Novo:

Križarski ratovi i hodočašća u Svetu Zemlju

 Hodočasnici

Hodočašće je putovanje pojedinca ili kršćanske zajednice prema nekom svetom mjestu udaljenom od mjesta stanovanja. Dio je hodočašća bio vezan uz križarske ratove. Križari su svoje ratne pohode u Svetoj Zemlji zapravo smatrali hodočašćima. Stoga postoji nerazdvojiva i čvrsta veza između križarskih ratova i hodočašća u Svetu Zemlju. U 14. i 15. stoljeću muslimansko stanovništvo nije pravilo nikakve probleme hodočasnicima jer je od njih imalo ekonomsku korist.

Duhovni smisao hodočašća

Smisao hodočašća je bilo pronalaženje duhovnog zadovoljstva u mjestima gdje su se nalazili predmeti štovanja ili moći svetaca. Hodočasnici su na svom putu nastojali napuštati materijalne vrijednosti i okretati se duhovnima. Mase su ljudi na tim putovanjima željele preobraziti duh i tijelo te time ojačati svoju pripadnost kršćanskoj zajednici.

Motivi hodočašća

Dio je ljudi hodočastio radi pobožnosti, neki zbog kazne ili vlastitog osjećaja krivnje, a neki jer su željeli biti pokopani u blizini poznatih svetišta. Putovanja hodočasnika su mogla biti mala – u lokalna svetišta ili velika – najčešće u Jeruzalem, Rim ili Compostelu. Hodočasnike koji su putovali u Svetu Zemlju nazivali su “palmarius”. One koji su išli prema Rimu označavalo se pojmom “romerius”, a hodočasnike u svetište Sv. Jakova u Composteli “pelegrini”.

Prva putovanja u Svetu Zemlju

Prva izvješća o putovanjima hodočasnika u Svetu Zemlju su iz 14. stoljeća. Najčešći cilj hodočasnicima je bio Kristov grob u Jeruzalemu. Najviše izvješća je iz 15. stoljeća, a njihovi autori su najčešće bili iz Francuke, njemačkog i talijanskog prostora. Kao sastavni dio izvješća navode se putopisi koji su bili vrlo zanimljivi pružajući i sliku života ljudi na svim prostorima kuda su hodočasnici prolazili. Uz izvješća postoji i niz drugih izvora koji nas upućuju na vrlo živa hodočašća u Svetu Zemlju. Najpoznatiji su oporuke, pjesme i podaci iz bilježničkih knjiga.

Bratovštine i rituali hodočasnika

U mnogim mjestima su postojale bratovštine hodočasnika, kao i bratovštine na putu ili u mjestu koje su dolzaili hodočasnici. Hodočašća su bila ispunjena ritualom od pripreme, polaska, dobivanja hodočasničkih znakova do dolaska. Postojali su posebni priručnici za put s rječnicima. Tako je još u prvoj polovici 12. stoljeća nastao Codex Calixtinus, čiji je peti dio pružao brojne korisne upute hodočasnicima koji su odlazili u svetište Sv. Jakova u Compostelu.

Pravci kretanja hodočasnika

Do Kristovog se groba u Svetoj Zemlji najčešće išlo mletačkim brodovima koji su polazište imali iz Venecije. Hodočasnici su zapisivali podatke o onim gradovima u kojima su bile luke. Oni su prostore uz istočnu obalu Jadranskog mora nazivali Sklavonija, ne razumijevajući razlike unutar slavenskog prostora. Tek su hodočasnici 16. stoljeća bolje shvatili razlike. Primjerice Englez Harrie Cavendish je napisao da je Dubrovnik u Dalmaciji, a njegov sunarodnjak Richard Guylford spominje da je Dubrovnik u Dalmaciji “koja je pokrajina kraljevine Hrvatske”. On je također napisao da se krajevi kojima su prolazili zovu “Istra, Hrvatska, Sklavonija, Dalmacija, Ilirija” itd.

Hodočasnik Conrad De Grünemberg

Njemački kasnosrednjovjekovni hodočasnik Conrad de Grünemberg je ostavio opise hrvatskih primorskih gradova, ali i crteže Poreča, Zadra, Hvara, Dubrovnika i Korčule. Po njemu je Zadar bio glavni grad Sklavonije, dok je Dubrovnik bio “najvažniji kraljevski grad u kraljevstvu Hrvatske”. On je u Zadru “promatrao misu koja se držala prema slavenskom obredu”. Očito je bilo riječi o glagoljaškoj misi.

Zamjenski hodočasnici iz Zadra

O hodočasnicima iz Zadra govore sačuvani podaci notara iz 14. stoljeća. Zadrani su najčešće hodočastili u Svetu Zemlju, Rim i Sv. Jakov – Compostelu. Išli su i u Asisi, Bari, Monte Gargano, Pesaru, na Sinaj itd. U hodočašća su često išli zamjenski hodočasnici, tj. oporučitelj je mogao ostaviti novac u legat ako sam nije mogao ići. To je bila raširene pojava jer je osobno hodočastio samo svaki peti Zadranin. Hodočasnici su uglavnom bili muškarci, dok je svaki četvrti bila ženskog spola. Takav odnos je razumljiv jer su hodočašća bila vrlo opasna.

