Novo:

Razmatranja o istočnim i zapadnim korijenima rimskog carskog kulta

Krajem I. st. pr. Kr. Rim, grad-država koji se ponosio republikanskim uređenjem, preobrazio se u carstvo. Njegovi vladari primali su za života ranije nezamislive počasti, a poslije smrti su oni i članovi njihovih obitelji postajali bogovima. Nepuna dva desetljeća prije uspostave Carstva Rimljani su na pojave te vrste bili reagirali toliko odbojno da je to, kako se zna, završilo smrću inače omiljenog Julija Cezara. Što je sve omogućilo promjene?

I na Istoku i na Zapadu postojali su presedani koji su, miješajući se u uravnoteženom sustavu Augustova principata, doveli do ustanovljivanja službenoga carskog kulta.

Kako je poznato, vladar-bog i kult vladara istočne su provenijencije. Na Istoku su od pojave najstarijih kultura vladari bili božanstva. U Egiptu su faraone tisućama godina smatrali bogovima. Aleksandar je nakon osvajanja Egipta u Amonovu proročištu u oazi Siva bio pozdravljen kao božji sin, čime je stekao auru božanstva prikladnu shvaćanjima svojih novih podanika. Kad je po perzijskom uzoru počeo zahtijevati proskinezu, to je kod njegovih makedonskih pratilaca izazvalo veliko negodovanje, dok je kod domaćeg stanovništva prihvaćeno kao normalno. Kad je nakon Aleksandrova osvajanja domaće vladare zamijenila helenistička dinastija, bilo je prirodno da i novi faraoni budu štovani kao bogovi.

Potpavši pod rimsku vlast helenistički je Istok, naviknut na obožavanje živih vladara, ubrzo počeo iskazivati božanske počasti za života i istaknutim Rimljanima. Cezar je smatran bogom, a za njime i Antonije kao novi Dioniz. I obožavanje Cezara u liku zvijezde, sinkretističko vjerovanje astralne prirode, došlo je, čini se, u Rim s Istoka.

Štovanje vladara-bogova kao jedna od temeljnih sastavnica rimskoga carskog kulta jasno je razlučivo kao doprinos Istoka. No, i na Zapadu nalazimo neke oblike odavanja počasti smrtnicima u kojima se može nazrijeti dio teorijske osnovice carskog kulta. Grci su svojim sugrađanima odavali počasti za pobjede na svetim igrama u Olimpiji, Delfima, Nemeji i na Istmu. Pobjednici su se uz golemo slavlje trijumfalno vraćali kući gdje su im sugrađani podizali i spomenike.

U uskoj rimskoj tradiciji najstarija je divinizacija ona Romulova. Osnivač Rima, prema tradiciji, bio je živ uznesen na nebo i od tada mu se Rimljani mole kao bogu Kvirinu. Ostavljajući po strani legende i tradiciju, o Kvirinu i samoj njegovoj osobi ne zna se mnogo, premda je prije uvođenja trijade Jupiter, Junona, Minerva, uz Jupitera i Marsa bio najcjenjenije božanstvo koje je s njima činilo trijadu vrhovnih bogova.

Dio su rimske teorijske osnovice carskoga kulta i genius i numen. Iz korijena riječi (gen-) vidljivo je da je genij u svezi s početkom pojedinčeva života, no smatralo se da on postoji i prije rođenja i nakon smrti. Genij je božanska srž ljudskoga bića, njegova životna energija, a ujedno i božanski duh zaštitnik koji živi zajedno s čovjekom, koji ga štuje i zaklinje se njime. Ono što je bio genij oca (pater familias) za familiju, u Augustovo doba postat će carev genij za državu.

U republikansko doba numen znači isključivo božansku moć. Kod Varona se poistovjećuje s pojmom imperium koji prvenstveno označava vlast nad nekim, to jest moć, a tek sekundarno njene pojavne oblike poput države. Pojavom Carstva pojam numen počeo se sve češće rabiti u značenju «božanstvo», koje je konačno i prevladalo. Pjesnici augustovskog doba počeli su numen pripisivati ljudima, poglavito carevima. Prvi je od careva numen imao August, a koliko se zna, prvi mu ga je dodijelio Vergilije u Georgikama, (I 30). Kult posvećen carevu numenu postat će službenim kultom.

