Koreja je zemlja od velike strateške i materijalne važnosti za svjetske sile koje su je tijekom prošlosti željele podrediti svojim interesima i potrebama. Problem Koreje kao nestabilne, korumpirane i politički razjedinjene zemlje javlja se sredinom XIX. stoljeća. S opadanjem moći i destabilizacijom Kineskog carstva tijekom 19. stoljeća i stanje u Koreji, kineskom protektoratu se rapidno pogoršava. Porazom carske Kine u opijumskim ratovima (1839.-1842. i 1856.-1860.) sama Koreja uz sve slabiju Kinu postaje primamljiva stranim silama. Mnogobrojne ekonomske koncesije slabile su zemlju i sve je više podređivale strancima. Koncesije su dobivali najviše Japan (rudarske koncesije, gradnja željeznica, telegrafskih linija...), Sjedinjene Države i Rusija, a interes tih zemalja ostao je vrlo prisutan i vidljiv i u XX. stoljeću. Japan je naposljetku u suton dinastije Ching uspio anektirati  Koreju 1910. godine, ali je s porazom 1945. godine nestao i san o velikom japanskom azijskom carstvu.(10)

Tweet

Nakon uspostave dviju korejskih država 1948. godine i nakon odlaska sovjetskih snaga u prosincu 1948. i američkih u lipnju 1949. godine napetosti između dviju različito društveno ustrojenih država rastu.

Sjedinjene Države i Sovjetski Savez su podjelu po 38. paraleli smatrali privremenom misleći da će konačno rješenje biti ujedinjenje poluotoka. Obje velike sile su pritom imale drugačije planove za ujedinjene Koreje. Sovjetski Savez se je nadao da će uz pomoć komunističkog pokreta na sjeveru nakon ujedinjenja komunisti preuzeti vlast nad cijelim poluotokom. Sličan scenarij odvio se u zemljama Istočne Evrope (Poljska, Mađarska, Čehoslovačka). Sjedinjene Države sa svoje strane nisu nikako htjele dopustiti da se ponove ti za njih traumatični događaji iz Europe i bile su odlučne da se ne reprizira kineski poučak potpune vojne pobjede komunista. Nastale podjele na terenu i nemogućnost kompromisa dovele su do pat pozicije koja se je mogla riješiti jedino vojnim sukobom. Vojnom rješenju bio je posebno sklon lider Sjeverne Koreje Kim Il Sung koji je još od 1949. godine  tražio od Staljina odobrenje za invaziju. Staljin je u početku odmah nakon završetka II. svjetskog rata vjerujući još uvijek u mogućnost dogovora sa Zapadom odbacivao takve zahtjeve. Navedenu tezu posebno je naglasio Resis Albert u svojim radovima koji su se bavili kremaljskom politikom.11

Situacija, a posljedično i stav sovjetskog vođe su se promijenili 1950. godine naročito nakon dolaska Kim Il Sunga u Moskvu (travanj 1950.). U travanjskom sastanku odobrena je akcija i obećana je pomoć u opremi i naoružanju.12 Promjena stava sovjetskog vođe može se objasniti iz najmanje dva razloga. Prvi razlog bio je strah da se Južna Koreja ne pretvori u vojnu bazu, bastion Zapada, a drugi da Kim Il Sung ne krene uz podršku Kine samostalno sljedeći primjer Josipa Broza.13 Predsjednik vlade Sovjetskog Saveza Staljin nije htio otvoreno pokazati svoju podršku Kim Il Sungu već je vodio jednu složeniju, zakulisnu pa čak i licemjernu igru kako smatra Vladislav Zubok, igru u kojoj bi Sovjetski Savez imao najviše koristi.14 Ohrabren podrškom iz Moskve Kim Il Sung naredio je napad 25. lipnja 1950. godine na jug smatrajući da je Južna Koreja vojno jako slaba, politički nestabilna i da će uz pomoć pete kolone rat biti dobiven za tri do četiri tjedna.15

