Središte Jalžabeta još i danas krasi skladni jednokatni barokni dvorac koji je 1744. godine podigla Helena Rosalia Somogy – Bedeković, zajedno sa svojim trećim suprugom Baltazarom Bedekovićem. Dvorac ipak nije doživio sudbinu većine plemićkih dobara u Hrvatskoj – od potpunog uništenja i propadanja, spasila ga odluka tadašnjih vlasti da se adaptira za potrebe doma za starije i nemoćne. Perivoj oko dvorca je devastiran, najveću znamenitost predstavlja preko 450 godina stara platana. U njemu se rodio poznati hrvatski političar Koloman pl. Bedeković Komorski.

Tweet

Podrijetlo obitelji Bedeković Komorski

Podrijetlo obitelji Bedeković seže u daleku prošlost. To je bila stara hrvatska plemićka obitelj koja se spominje već od sredine 13. stoljeća. Sjedište im je bilo u Bedekovčini, naselju u Hrvatskom zagorju, u dolini rijeke Krapine. Prvi poznatiji Bedeković bio je Nikola koji je priznanje plemstva i posjed stekao darovnicom kralja Bele IV. 1267. godine. Pridjev Komorski (ili de Komor) se javlja zbog Komora, starog naziva za Bedekovčinu, a tim se prezimenom obitelj služila do početka 16. stoljeća. Po pretku Benediktu, zvanom Bedek, prozvali su se Bedekovići čime su dali ime današnjoj Bedekovčini. Članovi obitelji su obavljali razne visoke dužnosti u Županiji Varaždinskoj. Iz varaždinske grane Bedekovića kojoj je pripadao i Koloman, bio je hrvatski podban Baltazar Bedeković čija je supruga Helena Rozalija Somogy u miraz donijela imanja Jalžabet, Gotalovec, Granje, Martijanec. Bili su i vlasnici imanja Szent Marton u Mađarskoj. Zajedno s njom je 1744. godine u Jalžabetu sagradio dvorac i župnu crkvu Svete Elizabete. Jalžabet je ostao u posjedu Bedekovića do kraja 19. stoljeća.

Kolomanova mladost

Koloman Bedeković Komorski rodio se 13. listopada 1818. u obiteljskom dvorcu u Jalžabetu. Osim Kolomana, imali su kći Mariju. Školovanje je započeo u Varaždinu, a pravo je studirao u Nagykaniszy, Györu i Pećuhu. Boravak u Mađarskoj za vrijeme školovanja imao je utjecaj na njegovu kasniju političku orijentiranost jer po povratku u Hrvatsku ne surađuje sa političarima ilirskog svjetonazora. 1839. počinje obavljati više političkih dužnosti: postaje podbilježnik Županije varaždinske te prisjednik Sudbenog stola u Zagrebu. Istovremeno je radio u Kraljevskom ugarskom dvorskom vijeću i kancelariji u Beču. Kao konzervativni političar i protivnik ilirizma 1845. godine postaje zastupnik Županije zagrebačke u Saboru. Za vrijeme revolucionarnih zbivanja u Monarhiji 1848-1849. i Hrvatsko-mađarskog rata, Koloman napušta Hrvatsku i odlazi u političku emigraciju u Beč. Seljaci su podržali Jelačićevu vojsku kada je krenula u rat protiv Mađara, a istovremeno su počinili štete na posjedu promađarski orijentiranih Bedekovića. Nakon završetka revolucije, Koloman se vratio u Hrvatsku, no za vrijeme Bachovog apsolutizma se nije bavio politikom.

