Novo:

Kubanska raketna kriza

Po završetku Drugog svjetskog rata na svjetskoj pozornici javlja se novi oblik ratovanja u kojem su se dvije suprostavljene strane predvođene Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) i Savezom Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) sukobljavale raznim političkim, gospodarsko-ekonomskim i ideološkim sredstvima, ali nastojeći pritom izbjeći direktan vojni sukub koji bi vjerojatno bio Treći svjetski rat vođen nuklearnim naoružanjem. Sukob je, nakon nekoliko kriza koje su ozbiljno uzdrmale svjetsku diplomaciju, kulminirao u listopadu 1962. godine kada su amerčke tajne službe otkrile da su Sovjeti na Kubi instalirali rakete s nuklearnim nabojem, a koje su bile u stanju pogoditi gotovo svaki dio SAD-a. Odmah je počela djelovati intezivna pregovaračka diplomacija, a oči cijelog svijeta bile su uprte u američke i sovjetske državnike s nadom da se nuklearni sukob ipak može izbjeći.

Udaljenosti američkih gradova od Kube

Nakon Drugog svjetskog rata SAD su imale apsolutnu političku i ekonomsku prevlast nad cijelim karipskim područjem te samim time i nad Kubom. U slučaju Kube stvari su se počele mijenjati nakon uspjeha kubanske revolucije koja je uspjela s vlasti svrgnuti proameričkog diktatora Fulgencia Batistu te na vlast postaviti novog diktatora, Fidela Castra. Nakon učvršćivanja vlasti Castro je poduzeo niz radikalnih gospodarskih reformi koje su bile u direktnom sukobu s američkim ekonomskimm interesima i interesima kubanske srednje klase koja je uglavnom bila proamerički orijentirana.(1) Iako ispočetka nije pokazivao komunističku orijentaciju, Castro se s vremenom sve više približava SSSR-u i marksističko-lenjinističkoj ideologiji te ubrzo sa Sovjetima potpisuje i sporazum o ekonomskoj pomoći i trgovini. Tim činom dodatno zaoštrava svoj sukob sa SAD-om koje odlučuju vojnom intervencijom svrgnuti Castra te obrnuti tijek kubanske revolucije. U travnju 1961. vojno su organizirali kubanske izbjeglice koji su nakon revolucije utočište našli u SAD-u, a koji će tako organizirani i opremljini američkim naoružanjem napasti Kubu i svrgnuti Castra. Operacija, kodnog imena Mungos, je započela u Zaljevu svinja no zbog svoje popularnosti i utjecaja nad vojskom Castro se relativno lako obračunao s napadačima te od tog trenutka Kubu nepokolebljivo vodi u komunizam i savez sa SSSR-om.(2)

Savez i vojno-gospodarska suradnja Kube i SSSR-a dovode do planiranja i djelovanja na realizaciji operacije Anadyr – instaliranja sovjetskih raketa srednjeg dometa na Kubi i stacioniranja četrdeset tisuća sovjetskih vojnika na kubanskom području. Operacija Anadyr započela je u svibnju 1962. i većim je dijelom uspješno provedena poglavito zbog činjenice što su američke obavještajne službe tek u kolovozu definitivno utvrdile da se na Kubi događa nešto neobično. Na otoku su izgrađena četiri lansirna mjesta s ciljem da se na njih postave rakete s nuklearnim nabojem. Na konferenciji o kubanskoj raketnoj krizi, koja je održana 1989. godine, sovjetski su opunomoćenici otkrili da je na otoku bilo stacionirano dvadeset raketa s nuklearnim nabojem te da je još dvadeset trebalo bit dopremljeno sovjetskim brodovima.(3) SSSR je instaliranjem raketa na Kubu želio ublažiti očitu superiornost SAD-a kad su bile u pitanju rakete srednjeg i dalekog dometa smještene na lansirnim ramapama, brodovima i podmornicama diljem svijeta, a uperene isključivo protiv SSSR-a. Ujedno bi sovjetskim vođama omogućile predah u hladnoratovskoj utrci u naoružanju što bi im omogućilo da određena novčana sredstva prenamijene na program podizanja sovjetskog gospodarstva.

