Novo:

Korejski rat (4) – Kinesko stajalište i intervencija

Današnju Narodnu Republiku Kinu proglasio je MaoTse-Tung (1893.-1976.) 1.10.1949. u glavnom gradu Pekingu. Spomenute godine stvorena je nova Kine nakon dugogodišnjeg građanskog rata. U ratu komunističke snage predvođene neospornim vođom kineskih masa Mao Tse-Tungom pobijedile su nacionalistički blok kojeg je predvodio general Chiang Kai-Shek (1887.-1975.). Generalisimus Chiang Kai-Shek je do 1949. godine i predsjednik Republike Kine. Sjedište nacionalističke vlade bilo je u Nankingu. Nacionalisti su bili ogorčeni protivnici komunista i uživali su potporu i pomoć Zapada kojemu je odgovarala rascjepkana i slaba Kina. Poslije II. svjetskog rata tijekom kojeg su komunističke snage znatno ojačale, ponovno su intenzivirane borbe, a 1948. komunisti su ostvarili premoć. Nacionalistička vlada sve je više slabila i postajala sve ovisnijom o zapadnoj pomoći. Tijekom 1948. na 1949. godinu Nankinška vlada rastrgana nejedinstvom, korupcijom i nesposobnošću nije se više mogla djelotvorno odupirati pobjedonosnim komunističkim snagama.

Nakon kapitulacije nacionalisti su se povukli na Tajvan proglasivši Republiku Kinu. Taipei je pritom odlučno inzistirao na stajalištu da je on legitimni i jedini predstavnik cjelovite Kine. Zapad je do 1971. (51) i priznavao Tajvan kao predstavnika cijele Kine, koja je pod komunističkom okupacijom. Za administracije predsjednika Nixona međutim dolazi do zatopljivanja odnosa s Pekingom. Poboljšanje odnosa na relaciji Washington-Peking i priznanje službenog Pekinga kao predstavnika Kine rezultiralo je izbacivanjem Tajvan iz Ujedinjenih naroda što je predstavljalo svojevrstan presedan u povijesti organizacije UN-a. Na njegovo mjesto stupila je Narodna Republika Kina. Od 1949. godine Peking Tajvan tretira samo kao buntovnu, odmetnutu pokrajinu koja će se morati prije ili kasnije vratiti matici zemlji. (52)

Korejski rat koji je predstavljao u užem aspektu lokalni sukob, a prerastao u globalni rat definitivno i jasno podijelio je svijet u dva protivna bloka. Navedeno su uviđali i određeni političari iz tog vremena čije su države nastojale voditi miroljubivu i neutralnu politiku. Izjava jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Edvarda Kardelja podupire tu tvrdnju: “…sukob u Koreji posljedica je hladnog rata i dvaju blokova”. (53)

Kina kao najmnogoljudnija zemlja svijeta i već tada regionalna sila nije mogla nepristrano i neutralno promatrati tijek rata. Uništenje Sjeverne Koreje i približavanje neprijateljski nastrojenog kapitalističkog svijeta s kojim bi u slučaju pobjede Južne Koreje graničila smatrano je opravdano s kineske strane ugrožavanjem državnosti i suvereniteta.

Nova Narodna Republika Kina na čelu s Maom (stekao karizmu u narodu još za vrijeme Dugog marša 1934.-1935.) razvila je specifičan i osebujan sovjetsko-marksistički model upravljanja – maoizam. Kina nije pristupila izgradnji socijalističkog društva putem centralizirane, birokratizirane i industrijalizirane ekonomije kao Sovjeti već je stavila naglasak na seljaštvo koje je činilo dominantan sloj i glavnu snagu zemlje. Do izravnog uključenja Kine u Korejski sukob dolazi u listopadu 1950. godine. Tada je izglasana čuvena “Rezolucija osmorice” koja je omogućila snagama UN-a da prijeđu 38. paralelu i uđu na teritoriji samostalne i suverene države Sjeverne Koreje. To je predstavljalo svojevrstan vid agresije Ujedinjenih naroda na jednu priznatu državu iz razloga što druga vodeća sila u Ujedinjenim narodima Sovjetski Savez nije odobrila taj postupak. (54)