Sjevernokorejska agresija započela je vrlo snažno i iznenada kada je uz silovitu artiljerijsku potporu 80 tisuća vojnika sjevernokorejske armije prešlo granicu. Sjevernokorejska snaga bila je vrlo impresivna u odnosu na vojsku Južne Koreje, raspolagala je s deset dobro opremljenih divizija (242 tenka, 211 aviona). Južna Koreja faktički je bila slab i u vojnom smislu siromašan protivnik s osam slabo opremljenih i obučenih divizija, bez tenkovskih jedinica i s tek dvadesetak školskih zrakoplova.16 Reakcije u svijetu na ta događanja bile su vrlo brze pa je već istog dana na zahtjev Sjedinjenih Država sazvana hitna sjednica Vijeća sigurnosti. Vijeće je donijelo zaključak da napad predstavlja agresivan čin i pozvalo je Sjevernu Koreju da odmah prekine s neprijateljstvima.

Južnokorejska strana bila je zatečena napadom i nije učinkovito reagirala. Njene jedinice vrlo brzo su se našle u potpunom rasulu i kaosu: “…vlada Severa sprovodi temeljito smišljenu, plansku i potpunu invaziju Južne Koreje… južnokorejske snage na svim sektorima nalazile su se u potpuno defenzivnom rasporedu… bile su potpuno iznenađene s obzirom da obavještajni izvori nisu pružali nikakvog razloga  za vjerovanje da invazija neposredno pretstoji…“.17

Slabost južnokorejske obrane potvrdila je i komisija Ujedinjenih naroda sastavljena od sedam država (Australije, Kine, El Salvadora, Francuske Indije, Turske i SAD-a) koja je samo jedan dan prije napada 24. 6. 1950. objavila svoj izvještaj. Vršeći inspekcijski nadzor samo na teritoriju južno od 38. paralele komisija je objavila izvještaj u kojem je utvrđeno da su vojne snage Južne Koreje spremne samo na defenzivne akcije, da je prisutan mali broj jedinica na razbacanim položajima duž granice te da nema koncentracije trupa, tenkova, aviona ili teškog naoružanja.18

Poslije invazije komisija je zaključila da je napad bio očit, namjeran, planiran i bez trunke opravdanja kako se navodi u službenim dokumentima američke administracije. Ujedinjeni narodi pokušali su odmah upozorenjima zaustaviti napad pozivajući na mirno rješenje. Sjeverna Koreja zbog brzih početnih pobjeda i zbog podrške Kine i Sovjetskog Saveza nije bila spremna da se odrekne tako naočigled vrlo lake pobjede.

Situaciju je bitno izmijenio jasan stav Sjedinjenih Država i Ujedinjenih naroda da se neće dopustiti uništenje Južne Koreje. Čvrstina i odlučnost američkog stava iznenadili su komunističku stranu. Snage Južne Koreje bile bi uništene da se američka strana nije uključila u sukob. Dan poslije napada predsjednik Truman već je dao dopuštenje zračnim i pomorskim snagama da pomognu južnokorejsku vladu. Prve američke kopnene snage sukobile su se sa Sjevernokorejancima 5. 7. 1950.19 Vrlo brzo potom u listopadu ratna sreća se je u potpunosti promijenila i južnokorejske snage su već bile blizu granice s Kinom. Kim Il Sung je očajnički tražio pomoć Staljina koji mu je odgovorio da je ključ riješena u Pekingu jer da Sovjetski Savez ne može ući u rat globalnih razmjera. Kina je na nagovor i poticaje Staljina ušla u rat, ali ne izravno s regularnom vojskom već putem dobrovoljaca koji su često prisilno novačeni. Kineski angažman u listopadu 1950. ponovno je preokrenuo  ishod, a da se nije dogodio saveznici bi odnijeli pobjedu u Koreji.20

