Novo:

Lisa Moses Leff, The Archive Thief: The Man Who Salvaged French Jewish History in the Wake of the Holocaust

Lisa Moses Leff, The Archive Thief. The Man Who Salvaged French Jewish History in the Wake of the Holocaust (New York: Oxford University Press, 2015), 286 str. Središnja tema knjige autorice Lise Moses Leff, povjesničarke i profesorice na Američkom sveučilištu u Washingtonu, priča je o Zosi Szajkowskom, povjesničaru koji je uspio spasiti stotine tisuća dokumenata o francuskim Židovima tako što ih je prebacio iz Francuske u Sjedinjene Američke Države. No ova knjiga istražuje i širu tematiku pitanja iz područja židovskoga nacionalizma, židovskih arhiva i načina kako se pisala židovska povijest tijekom i nakon holokausta.

Zosa Szajkowski

Dokumenti o povijesti francuskih Židova koje je 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća Szajkowski spasio postali su temeljima prvih akademskih radova o modernoj povijesti francuskih Židova. Szajkowski je bio pionir moderne povijesti francuskih Židova i napisao je seriju radova iz tog područja, a njegovi su radovi i danas često citirani. Szajkowski međutim nikada nije stekao doktorat niti bio u akademskoj službi, a mnogi ga odbacuju kao pukoga amatera.

Knjiga se sastoji od zahvala (str. ix – xii), uvodnoga dijela, osam poglavlja, epiloga, bilješki (str. 205 – 244), bibliografije (str. 245 – 273) te kazala (str. 275 – 286).

U uvodnom dijelu (str. 1 – 8) autorica govori o raspršenosti arhivskih izvora koji govore o povijesti Židova u modernoj Francuskoj. Analizira stanje u državnim arhivima i zbirke francuskih sinagoga u kojima se nalaze nepotpuni dokumenti, a posebne se zbirke mogu naći u knjižnicama sveučilišta, instituta ili arhiva u Sjedinjenim Američkim Državama ili Izraelu. Pri analizi razloga takve raspršenosti pojavljuje se ime povjesničara Zose Szajkowskoga (1911. – 1978.), koji je napisao niz članaka o povijesti francuskih Židova, od kojih se većina bavi prije neistraženim temama. U ovom dijelu autorica nam daje profil Szajkowskoga, koji je bio i sakupljač francuske judaike. Sa sakupljanjem počinje 30-ih godina XX. stoljeća. Nakon holokausta prikuplja podatke o progonu Židova od vodećih židovskih osoba u Parizu i iz ruševina bombardiranih zgrada u Berlinu. No, tijekom vremena, spasitelj postaje lopov. Većinu dokumenata o židovskoj povijesti u Francuskoj od XVII. stoljeća Szajkowski je ukrao iz arhiva, često izrezujući stare dokumente iz uvezanih tomova u arhivima. Dokumentaciju je koristio za pisanje svojih znanstvenih članaka te potom prodavao. Između 1940. i 1961. Szajkowski je prisvojio desetine tisuća dokumenata o Židovima u Francuskoj i dopremio ih u New York. U uvodu autorica govori i o motivaciji za istraživanje života i rada Szajkowskoga te piše o sudbini dokumenata kojima je trgovao.

Prvo poglavlje (str. 9 – 22), “Szajkowski’s Passion”, započinje opisom prve krađe u kojoj je Szajkowski uhvaćen u travnju 1961. u gradskom arhivu u Strasbourgu. Szajkowski je ponovno uhvaćen u krađi tek 1978. u čitaonici židovskoga odsjeka u New York Public Library. Autorica u ovom dijelu otvara pitanja na koja će dati odgovore u sljedećim poglavljima. Koji su bili pravi motivi Szajkowskoga te koji su motivi knjižni¬čara u Sjedinjenim Američkim Državama i arhivista u Izraelu koji su kupovali doku-mente od njega tijekom 1950-ih, 1960-ih i 1970-ih? Leff kaže da se odgovori moraju sagledati u kontekstu onoga što su ti izvori o židovskoj povijesti značili Židovima u poslijeratnoj eri.

U drugom poglavlju (str. 23 – 46) opisana je životna putanja Szajkowskoga. Iz okolnosti njegova života saznajemo mnogo o društveno-ekonomskom životu Židova u tadašnjoj Poljskoj, gdje su 1920. škole na jidišu ukinute i apsorbirane u poljski obrazovni sustav. Pratimo stvaranje cionističkih ideja, širenje židovskoga nacionalizma, komunističkih ideja i židovskoga socijalizma u Istočnoj Europi između dva svjetska rata. U Parizu 1935., pod utjecajem Ilje (Ilye) i Rive Čerikover (Tcherikower), važnih intelektualaca koji rade za YIVO – Institut za židovska istraživanja, koji je tada imao sjedište u Vilniusu, Szajkowski počinje prikupljati arhivski materijal.

