Novo:

Kurikulum i nastava povijesti

Suvremena pedagogijska znanost kurikulum odgoja, obrazovanja i škole stavlja u središte svog interesa. Kurikulum postaje znanstveno polazište svih promjena u odgoju i obrazovanju, pa tako i temelj za promjene, izmjene i osuvremenjivanje u nastavi povijesti. Fenomen kuriukuluma postaje istraživačko područje ne samo pedagogijske znanosti, već i široko interdisciplinarno područje humanističkih, društvenih i prirodnih znanosti.

Kurikulum u odgoju i obrazovanju

Kurikulum tako podrazumijeva znanstveno zasnivanje cilja, zadataka, sadržaja, plana i programa, organizaciju i tehnologiju provođenja, te različite oblike evaluacije učinaka (Previšić 2007). On je relativno pouzdan, precizan i optimalan način provođenja fleksibilno planiranog procesa učenja, obrazovanja te stjecanja kompetencijskih sposobnosti. Možemo ga sagledati i kao svojevrstan katalog razrađenih sadržaja, koji se procesima programiranja i planiranja transferiraju u nastavu kao organizirano i aktivno stjecanje znanja, sposobnosti i vještina.( Marsh 1994). No nikako ga ne možemo poistovjetiti samo s nastavnim planom i programom, ili nabrajanjem tema i sadržaja nastave povijesti. Kako postoje različiti teorijski pristupi izradi kurikuluma iz njih se ipak može ekstrahirati ono što je zajedničko svima: potreba utvrđivanja što učenici moraju naučiti, određivanje kroz koje sadržaje i izvore informacija će to učiti, utvrđivanje pedagoških standarda, predviđanje različitih sposobnosti i tempa rada učenika, organizacijske i metodičke naputke, kompetencije koje će učenici steći i razrađene postupke vrednovanja. Novija istraživanja kurikuluma (Marsh, 1994; Stenhouse, 1995), navode ključne pojmove i riječi, kategorije i module: cilj, svrha, zadaci, sadržaj, organizacija, metode, razvoj, evaluacija, kompetencija, odnosi i sl.

Osnovne sastavnice kurikuluma nastave povijesti, izvedene iz ovih pristupa bile bi: cilj, svrha, zadaci, sadržaj, organizacija, metode, razvoj, vrednovanje, kompetencije učenika i nastavnika. Kako planovi i programi nastave povijesti osobito u srednjim školama kod nas nisu doživjeli temeljite promjene, kurikulumski pristup trebao bi biti osnova.

Polazišta i smjernice pri izradbi kurikuluma:

  • promišljanje i harmoniziranje predmeta povijesti kroz školsku organizaciju nastave,
  • jasno formuliran cilj učenja i poučavanja povijesti, znanstveno zasnovan,
  • postavljanje trajnih i suvremenih zadataka obrazovanja u nastavi povijesti,
  • znanstveno aktualiziranje sadržaja pojedinih tema u nastavi povijesti,
  • nastavni plan i program koji uz optimum općih činjenica prihvaća i različite interpretacije tih činjenica,
  • posebnost nacionalnog, međunarodnog, regionalnog i lokalnog u nastavi povijesti,
  • treba odrediti obavezne teme i sadržaje te izborne sadržaje,
  • koristiti nastavnu tehnologiju koja potiče aktivnost i kreativnost učenika,
  • socijalizacija i samopotvrđivanje  učenika kroz nastavu povijesti,
  • osposobljenog nastavnika za takav kurikulum,
  • unutarnje i vanjsko vrednovanje takvog kurikuluma.

Tipovi kurikuluma

Pedagozi, stručnjaci za pitanja kurikuluma, razlikuju tri tipa kurikuluma: otvoreni, zatvoreni i mješoviti.