Zapadne sile predvođene Sjedinjenim Državama uspjele su ozakoniti tu važnu rezoluciju koja je dala legitimitet za invaziju Sjeverne Koreje, putem vještog političkog manevra. Dotična rezolucije naime nije bila izglasana u Vijeću sigurnosti niti je stavljena na raspored u samom Vijeću jer su zapadni saveznici znali da bi Sovjeti uložio veto. Zbog toga se je rezolucije izglasala u Generalnoj skupštini u kojoj su Sjedinjene Države i njima naklonjene države imale većinu iako formalno pravno to pitanje nije potpadalo pod nadležnost Generalne skupštine. Rezolucije je odobrena s 47 glasova za, 5  protiv, a 8 glasova je bilo suzdržano uključujući i jugoslavenski glas. (55) Prije donošenja spomenute rezolucije kineski ministar vanjskih poslova Zhou Enlai informirao je 2. 10. 1950. indijskog ambasadora u Pekingu da Kina neće mirno promatrati sukob, ako 38. paralelu osim južnokorejskih prijeđu i snage UN-a. Militaristička, agresivna politika s ciljem potpunog uništenja neprijatelja prevladala je tada pacifističku struju u centrima moći na Zapadu. Blaža opcija je smatrala da je za  pobjedu dovoljno izbaciti sjevernokorejske trupe iz Južne Koreje. Za tu varijantu zalagao se je predsjednik Truman, no budući da je prevlada radikalnija struja sukob s Kinom postao je neizbježan.

U periodu od 14. 10. do 1. 11. 1950. 180 tisuća kineskih dobrovoljaca prešlo je potajno rijeku Yalu koja je predstavljala fizičku i državnu granicu između Sj. Koreje i Kine. (56) Podaci u literaturi koja se bavi Korejskim ratom o brojčanom stanju kineskih dobrovoljaca variraju između 180 i 200 tisuća. Kina je nastojala spasiti komunistički režim u Pjongjangu, ali nije bila spremna na otvoren i izravan sukob već je pomoć svela na razinu dobrovoljačkih odreda koji su u većini slučajeva bili prisilno novačeni. Obavještajna služba Zapada otkrila je do 2. studenog 1950. prisustvo neprijateljskih jedinica koje nisu znale korejski jezik. (57) Činjenica da se Kina uključila u sukob zaprepastila je saveznike i cijeli svijet jer se javila mogućnost sveopćeg rata. O učešću Kine u ratu, čime se sam sukob još više politizirao i zakomplicirao obaviješteno je Vijeće sigurnosti.

Kineski dobrovoljci promijenili su ishod rata svojom brojnošću i boljom prilagodbom zahtjevnom terenu. Posebno snažne i naporne borbe vodile su se na planinsko-brdskim područjima. Na slici su prikazani kineski dobrovoljci.

Kineski dobrovoljci promijenili su ishod rata svojom brojnošću i boljom prilagodbom zahtjevnom terenu. Posebno snažne i naporne borbe vodile su se na planinsko-brdskim područjima. Na slici su prikazani kineski dobrovoljci.

U veljači 1951. Glavna skupština proglasila je komunističku Kinu agresorom i nametnula joj ekonomske sankcije. U studenome 1950. Kinezi su krenuli s jakom ofenzivom te su počeli potiskivati snage UN- a prema jugu. Komunističke snage su oslobodile Pjongjang (5. 12. 1950.) i krenule su dalje prema Južnoj Koreji i ponovno zauzele Seoul  (3. 1. 1951.). (58) Stav Kine u početnoj fazi njenog napredovanja i vojnih uspjeha može se definirati izjavom predstavnika NR Kine u Ujedinjenim narodima generala Wu Xiuzhuana koji je odbio apel trinaest azijskih država upućen Pekingu s molbom da kineske jedinice ne prelaze 38. paralelu izjavivši 16. prosinca 1950. sljedeće: “da bi on (apel) samo olakšao agresivne planove anglo-američkog bloka”. (59)

Kina koju je podupirao Sovjetski Savez obećavši joj vojnu pomoć u slučaju agresije na nju, odlučila se žestoko i odlučno suprotstavti politici širenja kapitalizma na svoje granice. Kina je aktom napada na Sj. Koreju primijenila američku doktrinu “containmenta” odnosno zaprečivanja koju je izvorno osmislio američki diplomat i stručnjak za sovjetska pitanja George Kennan. U skladu s tom strategijom sovjetski ekspanzionizam mogao se spriječiti i zaprečivati samo brzim i efikasnim odgovorima i reakcijama na sovjetske pritiske i probne akcije bez obzira gdje se pojavile u svijetu. Prednost u toj doktrini imala je dakako Europa te strateški i sirovinski bogata područja.

Snage Ujedinjenih naroda odlučile su u veljači 1951. pokrenuti veliki i snažni protuudar, operaciju pod nazivom “Killer” kojom se željelo zaustaviti silovito i brzo napredovanje kineskih jedinica. Protuofenziva je donijela rezultate i komunističke snage postepeno su potiskivane prema sjeveru. Soeul su ponovno oslobodile jedinice Ujedinjenih naroda 14. ožujka 1951.

