Novo:

Ivan Kukuljević Sakcinski

 Ivan Kukuljević Sakcinski

Kukuljević Sakcinski, Ivan (Varaždin, 29.V.1816. – Puhakovec, Hrv. zagorje, 1.VIII.1889.), političar, povjesničar, kulturni i javni djelatnik te književnik. Gimnaziju završava u Varaždinu i Zagrebu. Filozofiju studira u Zagrebu. Prekinuvši studij prelazi u vojni poziv te polazi kadetsku školu u Kremsu. Tijekom školovanja počeo se baviti književnim radom na njemačkom jeziku. Služio je u dvorskoj gardi u Beču od 1835. (časnik od 1836.) i Milanu (do 1842.). Kao časnik je 1837. postao suradnikom Lj. Gaja, a nakon njegova povlačenja prvak je Narodne stranke kao protivnik cenzure i mađarizacije. Piše u Danici te je jedna od vodećih osoba hrvatskog narodnog preporoda.

Napustivši vojsku 1842. posvetio posvetio se javnoj službi. Bio je sudac u Zagrebačkoj i Varaždinskoj županiji. U Hrvatskom saboru (u kojemu je službenim bio latinski jezik) K. je 2.V.1843. održao prvi zastupnički govor na hrvatskom jeziku zahtjevajući da ga se uvede kao službeni jezik u škole i urede u Hrvatskoj. Isti zahtjev je ponovio u Hrvatskom saboru četiri godine kasnije te je najzaslužniji što je 23.X.1847. hrvatski jezik postao službenim u Hrvatskoj. God. 1848. dao je poticaj sazivanju Slavenskog kongresa u Pragu. Jedan je od sastavljača «Zahtijevanja naroda hrvatskoga» (1848.) u 30 točaka. Član je privremene hrvatske vlade (direktorija) uoči 1848. te član banskog vijeća (predstojnik Odsjeka za obranu domovine i Odsjeka prosvjete i sveštenstva) za bana Josipa Jelačića. Putovao je u susjedne zemlje kako bi dobio širu suradnju s hrvatskim narodnim pokretom. Nakon sloma revolucije 1848/49. u kojoj je aktivno sudjelovao (i bio uz J. Jelačića i A. Vranyczanyja jedna od vodećih osoba) povukao se iz politike. Do 1860. je zemaljski arhivar utemeljivši modernu arhivsku službu i izradivši njena pravila. Osnovao je Društvo za povjestnicu jugoslavensku (1850.) u kojem je bio tajnik i predsjednik. Pokrenuo časopis Arkiv za povjestnicu jugoslavensku (12 svezaka, 1851.-1875.). Obnašao dužnost prvog zemaljskog konzervatora za kulturne spomenike (od 1855.). U politiku se vratio 1860. postavši članom banske konferencije. Od 1861. do 1867. bio je veliki župan Zagrebačke županije, a od 1865. do 1867. član banske konferencije i banski namjesnik. Jedan od osnivača Samostalne narodne stranke (1863.) u kojoj je pristao uz politiku Ivana Mažuranića te počeo objavljivati list Domobran (1874.). Izabran za pravog člana Jugoslavenske akademije 1866., ali se zahvalio na članstvu ostavši aktivan u znanstvenoj djelatnosti akademije. Od 1886. je počasni član JAZU. Bio je potpredsjednik Matice ilirske gdje se zalagao za promjenu njenog imena u hrvatsko, kasnije predsjednik Matice hrvatske (od 1874. do smrti), načelnik i osnivatelj Hrvatskog arkeologičkog družtva.

Kukuljević se bavio i književnim radom objavivši drame s povijesnim sadržajem (Juran i Sofija, 1839.), tragediju Marula (1879.) te pjesme (Slavjanke, 1848.; Povjesne pjesme, 1874.).Putuje po Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni, Albaniji, Grčkoj i Italiji (1854., 1856.-1857. i 1873.) i prikuplja građu za povijest, prepisuje epigrafske spomenike i suplja druge starine. Važan je za hrvatsku povijest umjetnosti jer je objavio prvi umjetnički biografski leksikon za južne Slavene u pet svezaka (nedovršeno, slova A-S)  Slovnik umjetnikah jugoslavenskih (1859.-1860.). Također autor prve hrvatske znanstvene bibliografije Bibliografija hrvatska I. Tiskane knjige (1860.-1863.).

Objavio je više zbirki izvora za hrvatsku povijest: Iura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (1861.-1862.), Acta Croatica (1863.), Codex diplomaticus regni Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae (1874.-1875.). U okviru akademijine serije Stari pisci hrvatski priredio je za tisak kao prvu knjigu Pjesme Marka Marulića (1869.) i napisao studiju o njemu. Od ostalih djela važnija su: Nešto iz dogodovštine Velike Ilirie (1842.), Pleme gofovah Oršićah (1846.), Julije Klovio (1847.), Ilirski zavod i crkva Sv. Jeronima u Rimu (1851.), Prvostolna crkva zagrebačka (1856.), Varaždin s gledišta povjesničkog (1857.), Njeke gradine i gradovi u kraljevini Hrvatskoj (1869.-1870.), Panonija rimska (1873.), Putne uspomene iz Hrvatske, Dalmacije, Albanije, Krfa i Italije (1873.), Jure Glović poznatiji kao Julio Klovio (1878.), Prvovjenčani vladaoci Bugara, Hrvata i Srba i njihove krune (1881.), Zrin-grad i njegovi gospodari (1883.), Priorat vranski sa vitezi templari i hospitalci Sv. Ivana u Hrvatskoj (1886.), Glasoviti Hrvati prošlih vjekova (1886.), Nadpisi sredovječni i novovjeki na crkvah, javnih i privatnih sgradah itd. u Hrvatskoj i Dalmaciji (1891.) itd. Svojom vrlo plodnom djelatnošću je znato utjecao na politički razvitak te na razvoj hrvatske kulture i povjesnih znanosti.

Hrvoje Petric
About Hrvoje Petric (90 Articles)
<p>Rođen 1972. u Koprivnici. Završio studij geografije i povijesti u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu zaposlen od 2001. Stručno se usavršavao u Sjedinjenim Američkim Državama, Sloveniji, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj i Izraelu. Doktorirao 2008. u Zagrebu. Sudjelovao na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. Autor je brojnih radova. Za svoj je rad nagrađivan. Predsjednik je Društva za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju. Urednik je znanstvenih časopisa «Ekonomska i ekohistorija» i „Podravina“. Izvodi nastavu na preddiplomskom i diplomskom studiju povijesti iz predmeta: Ekohistorija, Ekonomska historija, Hasburška Monarhija: imperijalna baština te Europske regije i hrvatska povijest ranoga novog vijeka.</p>