Novo:

Ludilo kraljeva

Vivian Green, Ludilo kraljeva, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006., str. 339, preveo Marko Maras Knjiga „Ludilo kraljeva“ britanskog autora V. Greena predstavlja jedno od ponajboljih djela koja se bave tematikom psihičkih i fizičkih poremećaja istaknutih ličnosti, vladara i političara čije su odluke i postupci imali veliko, a ponekad i presudno značenje za širu zajednicu. Knjiga se temelji na nizu referata koje je dr. Green održavao od 1982. godine pred povijesnim društvima i na sveučilištima diljem Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država. Autor se bavio problematikom kako mentalno zdravlje utječe na individualnu i političku povijest. Djelo je objavljeno 1993. u Ujedinjenom Kraljevstvu, a zanimljiv je podatak da je autoru prilikom objave rada u knjižnoj formi bilo 78 godina.

Vivian Green (1915.-2005.) svećenik, pisac, predavač i povjesničar bio je rektor Lincoln Collega u Oxfordu i autor mnogih povijesnih studija. Godine 1952. napisao je jedno od temeljnih djela novovjekovne povijesti; „Renesansa i reformacija“. Prijevod knjige Ludilo kraljeva objavljen je na hrvatskom jeziku 2006. u Zagrebu.

U informacijama bogatoj i opsežnoj studiji fokus interesa autora su istaknute osobe na vladarskim položajima koje su suvremenici ili kasniji istraživači etiketirali, okarakterizirali kao abnormalne bilo u fizičkom bilo psihičkom smislu. Vremenski raspon koji je obuhvaćen radom je doista širok pa nas autor vodi na vremensko putovanje od antičkog Rima i njegovih dekadentnih i izopačenih careva pa sve do suvremenog doba i današnjih dana. U tom aspektu knjiga je doista pionirski rad vrijedan pohvale jer se je na jednom mjestu uspjelo na jedan malo drugačiji i nekonvencional način ispričati povijest.

Knjiga je strukturirana u šesnaest glavnih poglavlja, uz uvod i dodatak vezan uz rodoslovlja.

U „Uvodu“ (str. 9-15) V. Green ističe da su bolesti, epidemije (kuge, tifusa, velikih boginja) često imale velike posljedice na tijek povijesnih, gospodarskih i političkih zbivanja. Posebno je istaknuta kategorija zdravlja kao bitan, a često i presudan element povijesnog konteksta.

U prvom poglavlju upoznajemo kako su psihičke bolesti doživljavane i tretirane kroz povijest, često su te bolesti duha odnosno svijesti doživljavane kao neka vrsta opsjednuća od strane zlih sila ili kao disbalans ključnih tjelesnih tekućina kako je smatrao Hipokrat te većina antičkih i srednjevjekovnih liječnika. Smatralo se da je mahnitost posljedica ekscesivne, prevelike količine crne žući (grč. melan chole) u tijelu pa su sukladno tome postojali razni savjeti kako to izliječiti i dovesti tijelo, a time i duh u balans, neki od savjeta i uputa su bili daleko od zdravog razuma i prilično bizarni. Tako vojvoda Henry Lancaster u Livre de Seybtz Medicines upućuje da se na glavu bjesomučnika stavi tek zaklani crveni pijetao čija će krv regulirati disbalans vitalnih tekućina bolesnika.

Autor daje i djelomičan pregled odnosa okoline prema psihičkim bolesnicima koje se od 16., a pogotovo od 18. stoljeća internira u posebne ustanove-umobolnice radi nadzora i liječenja. Tretman bolesnika je u tim ustanovama bio prilično grub i sa sadašnjeg stajališta nehuman, a sastojao se od neprestanog puštanja krvi, davanja klistira te nepotrebnom batinanju i neizostavnom vezivanju, čak niti okrunjene glave poput britanskog kralja Georga III. ili bavarskog monarha Ludovika II. nisu bile izuzete od tih neučinkovitih i često brutalnih metoda.