Ovo je poglavlje i izvrstan prikaz komunističkoga pokreta među francuskim Židovima i istočnoeuropskim židovskim doseljenicima toga doba. Znanstvenici okupljeni u Parizu vjerovali su u novu vrstu židovskoga kulturalnog nacionalizma, koji je prihvatio znanost kao način očuvanja židovskoga života u vrijeme krize. Prikupljanje je bilo osnovica njihove misije. Radeći u duhu povjesničara Simona Dubnova (Dubnowa), ti su znanstvenici promatrali prikupljanje ostataka židovske povijesti kao način za očuvanje prošlosti i obnovu židovske kulture kroz njezino proučavanje.

Treće poglavlje (str. 47 – 74) govori o početku Drugoga svjetskog rata, koji je razbio intelektualni krug YIVO-ovih povjesničara u Parizu. Ujesen 1940. bračni par Čerikover bježi u New York, gdje je bila u tijeku uspostava YIVO-a nakon njegova preseljenja iz Vilniusa. Budući da nisu mogli ponijeti cjelokupni arhiv, povjerili su dio građe Szajkowskom.

Unatoč nepovoljnim prilikama, Szajkowski nastavlja istraživanje za zbirku Yidn in Frankraykh (Židovi u Francuskoj). U studenome 1939. unovačen je u Legiju stranaca, u sklopu koje biva ranjen u bitci u lipnju 1940., a iste je godine otpušten iz vojske. Boravi u bolnici u Carpentrasu, a poslije se ondje zadržava čekajući vizu za ulazak u Sjedinjene Američke Države. Tijekom službovanja u Legiji stranaca i boravka u bolnici Szajkowski nastavlja raditi na projektu iskustava židovskih vojnika u ratu. Radove o toj temi objavio je na jidišu, engleskom i hebrejskom.

Tijekom boravka u Carpentrasu uz pomoć istraživanja u lokalnim knjižnicama izrađuje rad o gotovo izumrlom židovskom dijalektu u regiji Comtat Venaissin, gdje se zatekao. Bio je i neslužbeni zamler (“sakupljač”) za YIVO, radeći samostalno da bi prikupio ostatke židovske povijesti na tom području i arhivirao ih kako bi se sačuvali i izučavali. Szajkowski stiže u New York u rujnu 1941. nakon naporna putovanja koje je uključivalo kratko zatočeništvo u Oued Zemu, koncentracijskom logoru koji su u Maroku držale višijevske snage.

Četvrto poglavlje (str. 75 – 110) obrađuje novu fazu u životu Zose Szajkowskoga. Krajem 1942. prijavljuje se u američku vojsku, gdje izbjeglice dobivaju priliku služiti zbog svojih jezičnih i kulturalnih vještina. U studenome 1943. dolazi u vojnu bazu u Engleskoj, gdje će služiti kao američki padobranac i prevoditelj. U Engleskoj saznaje o nacističkoj pljački židovskih knjižnica i arhiva diljem Europe. U svakoj zemlji pod nacistima, počevši od Austrije 1938., njemačke vlasti sustavno su plijenile umjetničke predmete, namještaj, glazbene instrumente, knjige i arhive. Cionisti su zahtijevali da se sve iz njemačkih ruku vrati i otpremi na Hebrejsko sveučilište u Jeruzalemu. Do 1943. postojale su 32 istraživačke židovske grupe diljem dijaspore koje su raspravljale o pitanju kako će se židovsko društvo obnoviti nakon rata.

Autorica daje i povijesni prikaz odnosa prema arhivima u ratu i detaljno nabraja sve važne židovske biblioteke i arhive koji su bili opljačkani.

U ovom poglavlju opisana je i sudbina francuskih Židova, od kojih je 76 tisuća ubijeno u logorima smrti u Poljskoj. Obrađeno je i poraće, u kojem je samo 3% preživjelih ostalo bez svojih stanova i cjelokupne imovine. Szajkowski analizira stavove francuskih Židova, francuske vlade i komunističkoga pokreta. Smatra da se ni jedna židovska institucija koja je preostala u Zapadnoj Europi ne može izdići iznad politike i materijalnih potreba da bi se posvetila prikupljanju dokumentacije. U strahu da će rijetki materijali koji su dokumentirali židovska iskustva u ratu nestati, poslao je sve što je stigao u YIVO u New Yorku, smatrajući taj institut jedinim mjestom gdje će dokumentacija biti na sigurnom. Pokazalo se da je Szajkowski imao pravo kada se pribojavao da dokumentacija u Francuskoj nije sigurna. Između 1944. i 1947. republikanska vlada izdala je brojne upute državnim agencijama naredivši uništavanje radnih zapisa koji su se odnosili na dokumentiranje sudbine francuskih Židova između 1940. i 1944. godine.