Spolna i društvena struktura šibenskih hodočasnika

Podaci istraživanja šibenskih hodočasnika pokazuju da su podjednako bili zastupljeni muškarci i žene. Udovice su više putovale, a žene koje su imale živog bračnog partnera su radije ostavljale oporučni legat odnosno koristile su mogućnost zamjenskih hodočašća. Od 12 šibenskih žena koje su osobno putovale na hodočašća, 8 su bile udovice, dok je od 12 žena koje su koristile zamjenska hodočašća bilo svega 4 udovice.

Na hodočašća su putovali svi društveni slojevi, ali ne u jednakoj mjeri. U Šibenskim hodočašćima su najviše bili zastupljeni građani (cives) ili ostali stanovnici (habitatores) grada jer su imali bolji gospodarski položaj od ljudi naseljenih u okolici. Najzastupljeniji su bili obrtnici i plemići.

Troškovi hodočašća

Iz oporuka se najlakše mogu vidjeti troškovi hodočašća. U najvećem dijelu zamjenskih hodočašća se nije određivao novčani iznos, dok je u nekim slučajevima određen dio imovine namijenjen hodočasnicima. Ipak je vrlo teško utvrditi stvarne troškove puta i plaćanja hodočasnika. Stoga su zanimljiv podatak o putu šibenskog plemića Mihaela Simeonića u Jeruzalem. Njegovi su sinovi 1490. godine dali franjevcu Mihaelu Mikulotiću za hodočašće u Svetu Zemlju 40 dukata i to 12 u gotovini, dok je preostalih 28 dukata Mikulotić založio za crkvu Sv. Križa u Krapnju. Taj podatak govori da je put hodočasnika u Svetu Zemlju stajao 12 dukata.

Zanimljivosti

Sporedni učinci hodočašća – otvaranje gostinjaca i svratišta

Pravci hodočašća su ujedno bili putovi trgovine, stjecanja novih znanja i iskustava, ali i zabave. Hodočasničkim su putovima osim hodočasnika prolazili trgovci, lutalice i vojnici. Takav pluralizam putnika je utjecao na razvoj sporednih učinaka hodočašća. Tako su duž putova otvarani gostinjci i svratišta.

Zadar u opisu milanskog svećenika iz 15. stoljeća

Milanski svećenik Pietro Casola je 1494. godine hodočastio u Jeruzalem. On se jedno vrijeme zadržao u Zadru. Napisao je da je grad “opkoljen zidinama”, te da kaštel koji se nalazio u kutu više liči na tvrđavu. Opisao je katedralu Sv. Anastazije i Stošije. “Sredina katedrala je visoka, a drveni krov je dug i kružno nadsvođen te su na njemu prikazi iz Starog zavjeta.” Taj opis govori da se izgled katedrale nije mijenjao do današnjih dana. Obišao je i franjevački samostan. Zanimljiv je i njegov doživljaj sa relikvijama Sv. Šimuna u istoimenoj crkvi koje on smatra “najljepšim relikvijama koje je ikada vidio, pa bilo to u Rimu ili negdje drugdje”.

Dramatični povratak s hodočašća preko istre 1346. godine

Niccolo de Poggibnosi se 1346. godine vraćao iz Svete Zemlje. Doživio je tešku oluju te je morao pristati u “jednoj slavenskoj luci” te kopnom doputovati do Poreča. Prolazeći kroz brdovite krajeve pao je u ruke razbojnicima koji su ga odveli u gustu šumu. Jedva preživjevši uspio je pobjeći i stići do Poreča i dalje do Venecije.

Belgijanac Lengherand opisuje istarsko i dalmatinsko bilje 1485. godine

Hodočasnik Georges Lenghernand je bilježio toponime prostora kuda je prolazio.  Divio se raznolikosti njemu nepoznatog drveća i bilja. Zabilježio je da je u okolici Poreča bilo lovora, maslina, šipaka, ružmarina, badema i ” drugih stabala koje su donosile plodove”. Oko Korčule su bile velike stijene i brda “na kojima ima mnogo smokava, šipaka, ružmarina, badema i drugog drveća za obilatu i dobru ishranu.” U Hvaru je bilo “ružmarina i drugog raslinja, koje naraste kao žutika” u Belgiji.

Hrvoje Petric
About Hrvoje Petric (90 Articles)
Rođen 1972. u Koprivnici. Završio studij geografije i povijesti u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu zaposlen od 2001. Stručno se usavršavao u Sjedinjenim Američkim Državama, Sloveniji, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj i Izraelu. Doktorirao 2008. u Zagrebu. Sudjelovao na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. Autor je brojnih radova. Za svoj je rad nagrađivan. Predsjednik je Društva za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju. Urednik je znanstvenih časopisa «Ekonomska i ekohistorija» i „Podravina“. Izvodi nastavu na preddiplomskom i diplomskom studiju povijesti iz predmeta: Ekohistorija, Ekonomska historija, Hasburška Monarhija: imperijalna baština te Europske regije i hrvatska povijest ranoga novog vijeka.