Pojedini sovjetski vođe nisu korejski poraz smatrali važnim za bitne interese Sovjetskog Saveza. U tom pravcu dana je i izjava budućeg prvog čovjeka Sovjetskog Saveza Nikite Hruščova: “Pa što ako padne Kim Il Sung, mi nećemo intervenirati sa svojim trupama. Neka Amerikanci budu naši susjedi na Dalekom istoku”.21 Navedena izjava nije u potpunosti iskrena jer je Sovjetima bilo jako stalo do Dalekog istoka te su samo svojim prividno rezigniranim, indiferentnim stavom htjeli potaknuti Kinu na akciju.

U ožujku (14. 03.) godine 1951. snage UN-a  su ponovno zauzele Seoul i došle su po drugi puta do 38. paralele. Ovaj puta su se snažno utvrdile i napravile jaku obrambenu liniju. Posljednja velika korejsko-kineska ofenziva započela je 22./23. travnja 1951. međutim nakon početnog uspjeha slomljena je doživjevši neuspjeh uz ogromne gubitke. Sjevernokorejskom vojskom zapovijedao je osobno Kim Il Sung. Drugorangirani u zapovjednom lancu bio je načelnik generalštaba Nam Il, a posebno se je isticao Pak Hong Yong. Zapovjednik južnokorejskih jedinica bio je general Paik Sun Yup.22

Sjevernokorejska strana već je 23. lipnja 1951. godine bila spremna na pregovore. Do pregovora nije došlo jer je sovjetska strana (prvenstveno Staljin) namjerno odugovlačila konkretne i kvalitetne pregovore. Sjeverna Koreja trpjela je ogromne štete i velike ljudske gubitke od savezničkog bombardiranja pogotovo u zadnje dvije godine rata kada više nije bilo velikih vojnih kopnenih operacija. Kim Il Sung rekao je Staljinu da što se rat više odugovlači gore su posljedice za Sjevernu Koreju: “neprijatelj koji nema gotovo nikakvih gubitaka, nanosi nam kontinuiranu i strašnu štetu”.23

Kim Il Sung inicijator sukoba bio je sveden u konačnici tek na tragičnu sporednu ulogu u sukob silnih i velikih. Razloge zbog kojih je Staljinu odgovaralo odugovlačenje rata nastojat ćemo objasniti preko kinesko-sovjetskih odnosa u daljnjoj analizi problematike. Južna Koreja također je pretrpjela zastrašujuću devastaciju i veliki broj stradalih.

Ratna šteta na području juga iznosila je za ono vrijeme visoke 3 milijarde dolara, 43% industrije bilo je uništeno, 41 % energetskih postrojenja i 50% rudnika te 1/3 stambenih objekata.24

Podaci za Sjevernu Koreju nisu objavljeni, ali se pretpostavlja da su nekoliko puta veći što samo pojačava dojam o okrutnosti i silovitosti Korejskog rata u kojem su Koreanci podnijeli najveće žrtve. Paradoksalno i na žalost niti jedan od žarišnih problema nije riješen. Sam rat postao je novi, veliki, otežavajući i osjetljiv problem u međukorejskim odnosima i teško breme prošlosti.

Bilješke

10 Grolier encyclopediacd-rom
11 Resis, 25.
12 Zubok/Pleshakov, 62.
13 isto, 65.
14 isto, 69.-70.
15 isto, 55.
16 Baik, 379.
17 Bekić, 163.
18 Public Papers of the President of the United States Harry S. Truman, January 1 to  December 31, 1950., Washington 1965., str.527.
19 Doddoli/Maradei, str. 149.
20 isto, 152.
21 Zubok/Pleshakov,  68.
22 www.korean-war.com, 25.6.2005.
23 Zubok/Pleshakov,  70.
24 Baik, 380.

Kompletna bibliografija u posljednjem članku.

Feljton je u punom obliku objavljen u PDF formatu u studenom 2013.