Novo:

Krvavi međimurski studeni

U kasnu jesen 1918. u Međimurju se dogodilo nešto što tadašnja mađarska vlast i novine nazivaju "raubarija". Na taj način pokušali su opravdati zvjerstva koja su učinili u Međimurju u prvoj polovici mjeseca studenog 1918. godine. Naziv "raubarija" prihvaćaju i novine u Hrvatskoj, kao i starojugoslavenska historiografija. Nakon drugog svjetskog rata u historiografiji se, kada se govori o ovom događaju, počinje govoriti kao o revoluciji. Prvi je termin revolucija za ove događaje upotrijebio Vinko Žganec u članku "Međimurska revolucija u godini 1918." koji je izašao 1926. godine u Velikom međimurskom kalendaru. Isti taj tekst, samo ispravljen, štampan je pod istim nazivom 1940. godine u zborniku "Hrvati u borbama za oslobođenje sjevernih krajeva Jugoslavije: Međumurja, Prekomurja, Koruške i Štajerske".

A što se točno dogodilo? Između 2. i 4. studenog 1918. godine spontano se diglo na noge cijelo Međimurje. Digli su se svi – staro i mlado, muško i žensko – i svoj bijes su iskalili na imovini bogataša i ratnih profitera, vlastelinskim dvorcima i marofima, dućanima, gostionicama, općinskim i žandarmerijskim zgradama i svemu ostalom što nacionalno i klasno nije bilo na istoj strani. Rušeni su natpisi s mađarskim grbovima i nazivima, skidane zastave, spaljene općinske arhive. Ovdje nisu postojale ranije pripreme, nije postojalo vodstvo ni planovi. Postojali su samo razlozi za nezadovoljstvo i očita je bila potreba da se učini nešto što će izmijeniti i olakšati to nepodnošljivo stanje. Što je predstavljalo iskru koja je sve to pokrenula nije moguće reći. Sva istraživanja koja su provedena nisu odgovorila na to pitanje, kao ni na pitanje tko je prvi počeo.
U ovom poglavlju bit će opisani samo najznačajniji događaji te kasne jeseni u Međimurju. Najznačajniji po broju sudionika, po rezultatima i posljedicama. Događaji će biti prikazani kronološkim redom, kad god je to moguće.

Subota, 2. studeni
Sve je počelo u Prelogu i Goričanu.
Prelog je bio središte kotara, u njemu su se nalazile različite ustanove i organi vlasti. Osim toga, on je blizu Podravine u kojoj je bilo mnogo tzv. “zelenog kadra”, tj. vojnih bjegunaca koji su se skrivali u šumi. U Prelogu su opljačkani dućani iz kojih se iznosilo sve – od petroleja i željezne robe do tekstila i svakakvih sitnih predmeta.

U Goričanu je također došlo do narodnog pokreta. Ljudi su se na “Dušni dan”  okupili na groblju kako bi odali počast svojim mrtvima. U to tužno i napeto vrijeme iskru među okupljeni narod ubacila je grupa vojnika – povratnika koji su proširili vijest da se ljudi drugdje obračunavaju sa nosiocima državne vlasti i bogatašima. Popodne se narod okupio ispred kuća mjesnih trgovaca Weisfelda i Friedricha, silom otvorio njihove trgovine i skladišta i, kad je vidio da ima robe koja se već dugo ne može nabaviti, ispraznio ih. Nakon toga provalili su u općinu, izbacili i uništili arhivu i zaprijetili činovnicima da više nitko ne smije tu raditi. Svoje prijetnje popratili su i ponekim pucnjem. Trgovci i činovnici pobjegli su u Donji Kraljevec odakle su se kasno navečer vratili sa grupom vojnika koji su rastjerali one koji su se još zadržali u pljački kod trgovaca. Prilikom povratka u Donji Kraljevec vojnici su pucnjavom upozorili narod na svoje prisustvo. Približno u vrijeme odlaska vojnika iz Goričana ubijen je iz puške 19-godišnji Franjo Tisaj, ali nikad se nije saznalo tko ga je i kako ubio. Dolazak mađarske vojske u selo i smrt Franje Tisaja potaknuli su mještane Goričana da 3. studenog osnuju svoju narodnu stražu.

U Dekanovec je vijest o narodnom pokretu u Prelogu stigla već 2. studenog. Potaknuto tim vijestima stanovništvo Dekanovca diglo se u noći od 2. na 3. studenog. Uništena je državna imovina. Žandari su u strahu pobjegli u Čakovec, a žandarmerijska stanica koja je nađena prazna potpuno je demolirana. Zatim su potpuno uništeni stan bilježnika Brennera, općinski  ured i škola. U svim tim događajima sudjelovalo je cijelo selo, a njihovu udarnu grupu činila je skupina naoružanih muškaraca povratnika s fronta.

