Novo:

Korejski rat (5) – Sovjetsko gledište

Zastava SSSR-a

Sovjetski Savez je nakon pobjede nad nacističkom Njemačkom u II. svjetskom ratu postao druga vodeća i najjača svjetska sila. Jedinog adekvatnog i ravnopravnog protivnika predstavljale su Sjedinjene Države koje su iz II. svjetskog rata izašle još jače i stabilnije, s mnogo manjim gubicima u ljudstvu i gospodarstvu. Sovjetski Savez podnio je najveće gubitke od saveznika u borbi s Trećim Reichom (7.5 milijuna vojnika i 10 milijuna civilnih žrtava). Velika ratna razaranja opustošila su i uništila privredu u šest od petnaest sovjetskih republika. Sovjeti su tijekom cijelog rata bili nezadovoljni držanjem Zapada zbog neotvaranja novog fronta misleći da se to radi s namjerom da Sovjetski Savez ima što veće žrtve.64 Ruska strana bila je također izrazito nezadovoljna i savezničkom pomoći koju su smatrali nedostatnom i premalom. Prema njihovim podacima saveznička pomoć pokrivala manje od 10%  ratnih troškova.(65)

Strahujući neprestano od vanjske agresije i invazije koje bi uništile vladajući komunistički poredak Sovjeti su nastupali vrlo ekspanzivno i odlučno nastojeći steći što više teritorija kojim bi okružili sam Sovjetski Savez. Nakon sloma Trećeg Reicha nastojali su se posredstvom satelita ili tampon zona zaštiti od moguće nove agresije zapadnih, kapitalističkih sila. Latentni sukob između Istoka i Zapada trajao je od nastanka Sovjetskog Saveza, samo je za vrijeme “Velikog rata” bio prekinut zbog nužnosti i potrebe sinergističke borbe protiv zajedničkog neprijatelja.

Zarobljeni nacistički stijegovi u rukama Crvene armije

Neposredno nakon završetka II. svjetskog rata počele su izbijati stare nesuglasice i suprotnosti među bivšim saveznicima. Neizravna borba odražavala se je u utrci u naoružanju, težnjom za uspostavom što većeg broja satelitskih država i u širenju i propagandi vlastite ideologije. Sovjetski Savez se je nakon “Vojne” osjećao vrlo ugrožen budući da nije imao atomsko oružje čiju su mu moć i djelotvornost pokazali Amerikanci nad japanskim gradovima. Nakon Hirošime (6. 8. 1945.) i Nagasakija (9. 8. 1945.) SSSR je ubrzano radio na stvaranju vlastitog atomskog arsenala.

Godina 1949. bila je ključna za obje hemisfere, to je bila godina trijumfa za Istok. Te godine dolazi do konačne pobijede komunista u Kini, koji postaju čvrsti i lojalni saveznici u prvom periodu Sovjetima do diferencijacija u stavovima nakon Staljinove smrti. Iste godine Sovjeti su proizveli atomsku bombu te su tim činom postigli ravnotežu sila koja će biti ključna za cijelo buduće razdoblje. Za Zapad ta godina predstavljala apokaliptička ostvarenja jer su se ostvarile najgore predodžbe i slutnje. U kapitalističkom svijetu javio se vrlo intenzivan i jak strah od općeg uništenje uslijed sukoba velesila. U vrijeme izbijanja Korejskog rata Staljin (1879.-1953.) je bio na vrhuncu svoje moći i prestiža, bio je nacionalni junak i lider koji je spasio domovinu od njemačkih osvajača. Diljem Rusije milijuni su ga divinizirali i slavili.(66)