U poglavlju „Rimske orgije“ (str. 32-61) autor nas vraća u razdoblje antike te kroz primjere Tiberija, Nerona, Kaligule, Komoda, Karakale te Basijana odnosno Heliogabala čitateljima slikovito prikazuje sve aberacije tih vladara kao i devijantnost samog tadašnjeg društva. U „Srednjevjekovnoj trilogiji“ (str. 32-61) upoznajemo se sa životom kraljeva iz loze Plantagenet, koja je često dobivala ne baš časnu i dostojanstvenu etiketu, pridjev-„vražja“. Trojica kraljeva; Ivan, brat Rikarda I., Eduard II. i Rikard II., imali su tužne sudbine, samo je Ivan umro prirodnom smrću dok su preostala dvojica zbačena i umorena. Pisac analizira ličnost kraljeva kroz prizmu njihovog djetinjstva i profil karaktera. Pojačana senzibilnost i homoseksualnost kod Eduarda II. (vitez Piers Gaveston) te u manjoj mjeri kod Rikarda II. (Robert de Verea) imala je značajan utjecaj na njihovo rasuđivanje i ponašanje. Navedene okrunjene glave nisu bile lude kako ističe autor, ali su zbog velikog stresa patile od raznih neuroloških poremećaja. S Henrikom VI. susrećemo se u poglavlju „Kraljevski svetac“ (str. 83-93). Engleski kralj Henrik VI. (1421.-1471.) za kojeg su izgubljeni gotovo svi posjedi u Francuskoj do 1453., samo je grad Calais ostao u engleskom posjedu do 1558. godine patio je od posvemašne apatije i depresije što je za posljedicu imalo njegov konačni poraz, utamničenje i likvidaciju, ali za vladavine tog posljednjeg vladara iz kuće Lancaster utemeljeni su koledži u Etonu i Cambridgu. Srednjevjekovna Francuska u vrijeme ratova s Englezima, krajem 14. i početkom 15. stoljeća te vladari Karlo VI., Karlo VII. i Luj XI. prikazani su u poglavlju pod nazivom „Sretne obitelji“ (str. 94-110). Svi navedeni vladari iz francuske kraljevske kuće Valois imali su neke neurološke poremećaje, fobije i psihičke devijacije, a koliki je bio stupanj psihičke nestabilnosti dotičnih vladara govori podatak da je Karlo VI. bio uvjeren da je od stakla te da ukoliko padne će se razbiti pa su mu u odjeću kao preventivna mjera ušivavane metalne šipke. Francuska je u to vrijeme proživljavala jako teške trenutke za što su u znatnoj mjeri krivi i sami francuski kraljevi koji nisu bili mentalno zdravi da bi se mogli nositi s izazovima vremena. Španjolska loza Habsburga možda je najbolji, najzorniji i najeklatantniji primjer loših i štetnih posljedica međusobne ženidbe pripadnika iste obitelji što za posljedicu imalo razne genetske malformacije, a sve je to kulminiralo u otužnoj i potpuno nesposobnoj figuri Karla II.

Posljednji španjolski Habsburg bio je marioneta i objekt politike potpuno nesvjestan prilika koje ga okružju.

Dr. Green se problematikom Filipa II., čija je četvrta žena bila njegova nećakinja, Don Carlosom I., Karlom II. pozabavio u poglavljima „Španjolsko ludilo“ (str. 111-137) i „Začarani kralj i njegovo nasljeđe“(str. 184-209). Predmet interesa u proučavanju psihičkih deformacija i posljedica tih poremećaja u studiji je i gordi, paranoični Henrik VIII. u poglavlju „Veliki Harry“ (str. 138-157) za kojeg autor navodi da je zbog neizmjerne taštine i sulude oholosti, sindroma „preuveličavanja vlastite osobe“ te izrazito izraženog narcisoidnog poremećaja (uloga i položaj svjetovnog vladara, kralja iznad duhovnog vođe, rimskog primasa-pape) promijenio sliku zapadnog svijeta i zapadno-kršćanske dogme o političkoj supremaciji duhovnog poglavara (pape) nad svjetovnim vladarima, koji su tek Papinim blagoslovom dobivali de jure utemeljenu potvrdu svoje vlasti kao kršćanski, katolički vladari.

U osmom poglavlju „Švedska saga“ (str. 158-168) i devetom poglavlju „Ruski medvjedi“ (str. 169-184) predmet interesa su Erik XIV., drugi kralj iz dinastije Vasa te sposobni, ali okrutni ruski carevi Ivan IV. i Petar Veliki. S duševnom problematikom firentinske velikaške obitelji Medici, koja je dala brojne mecene i poklonike umjetnosti susrećemo se u poglavlju pod nazivom „Firentinske vragolije“ (str. 210-225). Osobito je interesantan lik posljednjeg velikog vojvode Gian Gastonea (1671.-1737.), koji je razočaran politikom postao hedonist u punom značenju te riječi, uživajući u svemu preko granice. Veliki vojvoda se u kasnijoj fazi života toliko zapustio da je zabilježeno kako se trinaest posljednjih godina života nije prikladno obukao, a da iz kreveta nije izašao osam godina. Svjedok vojvodinih “prljavih“ navika bio je i lord Sandwich, nakon smrti Gian Gastonea nestala je stara i ponosna dinastija Medici. Mogućnost da fizičke bolesti ili malfunkcije mogu za posljedicu imati ozbiljan raspad ličnosti i teške duševne posljedice zorno nam predočava primjer Đure III. u poglavlju pod naslovom „Ludi Đuro“ (str. 225-245). Bolest metabolizma porfirija izuzetno endemična, ali hereditarna bila je uzrok duševnih patnji tog britanskog monarha. Za tu bolest se u ono vrijeme nije znalo pa su kralja mučili raznim postupcima koji nisu imali učinka.

