Novo:

Kunovečka buna 1903. godine

Predigra osnivanju Hrvatske pučke seljačke stranke

Idejni je vođa hrvatskog narodnog pokreta 1903. godine bio Stjepan Radić, a to se posebice može vidjeti na prostoru Podravine odnosno na teritoriju kotareva Ludbreg, Koprivnica i Đurđevac. Iako je bio idejni vođa zbivanja 1903. on praktično nije mogao sudjelovati u pokretu jer se od travnja do kolovoza 1903. nalazio u zatvoru. Zanimljivo je spomenuti da je na Radićevo uhićenje utjecao dopis državnog nadodvjetnika iz Varaždina od 17. travnja 1903. koji je istaknuo da je «najpogibeljniji agitator» bio Stjepan Radić, a kojeg se teretilo za govore izrečene u Karlovcu, Virju i Zagrebu. Stjepan Radić nije mogao djelovati ni u drugoj polovici 1903. pa je 6. prosinca 1903. u Novigradu Podravskom u kući Stjepana Vedriša pred oko 2000 ljudi govorio Antun Radić.

Udaljavanje Stjepana Radića iz javnosti (od travnja do kraja 1903.) je bilo planirano od tadašnjih vlasti. Najznačajnija seljačka gibanja 1903. godine su bila u selu Kunovcu (tadašnji kotar Ludbreg, današnja općina Koprivnički Ivanec). U lipnju 1903. su se seljaci iz sela Kunovca i Kuzminca suprotstavili postavljanima mađarske zastave u svojim selima. Dana 6. lipnja 1903. je u spomenutim selima morala intervenirati oružnička ophodnja jer se «bilo sabralo mnogo naroda da zapriječi izvješenje mađarske zastave».

Kunovec – staro selo

Kunovec – staro selo

Zagrebački Obzor je 13. listopada 1903. objavio optužnicu u kojoj su navedena sva imena optuženih te je objašnjen početak Kunovečke bune: «Kraljevsko državno tužilaštvo u Varaždinu tuži Antuna Balaška II, Miška Šušnjara, Jakoba Ožvanića, Miju Balaška, Đuru Lončareka, Vida Balaška, Đuru Lesara, Josip Prloga, Štefa Šiljaka, Štefa Imbrišaka, Štefa Sitara, Blaža Prloga, Đuru Bebeka, Imbru Staudara, Đuru Gusia, Josipa Gečića i Blaža Gečića, sve poljodjelce, da su dne 26. lipnja 1903. godine po predjem dogovoru zgrnuli naoružani željeznim vilama, motikama, sjekirama, kolcima i inim oruđem u svrhu da se silom opru izaslanicima kotarske oblasti u Ludbregu, pristavu Josipu pl. Mihaloviću, koji je uz asistencije oružnika i vojske vršio svoju dužnost i službu, proglašavajući prieki sud, zabranu skupljanja i obdržavanja sajmova, vičući pri tom: «Mi odavde ne idemo i pribijanje oglasa ne damo, a svakoga ćemo usmrtiti tko to pokuša, hura!»… U obrazloženju optužnice pripovijeda se kako je naredbom bana od 23. lipnja o.g. bio uveden prieki sud na području ludbreškog upravnog kotara. Općinski blagajnik iz Rasinje, Aleksandar Novak, imao je proglasiti prieki sud u Subotici, Kunovcu i Pustakovcu. Došavši iz Subotice i Botinovca u Kunovec, da i ovdje proglasi prieki sud i prilijepi oglas o tom, došao je, glasom optužnice k njemu poslije poginuli Martin Balaško i rekao mu da ne da na svoju kuću ništa lijepiti, da on nije dužan nikome, ako je dužan da će platiti, pa je skinuo proglas sa svoje kuće. Istom nije dala učiniti neka žena, pa kako su se ljudi skupljali, pobojao se Novak i vratio se u krčmu Krauzera, gdje je na kuću prilijepio oglas… U to, dne 25. lipnja 1903. u jutro dođe oružnički stražmeštar Drakulić brahijalnom povjereniku Josipu pl. Mihaloviću u rasinju s viješću da je u Kunovcu buna i da Kunovčani ne daju proglasiti prieki sud…». Važno je istaknuti da je među ranjenim vođama pobune u Kunovce bila i jedna žena.