U Domašincu bio je sličan tok događaja kao i u Dekanovcu. U noći 2./3. studenog mještani su napali kuriju šumara Kovács Jánosa, bilježnika Seregélyes Kálmána te trgovce Lebnovicsa i Sternbergera. Kada su kasnije htjeli napasti  bogatije gospodare oni su se naoružali i rastjerali ih. Tom prilikom ranjeno je iz vatrenog oružja više ljudi, a četvorica su umrla između 4. i 6. studenog od posljedica ranjavanja. Nakon toga se stanje u Domašincu smirilo.

Nedjelja, 3 studeni

U Belici je velika grupa mještana provalila na marof grofa Feštetića i odande odnijela sve što je tamo našla. Osim toga, demoliran je stan općinskog bilježnika Seiwertha. Nakon toga došlo je do smirivanja situacije u mjestu, ali veća grupa Beličanaca otišla je u susjedna mjesta. Grupa bogatijih mještana otišla je slijedećeg dana u Čakovec tražeći zaštitu.

U Donjoj Dubravi napadnut je stan općinskog bilježnika, a u noći od nedjelje na ponedjeljak potpuno je opljačkana trgovina i gostionica trgovca Pollaka. U nedjelju i ponedjeljak žandarmerija, koja je bila prisutna u mjestu, se nije pojavljivala i uopće nije reagirala. To je ohrabrilo mještane pa su u noći od ponedjeljka na utorak napali gostionicu Heimer i trgovinu Eisler. Iz njih su odnijeli sve što se moglo odnijeti, a ostalo su razbili. Te noći pala je i prva žrtva u Donjoj Dubravi. Riječ je o Mari Špoljarić, djevojci iz susjedstva obitelji Eisler, koju je vlasnica trgovine zamolila da odnese k svojoj kući nešto njezine posteljine da bi barem nešto spasila. Tada je žandarmerija počela pucati i Mara je ubijena. Osim Mare ubijeni su i Stjepan Horvat i Stjepan Čižmešija.
U Donjoj Dubravi nisu napadnuti objekti poduzeća Ujlaki-Hirschler i sin.

Donji Kraljevec bio je u težem položaju od većine ostalih međimurskih naselja. Tu  se nalazila jedna od četiri željezničke stanice u Međimurju na pruzi Budimpešta – Trst. Tom prugom sada su putovali vojnici-povratnici sa talijanskog fronta i na željezničkoj stanici znale su se zaustavljati različite jedinice koje su vrijeme dok su stajali koristile za besplatnu opskrbu hranom i pićem. U nedjelju ujutro gostioničar Mechner Ede pobojao se da bi vojnici mogli i njega opljačkati pa je pozvao časnike i obilno ih častio jelom i pićem. Gladni i žedni vojnici tada su provalili u gostionicu i počeli se posluživati onim što su našli. Izgleda da je to bio signal i za mještane koji su se brzo skupili i od Mechnera počeli nositi sve što vojnici nisu uzeli. Navečer je napadnut i drugi krčmar, Fischel Imre, i zgrada općine.

Donji Pustakovec bio je sjedište veleposjeda Szabó Eleka. Te nedjelje, u popodnevnim satima, opljačkane su žitnice i staje tog veleposjeda, pri čemu su se isticali mještani susjednih sela. Manje grupe navraćale su ovamo do utorka 5. studenog.

U Hlapičini je postojao marof  Novi Dvori u kojem se skupljao urod sa prostranih vlastelinskih polja između Mure i Selnice. Te nedjelje izgladnjeli narod Hlapičine i okolnih naselja provalio je u žitnice iz kojih je puna tri dana iznosio i vozio zrnje i još nisu sva spremišta bila ispražnjena. Ne postoje vijesti da je ovdje bilo što uništeno.

U Hodošanu su uništeni mađarski natpisi, grbovi i ostale oznake državne vlasti. U selu nije došlo do pljačke i uništavanja, ali su mještani sudjelovali u pražnjenju žitnica na marofu u Donjen Pustakovcu.

U Jurju u Trnju narod je navalio na prostorije općinskog ureda, iz njih izbacio na ulicu sve što je nađeno i sve to zalio nađenim petrolejem i zapalio. Razbijeni su i svi natpisi na mađarskom jeziku. Provaljeno je i u podrum bilježnika Kisfaludyja kojemu je mnogo vina ispušteno iz bačava. Nakon toga narod je otišao u Donji Pustakovec gdje je sudjelovao u likvidaciji žitarica i stoke na marofu.

