Novo:

Korejski rat (3) – stajalište i intervencija Ujedinjenih naroda

Odgovor Sjedinjenih Država na događanja u Koreji bio je brz, odlučan i potpuno jasan. Dan nakon napada američka strana optužuje Sjevernu Koreju za agresiju i napominje da će beskompromisno i odlučno podupirati Vijeće sigurnosti da zaustavi to ozbiljno kršenje mira. Sjeverna Koreja nije reagirala na ta upozorenja smatrajući da će sve ostati samo na razini prigovora i opomena. Predsjednik Truman je odlukom od 27. lipnja 1950. kojom daje odobrenje zračnim i pomorskim snagama SAD-a da pruže aktivnu potporu južnokorejskoj vladi poslao jasnu i nedvojbenu poruku Pjongjangu i Moskvi da ta oružana provokacija neće proći bez odlučnog odgovora. Slanje 7. flote u Tajvanski kanal imalo je dvostruku simboliku; zastrašiti Kinu da se ne miješa u korejski sukob i dati otvorenu podršku Južnoj Koreji i Tajvanu. To je bila i potvrda stava Sjedinjenih Država da se neće povući iz tog područja i ostaviti svoje saveznike bez zaštite i potpore.(25)

Shematski prikaz vojnih operacija u Koreji ratne 1950

Shematski prikaz vojnih operacija u Koreji ratne 1950

Vrh Sjedinjenih Država bio je uvjeren da je napad na Republiku Koreju pružio jasan dokaz da je komunizam prešao granicu subverzivnosti i prikrivenosti svojih akcija protiv Zapada. Vjerovalo se da je Moskva krenula otvoreno putem vojne invazije i rata s ciljem pokoravanja slobodnih nacija i upravljanja Azijom iz Kremlja. Jednu od najvećih opasnosti za Sjedinjene Države predstavljalo je mogućeg uključenja Kine u sukob, s time je bilo usko vezano i pitanje neovisnosti Tajvana. Strah od moguće agresije i napada na Tajvan (tada Kine koju priznaje Zapad) vidljiv je u naređenju Sedmoj floti da spriječi mogući napad na otok dok se istovremeno tajvanske, kuomintaške vlasti upozorene da niti u kojem slučaju ne vrše akcije usmjerene prema kontinentu. Sve upute Washingtona bile su s namjerom  limitiranja potencijalno svjetskog sukoba. Nakon teških poraza Južne Koreje kada je već bio očit njezin slom Vijeće sigurnosti je 7. 7. 1950. godine donijelo presudnu rezoluciju kojom je omogućen vojni angažman UN-a u Koreji.(26)

UN je osudio Sjevernu Koreju kao agresora i pozvao članice da djelotvorno pomognu Južnu Koreju, 52 od 59 zemalja podržalo je takav stav. Na osnovi rezolucije koja je Sjevernu Koreju odredila kao napadača pozvane su sve članice UN-a koje žele pomoći Južnoj Koreji da osiguraju vojnu i logističku pomoć. Glavni inicijator i organizator vojne pomoći putem UN-a bile su Sjedinjene Države koje su dobile i pravo da imenuju glavnog zapovjednika udruženih snaga UN-a. Glavni zapovjednik postao je proslavljeni, karizmatični general Douglas MacArthur. Vijeće sigurnosti  dalo je autorizaciju međunarodnim snagama da se bore pod zastavom Ujedinjenih naroda. Spomenuto odobrenje bilo je važan element u uspostavi kolektivne sigurnosti i sinkronog djelovanja većeg djela međunarodne zajednice u prvom velikom zajedničkom djelovanju. Vojne jedinice SAD-a predstavljale su glavnu snagu UN-a u Koreji. Koalicija se je sastojala i od vojnih kontingenata iz Australije, Belgije, Luxembourga, Kanade, Kolumbije, Etiopije, Britanije, Francuske, Filipina, Južne Afrike, Grčke, Turske, Novog Zelanda i Nizozemske, a sanitetske jedinice poslale su Danska, Švedska, Italija i Indija.27