Veliki župan i ministar

Nakon Bachova pada i obnove ustavnog stanja 1860. godine, Koloman se ponovo politički aktivirao. Postao je član Banske konferencije te je izabran za podžupana Županije varaždinske. Godine 1861. bio je izabran za zastupnika Varaždina i Varaždinskih Toplica u Hrvatskom saboru gdje se pridružuje Unionističkoj stranci. U Saboru je održao nekoliko zapaženih govora u kojima se pokazao kao pristaša saveza s Mađarskom, no i kao rodoljub. Sufinancirao je utemeljenje Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva u Zagrebu, Matice hrvatske, Kazališnog odbora, Hrvatskog glazbenog zavoda, Književnog društva Svetog Jeronima u Zagrebu. Koloman Bedeković je 1864. g. sudjelovao u organizaciji Prve hrvatsko-slavonsko-dalmatinske Gospodarske izložbe u Zagrebu. Iako mu je glavna pažnja bila na politici, kao jedan od imućnijih posjednika, morao je brinuti i o vlastitim posjedima, posebno nakon smrti oca Miroslava. U Varaždinu je posjedovao prekrasnu historicističku vilu Bedeković. Kupio ju je 1847. godine te temeljito preuredio. Vila je preoblikovana i proširena, a Bedeković joj je dao svoj pečat ukrasivši je svojim monogramom. Prije smrti je prodao imanje Gornju Bedekovčinu koje mu je poklonila sestra Marija. 1865. g. Koloman sa svojim partnerima osniva društvo za iskopavanje ugljena i drugih ruda u kotarima Ivanec i Zlatar. Koloman se angažirao i na projektu izgradnje Zagorske pruge koja je trebala spojiti Čakovec sa Varaždinom i dalje prema Lepoglavi do Zaprešića. Isto je bio član odbora koji je trebao odlučiti o trasiranju željezničke pruge prema moru. Pitanje je bilo hoće li pruga završiti u Rijeci ili Senju. Prevladala je prva opcija. U lipnju 1867. godine novi ban je postao barun Levin Rauch, veleposjednik iz Martijanca i vođa unionista u Saboru. Po njegovoj preporuci, Koloman Bedeković je imenovan županom Županije Varaždinske.

Blisko surađujući sa prijateljem banom Levinom Rauchom, Koloman Bedeković je postao član regnikolarne deputacije u pregovorima s Ugarskom 1868. Bedeković je bio među najaktivnijim članovima Odbora. Smatrao je da sve zlo dolazi od Austrije i da se Hrvatska mora povezati sa Ugarskom. Zbog zasluga za sklapanju Nagodbe, iste godine postaje prvi hrvatski ministar u zajedničkoj Vladi. Kolomanov zadatak bio je zastupati hrvatske interese u Budimpešti, posebno u zajedničkim poslovima: financijama i vanjskim poslovima. Iako je hrvatski narod osuđivao Nagodbu, Koloman je i dalje smatrao da je ona povoljna za Hrvatsku jer je jamčila teritorijalnu cjelovitost Trojedne Kraljevine, hrvatski jezik i grb, a Hrvatska je zadržala unutarnju autonomiju.