Zatvoreni kurikulum možemo djelomično poistovjetiti sa sadašnjim planom i programom nastave povijesti u srednjim školama u Hrvatskoj. Kronološki tijek povijesti detaljno je razrađen kroz teme i sadržaje nastave, programiran u nastavu kroz godine učenja i broj sati, i popraćen udžbenicima koji su uglavnom kompatibilni u temama i sadržajima. Takav kurikulum ne dopušta učeniku, a ni nastavniku slobodu i kreativnost. U takvim kurikulumima tijekom nastave nema vremena za spontane izazove, neplanirane i slučajne odgojno-obrazovne ili socijalne situacije, koje ističu individualnost, samopouzdanje i kreativnost učenika. Nastavnik je sveden na dobrog majstora koji je uspješan ako sve to realizira, uglavnom kroz broj sati i faktografsku razinu znanja svojih učenika. Kritika zatvorenog kurikuluma, razvija se pod utjecajem postmodernizma u znanosti, i otvorila je neke nove smjerove u kurikulumskim pristupima (1). Istraživači kurikuluma poistovjećuju ga sa normiranim kurikulumom. Odgojno-obrazovni proces sagledava se kao proces ostvarivanja ciljeva kurikuluma i postizanje rezultata na testiranju, sve je obvezatno udžbenici, priručnici, načini rada, službeni testovi. Kako je Državna matura i nacionalni ispiti rađena po starim planovima i programima za nastavu povijesti, tu najbolje prepoznajemo zatvoreni kurikulum, koji s obzirom na ciljeve u suvremenom obrazovanju i nastavi možemo smatrati zastarjelim.

Otvoreni kurikulum karakterizira fleksibilnost u odabiru sadržaja i načina rada.  Prednost se daje okvirnim uputama unutar kojih se stvaralački realizira izvedbeni program, sukonstrukcijskim aktivnostima i promjenama u hodu, inicijativi učenika i nastavnika, spontanosti događanjima u nastavi i kreativnom pristupu svih sudionika u obrazovanju. Uzimaju se u obzir prikriveni utjecaji u obrazovanju i neplanirano obrazovno djelovanje, a naglašava se socijalno komunikativna komponenta u odnosima učenik, nastavnik, roditelj, a posebna pažnja posvećuje se strategijama poučavanja u nastavi. Nastava se sagledava i s odgojnog i s obrazovnog aspekta. Primjenjuje se, primjerice, u  waldorfskim školama.

Mješoviti kurikulum, danas se smatra modernim oblikom, manje je propisan, postoje samo kurikulumski okviri u koje su ugrađene izvedbene jezgre koje se mogu realizirati na slobodan i kreativan način, ali tako da aktiviraju učenika u stjecanju znanja, sposobnosti i vještina, općih i specifičnih, u nastavi povijesti. U takvim suvremenim kurikulumima koji su na snazi u naprednim zemljama ne traži se enciklopedijska potpunost i opširnost, već se nude kurikulumske jezgre kao radne cjeline, koje nastavnik ili nastavnici zajedno sa učenicima pretvaraju u kreativne projekte, istraživačke i radne zadatke. U njemu je nastavni plan više upravljački mehanizam i orijentir za nastavnika koji mu omogućava lakšu organizaciju rada, načina izvođenja i kontrole učinjenog i dostignutog.(2)

Konstrukcija kurikuluma i nastava povijesti

Svaka zemlja u izradbi nacionalnog kurikuluma polazi od osnovnih načela i sastavnica (prethodno navedenih) ali unosi svoj cilj, zadatke, sadržaje i provedbenu didaktičku tehnologiju  koji odgovaraju stanju dosegnutog stupnja razvoja zemlje.

Tradicionalno i aktualno, nacionalno i internacionalno, regionalno i lokalno nikako pri tome ne trebaju biti u sukobu a ni strogo razdvojeno, kao što je to slučaj u sadašnjem planu i programu nastave povijesti u srednjim školama.

Treba težiti harmonizaciji dostignutog u nastavi i postupnim, planiranim promjenama izbjeći kaos i štetu u razvoju učenika. Optimalno usvajanje određenih znanja i postizanje stvarnih i različitih kompetencija koje Bloom taksonomijski precizno određuje.(3) Postavljeni cilj razlaže se na realne zadaće, a onda se biraju svrhoviti sadržaji, predlaže metodička izvedba, organizacija rada i evaluacija postignuća, dakle, samo tako dobivamo više razine usvojenog i primjenjivog znanja, razvijajući pri tome kompetencije učenika potrebne u suvremenom svijetu. Kompetencije kao što su inovativnost, kreativnost, informatička pismenost, timski rad, stjecanje stalno novih znanja, brzo prilagođavanje promjenama treba razvijati svaki kurikulum, pa tako i kurikulum nastave povijesti.

Nacionalni kurikulum shvaćen kao tijek odgoja i obrazovanja, djelatnosti i procesa, odnosno poučavanja i učenja, koji se temelji na zakonitostima razvoja učenika, vertikalnoj obrazovnoj strukturi i razvojnim promjenama u društvu, gdje se zakonitostima razvoja primjeravaju obrazovni ciklusi i obrazovne razine, a društvenim razvojnim promjenama primjeravaju modeli kurikulumskog planiranja i programiranja. Ciljno usmjereni pristup odgoju i obrazovanju koji ne možemo reducirati na nastavni plan i program, jer postoje i skriveni kurikulumi u školi i izvan nje (Previšić, 2005). Kurikulum koji će omogućiti učenicima da steknu temeljne i stručne kompetencije za život u suvremenom globaliziranom društvu.