U petom poglavlju (str. 111 – 140), “Partisans of the Exodus”, pratimo Szajkowskoga u Berlinu, kamo je raspoređen kao vojnik američkih snaga. Iz njegovih dopisa saznajemo o patnjama običnih Berlinčana i o poslijeratnim pogromima u Poljskoj kojima pripovijedaju izbjeglice koje dolaze u Berlin. Szajkowski aktivno radi na poboljšanju uvjeta za židovske pacijente u njemačkim bolnicama i dolazi do zaključka da Europa više nije sigurno mjesto za Židove te za sebe kaže da je postao “pobornik egzodusa iz Europe”. U ovom se poglavlju iscrpno govori o opljačkanom židovskom blagu, zbirkama, umjetninama, bibliotekama i arhivima diljem Europe te postupcima njihova povrata matičnim državama i zajednicama. Tijekom tog razdoblja Szajkowski vojnim pošiljkama kontinuirano šalje knjige i dokumente iz Europe u YIVO u nadi da će ondje materijali biti korisni. Materijali uključuju dokumente nacističke vlade, anti¬semitske knjige, novine, pamflete, različite predmete koje su preživjeli Židovi sačuvali iz logora i geta, židovske knjige te novine koje je tiskalo podzemlje Varšavskoga geta.

U šestom poglavlju (str. 141 – 162) govori se o povratku Szajkowskoga u Ameriku njegovim naporima da ostvari znanstvenu karijeru.

Sedmo poglavlje (str. 163 – 178), “Francuski gubici”, započinje sa slučajem iz strasburških općinskih arhiva, gdje je 1961. Szajkowski prvi put uhvaćen u krađi, i nastavlja se analizom gubitaka koje su francuski arhivi pretrpjeli tijekom i nakon Dru-goga svjetskog rata. Autorica kaže da francuski arhivi nisu nikada sustavno ispitali gubitke i objavili ih, nego su 50-ih godina prošloga stoljeća nastavili s radom kao da se ništa nije dogodilo. Sve manjkavosti u arhivima i bibliotekama bile su zataškavane.

Posljednje, osmo poglavlje (str. 179 – 198) govori o kupcima stotina tisuća stranica rijetkih dokumenata, knjiga i periodike. Glavni kupci bile su istraživačke knjižnice specijalizirane za judaiku. Veliki kupci bili su Sveučilište Brandeis, Sveučilište Yeshiva, Hebrew Union College (HUC) i Jewish Theological Seminary (JTS). U ovom dijelu knjige također se obrađuje kako su biblioteke organizirale dokumente koji su bili manjkavi i nisu imali zajedničkih poveznica. Autorica preispituje i napore koje su različite institucije ulagale da bi u posjed dobile dokumentaciju i materijale vezane za židovsku povijest.

U zaključnom dijelu (str. 199 – 204) Leff govori o okolnostima samoubojstva Zose Szajkowskoga. Analizira i sudbinu dokumenata za koje je ustanovljeno da su ukradeni i osvrće se na njihovu povijesnu važnost u poslijeratnom razdoblju. Njezina zaključna riječ odnosi se na paradoks sadržan u samoj prirodi arhiva. Dok s jedne strane tvorci arhiva spašavaju prošlost i čuvaju povijesne dokumente da bi ih povjesničari mogli istraživati, s druge strane postoji svojevrsno nasilje u procesu arhiviranja. Sama organizacija arhiva stavlja dokumente u neki drugi kontekst i na taj način mijenja njihovo značenje. Leff ističe da arhive ne treba gledati kao cjelovite spomenike povijesti nego kao spašene hrpice dokumenata.

Gabi Abramac
About Gabi Abramac (25 Articles)
<p>Lingvistica i stručnjakinja za međunarodne odnose. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu iz područja sociolingvistike, radom o jeziku i identitetu hasidskih zajednica u Brooklynu. Stručna usavršavanja iz područja međunarodnih odnosa završila je u New Yorku i Washingtonu. U Jeruzalemu je pohađala međunarodni program Yad Vashem instituta. Radila je za organizacije UN, OSCE i World Learning. U Zagrebu vodi školu stranih jezika Sokrat i osnivač je jedinog centra za učenje jidiša u ovom dijelu Europe. Autorica je knjige ”Dos heylike yidish vort” i brojnih drugih članaka o židovskim zajednicama i jezicima u dijaspori. Redovito organizira predavanja iz područja židovske povijesti, jezika i kulture, te gostuje u televizijskim i radijskim emisijama.</p>
Contact: Website