Brahijalni povjerenik Mihalović je iz Rasinje brzojavio varaždinskom velikom županu 26. lipnja 1903.: «Buna u Kunovcu, 4 mrtva, 4 teško ranjena, 7 uhapšenika; svijet se razbjegao, mogućnost nije isključena ponovnom napadaju.» Naknadnim izvješćem ustanovljeno je osim 4 mrtva pobunjena seljaka, 6 teško i 19 lakše ranjenih. Broj mrtvih se popeo na 12 nakon što je još 8 ranjenih podleglo ranama.

Županijski tajnik je velikom županu varaždinskom poslao opsežni izvještaj s terena detaljno izvjestivši o pobuni, u izvješću, uz ostalo, piše: «Međutim oružnici iz oružničke postaje u Koprivnici odazvali su se zamolbi brahijalnog povjerenika Mihalovića pak je oružnički satnik Mizler sa oružničkim stražmeštrom Drakulićem te tri oružnika došao, ali ne u Pustakovec nego u Kunovec, poveo sasobom iz Koprivnice pol satnije pješaka. Došav ovi u Kunovec najednom začuše u tamomjesnoj kapelici zvoniti na pobunu i netom vidješe kako žiteljstvo trči pred njih, u početku goloruko a kašnje, da dolazi oboružano sa vilama, kolcevima i sjekiricama, a bilo je vidjeti i kosa. Kako je sveudilj udaralo na tornju crkvice na pobunu, u tilom času prikupilo se je više od 250 do 300 ljudi. Uslijed toga zauzelo je vojništvo i oružništvo poziciju protiv njima… Kako je sveudilj na pobunu udaralo, potekao je oružnički satnik Mizler sa 2 oružnika, da to dalje spriječi, ali je naišao na otpor seljaka prikupljenih kod kapelice dok se je zvonar u crkvicu zatvorio, pa se je stoga vratio (satnik) do vojništva, koje je ostalo na prije označenomu mjestu ne obaviv posla. Čim se je vratio odmah je pozvao žiteljstvo, da se izjavi zašto se to zvoni na bunu i zašto su se u tako velikom broju oboružani sakupili, pa kada je čuo urlanje «da se oni ne dadu prodati Mađarima, što bi svakako bilo, kako bi se oglasi priljepljivali i da će se zato boriti do krvi»… oružnički satnik Mizler odredio je da oružnici preduzmu uhićenja. Kad je uzrujana i upravo bijesna masa tu odredbu začula, potrčalo je mnogo njih u susjedni dvor, da dođu okolo, kako bi zahvatili desno krilo vojništva i tako ove opkolili. Vidjevši poručnik od polusatnije, koja je došla iz Koprivnice, ovaj namišljaj, preskočio je sa jedno 7 momaka preko plota s drugog kraja, te je tako zakrčio buntovnicima napadaj. Dok se je to zbilo, preduzeo je vani Drakulić uapšenje. Pograbiv jednoga od buntovnika za prsa bacio ga je natrag među vojnike, koji ga prihvatiše. Kad je pograbio drugoga, udario je glavni kolovođa Antun Balaško jednog oružnika vilama u dimije, ne ozlijediv ga ipak, a Drakulić bacio ovog natrag među vojnike, htio je pograbiti Antuna Balaška, ali ovaj udario je Drakulića vilama pod vrat, i da ga nije srećom zahvatio u ovratnik, bio bi ga usmrtio. Videć se u takvoj situaciji stražmeštar u smrtnoj pogibelji u istom momentu čim je oćutio vile na vratu, upalio je pušku u Balaška, dok su ostala 3 oružnika odapela 16 hitaca u buntovnike, a istodobno na dvorištu u poziciji postavljen poručnik dao je opaliti među tam pred njim bučeću i grozeću se svetinu 4 hica… Na mjestu su ostala 3 mrtva među kojima je Jakub Gregurina također glavni buntovnik, dok su dvojica nakon nekoliko časaka na mjesu, gdje su se srušili, preminula, dok je teško ranjenih 7 a među njima i glavni kolovođa Antun Balaško… Nakon podane liječničke pomoći bude svih sedam teško ranjenih otpremljeno u bolnicu u Koprivnici, pa kako čujem od ovih je glavni kolovođa Antun Balaško sa još jednim jur preminuo, a kako liječnici uvjeraaju teško će i ostali preboljeti…»

Prema Dragutinu Feletaru, «najvažniji faktor bilo je nacionalno i gospodarsko (socijalno) ugnjetavanje. Narod se otvoreno, iako spontano i stihijski, pobunio protiv prevelikih nameta i eksploatacije, kao i protiv svih oblika odnarođivanja…»

Zanimljivo je spomenuti mišljenje Mire Kolar koja smatra da pokret 1903. nije bio izveden do kraja te da je on stao jer je policija Stjepana Radića držala u zatvoru iz kojeg nije mogao utjecati, a «on je očito bio glava, mozak cijelog pokreta».