Sovjetski Savez kao navodi Darko Bekić imao je pravo veta u Vijeću sigurnosti, ali nije ga iskoristio jer je bojkotirao rad Vijeća (nije sudjelovao) iz protesta što Narodna Republika Kina nije dobila legitimnu potvrdu i priznanje.28 Washington je 27. 6. 1950. pokušao izravno preko Moskve zaustaviti akcije Kim Il Sunga, ali odgovor sovjetske vlade od 29. 6. 1950. bio je nekooperativan i negativan te je optužio Južnu Koreju da je isprovocirala napad. Istaknuto je također od strane Sovjeta da su mjere Vijeća sigurnost ilegalne. Sovjetske izjave jednostavno su opovrgnute samim činjenicama i naknadnim izvorima, a i postupcima sovjetskih vođa posebice Staljina.

Stav Sjedinjenih Država najbolje se očitava u službenoj izjavi predsjednika Trumana: “Odlučni smo da podupiremo UN u njegovim nastojanjima da se uspostavi mir i sigurnost u Koreji  i da se dade mogućnost da se izabere vlastiti oblik upravljanja i da izbor bude slobodan od stranog uplitanja kao što je istaknuto i u rezoluciji Generalne skupštine 14. studenog  1947. i 12. prosinca 1948….”.29 U političkom vodstvu SAD-a javila se bojazan od komunističkih revolucija i prevrata na cijelom području Dalekog istoka (efekta domina) koje je političko-sigurnosnom pogledu bilo vrlo nestabilno. Moguće ugrožene zemlje bile su: Filipini, Indonezija, Vijetnam, Laos te Tajvan koji je za američku stranu predstavljao elementarno sigurnosno pitanje.30

U skladu s politikom ograničavanja i zadržavanja komunističkih pretenzija Sjedinjene Države su povećale pomoć prozapadnim režimima. Pomoć je u velikoj mjeri pridonosila modernizaciji i gospodarskom preporodu Japana, Južne Koreje i Tajvana. U Japanu su operacije u Koreji potaknule gospodarski rast i proizvodnju s porastom od gotovo dva puta u odnosu na izvještaje iz 1949. godine. Američke snage su se snabdijevale robom proizvedenom u Japanu te je na taj način u japansko gospodarstvo uloženo 4 milijarde dolara. Obilnu pomoć za vrijeme rata i nakon njega dobivala je i Južna Koreja gdje je američki kapital pokrivao čak 80% troškova, a Tajvan je dobivao nešto manje sredstava, ali ipak značajnu količinu sredstava koja je popunjavala 40 %  bruto prihoda.31

U američkim službenim dokumentima koji su bili objavljeni javnosti ukazivalo se na ekonomsku moć i gospodarsku snagu Sjedinjenih Država. U tim dokumentima se navodi da godišnja vrijednost usluga i roba iznosi 270 milijardi dolara što je za 100 milijardi bilo više nego ratne 1939. godine, ističe se da je indeks industrijske proizvodnje 81% viši nego 1939., da 61 milijun ljudi radi u civilnom sektoru, da se proizvodi 11 milijuna čelika više nego 1944. i da je produkcija hrane tri puta veća.32 Zanimljivo je da se američka administracija poziva na ratne godine 1939. i 1944. kada uspoređuje podatke. Statistikom se nastojalo svojim građanima, ali još više suparnicima pokazati enormnu ekonomsku moć Amerike te ukazati na činjenicu da su na svim poljima Sjedinjene Države snažnije nego što su bile pred i za vrijeme II. svjetskog rata. Statistika je bila u funkciji zastrašivanja i demoraliziranja suparnika. Usprkos tim impresivnim podacima protivnički blok nije Sjedinjene Države doživljavao pretjerano opasnim i spremnim na totalni rat. Sam Staljin dobro je procijenio politički vrh SAD-a koji se je bojao globalne konfrontacije rekavši kineskoj strani: “…da nema neposredne prijetnje Kini...”33 i da se “…Sjedinjene Države unatoč svojem ratobornom stavu boje rata…”.34