Nacionalni kurikulum polazi iz obrazovnih vrijednosti i ciljeva koji se donose konsenzusom odgojno-obrazovne strukture, a ciljevi se izražavaju državnim (nacionalnim) odgojno-obrazovnim standardima, okvirima za izradu školskog kurikuluma. Kompetencijski standardi služe za permanentno vrednovanje odgoja i obrazovanja, a vrednovanje omogućuje i potiče stalno poboljšanje i usavršavanje procesa učenja i poučavanja, odnosno stalnu povezanost znanosti i obrazovne prakse. Realizacija kurikuluma istodobno uključuje i nadzor i kontrolu realizacije. Nacionalni kurikulum ne naglašava nacionalno izvan europskog i svjetskog konteksta, a najmanje usko nacionalističko poimanje odgoja i obrazovanja.On obuhvaća široko i tolerantno poimanje odgoja i obrazovanja, učenja i poučavanja obaveznog za sve učenike u državi ne isključujući nikoga, ne odnosi se samo na većinsku nacionalnost jedne države, ne degradira i ne obespravljuje nacionalne manjine (Vican i sur., 2007).

Nacionalni kurikulum pežorativno shvaćeno bilo bi kakve mlade želimo, što se konkretizira kroz školski kurikulum: poučavanjem, učenjem, organizacijom, metodama, udžbenicma itd.

Nacionalni kurikulum razrađuje se u školskim i predmetnim kurikulumima kroz ciljeve, sadržaje (područja), kriterije vrednovanja i napredovanja.

Kurikulumski pristup u nastavi povijesti

Kurikulumski pristup podrazumijeva definiranje ciljeva kao rezultata koje učenik poučavanjem i učenjem treba postići. Stupanj ostvarenja odgojno-obrazovnih ciljeva postaje temelj za vrednovanje kvalitete obrazovanja, ali i ponovno promišljanje, poboljšanje i unapređenje ciljeva. Kurikulum nije statičan, na njegovu promjenljivost utječu rezultati vrednovanja kurikulumskih sastavnica ali i promjene u društvu, znanosti i tehnologiji.

Kurikulum je tijek odgoja i obrazovanja, i ima sljedeće sastavnice: odgojno-obrazovne vrijednosti, odgojno-obrazovni ciljevi, kurikulumska načela, odgojno obrazovni sadržaji, organizacija, metode i načini rada, vrednovanje i samovrednovanje. Polazišta za nacionalne vrijednosti su kulturne vrijednosti: jezik, povijest, kulturna baština, moral, tradicija, civilizacijska i znanstvena dostignuća, informacijsko-tehnologijske, gospodarske, društvene i politički dosezi, ali i opće deklaracije i konvencije primjerice: Opća deklaracija o pravima čovjeka, Europska konvencija o ljudskim pravima, konvencija o pravima djeteta. Temelje se na univerzalnim vrijednostima: slobodi, jednakosti, miru, društvenoj pravdi, ljudskim pravima i toleranciji; i kao takve predstavljaju opći cilj kurikuluma.

Cilj se dalje razrađuje u odgojno-obrazovna područja kroz sve razine odgoja i obrazovanja i odnose se na sve kurikulumske sastavnice i ugrađuju u školske i predmetne kurikulume. Procesima poučavnja i učenja ciljevi postaju očekivani rezultati sa stupnjevima postignuća – ishodi. U kurikulumu ishodi/ postignuća se iskazuju kompetencijama koje učenik treba steći u određenom obrazovnom ciklusu, razini, obrazovnom području i predmetu. Kompetencija je skup znanja, vještina, sposobnosti i stavova. Kompetencije koje  kurikulum povijesti posebice razvija odnose se na kognitivno područje, a to su: pamćenje, razumijevanje, primjenjivanje, analiziranje, evaluiranje i kreativnost. Dalje, tu spadaju i usmene i pismene komunikacijske kompetencije, razvijanje kreativnosti, radnih navika i samopuzdanja kod učenika.