Znakovit je i odnos Rimljana prema zaslugama za domovinu u rimskoj koncepciji delegirane vlasti. Sam je pojam imperium u različitom opsegu mogao obuhvatiti vrhovno zapovjedništvo nad vojskom, najvišu građansku vlast, kao i određene vjerske funkcije, poput prava uzimanja auspicija. Magistrati cum imperio obnašali su vlast koju su im povjerili senat i narod rimski. Imperij je bio svet, pa je i njegov obnašatelj bio posvećen. Uvreda njega izjednačavala se s uvredom veličine rimskoga naroda. Najviši imperij imao je diktator, a njegovo pravo raspolaganja životom i smrti, njegova svetost i nepovredivost približavali su ga božanstvu.

Pučki tribuni također su bili sveti i nepovredivi. Tribunicia potestas imala je auru svetosti i toliku snagu da su već i antički pisci, poput Tacita, vidjeli u njoj tajnu carske vlasti. Svoju je osobnu auctoritas August isprepleo i gradio upravo na starim republikanskim magistraturama koje su imale auru svetosti. Za čovjeka koji je namjeravao upravljati državom bez vanjskog izgleda diktature od neprocjenjive je vrijednosti bila puna tribunska vlast, dok su mu konzulska i prokonzulska čast davale u ruke imperium.

Trenutak najvećeg približavanja božanstvu bio je trijumf. Tada se pobjednički vojskovođa po svojim oznakama i časti koja mu je ukazivana toliko približavao božanstvu da mu je neprekidno trebalo naglašavati kako je samo običan smrtnik.

Prema Varonovim riječima, korisno je da vrli muževi umišljaju sebi da su rođeni iz krvi bogova, čak i ako to nije točno, jer na taj način ljudsko srce, ojačano vjerom u to nadnaravno podrijetlo, postaje kadro steći više odvažnosti kako bi se usudilo, više snage kako bi djelovalo i više sreće kako bi uspjelo. Ciceron pak tvrdi: «Pristoji se da valjani sluge javnog interesa važe kao da dolaze od bogova, kako rođenjem, tako i zaslugom.» Sula je za svoju zaštitnicu odabrao Venus Felix i nadimak Felix postavio uz svoje ime. Već je on, koji je određeno vrijeme ratovao na Istoku, u neku ruku težio divinizaciji, ali se nije smatrao sam po sebi božanskim. Pompej je štovao Venus Victrix, dok se Cezar pozivao na Venus Genitrix kao praroditeljicu roda Julijevaca od koje je i on vukao podrijetlo, pa bi, prema tome, njegovim žilama tekla božanska krv.

Duša je, u svijesti Rimljana, kad bi se oslobodila tijela postajala božanskom. Kult mrtvih tako je imao mnogo dodirnih točaka s kultom bogova. Zato je i bilo moguće da konzervativni Rimljani u jednom relativno kratkom razdoblju prihvate i deifikaciju vlastitih vladara. Apoteoza je poistovjećena s konsekracijom (consecratio), starim rimskim pojmom posvećivanja, i tako je carski kult već bio pripravljen odnosom Rimljana prema osobama koje su smatrali junacima. Vjerovalo se da su Scipion Afrički, Sula, Pompej i Cezar imali božansku misiju za Rim. Principat se, osim na ideologiji, velikim dijelom temeljio i na mistici. Cezarova je apoteoza omogućila Oktavijanu da kao njegov posinak postane sin božji (divi filius). Osim toga bio je Pater Patriae, Pontifex maximus, Augustus i tribunus plebis. Puk je doista i vjerovao da princeps posjeduje numen koji ga izdiže iznad običnih ljudi, a njegov je genij priključen larima na raskrižjima putova, pa su tako ovi postali augustovski lari (Lares Augusti). Augustov je genij kao genij oca domovine u kućnim kapelama bio štovan kao i genij oca familije (pater familias) u privatnom kultu, dok je na tlu cijeloga Carstva bio dozvoljen i kao javni kult.