Poruke službenog Washingtona bile su vrlo pozitivne i opće vrijedne ako se ne posumnja u njihovu iskrenost za što u tom razdoblju nije bilo razloga -“Tražimo svijet gdje će ljudi živjeti u miru i slobodi, s poboljšanjima životnih uvjeta, pod vladama koje su izabrane njihovim slobodnim izborom….Mi za sebe ne tražimo teritorije niti dominaciju nad drugima”. 35

U govoru 1. 9. 1950. godine predsjednik Truman je u osam točaka odredio stav američke vanjske politike:

  1. Vjerujemo u Ujedinjene narode dali smo im zakletvu i nikad je nećemo pogaziti.
  2. Vjerujemo da Korejanci imaju pravo biti slobodni, neovisni i ujedinjeni ako to žele.
  3. Ne želimo da rat u Koreji preraste u opći rat.
  4. Mi se nadamo posebno da se narod Kine neće dati navesti ili biti prisiljen na  borbu protiv UN-a i  protiv američkih ljudi, mi smo uvijek bili i jesmo prijatelji, samo komunistički imperijalizam koji je već počeo komadati Kinu mogao bi profitirati od ulaska Kine u rat.
  5. Mi ne želimo Formozu  niti bilo koji drugi dio Azije za nas, vjerujemo da se budućnost Formoze ili bilo kojeg drugog teritorija oko kojeg postoji  spor ili nesuglasice treba riješiti mirnim putem. Mora se poštivati odluka UN-a, a ne Sjedinjenih Država ili bilo koje druge države. Misija Sedme flote je da drži Formozu izvan sukoba. Naša namjera je mir, a ne osvajanje.
  6. Vjerujemo u slobodu svih zemalja na Dalekom istoku.
  7. Ne vjerujemo u agresivni ili preventivni rat. Takav rat je oružje diktatora,  a ne slobodnih demokratskih država kao što su Sjedinjene Države. Mi se naoružavamo samo za obranu od agresije.
  8. Mi želimo mir i mi ćemo ga postići .Naši ljudi se danas bore za mir u Koreji”.36

Svrha navođenja osam izjava je u prikazu američkih vanjskopolitičkih stavova iz toga vremena u izvornom, službenom obliku. Same tvrdnje mogu objasniti poteze i aktivnosti Sjedinjenih Država kako na vojnom tako i na diplomatskom planu. Citirane izjave imaju konkretnu dobru i plemenitu namjeru u postizanju mira i prava na slobodu ( točka 1., točka 2., točka 5., točka 8.), u ograničavanju rata s naglaskom da se nikako ne da povoda za otvoreni sukob s Kinom što bi rezultiralo razaranjem Dalekog istoka i iscrpilo SAD (točka 3., točka 4. i točka 5.). Točka sedam istaknula je jedno hvalevrijedno, miroljubivo načelo koje dobro definira pojam preventivnog rata, odnosno nametanja volje putem sile jačega.

Na ratnom polju položaj saveznika bio je vrlo težak, a ratna sreća nepredvidljiva i izmjenjiva. Koreja je zemljopisno predstavljala vrlo zahtjevno i teško ratište. Zemlja je većinom brdovito-planinska pogotovo područje Sjeverne Koreje s malobrojnim uskim dolinama u unutrašnjosti i obalnim nizinama koje su rasprostranjenije u Južnoj Koreji. Teren s mnoštvom špilja i jama bio je idealan za partizansko-gerilski tip ratovanja kojeg su primjenjivale korejsko-kineske snage. Taj oblik ratovanja stvarao je veliki napor saveznicima i iscrpljivao je američke jedinice.

Poručnik Baldomero Lopez predvodi iskrcavanje marinaca kod Inchona (15. rujan 1950.)

Poručnik Baldomero Lopez predvodi iskrcavanje marinaca kod Inchona (15. rujan 1950.)