Da bi odredili ciljeve i ishode, rukovodimo se određenim načelima. Načela nam pomažu da lakše dođemo do cilja, pomažu kod odabira metoda kojima te ciljeve ostvarujemo. Neka od načela, koja treba imati u vidu  prilikom sastavljanja nacionalnih kurikuluma, školskih i predmetnih, su načela: jedinstvenosti, obveznosti, dobrovoljnosti, fleksibilnosti, demokratičnosti, decentralizacije, znanstvenosti, konzistentnosti, koherentnosti, autonomije, multidisciplinarnosti, horizontalna i vertikalna povezanost i pokretljivost i načelo timskog rada. Konstrukcija kurikuluma nastave povijesti također uključuje ova načela.

Sadržaji poučavanja definiraju se u područja i predmete kroz obvezne i izborne sadržaje. Suvremeni kurikulumi polaze od kurikulumskih područja: jezično-komunikacijsko, društveno-humanističko, matematičko, prirodoslovno, tehnologijsko, umjetničko, tjelesno-zdravstveno, radno i područje osobnog razvoja, s naglaskom na multidisciplinarnost sadržaja poučavanja. Šira kurikulumska područja predstavljaju integrirane cjeline srodnih predmeta, a formiranje međupredmetnih tematskih cjelina ili modula (crosscurricular themes/ moduls) odnosi se na obrazovanje za poduzetništvo, građanski odgoj, tehnologije i okoliš. Kurikulumska područja tako omogućuju stjecanje novih kompetencija, efikasniju racionalizaciju i bolju povezanost odgojno-obrazovnih sadržaja. Predviđaju se i sadržaji za djecu s posebnim potrebama: za učenike s poteškoćama u razvoju i učenju (minimalne kompetencije) i darovite učenike (kroz dodatne sadržaje i akceleraciju u obrazovanju). Postoje i sadržaji za pripadnike nacionalnih manjina. Na srednjoškolskoj razini kurikulumska područja podijeljena su u predmete, opće, izborne i fakultativne.

Metodičko i medijsko opremanje kurikuluma odnosi se na upute, opremu i materijale koji olakšavaju nastavnicima poučavanje, razvijaju kreativnost nastavnika, pospješuju kvalitetu, ali i olakšavaju nastavniku pripremu za nastavu.(4) Djelotvornije poučavanje je poučavanje raznolikim metodama, živom, aktivnom, dinamičnom i suradničkom nastavom, usmjerenom prema učeniku i novim oblicima učenja za stjecanje i razvoj kompetencija. Metodičko i medijsko opremanje kurikuluma uključuje raznovrsne materijale koje nastavnici, koristeći interaktivne metode, prilagođavaju svojem poučavanju i učenju učenika.

Vrednovanje i samovrednovanje također je neophodan sastavni dio svakog valjanog kurikuluma. Vanjsko vrednovanje odnosi se na vrednovanje stupnja postignuća odgojno-obrazovnih ciljeva / ishoda određenih u kurikulumu ili stupnja učinkovitosti kurikulumskih sastavnica. Provode ga ustanove ili povjerenstva koja određuje ministarstvo.(5) Provodi se nakon određenih obrazovnih ciklusa da bi se znanstveno odredio stupanj ostvarenja ciljeva i dalje unapređivala kvaliteta kurikuluma. Provode se nacionalni ispiti, osposobljavaju nastavnici za izradu instrumenata kontrole kvalitete i provodi se na razrednoj, školskoj, lokalnoj, regionalnoj, nacionalnoj i internacionalnoj razini.

Vrednovanje kao sastavnica kurikuluma, ne odnosi se samo na nastavnikovo ocjenjivanje ishoda ili vanjsko testiranje, nego ima puno širu dimenziju. Vrednuje se svaka sastavnica kurikuluma, a rezultati vrednovanja mogu biti ishodišta za kurikularne promjene, poboljšanje kvalitete kurikuluma i procesa poučavanja i učenja.

Samovrednovanje odnosi se na sve one koji su uključeni u kurikulum, nastavnike, učenike, roditelje i institucije. Za nastavnike ono bi se trebalo temeljiti na istraživanjima vlastite nastave, i analizom dobivenih rezultata planirati i poboljšavati vlastiti proces poučavanja, kako bi bili što učinkovitiji. Za kurikulum povijesti vrlo je važno da nastavnici razvijaju dokimološke vještine, i samim time utječu na razvoj vrednovanja u kurikulmu povijesti.(6)

Nastavnici trebaju razvijati kompetencije vrednovanja i samovrednovanja, a u tome im uvelike pomažu kvalitetna stručna usavršavnja. Učenici vrednuju proces svoga učenja, ali isto tako i proces poučavanja, jer ako se poučavanje ne temelj na suvremenim strategijama i metodama, rezultati učenja i kompetencije biti će niže od očekivanih.