Pojačan promet sovjetskih brodova prema kubanskim vodama tijekom ljeta 1962. godine dao je naslutiti američkim obavještajnim službama da se na tom području događa nešto neobično. Krajem kolovoza 1962. američki špijunski avioni U2 nadlijeću Kubu i otkrivaju lansirna mjesta i rampe namjenjene za raketne projektile. Od tog trenutka CIA stavlja područje Kube pod pojačani zračni nadzor ne bi li na vrijeme otkrila pravi smisao i svrhu lansirnih rampi. Uznemirenost američke diplomacije odmah je narasla, ali su predsjednik SAD-a John F. Kennedy i njegova administracija od Anatoly Dobrynina, sovjetskog veleposlanika u Washingtonu, dobili „čvrsta“ uvjerenja da na Kubi nema projektila ofenzivnog tipa pa predsjednik privremeno uspjeva smiriti američki kongres i diplomatske krugove.(4) Da bi se Kennedyja dodatno uvjerilo u iskrenost sovjetskih tvrdnji, pismeno mu se obratio i generalni sekretar Sovjetske komunističke partije i stvarni vođa Sovjetskog saveza Nikita Hruščov s tvrdnjom da na Kubi nema i neće ni biti nikakvih ofenzivnih projektila.(5)

Gradnja raketnih poligona

Gradnja raketnih poligona

Iako svjesni da Sovjeti nešto spremaju, američka diplomacija i obavještajne službe sve do 14. listopada nisu mogli sa sigurnošću opovrgnuti sovjetske tvrdnje o naoružanju na Kubi. Toga dana otklonjene su sve dileme o tipu i namjeni sovjetskog naoružanja jer su fotografije snimljene špijunskim U2 zrakoplovima pokazale kako su lansirna mjesta namjenjena za rakete dalekog dometa s isključivo ofenzivnim karakterom.(6) Time je operacija Anadyr razotkrivena te počinje najintezivnije razdoblje krize.

Obavješten o postojanju projektila na Kubi, Kennedy osniva Odbor za nacionalnu sigurnost (EXCOMM) sastavljen od petnaest ključnih osoba američke diplomacije, obavještajnih službi i vojske. Na sastanku EXCOMM-a usljedilo je iznošenje prijedloga kako riješiti krizu, a da se pritome ne ugroze američki vojno-strateški interesi.(7) Na brzinu je sastavljeno pet prijedloga:

  1. Ne činiti ništa, odnosno ignorirati sovjetske projektile ne pridavajući im veću važnost s obzirom da su SAD imale dobro raspoređene rakete diljem svijeta.
  2. Diplomatskim pritiskom natjerati SSSR da povuče rakete s Kube.
  3. Zračni napad na lansirne rampe.
  4. Potpuni vojni napad na Kubu.
  5. Pomorska blokada kubanskog područja kako bi se spriječilo daljnje dopremanje sovjetskog ratnog materijala na otok.

Kako je sastanak odmicao pojavljivali su se brojni prijedlozi kako riješiti nastalu krizu, a većina se bazirala na vojnoj intervenciji. Najglasniji po pitanju vojne invazije na Kubu bili su vojni krugovi i CIA, no ipak je na kraju prevladala razumna većina EXCOMM-a te je odlučeno da se provede pomorska blokada kubanskog teritorija.(8) Odlučeno je da blokada stupi na snagu 24. listopada 1962., no kako je blokada tuđeg teritorija ratni čin američka je diplomacija upotrijebila naziv „karantena“, a da bi se toj mjeri dala „potpuna“ legalnost sljedećih dana potvrdila ju je i Organizacija Američkih Država te Rio pakt(9)

Sastanak Odbora za naconalnu sigurnost

Sastanak Odbora za naconalnu sigurnostPhotograph by Cecil Stoughton, White House, in the John F. Kennedy Presidential Library and Museum for the image.

Ne želeći ostaviti dojam o postojanju bilo kakve neobične situacije Kennedy je nastavio obnašati svoje dužnosti prema već unaprijed pripremljenom rasporedu. Dana 18. listopada sastaje se s Andrei Gromikom, ministrom vanjskih poslova SSSR-a koji mu, unatoč tome što Kennedy nije iznio američku spoznaju o postojanju raketa na Kubi, tvrdi i garantira da rakete s nuklearnim nabojem na Kubi ne postoje te da se Sovjeti mješaju u kubanske poslove samo u cilju reforme zemlje i njene obrane.(10) U međuvremenu američki špijunski zrakoplovi konstantno nadljeću Kubu i snimaju lansirna mjesta i ostale djelove otoka pa do 19. listopada otkrivaju četiri lansirna mjesta. Situacija je od tog trena postala krajnje alarmantna s obzirom da je utvrđeno da sovjetske rakete s Kube mogu pogoditi gotovo svaki kutak SAD-a, a dodatni strah uzrokovala je činjenica da su američki sustavi za otkrivanje projektila bili isključivo namjenjeni otkrivanju raketa ispaljenih s područja SSSR-a.(11) Sada su brojni američki vojni i obavještajni krugovi počeli vršiti pritisak na predsjednika i EXCOMM da se pod hitno izvrši vojni napad na Kubu prije nego sovjetske rakete steknu punu operativnu sposobnost. No, Kennedy se, uz podršku ministra obrane Roberta McNamare, uspijeva othrvati tim pritiscima pa se nastavilo s pripremama potpune pomorske blokade kubanskog teritorija.