Politika Josipa Staljina neposredno prije i u vrijeme izbijanja Korejskog rata bila je vrlo taktična i oprezna.(67) Postupci Staljina upućuje da je i Moskva bila svjesna posljedica mogućeg općeg nuklearnog sukoba te da se nikako nije željelo preuzeti odgovornost za moguću kataklizmu. Sjećanja Staljinovog nasljednika Nikite Hruščova potvrđuju tezu ukazujući na namjeru Staljina da preko Kine kao svoga glavnog eksponenta ostvari hegemoniju komunizma na Istoku. Pritom je Kremlj garantirao Kini potporu u slučaju agresije Zapada na nju samu. To pak nitko nije smatrao vjerojatnim zbog neslućenih i poraznih posljedica po kompletno čovječanstvo. U svojim memoarima Hruščov navodi svoje spoznaje (nisu nužno objektivne i točne jer je Staljin kao osoba bio izrazito nepredvidljiv, nedokučiv i nepovjerljiv)68 : “…za mene je posve nerazumljivo zašto je on to učinio, ali kada se Kim Il Sung  spremao za svoj pohod, Staljin je povukao sve naše savjetnike koji su bili pri sjevernokorejskim divizijama i regimentama i savjetnike koji su služili  kao konzultanti i pomagali armijsku izgradnju….Pitao sam Staljina o tome, ali se on obrecnuo na mene: ““Preopasno je tamo držati naše savjetnike. Mogu biti zarobljeni. Mi ne želimo tamo nikakvih dokaza  da se nas optužuje za sudjelovanje u tom poslu. To je Kim Il Sungova stvar.““…naglo se pojavio Zhou Enlai. Zhou je pitao Staljina da li bi kineske jedinice trebale prijeći na sjevernokorejski teritoriji s ciljem da prepriječe put Amerikancima i Južnokorejancima. Staljin i Zhou vjerovali su da bi ove trupe mogle u potpunosti srediti situaciju. One će odbaciti Amerikance i južnokorejske jedinice i spasiti situaciju od propasti.“(69) Na osnovi tog iskaza može se zaključiti da je sjevernokorejska agresija bila samoinicijativan potez Kim Il Sunga. Također je očito da je lider Sj. Koreje bio podupiran i podržavan neformalno od Sovjeta koji su na Korejskom poluotoku možda željeli vidjeti kakve bi bile reakcije Zapada na agresiju jedne komunističke države na jednu od Zapada podržavanu državu. Željela se je vidjeti reakcija Zapad, njegova spremnost i odlučnost da svaku komunističku agresiju suzbije agresijom. Da li je sukob u Koreji bio proba, test za mnogo veći i teži rat koji bi se vodio u Evropi ostaje otvoreno pitanje.

Amerikanci su suprotno Staljinovom iskazu bili duboko uvjereni da iza cijele invazije stoji Sovjetski Savez. U skladu s tim uvjerenjem je intonirana i izjava državnog tajnika Deana Achesona dana 12. srpnja 1950. kojom je izjavljeno sljedeće: “…prije ovih zapanjujućih sjevernokorejskih pobjeda koje se objašnjavaju njihovim sovjetskim naoružanjem, prvenstveno tenkovima…“.(70)