Karta s prikazom kineske intervencije u proljeće 1951. , koja je promijenila tijek rata

Karta s prikazom kineske intervencije u proljeće 1951. , koja je promijenila tijek rata

U travnju 1951. Kinezi su krenuli s još jednom snažnom ofenzivom, ali snage Ujedinjenih naroda su ih odlučno i učinkovito odbile sjeverno od Soeula. U tom napadu Kinezi su imali najveće žrtve od kada su se vojno angažirali. U operacijama u travnju izgubili su oko sedamdeset tisuća ljudi, a u svibnju pedeset tisuća vojnika.(60) Poslije tih posljednjih velikih i snažnih direktnih sukoba fronta se u svibnju stabilizirala uglavnom oko 38. paralele te tada slijedi poziciono ratovanje bez većih ofenzivnih djelovanja. Takvo stanje potrajalo je sve do mirovnog sporazuma 1953. godine. Kina je Sjevernoj Koreji osim u ljudstvu davala veliku pomoć i u naoružanju i u vojnoj tehnici. U sukobu su sudjelovale uz jednu sjevernokorejsku i dvije kineske oklopne divizije s otprilike 520 tenkova. U Korejskom ratu Kina je postala i značajna zračna sila s oko 1.400 borbenih jedinica, polovica kojih je bila tipa MiG-15, opravdano smatran za najbolji vojni avion tog vremena. Kineski migovi ozbiljno su ugrožavali početnu zračnu superiornost snaga Ujedinjenih naroda. Zrakoplovne snage UN-a sastojale su se u 93 % od američkih jedinica. (61)

Brojčano stanje trupa na ratištu se je s vremenom sve više povećavalo. Sjedinjene Države imale su oko 260 tisuća vojnika lociranih u Koreji. Ostale snage UN-a brojile su oko 35 tisuća. Republika Koreja mobilizirala je 340 tisuća vojnika, a komunističke snage su narasle s 500 tisuća na 865 tisuća. Gubici u ljudstvu bili su veliki, pogotovo za komunističku stranu. Sjedinjene Države imale su 142.530 žrtava od kojih je 33.629 poginulo ili podleglo ranama. Snage Ujedinjenih naroda isključujući SAD od 16.532 stradalih vojnika imale su 3.094 poginulih. Južna Koreja imala je izuzetno veliki broj ratnih žrtava, od 1.312.836 ukupno je poginulo 415.004 osoba (138.000 vojnika), 250 tisuća teško je ranjeno, 200 tisuća je nestalo, a 100 tisuća ljudi postalo je ratni plijen, taoci (preostale žrtve rata su bile lakše ozlijeđeni ili duševno stradali od stresa).(62) Procijenjeni okvirni podaci za stradale iz komunističkog bloka iznose oko dva milijuna žrtava, a među žrtvama rata bio je i sin kineskog vođe Mao Anying koji je kao dobrovoljac poginuo u Koreji.(63) I na sjeveru i na jugu stradalo je oko milijun civila. Upravo po tom tragično velikom broju civilnih žrtava Korejski rat se ubraja među najrazornije i najokrutnije ratove vođene u XX. stoljeću.

Prikaz na karti ključnih elementa Korejskog rata 1. Krajnji doseg sjevernokorejskih snaga do rujna 1951. (perimetar Pusana). 2. Iskrcavanje snaga UN-a kod Inchona. 3. Krajnji doseg koalicijskih snaga. 4. Početna i završna točka operacija (38. paralela).

Prikaz ključnih elementa Korejskog rata 1. Krajnji doseg sjevernokorejskih snaga do rujna 1951. (perimetar Pusana). 2. Iskrcavanje snaga UN-a kod Inchona. 3. Krajnji doseg koalicijskih snaga. 4. Početna i završna točka operacija (38. paralela).

Materijalni gubici isto su bili katastrofalni. Više je stradala ekonomija Sj. Koreje jer se na njenom području duže vodio rat. Uloga Kine u Korejskom ratu je nezaobilazna i od najveće važnosti. Kineski angažman je promijenio tijek rata i dao lekciju za budućnost. Došlo je do spoznaje da u sukobu velikih, ravnopravno jakih sila ne može biti pobjednika već samo drastičnih ljudskih i materijalnih gubitaka koje niti jedna ideologija ne može opravdati niti iskupiti.

Bilješke

51 Kronologija
52 Britannica encyclopedia 2000cd-rom
53 Bekić, 164.
54 Grolier encyclopediacd-rom
55 Bekić, 182.
56 www.korean-war.com, 27.6.2005.
57 isto
58 Grolier encyclopediacd-rom
59 Bekić, 189.
60 www.kimsoft.com, 26.6.2005.
61 isto, 27.6.2005.
62 isto
63 Grolier encyclopedia cd-rom

 

Drazen Klincic
About Drazen Klincic (49 Articles)
Magistar povijesti i inženjer medicinske radiologije. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je upisan postdiplomski studiji, zaposlen u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske u Upravi za zaštitu kulturne baštine, u zvanju višeg stručnog savjetnika.