Moderni sjevernoirski sukob korjene vuče još iz dvanaestog stoljeća, kada su Englezi svoje kraljevstvo proširili i na Irsku, ali je sukob svoj današnji oblik počeo poprimati 1921. godine, odnosno s krajem Anglo-irskog rata. Tada su vlade Velike Britanije i Irske sklopile sporazum kojim su Irci dobili svoju državu, ali je sjeverni dio irskog otoka, pokrajina Ulster, ostao u sastavu Ujedinjenog kraljevstva. U Ulsteru je većina stanovništva protenstantske vjeroispovijesti, potomci engleskih doseljenika koje su britanska kruna i vlada tokom prethodnih stoljeća sustavno naseljavale na irski otok. U novostvorenoj Sjevernoj Irskoj osnovan je zasebni parlament u kojem su većinu činili protenstanti, nazivani još i unionisti, a koji su svoju unutarnju politiku u velikoj mjeri provodili bez uplitanja centralne vlade u Londonu. Britanska je vlada nakon potpisivanja Anglo-irskog sporazuma irski problem smatrala riješenim i nije previše brinula o sjevernoirskoj unutarnjoj politici i metodama koje su provodile sjevernoirske (protestantske) vlasti.

Tweet

S druge strane postojao je velik broj Iraca katolika koji nisu bili zadovoljni riješenjem koje je nametnuo Anglo-irski sporazum te su odmah započeli borbu za ujedinjenje irskog otoka. Iz te borbe izrodilo se nekoliko paravojnih organizacija od kojih je najpoznatija i najuspješnija Irska republikanska armija (Irish Republican Army – IRA) koja se doduše s godinama raspala na nekoliko frakcija, ali te su frakcije raznim terorističkim akcijama i diverzijama nastavile borbu za irsko ujedinjenje i nezavisnost. Sjevernoirske su vlasti odgovorile represivnim mjerama prema katoličkom stanovništvu te raznim diskriminacijskim zakonima i propisima koji su pogađali sjevernoirske katolike. Osim toga, protenstantske su paravojne organizacije jednakom mjerom uzvraćale na napade koje je provodila IRA pa se nasilje na ulicama Belfasta, Londonderryja i ostalih sjevernoirskih gradova iz godine u godinu pojačavalo.

Nasilje je kulminiralo krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća kada je katoličko stanovništvo počelo sve glasnije zahtjevati jednaka politička i građanska prava, a jačanje nacionalističkih tendencija na obje je strane pridonosilo sve brojnijem stupanju u paravojne organizacije. Osim ekstremnih organizacija postojale su i organizacije koje su nastojale postići promjene mirnim putem i političkim kanalima. Te su organizacije krajem šezdesetih godina pokrenule energičnu kampanju za ljudska prava. Organizirani su brojni marševi i mirni protesti koji su sve češće plijenili pozornost medija putem kojih se također počelo izražavati nezadovoljstvo sjevernoirskim poretkom. Prosvjednici su sve češće, masovnije i glasnije zahtjevali jednakost sjevernoirskih katolika i protestanata, odnosno ukidanje imovinskog cenzusa kod glasanja na lokalnim izborima, ravnopravnost pri zapošljavanju, rješenje stambenog pitanja katoličkog stanovništva te kraj namještanjima izbora.(1) Novost je bila ta što su katolici po prvi puta počeli tražiti svoja prava u sklopu Sjeverne Irske ne inzistirajući pritome na nezavisnosti cijelog irskog otoka, odnosno na priključenju Ulstera Irskoj Republici. Kako su marševi postajali sve masovniji tako su sve češće završavali s nasiljem i vandalizmom. Postali su toliko masovni i opasni za elementarnu sigurnost sjevernoirskih gradova da je britanska vlada u Londonu donijela odluku da se u Sjevernu Irsku pošalje vojska da smiri situaciju. Britanska je vojska nastojala uspostaviti kontrolu metodama koje su podsjećale na akcije gušenja kolonijalnih ustanaka. Uveden je policijski sat i posebno zakonodavstvo, a pretresi kuća i slične akcije postali su normalna stvar.(2) Takve su metode samo pojačavale želju irskog katoličkog stanovništva da se jednom zauvjek oslobode engleske vlasti, a to je opet rezultiralo sve brojnijim stupanjem katolika u paravojne organizacije. No, ni protenstantski ekstremisti nisu mirovali nego su u rujnu 1971. godine, iz straha od mogućih promjena u katoličku korist, osnovali novu i jednu od najmoćnijih protenstantskih paravojnih organizacija, Ulsterski obrambeni savez (Ulster Defence Association).(3)

Sve teža politička i društvena situacija nagnala je miroljubive i osvještene građane da još energičnije počnu zahtjevati promjene, jednakost i pravdu. Najaktivniji među njima, udruženi u pretežno katoličku Sjevernoirsku organizaciju za građanska prava (North Ireland Civil Rights Association), organizirali su u nedjelju 30. siječnja 1972. godine do tada najveći prosvjed u drugom po veličini sjevernoirskom gradu Londonderryju. Povod ovom mirnom, ali ilegalnom prosvjedu, između ostalog bila je i odluka britanske vlade da se sve one za koje se sumnja da su članovi neke od frakcija IRA-e može uhititi i internirati bez istrage i suđenja.(4) Prema jednim procjenama na prosvjedu se okupilo oko 5 000 ljudi dok druge procjene spominju i do 20, odnosno 30 000 prosvjednika. Bilo kako bilo, protestni marš je skrenuo na sebe pozornost medija i javnosti, ali i britanske vlade koja je vojskom i svim raspoloživim policijskim snagama odlučila onemogućiti prosvjed.