Cijelo ovo vrijeme američka i svjetska javnost nisu znali ništa o događanjima na Kubi jer je EXCOMM sva saznanja držao u strogoj tajnosti. Kennedy je sve odlučio razotkriti u televizijskom obraćanju naciji 22. listopada 1962. godine. Istovremeno je obznanio i plan o pomorskoj blokadi Kube, odnosno stavljanju otoka u „karantenu“, dok je upozorio SSSR da će se svaki ispaljeni projektil s kubanskog područja smatrati ispaljenim od strane SSSR-a.(12) Američka i svjetska javnost ostale su zaprepaštene predsjednikovim govorom pa su odmah diljem svijeta počele demonstracije protiv nuklearnog naoružanja, a svjetski su državnici slali brojne apele za mir i kompromisno riješenje bez upotrebe sile.

Jedna od brojnih karikatura koje su listopadskih dana objavljivane u novinama

Jedna od brojnih karikatura koje su listopadskih dana objavljivane u novinama

Blokada kubanskog teritorija s 54 ratna broda i nosača aviona stupila je na snagu 24. listopada 1962. u 10 sati po lokalnom vremenu, a Kennedy je istovremeno izdao naredbu da se sve američke postrojbe diljem svijeta stave u stanje najveće pripravnosti.(13) Blokada se pokazala vrlo učinkovitom jer je 16 od 20 sovjetskih brodova upućenih na Kubu odmah promjenilo kurs. Kako je svrha „karantene“ bila zaustaviti samo one brodove koji nose ratni materijal, brodovi za koje je detaljnim pregledom utvrđeno da takav materijal ne prevoze američka je mornarica propuštala prema kubanskim lukama. Isti dan Nikita Hruščov upućuje Kennedyju oštru diplomatsku notu u kojoj ga optužuje da namjerno stvara krizu i napetost ne bi li tako demokratskoj stranci stvorio povoljne uvjete za dobivanje predstojećih izbora za kongres SAD-a te upozorava da je blokada koju SAD provodi čin agresije koji gura svijet u nuklearni rat.(14)

Iako je odustajanje velike većine sovjetskih brodova od plovidbe prema kubanskim vodama dalo naslutiti kako SSSR popušta te da SAD okreće situaciju u svoju korist, rakete smještene na Kubi i uperene u najveće američke gradove nisu davale vremena za predah. Tih su dana diplomati dviju sukobljenih strana bili u stalnom kontaktu pokušavajući pronaći neko kompromisno rješenje, ali kako to nisu uspjevali ratni se sukob sve više činio neizbježan. Antiratne i antinuklearne demonstracije nastavile su se diljem svijeta, pogotovo ispred konzularnih predstavništava SAD-a i SSSR-a, ali situaciju su mogli promijeniti samo Kennedy i Hruščov. Prvi je „popustio“ sovjetski vođa poslavši 26. listopada pismo Kennedyju u kojem obećaje da će s Kube povući rakete i sav vojni kontigent ukoliko SAD obeća da neće izvršiti nikakav napad na Kubu niti se mješati u unutarnje poslove Castrove države. Prijedlog nije bio osjetan dobitak za SSSR s obzirom da njime ne bi dobio ništa osim garancija da će se na životu održati još jedna komunistička država koja, tisućama kilometara udaljena od SSSR-a, nije bila neki strateški hladnoratovski partner. Kennedy i EXCOMM su predugo oklijevali odgovoriti na prijedlog pa je Hruščov idući dan uputio novo pismo u kojem, uz sve navedeno u prvom pismu, zahtjeva povlačenje raketa i deaktiviranje lansirnih rampi koje su SAD imale u Italiji i Turskoj.(15) Nakon detaljnog analiziranja Kennedy i njegovi savjetnici odlučili su ignorirati drugo Hruščovljevo pismo te poslati potvrdan odgovor samo na prvo.

U međuvremenu jedan od špijunskih U2 zrakoplova, koji su tih dana konstantno nadlijetali Kubu, biva srušen iznad otoka što dovodi do dodatnog zaoštravanja krize.(16) Kennedy, koji je američkim vojnim krugovima obećao da će, ukoliko dođe do bilo kakvog napada na američke brodove i zrakoplove odmah narediti potpuni napad na Kubu, sada se našao u iznimno teškoj situaciji. Naime, vojni su krugovi počeli inzistirati da obećanje i ispuni te da izda naredbu da američke trupe napadnu otok u najkraćem mogućem roku. No, uspijeva se othrvati pritiscima te nastavlja putem mirnog rješavanja krize.