U srpnju 1950. tek pristigle američke jedinice sukobile su se sa sjevernokorejskim snagama. Koalicija nije uspjela zaustaviti jak prodor sjevernokorejske armije usprkos velikim naporima i gubicima. Saveznička komanda bojala se je da se zbog teške vojne situacije u kolovozu 1951. u kojoj su savezničke snage ostale odsječene i izolirane u području oko luke Pusana ne ponovi epizoda s Dunkerquom. Ponavljanje te situacije značajno bi oslabilo prestiž i utjecaj SAD-a u regiji i svijetu, a posljedično bi predstavljalo poraz UN-a. Komunistički napad na perimetar Pusana započeo je silovito žestokim napadima 5. 8. 1950. kada su Amerikanci samo uz krajnje napore održavali frontu. Promjena je nastupila oko 12. 9. 1950. kada su saveznicima pristigla pojačanja u ljudstvu i tehnici, a sjevernokorejski napadi su se iscrpili i oslabili. General MacArthur jedan od najboljih američkih stratega i zapovjednika u XX. stoljeću imao je plan koji je za ostale zapovjednike bio izrazito nepopularan. Plan je predviđao rizičnu i vrlo dvojbenu vojnu operaciju osmišljenu u iskrcavanju/desantu kod luke Inchona. Sumnje su se pokazale neopravdane, a vojnička nadarenost MacArthura još jednom je potvrđena. Plan se je temeljio na činjenici da su glavne sjevernokorejske snage vezane u borbama oko Pusana te da je sjeverni dio nebranjen i da bi upravo u tom području, u zaleđu trebalo napasti neprijatelja i zatvoriti mu linije opskrbe. Meta napada bila je korejska luka Inchon na zapadnoj obali nedaleko od Seoula. Nitko s komunističke strane nije mogao predvidjeti da će tu doći do iskrcavanja jer je more oko Inchona zbog ćudljivih i nepouzdanih morskih  struja i velikih oscilacija zbog plime i oseke smatrano nepovoljnim za bilo kakav tip desantno-amfibijskog napada šireg razmjera. Sam zaljev bio je dodatno prirodno branjen otočićem Wolmi-do na kojem bi u slučaju napada vojne straže spriječile faktor iznenađenja. Iskrcavanje 15. 9. 1950. godine bilo je uspješno i podiglo je borbeni moral i samopouzdanje savezničkih jedinica. Sjevernokorejska strana bila je zatečena i u panici, prijetilo joj je zaokruživanje i uništenje. Snage UN-a iz Inchona krenule su prema južnokorejskoj prijestolnici Seoulu. Osma armija kojom je zapovijedao još jedan sposoban američki general Matthew Ridgway slomila je sjevernokorejski obruč oko Pusana i krenula na sjever. Jedinice Sjeverne Koreje našle su se u strateškom okruženju sa sjevera i juga i počele su povlačenje koje je zbog žurbe i mahnitosti poprimilo oblik frenetičnog bijega. Na dan 1. 10. 1950. sjevernokorejske trupe bile su izbačene iz Južne Koreje i činilo se da saveznike ništa ne može zaustaviti. Agresija i ofenziva Sjeverne Koreje u prvoj fazi rata bile su zaustavljene i  poražene.37

Odlučujuće pitanje koje se je postavilo pred saveznike svodilo se na dvojbu da li prijeći granicu 38. paralelu i progoniti neprijatelja na njegovom teritoriju. Taj čin značio bi izravnu agresiju na Sjevernu Koreju i obrambeni rat bi pretvorio u napadački. Vrhovni zapovjednik UN snaga general MacArthur i neki visoko pozicionirani vojni i civilni krugovi poput ministra mornarice Sjedinjenih Država Francisa Matthewsa bili su za daljnje operacije do konačnog uništenja neprijatelja pa čak i pod prijetnjom kineske intervencije. Ministar Matthews je izjavio: “Sjedinjene Države moraju biti spremne da plate cijenu za održavanje mira u svijetu, pa čak i takvu cijenu kao što je izazivanje novog rata…”.38  Taj militantni stav bio je oprečan politici smanjivanje napetosti i limitiranja sukoba koju je zastupao predsjednika Truman. Ratobornu i napadačku opciju nije spriječilo niti upozorenje visoko pozicioniranog kineskog političara Zhou Enlaia koji je izjavio da: “…kineski narod neće mirno gledati kao imperijalisti objesno osvajaju teritorije njihovih susjeda”.39 Paralela je prijeđena i zauzimanjem Pjogjanga 19. 10. 1950. i napredovanjem sve do rijeke Yalu (granica s Kinom) već do 26. 10. 1950. opasnost od eskalacije sukoba postajala je sve veća.