Bolest šizofrenija u kojoj dolazi do rascijepa ličnosti, gubitka veza sa stvarnošću, halucinacija, prisilnih misli te nepredvidljivog i čudnog ponašanja bila je česta kod okrunjenih glava. Najbolji i najzorniji primjeri vladara koji su bolovali od te bolesti su danski kralj Kristijan VII. I bavarski kralj Ludvig II. Šizofrenija je bolest koja je u većini slučajeva nasljedna (bavarska vladarska obitelj Wittelsbach) ili se javlja kao posljedica teških trauma iz djetinjstva (Kristijan VII. I vrlo okrutni postupci učitelja). Navedena problematika je obrađena u poglavljima „Danska lakrdija“ (str. 246-264) i „Labuđi kralj“ (str. 265-283).

Dva posljednja poglavlja „Invalidni političari“ (str. 284-307) i „Luđaci u vojničkim čizmama“ (str. 308-333) su naročito interesantna jer prikazuju, predstavljaju primjere iz novije povijesti i kao takva donose neke nove i zanimljive podatke o zdravstvenom stanju političara i državnika koji su obilježili 20. stoljeće. Oni, kako navodi sam autor osim diktatora Hitlera, Mussolinija i Staljina nisu imali prvenstveno psihičke neravnoteže i poremećaje već su se određena mentalna oboljenja javila sekundarno kao posljedica teških fizičkih stanja i bolesti. Winston Churchill i predsjednik Wilson patili su od visokog tlaka koji je znao uzrokovati velike promjene raspoloženja, a krajnje je zbog arterioskleroze dovodio do smanjenih misaono-umnih sposobnosti. Britanski premijer Anthony Eden imao je ozbiljnih problema s jetrima (žučni kamenci) što je djelovalo na njegovu psihu i moć rasuđivanja u turbulentnoj 1956. godini (Sueska kriza). Američki predsjednik John Kennedy je poradi bolesti nadbubrežne žlijezde (Adisonova bolest) kao i zbog ozbiljnih ozljeda iz ranijih razdoblja bio gotovo cijelo vrijeme mandata pod velikim dozama sedativa i analgetika, što je imalo utjecaja na njegovu psihu i sposobnost donošenja odluka. Izjava Hugh LEtanga iz 1969. godine, a koju navodi autor: “nakon 1908. je jedanaest od trinaest britanskih premijera, kao i šest od jedanaest američkih predsjednika bilo bolesno za vrijeme mandata što ih je u određenoj mjeri onesposobljavalo“ upućuje na krajnje ozbiljne i zabrinjavajuće činjenice i konstataciju.

Knjiga Ludilo kraljeva je jedno originalno i vrijedno djelo koje se bavi likom i djelima istaknutih pojedinaca čije su odluke i postupci imale važno, često i životno značenje za većinu. Autor je naveo u predgovoru da je u djelu riječ o povezanosti osobnosti individua i povijesnih događaja te je istaknuo da nije riječ o kliničkoj analizi niti da je namjera autora knjige da bude klinička studija vladajuće elite kroz povijest. Sama klinička analiza nije bila moguća zbog nedostatka pouzdanih i detaljnih izvora za ranija razdoblja kao i zbog nedostupnosti suvremenih izvora. Problematika kojom se bavi autor potpadala bi pod područje povijesti medicine, koje kao grana povijesti kod nas je slabo zastupljena u istraživačko-znanstvenom aspektu. Poradi navedenog je i veći značaj ove studije koja otkriva pravu stvarnost iza kulisa, a jedina prijašnja kvalitetna analiza tematike koju je autor obradio u radu je rad Frederica Wooda iz davne 1906. pod naslovom Mentalno i moralno nasljedstvo plemstva. Citirajući velikog literarnog genija Dostojevskog dr. Green je istaknuo: „normalna osoba, a to je istina teško da postoji“ komparirajući prethodnu izjavu s mišljenjem samog dr. Greena da „osobnost vladara još uvijek predstavlja jedan od najznačajnijih utjecaja u povijesti“ dolazimo do suštine stvari, do same biti koja se odražava u retoričkoj premisi koliko je važno mentalno zdravlje obnašatelja državnih dužnosti za uspjeh ili neuspjeh politike te sreću ili nesreću podanika odnosno stanovnika određene državne tvorevine.

Psihička bolest pojedinca je osobna tragedija, a psihička bolest državnika je katastrofa za sve na čije živote, mogu utjecati odluke i mjere moćne, ali umno poremećene vladajuće osobe s vrlo često kobnim i fatalnim posljedicama što je na jedan duhovit, jasan i slikovit način prikazao autor čitateljstvu.

Drazen Klincic
About Drazen Klincic (49 Articles)
Magistar povijesti i inženjer medicinske radiologije. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je upisan postdiplomski studiji, zaposlen u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske u Upravi za zaštitu kulturne baštine, u zvanju višeg stručnog savjetnika.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*