U2 špijunski zrakoplov srušen na Kubi

U2 špijunski zrakoplov srušen na Kubi

Nakon brojnih razgovora između sovjetske i američke diplomacije i vaganja kompletne situacije i s jedne i s druge strane, Kennedy je potajno odlučio prihvatiti prijedog da SAD povuče svoje nuklearne rakete iz Italije i Turske, ali je s veleposlanikom SSSR-a dogovoreno da taj dio dogovora ostane tajan. Dana 29. listopada Nikita Hruščov je na Radio Moskva objavio da će SSSR razoružati sva ofenzivna postrojenja koja je instalirao na Kubi, a odmah potom je Kennedy odgovorio da će SAD pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda donijeti izjavu da se neće ni na koji način miješati u poslove Kubanske države.(17) Obje su se strane usuglasile svoje obveze izvršiti u najkraćem mogućem roku, a za posrednika i nadzornika obiju akcija izabran je tajnik Ujedinjenih naroda U Thant. Svijet je sada mogao odahnuti jer je kriza koja je mogla imati apokaliptične razmjere počela dobivati mirno rješenje. U roku od nekoliko dana SSSR je počeo povlačiti ofenzivni ratni materijal s Kube, što se nije sviđalo kubanskom vođi Fidelu Castru, ali je morao pristati na takvo rješenje. Do 9. studenog 1962. povučen je i posljednji sovjetski ofenzivni projektil s Kube, a SAD su formalno ukinule „karantenu“ 20. studenog. Dana 25. travnja 1963. godine ministar obrane Robert McNamara obavještava Kennedyja da će u sljedećih nekoliko dana iz Turske biti povučen i posljednji američki nuklearni projektil.(18) Time su Kubanska kriza i dogovori Kennedyja i Hruščova definitivno zaključeni.

Kubanska je kriza u najvećoj mjeri završena na obostranu korist, ali je ipak najveći gubitnik bio Nikita Hruščov jer je samo najuži krug njegovih suradnika znao za tajni dogovor između njega i Kennedyja. Velik dio sovjetskih političkih i vojnih krugova, ne znajući za sve odrednice dogovora, opravdano je smatrao da je Hruščov iz Kubanske krize mogao od SAD-a izvući puno veće ustupke. Utjecaj mu je zbog toga konstantno opadao što je dovelo do njegove smjene s pozicije Generalnog sekretara Sovjetske komunističke stranke i trona SSSR-a. Najvećim pobjednikom može se smatrati kubanski vođa Fidel Castro kojem je sporazum Kennedy-Hruščov omogućio nesmetanu, smostalnu i dugotrajnu vladavinu.

Bilješke

1. David S. Painter, Hladni rat, Zagreb, 2002., str. 77.
2. Isto, str. 77.
3. The Cuban missile crisis, dostupno na; http://andromeda.rutgers.edu/~hbf/missile.htm (09.07.2010)
4. Cuban Missile Crisis, dostupno na: http://en.wikipedia.org/wiki/Cuban_Missile_Crisis (09.07.2010.)
5. Isto.
6. Cuban Missile Crisis, dostupno na: http://www.spartacus.schoolnet.co.uk/COLDcubanmissile.htm (09.07.2010.)
7. Cuban Missile Crisis, dostupno na: http://en.wikipedia.org/wiki/Cuban_Missile_Crisis (09.07.2010.)
8. Cuban Missile Crisis, dostupno na: http://www.spartacus.schoolnet.co.uk/COLDcubanmissile.htm (09.07.2010.)
9. Cuban Missile Crisis, dostupno na: http://en.wikipedia.org/wiki/Cuban_Missile_Crisis (09.07.2010.)
10. Isto.
11. David S. Painter, n. dj., str. 82.
12. Cuban Missile Crisis, dostupno na: http://www.globalsecurity.org/military/ops/cuba-62.htm (10.07.2010.)
13. Isto.
14. Cuban Missile Crisis, dostupno na: http://www.spartacus.schoolnet.co.uk/COLDcubanmissile.htm (10.07.2010.)
15. Cuban Missile Crisis, dostupno na: http://www.globalsecurity.org/military/ops/cuba-62.htm (10.07.2010.)
16. Isto.
17. Cuban Missile Crisis, dostupno na: http://en.wikipedia.org/wiki/Cuban_Missile_Crisis (11.07.2010.)
18. The Cuban missile crisis, dostupno na; http://andromeda.rutgers.edu/~hbf/missile.htm (11.07.2010.)

Mato Bosnjak
About Mato Bosnjak (14 Articles)
Rođen sam 1983. godine u Tešnju, u Bosni i Hercegovini. 2010. godine diplomirao jednopredmetni studij povijesti na Hrvatskim studijima. Od siječnja 2008. godine honorarno radim u izdavačkoj kući Europapress holding, a nadam se skorom zaposlenju u nekoj od prosvjetnih djelatnosti. Marljivo i uporno skupljam knjige, fotografije, znanstvene i novinske članke s povijesnom tematikom, ali i s temama iz drugih humanističkih i društvenih znanosti (politologija, antropologija, sociologija itd.).

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*