nijemcima su zabranili njihovo najjače oružje – Generalštab, koji su ovi ipak zadržali, maskirajući ga amorfnim birokratskim jezikom.(op. a.)

[2]Knopp, Guido, Hitlerovi ratnici, Zagreb, 2008., str. 191

[3]Zakon o Obnovi profesionalne državne službe nije se odnosio na Židove veterane I. svjetskog rata, te je Blombergova direktiva bila ilegalna. Zahvaljujući zaobilaženju zakona 74 njemačka oficira židovske rase ostala su bez posla.
Vidi: http://en.wikipedia.org/wiki/Werner_von_Blomberg#cite_note-F.C3.B6rster_pages_266-283-8

[4]Knopp, Guido, Hitlerovi ratnici, Zagreb, 2008., str. 191

[5]Vidi:
http://hr.wikipedia.org/wiki/No%C4%87_dugih_no%C5%BEeva
http://en.wikipedia.org/wiki/Night_of_the_Long_Knives

[6]„Iako su mnogi časnici Državne vojske bili zadovoljni što su se konačno riješili suparnika iz SA, ipak su se uzrujali zbog istodobno izvršenih ubojstava generala von Bredowa i von Schleichera. Manstein je svog neposredno nadređenog pokušao nagovoriti da državnom ministru obrane, von Blombergu, uloži prosvjed. Pokušaj se međutim izjalovio… Tako se časnici Državne vojske nisu usudili prosvjedovati ni zbog ubojstva dvojice drugova. Šutjeli su, i 2. kolovoza 1934. šutke prihvatili osobno polaganje prisege Hitleru nakon smrti predsjednika Reicha Paula von Hindenburga.“
Knopp, Guido, Hitlerovi ratnici, Zagreb, 2008., str. 194

[7]Helmuth von Moltke (stariji) bio je šef pruskog Generalštaba 1857-1887 i u tom razdoblju ostvario vojno, politički i ekonomski značajne pobjede Pruske, odnosno Njemačke. Poznat je po briljantnom vođenju trupa i velikom teorijskom i praktičnom doprinosu na području operativne umjetnosti ratovanja.
Vidi:
http://en.wikipedia.org/wiki/Moltke_the_Elder
http://www.history.army.mil/books/OpArt/germany1.htm

[8]Glavni zapovjednik kopnene vojske, W.v.Fritsch, bio je lažno optužen za homoseksualizam i, unatoč dokazanom fabriciranju dokaza i posljedičnom „brisanju ljage“, prisiljen odstupiti sa položaja u veljači 1938. godine. Hitler je iskoristio priliku za reorganizaciju najviših zapovjedništava koje je podredio novoosnovanom tijelu – Vrhovnom zapovjedništvu oružanih snaga (Oberkommando der Wehrmacht, OKW) pod vodstvom generala W. Keitela, beskičmenog Hitlerovog puzavca od kolega zvanog „Lakeitel“ (igra rječju lakej [der Lakai] i imenom Keitel).
Vidi: http://en.wikipedia.org/wiki/Blomberg-Fritsch_Affair

[9]Feldmaršal Alfred Graf von Schlieffen je 1905. predstavio plan za rat protiv Francuske, kojim je bilo predviđeno izuzetno jako desno (sjeverno) krilo čiji je zadatak bio probiti se preko Belgije, upasti u sjevernu Francusku, nastupati paralelno s obalom, te skrenuti na jug zapadno od Pariza.
Vidi: http://hr.wikipedia.org/wiki/Schlieffenov_plan

