Fascinantna , vrlo jaka osoba. Nikad prije i nika poslije nije bilo sličnog primjera u glazbenom svijetu, dokle sežu moje spoznaje. Izvrsna pijanistica Clara Schumann. Gospođa Schumann bila je i skladateljica, o čemu se u široj javnosti ne zna mnogo, jer je njen povijesni imidž građen prvenstveno na koncertnom pijanizmu i na braku sa skladateljem Robertom Schumannom. Osim svega, bila je i majka osmero djece. Djece različitih sudbina, ponekad sretnih, ponekad tragičnih.

U ova tri kratka članka vodim Vas u Francusku, Rusiju i Njemačku – glazbom. Glazbenici koje ovom prilikom opisujem su kao i uvijek ljudi kao i svi mi - života punih i iskušenja i uspjeha i ponekad i tužnih životnih okolnosti  no usprkos svemu – trudbenici, radnici, umjetnici, kreatori, stvaratelji - skladatelji izvrsnih umjetničkih djela. Možda u njima ili u njihovoj glazbi možemo pronaći ne samo ljepotu već i štap nadahnuća koji nas može pogurati korak naprijed.

Ispod vjeđa punih teškog, mokrog pijeska, suhe oči – Pustinja. Iza očiju misli trepere kratko i neredovito kao oslabljena baterija. Ispod varenca izmiješanih i šupljih misli, svijest. Svijest o toplom betonskom potpornju na koji mogu sjesti i časak predahnuti. Točan opis moga umora. Možda približan opis i Vašeg  umora?

Dragi čitatelji HPP-a do kraja mjeseca listopada moći ćete čitati sljedeće članke:

Posljednji je vikend prije početka nove školske godine i meni "školarcu" se javljaju bube u želucu. Računajući učenički i sadašnji profesorski staž u školicu ću krenuti po 23. put, ali još uvijek mi se javlja neka lagana trema pred novim početkom.

Atmosfera povijesnih japanskih igranih filmova koju čini spoj prepoznatljive scenografije, zvuka japanskoga jezika te glazbe filma, pored naravno samog sadržaja, me uvijek posebno privlačila. Prisjećam se nekolicine takvih filmova prikazivanih na našoj državnoj televiziji, koje sam gledala prije puno godina. U ovom članku osvrnut ću se na jedan izbor japanskih filmova za koje je veliki japanski skladatelj Tōru Takemitsu (1930-1996) napisao glazbu.

Šostakovič na fotografiji sa kolegom britanskim skladateljem Brittenom. Naročito je zanimljiv popis nagrada koje je Šostakovič primio za svoj rad, kada se uzme u obzir napadanje njegovog stvaralaštva i zabrane izvođenja njegovih djela : Heroj socijalističkog rada (1966), Red Lenjina (tri puta), Red Oktobarske revolucije (jednom), Red Crvene zastave rada (jednom), Red prijateljstva naroda (1972), Narodni umjetnik SSSR (1954), Lenjinova nagrada (1958), Državna Staljinova nagrada za umjetnosti (čak 11 – jedanaest puta!).

Ponekad se zateknem u raspoloženju za gledanje nekog starog, kostimiranog, crno-bijelog filma koji djeluje poput prisjećanja bakinih kolača – toplo, nostalgično. Filmska glazba je vrlo široka i lijepa tema za sebe, i samo ću spomenuti da je vrlo zanimljivo kako pod filmskom glazbom puno toga progutamo što bez filma u koncertnoj dvorani ne bismo, no o tome više kada budem pisala o filmskoj glazbi. U ovom članku, i u naredna dva člnaka, kratko ću se osvrnuti na zasluženo vrlo popularna i lijepa djela iz klasične glazbe, koja su dobila svoje mjesto u filmovima.

Karol Szymanowski (1882-1937), veliki poljski skladatelj skladao je, kako je jedan dirigent opisao: ‚(...)glazbu izvanredno oživljenu, punu predivnih boja (...)’.

Naročito mi je zadovoljstvo iz perspektive mojih dugih radnih dana i majčinskih napora i radosti u mašti stvoriti sliku i zvuk opuštajućeg izleta. Vjerojatno i nadolazeće ljeto tome doprinosi, a i sugestija jednog kolege da bi rado o tome čitao u mojoj kolumni.