Prosvjednici su kanili umarširati na glavni gradski trg Guildhall, ali su britanske vojne jedinice, sastavljene ponajviše od zloglasne Padobranske pukovnije, postavile barikade na prilazima glavnome trgu. Organizatori prosvjeda su zatim odlučili povorku preusmjeriti prema Free Derry Corneru, ali se grupa mlađih prosvjednika izdvojila iz mase i počela bacati kamenje na vojne barikade na što su vojnici uzvratili vodenim topovima, gumenim mecima i suzavcem.(5) Takve su scene bile uobičajene za sjevernoirske prilike pa se atmosfera ispočetka nije činila previše usijanom. No onda je vojno zapovjedništvo dobilo informaciju da se negdje u blizini nalazi snajperist, pripadnik PIRA-e (Provisional IRA), na što je izdalo naredbu da padobranci krenu u akciju s bojevnim mecima.(6)  Situacija se tada otela kontroli. Padobranske postrojbe, navikle prvo pucati pa onda postavljati pitanja, otvorile su vatru na agresivni dio prosvjednika koji su odmah počeli bježati. Prva je žrtva ubijena s leđa u ulici Chamberlain dok je pokušavala pobjeći od britanskih trupa, a adrenalin britanskih padobranaca porastao je do te mjere da su zanemarili zapovjed o prekidu vatre koja je odmah potom izdana.(7) Nasilje je tada eskaliralo i pretvorilo se u pravo krvoproliće. Padobranci su počeli nekontroliralo pucati na civile pa je uskoro još 12 ljudi ubijeno, 12 ih je ranjeno, dvoje je pregaženo s oklopnim vozilima, a stotine prosvjednika je uhićeno. U slijedećim je danima od posljedica ranjavanja preminuo još jedan prosvjednik pa se broj mrtvih popeo na 14. Mnogi od poginulih i ranjenih upucani su dok su pokušavali pomoći prethodno pogođenima te u takvoj situaciji nisu predstavljali nikakvu opasnost za britanske vojnike.(8)

Događaji od 31. siječnja 1972. godine u povijest su ušli pod nazivom Krvava nedjelja (Bloody Sunday), a izazvali su veliko ogorčenje diljem britanskog otočja pa i svijeta. Istraga koja je uslijedila odmah nakon događaja konstatirala je da nitko od poginulih i ranjenih nije bio naoružan, ali da su prosvjednici prvi zapucali te time izazvali reakciju britanske vojske.(9) Zaključke istražne komisije rijetki su katolici smatrali točnim i poštenim pa je odmah uslijedio val nasilja i prosvjeda diljem irskog otoka dok su katoličke organizacije odmah pokrenule kampanju za provedbu nove istrage. U znak protesta vlada Republike Irske povukla je svojeg veleposlanika iz Londona, a irski su građani u veljači 1972. godine za vrijeme prosvjeda zapalili zgradu britanskog veleposlanstva u Dublinu.(10) U narednoj su godini protenstantske i katoličke paravojne organizacije izvele oko 1300 bombaških napada i oko 500 oružanih akcija u kojima je život izgubilo 467 ljudi (321 civil i stotinjak vojnika).(11)

Krvava nedjelja je imala velik utjecaj na irsku kolektivnu svijest i uzrokovala je brojne društvene i političke promjene. Britanska je vlada dva mjeseca kasnije ukinula sjevernoirski parlament, uvela direktnu upravu iz Londona i poslala još tisuće vojnika da uspostave kontrolu na ulicama sjevernoirskih gradova. Događaj je inspirirao brojne umjetnike i kulturne radnike, ali je najviše pogodovao frakcijama Irske republikanske armije i protenstantskim paravojnim organizacijama. Naime, u mjesecima nakon Krvave nedjelje sjevernoirski su katolici sve masovnije pristupali paravojnim organizacijama što je automatski značilo i sve veće militariziranje protenstantskog stanovništva. Velik broj mladih Iraca, i protestanata i katolika, koji do siječnja 1972. nisu pokazivali veće zanimanje za politiku i događaje u Sjevrnoj Irskoj odjednom su postali nacionalno i politički osvješteni dodatno pridonoseći sjevrenoirskom društvenom, političkom, nacionalnom i vjerskom razdoru.

Bilješke

1. Ivan Matić, Irska: zeleni otok, Zagreb, 2003., str. 46.
2. Mirko Bilandžić, Sjeverna Irska između rata i mira, Zagreb, 2005., str. 121.
3. Isto., str. 121.
4. Bloody Sunday, dostupno na: http://www.britannica.com/EBchecked/topic/726532/Bloody-Sunday (07.09.2010.)
5. Bloody Sunday (1972), dostupno na: http://en.wikipedia.org/wiki/Bloody_Sunday_%281972%29 (07.09.2010.)
6. Isto.
7. Isto.
8. Isto.
9. Bloody Sunday, dostupno na: http://www.britannica.com/EBchecked/topic/726532/Bloody-Sunday (07.09.2010.)
10. Mirko Bilandžić, Sjeverna Irska između rata i mira, Zagreb, 2005., str. 122B.
11. Hrvoje Barberić, Suvremeni europski terorizam (III): Irska republikanska armija – IRA, dostupno na: http://www.hrvatski-vojnik.hr/hrvatski-vojnik/1272007/dossier.asp  (08.09.2010.)