Brutalnost i devastirajući karakter rata utjecali su na moral i psihu kako civila tako i vojnika. Posebno su stresu i iscrpljenosti bili podložni koalicijski vojnici zbog surovosti uvjeta. Vrlo su bili teški uvjeti za vrijeme izrazito hladnih ratnih zima. Temperatura je padala nekoliko desetaka stupnjeva ispod nule, a sibirski hladni vjetrovi dodatno su otežavali prilike na terenu. Na slici su prikazani američki vojnici s opremom.

Brutalnost i devastirajući karakter rata utjecali su na moral i psihu kako civila tako i vojnika. Posebno su stresu i iscrpljenosti bili podložni koalicijski vojnici zbog surovosti uvjeta. Vrlo su bili teški uvjeti za vrijeme izrazito hladnih ratnih zima. Temperatura je padala nekoliko desetaka stupnjeva ispod nule, a sibirski hladni vjetrovi dodatno su otežavali prilike na terenu. Na slici su prikazani američki vojnici s opremom.

Ideja generala MacArthura o angažiranju 33 tisuće kuomintaških boraca s Tajvana nikako nije prihvaćena i brzo je odbačena kao krajnje nepromišljena  i neodgovorna od strane Bijele kuće.40 Politički vrh SAD-a  nikako nije htio dopustiti bilo kakvo uključenje Tajvana u sukob jer bi to dovelo do neizbježnog krvavog, totalnog  i otvorenog sukoba s Maovom Kinom. Narodna Republika Kina ipak je ušla u rat ne izravno nego slanjem stotina tisuća dobrovoljaca koje su vodili kineski oficiri. Sam položaj Kine u sukobu je nejasan jer ona nije otvoreno objavila rat, a s druge strane dobrovoljački odredi bez potpore Pekinga ne bi imali neki značaj. Sovjetski Savez također je pod svaku cijenu nastojao isključiti na javnom planu svoju umiješanost u sukob, a opet s druge strane ratni materijali i mlazni avioni (pilotirali su uglavnom Kinezi koji nisu bili dobrovoljci već dio kineskih zračnih vojnih snaga) bili su sovjetski proizvodi. Sam Staljin je zabranio sovjetskim pilotima kojih je u manjem broju bilo u akcijama da govore ruski.41 To je bilo na granici apsurda jer sama fizionomija sovjetskih pilota ne bi mogla prikriti njihovo porijeklo.

Zapad je bio svjestan ogromne pomoći Sovjetskog Saveza i Kine režimu  Sjeverne Koreje i činjenice da bez podrške ta dva komunistička diva ne bi niti bilo Korejskog rata. Washington se međutim nije usudio otvoreno napasti osim na diplomatskom nivo Peking, a još manje Moskvu jer je bio svjestan mogućih posljedica. Reakcija Zapada se može protumačiti i na način da se zbog Koreje nije željelo riskirati rat u Evropi čiji je zapadni dio američki kapital počeo izdizati iz pepela.