Zaključak

Kurikulumska problematika i terminologija sveprisutna je u procesima poučavanja i učenja, pa tako i u nastavi povijesti. Sadašnji nastavni plan i program povijesti je zastario i zasigurno ga očekuju temeljite promjene, kao i kurikulumski pristup tim promjenama, kako bi nastava povijesti mogla zadovoljiti suvremene zahtjeve odgoja i obrazovanja. Prilikom konstrukcije kurikuluma potrebno je dobro poznavati kurikulumsku terminologiju, sastavnice kurikuluma, a i upoznati kurikulume drugih zemalja. Nastavnici praktičari, koji dobro poznaju kurikulumsku problematiku, među najpozvanijima i najkompetentnijima su da budu i sukreatori kurikuluma nastave povijesti.

Bilješke

  1. Razvila se u Njemačkoj sedamdesetih godina 20.stoljeća.
  2. Ovaj tip razrađuje Marsh.
  3. U ispitnom katalog za Državnu maturu iz Povijesti, ciljevi i ishodi su navedeni u kategoriji kognitivnih procesa: pamćenje, razumijevanje, primjenjivanje, analiziranje, evaluiranje i kreiranje, i ujedno su i obrazovni ishodi, koji se ispituju.
  4. Metodičke priručnike koji do udetalja razrađuju teme i nastavne jedinice, nikako nije potrebno doslovno shvaćati i realizirati, već imati kao zbirku ideja za nastavu, opreme i izvor gotovih materijala za nastavu.
  5. U Hrvatskoj je 2005. osnovan Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja -NCVVO, koji preuzima tu ulogu.
  6. Misli se prvenstveno na razvoj kriterija za vrednovanje različitih načina provjeravanja, osobito kriterije za esejske zadatke, usmene odgovore, razine stečenih kompetencija, itd.

Literatura:

  1. Agičić, d. (2003), Nastava povijesti u Hrvatskoj, Povijest u nastavi, 2 (1), 140-148.
  2. Baranović, B. (ur.) (2006), Nacionalni kurikulum za obvezno obrazovanje: različite perspektive. Zagreb: IDIZ.
  3. Bognar, L.i Matijević, M. (2000), Didaktika. Zagreb: Školska knjiga.
  4. Koren, S. (2004), Svrha i ciljevi suvremene nastave povijesti. Povijest u nastavi, 3 (1), 142-147.
  5. Koren, S. i Najbar-Agičić, M. (2007), Europska iskustva i nastava povijesti u obveznom obrazovanju. Povijest u nastavi, 10 (2), 117-174.
  6. Marsh, C. J.  (1994), Kurikulum – temeljni pojmovi. Zagreb: Educa.
  7. Pešorda, S. ( 2007), Kurikulum povijesti i slobodno vrijeme učenika. Povijest u nastavi, 9 (1), 37-50.
  8. Previšić, V. (ur.) (2007),  Kurikulm: Teorije-metodologija-sadržaj-struktura. Zagreb: Zavod za pedagogiju i Školska knjiga
  9. Previšić, V. ( 2005), Kurikulum suvremenog odgoja i škole: metodologija i struktura. Pedagogijska istraživanja, 2 (2), 165-173.
  10. Stradling, R. (2003), Nastava europske povijesti 20.stoljeća. Zagreb: Srednja Europa
  11. Vican, D., Bognar, V. i Previšić, V.( 2007), Hrvatski nacionalni kurikulum. Kurikulum: teorije-metodologija-sadržaji-struktura. 157-2004.

NAPOMENA: Ovaj je članak u izvorniku objavljen u časopisu “Povijest u nastavi” br. 11 (2008)

Suzana Pesorda
About Suzana Pesorda (14 Articles)
Radi u Srednjoj školi Sesvete kao profesorica povijesti i geografije. Urednica je dvaju geografskih udžbenika i metodičkog priručnika iz geografije za strukovne škole. Autorica je niza članaka kurikulumske tematike vezane uz nastavu povijesti i geografije, objavljenih u časopisima Napredak, Povijest u nastavi, Profil Akademija, Geografski glasnik i drugima. Sudjelovala je u osnivanju i jedno vrijeme bila dopredsjednica Hrvatske udruge nastavnika povijesti u radu koje i danas aktivno sudjeluje. Radila je u povjerenstvima za odobravanje udžbenika geografije i povijesti, članica je Državnog povjerenstva za natjecanje iz povijesti te uredništva časopisa Povijest u nastavi.