[10]Na Krimu je djelovala Einsatzgruppe D pod direktnim zapovjedništvom Glavnog ureda za sigurnost Reicha (Reichssicherheitshauptamt, RSHA), čiji su pripadnici na Krimu u području Tatarskog zida i drugdje pogubili oko sto tisuća Židova, Roma, komunista i drugih progonjenih skupina. Zapovjednik Odreda, Otto Ohlendorf, opisao je suradnju s 11. armijom kao izvanrednu. Ohlendorf se najmanje jednom susreo i razgovarao s Mansteinom, no feldmaršal inzistira da nije znao ništa o masovnim ubojstvima. Neistinitost tih tvrdnji dokazuju, između ostalog, i dva njemačka časnika (pukovnik Eberhad Finkch i satnik Ulrich Gunzert) koji su feldmaršala upozorili na kriminalno divljanje esesovaca u pozadini fronte. Manstein je Gunzertu čak naredio da ni s kime ne priča o tome što je vidio, odbivši išta napraviti uz opravdanje da to područje nije u njegovoj ovlasti, te kako se mora baviti situacijom na ratištu, a ne u pozadini.
Vidi: Knopp, Guido, Hitlerovi ratnici, Zagreb, 2008., str. 208-211;
http://en.wikipedia.org/wiki/Erich_von_Manstein#Crimea_and_the_Battle_of_Sevastopol;
Dokumentarni serijal „Hitler’s warriors“, prema scenariju G. Knoppa, u produkciji kuće ZDF, 2. epizoda, „Manstein – The Strategist“:
http://watchdocumentary.com/watch/hitlers-warriors-episode-2-manstein-the-strategist-video_ce8a18c7a.html od 16:45 min. do 20:45 min.

[11]Iako ću zbog praktičnosti koristiti naziv „6. armija“ za postrojbe opkoljene u staljingradskom kotlu, one su, osim njezinih jedinica sa oko 190.000 ljudi (među njima i hrvatsku legionarsku pukovniju), obuhvaćale i dvije rumunjske divizije, njemačku 24. oklopnu diviziju iz 4. oklopne armije, više tisuća ljudi Hiwis postrojba (Hilfwillinge, dobrovoljačke pomoćne postrojbe), inženjerstvo i topništvo Vrhovnog zapovjedništva kopnene vojske, neke poljske postrojbe Luftwaffe itd. (op. a.)

[12]Armijski odred se u samom početku sastojao od ostataka divizija i „alarmnih jedinica“ sastavljenih od rekonvalescenata na putu u matične divizije (opkoljene u Staljingradu), protuzračnih jedinica Luftwaffe, stožernih i intendantskih služba itd. Potom su u odred ukomponirane i strukturirane divizije, pa je ovaj prerastao u armiju (Armeeabteilung), jer se sastojao od dva [ili više] korpusa, no stožer nije bio kadrovski i tehnički na razini stožera „normalne“ armije.
Vidi: http://www.axishistory.com/index.php?id=1731 ;
Manstein, Erich von, Manštajn: Izgubljene pobede, Beograd, 1968., str. 337, 356

[13]Manstein, Erich von, Manštajn: Izgubljene pobede, Beograd, 1968., str. 347

[14]Vidi: Ibid., str. 408-409

[15]Izzo, Lawrence L., An Analysis of Manstein’s Winter Campaign on the Russian Front, 1942-43, Fort Leavenworth, 1985, str. 5

[16]Kod Sovjeta je pojam „fronta“ odgovarao pojmu „grupa armija“. Valja imati na umu da su sovjetske armije, a posljedično i fronte, bile malobrojnije ljudstvom i brojem združenih postrojba od njemačkih. (op. a.)

Dinko Odak
About Dinko Odak (44 Articles)
Diplomirao sam politologiju na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, smjerove: javne politike; međunarodni odnosi. Radio sam kao radio-voditelj i urednik, DJ, pomotor, državni službenik i u sektoru usluga zaštite okoliša. Povijest, pogotovo vojna, mi je hobi posljednjih četvrt stoljeća, a bavim se i analizom (i sintezom) stvarnih, a ne medijskih, međunarodnih odnosa i/ili događaja. Nepopravljivi sam antropopesimist i kolapsist.