Pribislavec je bio središte vlastelinstva grofa Feštetića koje je obuhvaćalo više od 26.000 jutara najbolje zemlje u Međimurju. Te nedjelje popodne počeli su se skupljati mještani Pribislavca i okolnih sela. Prvo su odnijeli sve što su mogli krčmaru Récsai Józsefu. Nakon toga odnijeta je sva roba trgovcu Leitner Adolfu. Kad su vidjeli da nije siromah kakvim se predstavljao provalili su mu i u kuću i odnijeli sve što su mogli. Nakon toga pokretne imovine je oslobođen i Neufeld. Nakon toga više nije trebalo razmišljati što dalje. Na redu je bio grofovski kaštel iznad sela. Iz samog Kaštela i gospodarskih zgrada odnijeto je sve što se moglo odnijeti, a mnogo stvari je i uništeno. Neki autori navode da je iz Kaštela odvezeno oko 80 kola robe.

Ponedjeljak, 4. studeni
Kotoriba je, uz Čakovec, bila najveća željeznička stanica u Međimurju. U vrijeme rata tu je bilo i središte vojničke straže koja je čuvala željezničku prugu. Početkom studenog željeznička stanica i njezina okolica bili su puni vojnika koji su čekali nastavak putovanja prema Mađarskoj, a u međuvremenu su tražili nešto za jelo. Transporti su dolazili jedan za drugim pa je često dolazilo do svađa među vojnicima koje su znale završiti i pucnjavom. Zbog velikog broja vojnika smještenih na kolodvoru i u okolici mještani Kotoribe nisu se usudili pobuniti ili ući u otvoreni sukob s vojnicima.

Početkom studenog iz Mađarske su u Kotoribu stigla tri vagona puna živežnih namirnica za vojnike na fronti u Italiji. Vijest o tome pročula se kasno noću 3. studenog. U noći 3./4. studenog nekoliko je Kotoripčana počelo otvarati vagone u kojima su našli ječmenu kašu u vrećama i vino u bocama. Vijest o tome proširila se Kotoribom pa su mještani pojurili na kolodvor, odnoseći što je tko stigao. Te iste noći, 4. studenog, u 4 sata ujutro iz Murakeresztúra je na nekoliko drezina stigla mađarska vojska, zaustavivši se na groblju. U svanuće su vojnici u mornaričkim uniformama (zloglasni  marineri) došli na željezničku stanicu, postavili oko nje tri mitraljeza i iz njih otvorili vatru na sve strane. U pucnjavi su poginule tri osobe: Stjepan Oršoš (44 god.), Rok Marđetko (62 god.) i Stjepan Matotek (37 god.). Istog dana na smrt strijeljanjem je osuđen Andrija Strmečki (23 god.), a izvršenje kazne bilo je određeno za nedjelju, 10. studenog, poslije večernice.

Takvi i slični istupi dešavali su se i u ostalim naseljima u Međimurju, ali su uglavnom spontano prestali 4. i 5. studenog. Potpuno su iznenadili predstavnike mađarske vlasti, kao i mjesne bogataše i ratne profitere. Tome najbolje govori u prilog činjenica da narodnim masama nigdje nije pružen ozbiljan otpor. Svi su iznenađeno gledali što se dešava. Prvo čime su mađarske vlasti i buržoazija odgovorili na događaje s početka studenog bilo je davanje posebnog naziva pokretu naroda – raubarija.  Znali su da se prvi naziv najlakše proširi i da će ga kasnije biti nemoguće izbrisati.

Zašto je došlo do tog narodnog pokreta?

Na kraju prvog svjetskog rata, nakon četiri i pol godine, ljudima je bilo dosta frontova, rata, gladi i umiranja. Kad su se vojnici konačno vratili kući dočekalo ih je strašno siromaštvo, bijeda i bolesti te sva vlast i bogatstvo nagomilano u rukama onih koji ratne strahote nisu osjetili. To su bila mađarska ili pomađarena gospoda birovi, bilježnici, trgovci, zemljoposjednici i dr. Nije trebalo dugo da plane iskra nacionalnog i socijalnog bunta. Početkom studenog 1918. Međimurci su se spontano pokušali obračunati s onima koji su ih više od pola stoljeća sustavno izrabljivali i pokušali ih pretvoriti u Mađare. Taj bunt je ponegdje prešao dopustive granice i pretvorio se u otvorenu pljačku. Mađari su se iz svih sela povukli u Čakovec gdje su se pokušali konsolidirati kako bi povratili ranije pozicije. Mađari su se u početku primirili i iz još jednog razloga. U tijeku su bile pripreme za potpisivanje vojne konvencije između mađarske vlade i savezničkih antantinih snaga na Balkanu. Kad su iz tijeka priprema za potpisivanje konvencije vidjeli da je Drava određena kao demarkacijska linija i da će Međimurje ostati u Mađarskoj, Mađari su krenuli u brutalni obračun s Međimurcima. Prvi korak u tome bilo je proglašavanje prijekog suda 6. studenog 1918. godine.