Ban Khuen Hedervary

Ban Khuen Hedervary

Kao epilogu zbivanjama 1903. ponajbolje će posvjedočiti riječi Mire Kolar, na koje nemamo što dodati: «Nakon Kunovca ban Khuen živi u strahu te je na Tijelovo bio sretan kada mu je kiša omogućila da se «dostojanstveno» povuče u banske dvore. Nije bio siguran za svoj život iako su ga štitila dva reda ulana, četiri reda vojnika, žandari i policajci. Požar na Sajmištu i na skladištu drva južno od Južnog kolodvora te vijesti da će se izvršiti navala na Banske dvore dovode zemlju u izvanredno stanje. Cijeli Gornji grad prepun je vojske koja je dovedena iz Štajerske. Sve je to uvjerilo Khuena da mu nakon Kunovca više nema opstanka u Hrvatskoj. Tak jedne noći on nestaje da bi iz Budimpešte na daleko dalje vladao Hrvatskom. Imenovanje novog bana Teodora Pejačevića iz Našica u srpnju ponešto je ublažilo situaciju te je u Osijeku pušten Lorković, a u kolovozu i Stjepan Radić. No još tri mjeseca cijelo je vojništvo Hrvatske i Slavonije na nogama. Dvadesetgodišnja pacifikatorska politika bana Khuena Hedervaryja pokazalo se neuspjehom. Zemlja je tražila promjena, gospodarski napredak, kretanje, ulaganje. Khuenovo gospodarsko krpanje hrvatskih potreba dovelo je Hrvatsku na rub bijede, a masovni odlazak stanovništva u emigraciju pokazuje da su ljudi izgubili svu nadu u budućnost… I još nešto. Posljedice tih buna nisu bile uzaludne. One nisu brodile samo samopouzdanje nego su usmjerile seljaštvo na pretvaranje u politički subjekt. Seljak je tijekom pokreta 1903. naučio slušati i napisano čitati… Možemo reći da su događanja u Podravini 1903. gotovo iznjedrila Hrvatsku pučku seljačku stranku 1904. godine i da je ta stranka dugo godina imala svoje težište u prostorima uz Dravu. »

Prema Dragutinu Feletaru «Podravci, cijela Hrvatska, a pogotovo Kunovčani, nikad nisu zaboravili Kunovečku bunu. Ona je postala simbolom otpora svakom odnarođivanju i eksploataciji, pa se tako i danas obilježava kao pravi narodni blagdan». Velike proslave koje su obilježavale ovu bunu u Kunovcu održane su 1928., 1953., 1993. i 2003. godine, a postavljene su i četiri spomen ploče.

Zbivanja u Podravini 1903. bila su, u neku ruku, stvaranje preduvjeta za novo seljačko organiziranja jer su kod seljaka stvorile samopouzdanje i usmjerile ga na pretvaranje u aktivni politički subjekt. Ta seljačka gibanja se se logički kanalizirala u izuzetno brzo organiziranje Hrvatske pučke seljačke stranke i seljačkog pokreta braće Antuna i Stjepana Radića u Podravini. Zbog toga Kunovečku bunu 1903. godine s pravom možemo smatrati predigrom osnivanja Hrvatske pučke seljačke stranke. HPSS će više godina po osnutku upravo Podravinu imati kao svoju temeljnu jezgru, što možemo dijelom dovoditi u vezu sa podravskim seljačkim pokretom 1903. godine čije su tradicije još uvijek žive među seljaštvom ovog dijela Hrvatske.

Hrvoje Petric
About Hrvoje Petric (82 Articles)
Rođen 1972. u Koprivnici. Završio studij geografije i povijesti u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu zaposlen od 2001. Stručno se usavršavao u Sjedinjenim Američkim Državama, Sloveniji, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj i Izraelu. Doktorirao 2008. u Zagrebu. Sudjelovao na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. Autor je brojnih radova. Za svoj je rad nagrađivan. Predsjednik je Društva za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju. Urednik je znanstvenih časopisa «Ekonomska i ekohistorija» i „Podravina“. Izvodi nastavu na preddiplomskom i diplomskom studiju povijesti iz predmeta: Ekohistorija, Ekonomska historija, Hasburška Monarhija: imperijalna baština te Europske regije i hrvatska povijest ranoga novog vijeka.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*