Odnos predsjednika Trumana i generala MacArthura naknadno se pogoršao kada je nakon ulaska kineskih dobrovoljaca general MacArthur naredio bombardiranje mostova na rijeci Yalu što je predstavljalo neposrednu prijetnju Kini. Kineski angažman kojeg bombardiranje mostova nije zaustavilo ponovno je preokrenuo ratnu sreću. Snage UN-a su odbačene i tijekom oštre zime 1950. na 1951. godinu počele su povlačenje. U jednom trenutku činilo se je da se ponavlja početna faza rata koja je prijetila potpunim uništenjem saveznika. U Hungnamu luci u Sjevernoj Koreji 12. prosinca 1950. godine 123 broda čekala su evakuaciju jedinica Ujedinjenih naroda. Osma armija se je povlačila prema jugu. Na dan 3. 1. 1951. ponovno je od komunističkih snaga zauzet Seoul i činilo se je da je rat ponovno izgubljen. Dva moguća rješenja su se iskristalizirala kao odgovor na pogoršanu situaciju saveznika u Koreji. General MacArthur je bio za opći sukob pa i uz upotrebu nuklearnog oružja smatrajući da niti jedna žrtva nije premala ako se borba vodi za opravdan i pravedan cilj. Predsjednik Truman bio je pak za jačanje snaga u Koreji, zadržavanja i vraćanja pozicija s osnovnim stavom da ljudski rod ne bi preživio širenje rata i da se zbog toga širenje sukoba mora spriječiti i ograničiti pod svaku cijenu.42

U sukobu mudre i ne toliko popularne izvršne vlasti i nadarenog, ali nepromišljenog glavnog zapovjednika prevagnula je opcija razuma i defenzivne koegzistencije. Američki europski saveznici tu su odluku dočekali s odobravanjem pogotovo britanski premijer Clement Atllee koji je uvidio opasnost od totalnog sukoba. Na stranu MacArthura stao je legendarni francuski general Charles de Gaulle koji je rekao: “MacArthur je briljantan ratni vođa čija odvažnost plaši one koji su na njoj profitirali”.43 Uz velike napore koalicija je stabilizirala svoje redove i u proljeće 1951. godine ponovno došla do 38. paralele. Seoul su trupe Ujedinjenih naroda zauzele po drugi i zadnji put 14. ožujka 1951. godine. Vojna aktivna karijera generala MacArthura završila je 11. travnja 1951. kada je razriješen dužnosti, a na njegovo mjesto postavljen je zapovjednik Osme armije general Ridgway. Službena izjava koja je popratila smjenu generala MacArhura može se sažeti u okvire načelne politike za vrijeme predsjednika Trumana. Izjava je naglasila da se general nije slagao s politikom koju je predsjednik smatrao nužnom, pa je predsjednik smatrao neophodnim generala MacArthura osloboditi dužnosti da ne bi bilo dvojbi niti konfuzija oko stvarne namjere i cilja američke politike. Predsjednik je osobno žalio zbog poduzete mjere javno hvaleći MacArthura kao jednog od najvećih zapovjednika, ali s ogradom da je cilj svjetskog mira važniji od bilo koje individue. Izjava je datirana s istim datumom kada je MacArthur smijenjen. Također je naglašeno da s promjenom zapovjedništva neće doći do promjene službene politike: “Mi ćemo se u Koreji i dalje boriti odlučno i snažno da što prije i uspješnije okončamo rat”.44 Vojna politika Washingtona da se ne dopusti niti pobjeda komunista niti širenje sukoba lijepo se iščitava iz izjave vezane uz otpuštanje MacArthura: “Ako komunističke vlasti shvate da nas ne mogu pobijediti u Koreji i da bi bilo ludo, neoprezno i pogrešno širiti neprijateljstva izvan Koreje, onda bi morali prihvatiti da je suludo, besciljno i nesvrsishodno nastavljati rat dalje u Koreji i tada će biti moguće mirno riješenje”.45 Poruku iz izjave da su vrata uvijek otvorena komunistička strana nije prihvatila ozbiljno pretpostavljajući da će s odlaskom tog izvanrednog  taktičara i zapovjednika lako ponovno zadobiti prednost te su u travnju 1951. pokrenuli jednu od najvećih ofenziva. General Ridgway međutim bio je  također sposoban i uspješan zapovjednik te je ofenziva ubrzo nakon početnog uspjeha okončana uz velike ljudske gubitke korejsko-kineske strane.