Prijeki sud proglasio je 6. studenog 1918. veliki župan Zaladske županije Bosnyák Géza.  Prva vijest o tome objavljena je 7. studenog.
Međutim, represalije u Međimurju počele su već i prije objavljivanja vijesti o štatariumu.
U Pribislavcu su prve represalije počele još 4. ili 5. studenog. Žandari su na molbu prestrašenih građana Pribislavca brzo stigli u Pribislavec i iznenadili jednu grupu koja je pljačkala Kaštel grofa Feštetića. Nakon toga po kućama su pokupili veći broj mještana, ukupno 14, i sve zajedno odveli ih u zatvor u Čakovec gdje su ih mučili. Vratili su se 9. studenog. Tog dana u Pribislavcu je ubijeno desetero ljudi.
U Donju Dubravu je 5. studenog trgovac Hirschler Elek doveo iz Kotoribe 16 mornara da naprave red. Odmah su proglasili prijeki sud. Skupili su po selu 8 ljudi, doveli ih pred zgradu općine i strijeljali. Slijedećeg dana ubijen je i Josip Mikac.
U Donji Pustakovec također je 5. studenog stigao jedan odred mađarske vojske. Oni su u sjenicima našli skrivene dvije djevojčice iz Palinovca i na mjestu ih strijeljali.
U Lopatincu su represalije počele također 5. studenog, a nastavile su se 6. studenog
U Hlapičinu je 8. studenog stigao odred vojske. Oni su po selu pohvatali grupu ljudi koje je natporučnik Tkalecz dao objesiti i postrijeljati. Na taj način ubijeno je šestero ljudi.
U Svetoj Mariji mađarski mornari počeli su zavoditi red i mir 9. studenog i nastavili su s tim poslom slijedeća dva tjedna. Za to vrijeme strijeljano je dvoje ljudi, ali su ostali stanovnici morali trpjeti svakodnevna maltretiranja, premetačine i pljačke.
U Kotoribi je 10. studenog strijeljan Andrija Strmečki. Dva dana kasnije obješeno je troje ljudi. Daljnje krvne osvete u Kotoribi zaustavio je 15. studenog dr. Zalán Gyula iz Donje Dubrave, narodni zastupnik u mađarskom parlamentu.

Teško je bilo i u Nedelišću. Pred Nedelišće je 12. studenog 1918. došla mađarska vojska jačine 400 vojnika, podijelila se u dva odreda po 200 vojnika, opkolila mjesto i počela borbu sa narodnom stražom. Mađarska vojska je nadvladala narodnu stražu čiji su pripadnici pobjegli preko Drave u Varaždin. Stanovništvo se sklonilo u crkvu, ali su Mađari provalili i u crkvi zlostavljali stanovnike oko jedan sat. Nakon toga su pred crkvom objesili četvoricu ljudi, strijeljali dvojicu, a jednog smrtno ranili bajunetom. Nakon toga opljačkali su mnogo kuća, a na četiri mjesta podmetnuli su vatru.

Takve, ili slične, stvari dešavale su se u Međimurju deset dana. Koliko je točno ljudi ubijeno nije danas više moguće utvrditi. Podaci o tome su vrlo različiti. Najmanji broj u izvorima iznosi 50, ali on je premalen. Vinko Žganec nabraja 59 osoba, ali napominje da to nije sve. Rudolf Horvat navodi 58 imena, a Đuro Vilović se zaustavlja na 75 žrtava. Feletar navodi različite podatke – od 62 do 75 žrtava. Zvonimir Bartolić preuzima od Vladimira Kapuna broj od 103 žrtve. Ivan Novak navodi podatak od 180 povješanih u Međimurju, a Vuk Vinaver smatra da se radi o najmanje 280 seljaka. I mađarski podaci su različiti. Govore o najmanje 50 do najviše 173 mrtva.

Dijelovi

Međimurje 1918. – uvod (sadrži popis literature)

Međimurci u Prvom svjetskom ratu

Krvavi međimurski studeni

Prvi pokušaj oslobođenja Međimurja

Pripreme za konačno oslobođenje Međimurja

Oslobođenje Međimurja 24. prosinca 1918.

Zaključak

Damir Horvat
About Damir Horvat (10 Articles)
Diplomirao povijest i geografiju na Sveučilištu u Zagrebu. Rođen je u Kotoribi 1973. godine. Radio je u nekoliko međimurskih osnovnih škola, a od 2001. godine je radio kao učitelj povijesti i geografije u Osnovnoj školi Strahoninec. Glavni su mu interesi bili vojna povijest (posebice mornarica i zrakoplovstvo). Preminuo je iznenada 2012. godine.