Staljin i Truman

Staljin je nastojao na javnom planu postići da se Korejski sukob ne gleda kao sukob dvaju blokova nego unutrašnji sukob u kojem će jači i sposobniji pobijediti i ujediniti poluotok. Izjava prvog zamjenika ministra vanjskih poslova Andreja Gromika dana je u tom smjeru: “…Korejci imaju isto pravo da po svojim sopstvenim željama uređuju svoje unutrašnje nacionalne poslove u pitanju ujedinjenja Juga i Severa Koreje u jednu državu, kakvo su pravo imali i kakvim su se koristili Severo-Amerikanci šezdesetih godina prošlog veka, kada su Jug i Sever Amerike ujedinili u jednu nacionalnu državu“.71 Sovjetski Savez polazio je s tog stajališta bijući vrlo dobro svjestan činjenice da je vojska Sjeverne Koreje puno bolje izvježbana, s većim borbenim iskustvom (ratovanje s Japancima) i bolje opremljena te uopće nije sumnjao u pobjedu Kim Il Sunga. Vezivanje Kine uz Sovjetski Savez te sovjetsko posjedovanje atomske bombe koje je objavljeno javnosti 8. 3. 1950.(72) spriječile su agresivne namjere dijela zapadnih istaknutih pojedinaca pogotovo generala MacArthura koji je bio spreman na totalni rat. Sovjetski Savez nije ratu u Koreji pridavao primarno značenje nego je rješavanje tog problema prepustio pro forme Kini. Maova Kina izrasla je u respektabilnu silu i snažnu državu za vrijeme i nakon rata. Uzroke takve politike treba prvenstveno sagledati u proeuropskoj politici Sovjetskog Saveza koji se je ipak više smatrao evropskom nego azijskom državom i čiji su svi temelji privrede, kulture i najveći broj pučanstva bili upravo locirani i vezani uz europski dio. Upravo su taj  stav i shvaćanje doveli do podjele moći komunističkih velesila na euroazijskom prostoru. Sovjetski Savez imao je odlučujuću ulogu u Europi, a Kina dominantnu poziciju u Aziji. Kasnije šezdesetih godina doći će i do konflikta između tih dviju ideoloških saveznica koji će biti potaknuti sve većom emancipacijom i samostalnim razvojem Kine.(73)

 Statistika stradalih u periodu od 1950-1953.

Država

Poginuli

Ranjeni

Nestali

1. Australija 

339

1.161

2. Belgija 

97

355

3. Danska (1)

4. Etiopija 

122

566

5. Filipini 

92

356

 

6. Francuska 

287

1.350

7

7. Grčka 

194

459

8. Indija (2)

9. Italija (3)

10. Južna Afrika

20

16

11. Južna Koreja

138.000

45.0742

24.495

12. Kanada

516

1042

 

13. Kolumbija

146

517

14. Luxembourg

7

21

15. Nizozemska

163

381

16. Norveška (4)

17. Novi Zeland

31

78

18. SAD

33.629

92.134

12.065 (5)

19. Švedska (6)

     

20. Tajland

136

469

 

21. Turska

721

2.111

168

22. Ujedinjeno Kraljevstvo

1.078

2.692

 

23. Sjeverna Koreja i Kina (7)

Svi prikupljeni podaci u ovoj tablici mogu se pronaći na www.korean-war.com
Napomene:
  1. Sudjelovao je samo potpuno opremljen i opskrbljen vojni brod bolnica Jutlandia.
  2. Sudjelovala je vojna bolnica (60 padobranska poljska bolnica).
  3. Samo taljanska vojna bolnica broj  68 (Croce Russa Italiana Ospedale 68).
  4. Angažirana je bila norveška vojna kirurška bolnica (NORMASH).
  5. U tu brojku su uključene 4820 osobe koje se smatraju mrtvim i 7245 zarobljenika rata.
  6. Djelovala je švedska vojna bolnica u Pusanu  u kojoj su tijekom rata djelovala 1124 Šveđana.
  7. Za istočni blok nema pouzdanih podataka jer se još smatraju vojnom tajnom, kineske žrtve se približno procjenjuju na 900 tisuća, a ukupne korejske žrve se kreću između 2 i 3 milijuna stradalih uključujući i civilne žrtve.

Bilješke

64 Painter, 17.
65 isto, 25.
66 Grolier encyclopediacd-rom
67 Zubok/Pleshakov, 66.
68 isto, 75.
69 Bekić, 182.
70 isto
71 Bekić, 166.
72 Kronika, 299.
73 Grolier encyclopediacd-rom

Drazen Klincic
About Drazen Klincic (49 Articles)
Magistar povijesti i inženjer medicinske radiologije. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je upisan postdiplomski studiji, zaposlen u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske u Upravi za zaštitu kulturne baštine, u zvanju višeg stručnog savjetnika.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*