U naredne dvije godine pozicijskog, rovovskog ratovanja koji je podsjećao na sliku evropskih ratišta iz I. svjetskog rata američka nadmoć u pomorsko-zračnim snagama desetkovala je protivničku živu silu i pozadinu. Godina 1952. donijela je ponovno promjenu u zapovjedništvu snaga Ujedinjenih naroda. Na mjesto generala Ridgwaya koji je postavljen za savezničkog zapovjednika u Evropi postavljen je u travnju general Mark W. Clark. Zbog iscrpljenosti obiju strana u sukobu i nemogućnosti rješenja na bojnom polju obje strane su 1952. godine pojačale diplomatske aktivnosti za konačno okončanje besmislenog razaranja i ubijanja. Uvjeti su bili sljedeći: trenutni prestanak sukoba, poduzimanje mjera da se sukob ponovno ne proširi te prestanak agresije. Ovo posljednje nije definirano od strane koga. Namjera je bila i da se budućnost Koreje riješi mirnim putem. Sukob je nastao oko pitanja ratnih zarobljenika i prebjega. Kina i Sjeverna Koreja nisu htjele odustati od prisilne repatricije strahujući da će se njihovi građani koji su dobrovoljno ili prisilno završili na protivničkoj strani (taoci, prebjezi) ideološki preodgajati i ubacivati kao agenti i petokolonaši na njihove teritorije. Paničan strah od subverzivnih djelatnosti pete kolone i agenata potekao je iz Sovjetskog Saveza koji je neprestano za Staljinove ere vodio boru protiv unutrašnjih neprijatelja. Taj paranoidni i neprestano sumnjičav stav  uspješno je prenesen i čvrsto prihvaćen i u Pekingu i u Pjongjangu.46

Godine 1953. dogodila su se dva povijesno vrlo bitna događaja koji su ubrzali kraj rata. Kronološki drugi događaj imao je svjetsko značenje i trajne posljedice po svijet u drugoj polovici XX. stoljeća. Dana 5. 3. 1953. umro je Josip Staljin neprikosnoveni vođa Sovjetskog Saveza i jedna od najmoćnijih ličnosti tadašnjeg doba.47 Staljinova smrt i nestanak njegove tvrde i isključive politike o neizbježnosti sukoba s kapitalističkim režimima koja se formirala upravo kao posljedica korejskih zbivanja pridonijela je popuštanju u nekim segmentima. Neizvjesnost buduće sovjetske politike prisilila je i Peking na jedan otvoreniji i brži pristup za postizanjem prekida sukoba iako se nisu ostvarili željeni ciljevi na terenu. Kronološki prvi događaj zbio se je u siječnju inauguracijom novog predsjednika Sjedinjenih Država. Dwight Eisenhower preuzeo je vođenje zemlje te historijski važne godine. Nova administracija nikako nije htjela pristati na ukidanje političkog azila za tisuće Korejanaca i Kineza koji su spoznali slobodu i izrazili želju da u njoj žive. Naglašeno je da se ih neće prisilno vraćati. Iz pisma predsjednika Eisenhowera od 7. 6. 1953. predsjedniku Južne Koreje Rheeu po tom pitanju ističe se sljedeće: “Zajedno smo izgubili mnogo života zbog tog principa pa se i sada ne možemo njega odreći”.48 U pismu se je istaknuto također da je cilj Sjedinjenih Država ujedinjenje Koreje, ali samo mirnim putem te da ne bi bilo niti moralo niti pravedno da se nastavlja s ratom koji uključuje razaranja i stradavanja, a koji bi imao za cilj ujedinjenje. Tom porukom se je htjelo i Južnu Koreju potaknuti na shvaćanje da daljini rat nema smisla niti opravdanja te da je nužnost pristupiti pregovorima. Sjedinjene Države su se obavezale da će ekonomski pomoći Južnu Koreju i da se neće odreći svoje uloge zaštitnika Južne Koreje, ali da se isključuje rat kao opcija postizanja ujedinjenja. SAD su također istakle da će aktivo na miroljubiv način raditi na ostvarenju modus vivendia za dvije Koreje. Južna Koreja nije prisustvovala potpisivanju ugovora o primirju, pa je njezina politička volja stavljena u drugi plan radi općeg dobra, a njezinu stranu zastupali su Ujedinjeni narodi. Južna Koreja stavljena je iako ne dobrovoljno u podređen satelitski položaj, a njezin stav nije mogao spriječiti prekid rata jer su velike sile bile iscrpljene te su željele što prije okončati taj mučan i nesretan problem.