382 dana na banskoj stolici

1871. godine ban Levin Rauch morao je dati ostavku zbog korupcijske afere oko isušivanja Lonjskog polja. Za novog hrvatskog bana imenovan je 26.1.1871. Koloman pl. Bedeković Komorski. Zamjenik mu je bio Mirko Šuhaj. U svibnju 1871. raspisani su izbori za 64 zastupnika Hrvatskog sabora. Za razliku od svog prethodnika, Koloman je dozvolio slobodu izbora pa je Narodna stranka osvojila 51 mandat, a Unionistička stranka jedva 13. Novi ban se nadao pomirenju narodnjaka i unionista te se aktivno uključio u razgovore dviju stranaka. Kao ban, Koloman je zahtijevao da se dio Vojne krajine, Đurđevačka i Križevačka pukovnija, razvojače i pripoje Hrvatskoj. To mu je pošlo za rukom pa se po prvi puta od osmanlijskih osvajanja to područje našlo u civilnoj Hrvatskoj. Od nekadašnjih je pukovnija nastala Bjelovarska županija. Za župana novostvorene Županije imenovan je pjesnik Ivan Trnski. Hrvatskoj su tada pripojen još i gradovi: Senj, Bjelovar, Sisak i Ivanić. Narodna stranka i njeni pristaše bili su sve glasniji oko revizije Hrvatsko-ugarske nagodbe. Car je nekoliko puta odgađao sazivanje Sabora što je potaknulo Narodnu stranku na proglašenje “Rujanskog manifesta”. U tom dokumentu narodnjaci drže da “se nagodba ne može smatrati pravovaljanom“, jer je sklopljena “bez sudjelovanja većega dijela našega naroda“. U jeku prepirki oko Nagodbe, izbila je na području Ogulinske pukovnije Rakovička buna predvođena pravašem Eugenom Kvaternikom. Oni su osnovali Privremenu narodnu hrvatsku vladu s ciljem oslobođenja od “Švapsko-Mađarskog gospodstva“. Pobuna je ugušena uz više izginulih, a posljedice bune bile su velike. Ante Starčević bio je zatvoren, a Stranci prava je zabranjeno djelovanje. Iste godine organizirana je prva Opća učiteljska skupština u Zagrebu. Prisutni su zahtijevali modernizaciju školstva i prestanak crkvenog nadzora nad školama. Ban Koloman Bedeković donirao je novac za osnivanje Pedagogijsko-književnog zbora. Pomogao je izgradnju kazališta u Varaždinu upisavši dionice. 15. siječnja 1872. konačno se sastao Sabor, za predsjednika je bio izabran Ivan Mažuranić. Na početku zasjedanja ban Bedeković pročitao je kraljevo pismo o raspuštanju Sabora. Kralj je kao razlog naveo Rujanski manifest jer “Izjava većine nar. zastupnika, objelodanjena 20. rujna 1871., pobudila je u Nama žalosno uvjerenje, da se (…) od toga sabora nije nadati uspješnomu djelovanju“. Koloman Bedeković i njegov zamjenik Mirko Šuhaj su, zbog neslaganja s raspuštanjem državnog sabora, 12.2.1872. podnijeli ostavku. Banski namjesnik je postao Antun Vakanović. Kralj je Kolomanu, zbog velikih zasluga za vrijeme kad je bio ban, dodijelio red željezne krune prvog razreda.

Završetak karijere

Nakon kraćeg vremena, Koloman Bedeković ponovo zauzima mjesto hrvatskog ministra u zajedničkoj Vladi u Budimpešti. Prisegu je položio 8. ožujka 1876. godine pred kraljem. Sljedeće godine, Sabor javlja Kolomanu Bedekoviću da je izabran za zastupnika u zajedničkom Hrvatsko–ugarskom parlamentu. Kao ministar se i dalje zauzimao za hrvatske probleme pa je 1881. pomogao da je cijela Vojna krajina priključena Hrvatskoj čime je ostvarena višestoljetna težnja Hrvata. Zbog neslaganja sa postavljanjem dvojnih grbova u Hrvatskoj 1883. g., čime je kršena Nagodba, privremeno je odstupio s dužnosti. Zbog neslaganja sa postavljanjem dvojnih grbova u Hrvatskoj 1883. g., čime je kršena Nagodba, privremeno je odstupio s dužnosti ministra. Nakon što su izbili seljački nemiri u Podravini i Zagorju, Koloman je sudjelovao u smirivanju stanja. 1884. doživio je poraz na izborima za varaždinskog zastupnika, no u Sabor je ipak ušao kao zastupnik koprivničkog i ogulinskog kotara. Godine 1887. izabran je za predsjednika Hrvatskog sabora. Koloman pl. Bedeković Komorski umro je 10. kolovoza 1889. g. u austrijskom gradiću Hinterbrühlu kod Beča. Sprovod je bio veličanstven. O tome je pisao učitelj Vrabelj: „ Dne 10. kolovoza bijaše sprovod blagopokojnog preuzvišenog gos. ministra Kolomana Bedekovića, koji je umro u … te se dao sahraniti na groblju u svoju krasnu grobnicu, uz mile svoje roditelje u Jalžabeti. Sprovodu je prisustvovao presvietli gosp. biskup Franjo Gašaparić uz mnogobrojno častno sveštenstvo, preuzviše gos. ban Grof K.(huen) Hed.(ervary) ministri iz Budim-Pešte; veliki župan županije Varaždinske, mnogo vlastele. Sprovoda takova nebijaše nikada u ovom mjestu, niti će ga valjda biti. Pokoj mu!“ Koloman je cijeli život posvetio politici i nikada se nije oženio. Poslije smrti, sva je imanja naslijedila njegova sestra Marija, udana Kušević.