Rimljani su se pozivali na bogove, obraćali im se za pomoć ili vukli daleko podrijetlo od njih. Ali ni jednom rimskom konzulu ili diktatoru nije padalo na pamet da se proglasi bogom ili da za sebe traži božanske počasti. Prvi Rimljanin koji je za života primio božanske počasti bio je Tit Kvinkcije Flaminin, koji je, nakon što je poslije drugog makedonskog rata proglasio slobodu grčkih gradova, u jednom od njih bio i diviniziran. Istočnjačka koncepcija teokratskih vladara počela je odlučno prodirati u Rim u Cezarovo doba. Tijekom svojih boravaka na Istoku on se susreo s istočnjačkim poimanjem božanskog suverena. Cezar se vlastitoj divinizaciji počeo svjesno približavati poistovjetivši se s Luperkom, bogom sveopće plodnosti, dok je istodobno Kleopatra postala i Izida i Venera. Njezin je kip po Cezarovu nalogu postavljen u hramu što ga je on dao podići i posvetiti Veneri Roditeljici, začetnici svoga roda. Mada su posebnim senatskim zaključkom 42. pr. Kr. Cezaru priznate božanske počasti, o službenom se kultu može govoriti tek od Augustove vladavine. Naslovi koje je on dobio, Augustus i Pater Patriae, imali su vjerski prizvuk, a imperium i tribunicia potestas omogućavali su mu da u praksi iskaže božanstvenost koju su mu i priznavali. Spontane želje za njegovom divinizacijom koje su se pojavile u narodu brižno je usmjeravao. Na Istoku su ga nakon bitke kod Akcija kipari počeli prikazivati kao boga sa zrakastom krunom ili nakovrčane kose podvezane trakom ukrašenom draguljima. U Egiptu je u božanstvenosti naslijedio Ptolemejeviće, a praksa započeta na Istoku proširila se po Grčkoj gdje je pozdravljan kao «spasilac» i «donosilac dobrih vijesti». Štovanju svoga genija pridružio je štovanje imena Božice Rima (Dea Roma). U zapadnim provincijama nije bilo nikakvih ograničavanja ako se Augustovo ime spominjalo zajedno s Božicom Rima. Iako za područje Italije antički pisci donose proturječne podatke, natpisi nađeni u Puteolima, Pompejima, Asiziju, Prenesti i drugdje potvrđuju da je imao hramove i svećenike još za života. Štovanje princepsa kao božanstva bilo je strogo zabranjeno samo u Rimu, ali je tu, kao i drugdje, bilo dozvoljeno štovanje njegova genija.

Rimski carski kult ukazuje se tako kao mješavina istočnjačke tradicije teokratskih vladara sa zapadnim tradicijama zaslužnih članova zajednice u Grka i Rimljana vjerskim osjećajima Rimljana, rimskom tradicijom i posebno s rimskim republikanskim magistraturama koje su imale auru svetosti. Praktičan rimski duh poznat je po prihvaćanju novina i njihovu prilagođavanju u skladu s vlastitim shvaćanjima. Mada su utjecaji Istoka u znatnijoj mjeri počeli prodirati u Rim tek u doba njegova jačeg angažmana na Istoku, začetke carskoga kulta treba tražiti u Cezarovoj težnji za teokratskom monarhijom. Augustovim proglašenjem za božanstvo nakon smrti (post mortem) carski kult je definitivno uobličen u shemi kakva se, s više ili manje izraženim devijacijama pojedinih vladara, održala do Dioklecijanova dominata.

Vladimir Posavec
About Vladimir Posavec (21 Articles)
Diplomirao je povijest i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 1998. je magistrirao na poslijediplomskom studiju Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Koautor je udžbenika povijesti za prvi i drugi razred gimnazije i šesti razred osnovne škole, povijesnih čitanki i radnih bilježnica za iste razredete, te autor udžbenika za peti, šesti i sedmi razred osnovne škole s pripadajućim radnim bilježnicama. Također je koautor priručnika za nastavnike za sve navedene razrede, te priručnika za polaganje državne mature iz povijesti. Autor je knjige Dalmacija u vrijeme Marcelina i Julija Nepota. Objavio je više znanstvenih priloga, te brojne prikaze i znanstvene recenzije. Suradnik je i redovito objavljuje u časopisu Latina et Graeca.