Ordeni Sjedinjenih Država za zasluge u Koreji

Ordeni Sjedinjenih Država za zasluge u Koreji

U prikazu djelovanja Ujedinjenih naroda koncentracija je bila na ulozi SAD-a jer su one bile glavni pokretač, organizator i dominanti čimbenik na savezničkoj strani. Sjedinjene Države su bile faktor koji je imao moć odlučivati o ratu i miru dok su preostale članice koalicije imale sporednu ili simboličnu ulogu. Korejski rat je bitno utjecao na razvoj hladnoratovskih odnosa, a  jedna od važnih posljedica bila je utrka u naoružanju i enormno povećavanje budžeta za obranu posebno u Sjedinjenim Državama. U SAD-u  je vojni proračun za vrijeme i ubrzo nakon rata gotovo učetverostručen odnosno povećan s 13 na 50 milijardi dolara.49 Puno opasnija je bila utrka u nuklearnom naoružanju i razvoju još razornijih nuklearnih bombi (termonuklearne, hidrogenske).

Korejski memorijalni centar u Washingtonu (detalj za vrijeme snježne oluje)

Korejski memorijalni centar u Washingtonu (detalj za vrijeme snježne oluje)

Izravna posljedica rata u Koreji je nevjerojatan porast broja nuklearnog oružja u Sjedinjenim Državama. U razdoblju od 1953. do 1960. broj nuklearnih bojnih glava u SAD-u porastao je s 1000 na 16000.50 Svijet je nakon Korejskog rat krenuo u jedno još opasnije i tjeskobnije razdoblje, epohu straha od nuklearnog sukoba.

Bilješke

25 Public Papers of the President Harry S. Truman, January 1 to December 31, 1950., Washington, 1965., str.492.
26 isto, 527.
27 Public Papers of the President of the United States Harry S. Truman, January 1 to  December 31 1950., 542.
28 Bekić, 161.
29 Public Papers of the President of the United States Harry S. Truman, January 1 to  December 31 1950., 527.
30 Public Papers of the President of the United States Harry S. Truman,January 1  to December 31 1951., Washington 1965., 223.-224.
31 Painter, 26.-27.
32 Public Papers of the President of the United States Harry S. Truman, January 1 to December 31 1950., Washigton 1965., 533.
33 Zubok/Pleshakov,  59.
34 isto
35 Public Papers of the President of the United States Harry S. Truman, January 1 to December 31 1950., Washigton 1965., 536.
36 Public Papers of the President of the United States Harry S. Truman, January 1 to  December 31 1950., Washington 1965., 613.
37 www.korean-war.comwww.koreanwar.org, 26.6.2005.
38 Doddoli/Maradei, 85.
39 isto, 84.
40 Doddoli/Maradei, 84.
41 Zubok/Pleshakov, 66.
42 www.korean-war.com, 26.6.2005.
43 Manchester, 631.
44 Public Papers of the President of the United States Harry S. Truman, January 1 to  December 31 1951., Washington 1965., 223.
45 isto
46 Grolier encyclopediacd-rom
47 Kronologija
48 Public Papers of the President of the United States Dwight Eisenhover,January 20 to December  31,1953., 377.-380.
49 Scowen, 114.
50 Painter, 62.

Kompletna bibliografija u posljednjem članku.

Cijeli feljton je u PDF izdanju obljavljen u studenom 2013.

Drazen Klincic
About Drazen Klincic (49 Articles)
Magistar povijesti i inženjer medicinske radiologije. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je upisan postdiplomski studiji, zaposlen u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske u Upravi za zaštitu kulturne baštine, u zvanju višeg stručnog savjetnika.
  • Lukas

    Ovo mi je jako dobro došlo u praktičnom radu za povijest. Bio sam sretan što sam pronašao neku web stranicu o tome a da nije wikipedia i da ima dobru literaturu i lijepo oblikovane rećenice koje sam ja lako mogao još malo promijeniti. Jednom riječju,
    Hvala