Novo:

Knjiga o Hitleru

S vremena na vrijeme volim ponešto pročitati o razdoblju Drugog svjetskog rata, iako mi to nije primarni interes. Ponajviše sam literaturu na tu temu čitao u osnovnoj i srednjoj školi, kad me fascinirala dinamika ratovanja po cijelome globusu. Tu i tamo, proučavao sam i pojedine biografije državnika i časnika na različitim stranama, a dojmile su me, kao valjda i druge čitatelje, osobe Hitlera, Rommela, Guderiana, Göringa, Goebellsa, Churchilla, Staljina, Žukova, Montgomeryja, De Gaullea, Pattona itd. Knjige o posljednjem svjetskom ratu nekako su kod mene uvijek među zadnjima na listi prioriteta, valjda zato što vjerujem da osnovne informacije o njemu dobro poznajem i da više ništa spektakularno novo neću pročitati. Drugi svjetski rat tako mi dođe kao neka vrsta hobija, poput čitanja beletristike.

Ali, u zadnje vrijeme dobijao sam nešto jače poticaje na ovu temu, djelomično potrebne i za izvođenje nastave povijesti. Prvo sam gledao zanimljivi film “Konačni pad”, koji me na jedan način duboko zaintrigrirao, a ovo ljeto posjetio sam Normandiju i cijeli niz (desetine njih!) muzeja koji govore o akcijama za oslobođenje Europe. Prošetao sam stvarnim položajima vojski i grobljima različitih nacija, a tu su vrlo brojni ukopi Amerikanaca, Engleza, Kanađana, Francuza, Poljaka i napose Nijemaca. Samo u Normandiji oko 100 000 grobova! Osjećao sam pravu nelagodu kad sam ušao u vodu na plaži Omaha i pogledao prema bivšim njemačkim položajima. Dojmovi su još sad jaki. Zato nije čudo da sam po povratku kući pročitao dosta literature o Danu D, ali i da sam s osobitim zanimanjem savladao knjigu, koju ću danas opisati.

Knjiga o Hitleru pomalo je neobično djelo, a čini se da baš zbog toga i dobijamo neke nove informacije, o kojima ranije nismo čuli. Naime, pisci ovoga rada su agenti NKVD-a, a čitatelj jedan jedini-Staljin osobno. Ruskog diktatora, koji je netom pobijedio u ratu očito je fascinirala ličnost Hitlera. Po jednoj strani radilo se o smrtnom neprijatelju boljševizma, a po drugom o osobi od koje se moglo učiti i čiju se određenu praksu moglo preuzeti za vlastiti način vladanja. Međutim, ono što je Staljina najviše brinulo bila su relativno proturječna izvješća o Hitlerovom samoubojstvu, pa se osobito zanimao za rekonstrukciju svakog detalja Hitlerovog života u vrijeme bitke za Berlin. Kako je njemačka arhiva bila spaljena, pa i samo Hitlerovo tijelo, a zadnji Hitlerovi sastanci često nisu ni zapisivani, bilo je potrebno nadomjestiti pisane tragove usmenim svjedočenjima. Tako je ova knjiga ustvari napisana na temelju svjedočenja dvojice Hitlerovih najbližih suradnika, osobnog ađutanta Otta Günschea i sobara Heinza Lingea, koji su Hitlera osobno poznavali još od 1935. Njih su ispitivali četiri godine zaredom, a pritom su često primjenjivali mučenje, čak i fizičko. Već ova neugodna činjenica trebala bi čitatelju dati poseban osjećaj za izvještaj, kao što moramo uvijek uvažavati i tko su “pisci” ovoga djela. Određena hladnoća izvještaja proizlazi baš iz činjenice da su agenti NKVD-a hladni sami po sebi, prestrašeni od Staljina, ali i nedovoljno pismeni da bi napisali vrhunsku knjigu. No, zanimljivo je po drugoj strani promatrati kako su iskazi nevjerovatno istiniti, jer kad su ih mogli provjeravati u službenim dokumentima, postalo je jasno da su ne samo događaji, već i sami dijelovi rečenica u usmenim iskazima vjerno prenijeti. Također, knjiga je neobično uzbudljiva, jer brojni detalji iz Hitlerove svakodnevice ipak daju cijeloj radnji određenu ljudskost i dramatičnost, na kakvu smo navikli u književnim radovima. Zbog toga je ovu knjigu, bez obzira na njezin obim, lako i zanimljivo čitati.

Čitajući Knjigu o Hitleru, uz malo razmišljanja, dobit ćete jasnu predodžbu kako je Hitler vodio rat. Gotovo da sam se na trenutak uživljavao u njega osobno, jer sam na stolu raširio detaljne zemljovide bitaka Drugog svjetskog rata i točno pratio zapisnike strateških sastanka, koji su bili glavna Hitlerova aktivnost nakon početka Barbarosse. Usput, gledajući zemljovide puno sam toga i dodatno naučio.

Čini mi se da se sva Hitlerova taktika ratovanja sastojala u provođenju odlučne volje i u improvizaciji. Strategija je bila manje bitna, a često su akcije njemačke vojske bile smušene i bezglave, bez obzira na svu efikasnost Blitzkriega. Njemačka je napadala neku zemlju, a da nije imala jasno razrađene ciljeve što hoće s tim postići. Tako je i nastala država Vichy skoro preko noći, dok je napad na Englesku bio vrlo loše organiziran, počevši još od Dunkerquea. Njemačka je gubila vrijeme na različitim stranama svijeta-u Skandinaviji, Sjevernoj Africi, na Balkanu i Sredozemlju, a da ni često ni sam Hitler nije znao zašto. Napad na Rusiju počeo je s nekim neodređenim ciljem dosizanja Urala u par mjeseci, pa će se vidjeti, hoće li i tamo nastati neki “Vichy”, iako je i prosječnom časniku valjda bilo jasno da je nemoguće od 22. lipnja do zime postići takav uspjeh. Pravi ciljevi ofenziva na istoku 1941. i 1942. definirani su tek ujesen. To su bili Moskva, pa Staljingrad, a u međuvremenu su njemačke armije „lutale“ od Lenjingrada do Kavkaza, umjesto da su maksimalno iskoristile ljetno razdoblje kad se Sovjete jedino moglo i pobijediti.

Također, objavljivanje rata SAD-u potpuno je nepotrebni potez kompenzacije kako bi se odvratila pažnja od poraza kod Moskve. To je bilo i suvišno iskazivanje potpore Japanu, koji nije bio zainteresiran za pružanje pomoći u napadu na SSSR i koji je direktan sukrivac za poraz kod Moskve, jer su baš sibirske divizije, prebačene u zadnji čas sa istoka, donijele prevagu u toj bici. Zanimljivo je također da se u knjizi Japanci gotovo uopće ne spominju, a općenito i Amerikance se smatra nevažnim. O Talijanima i ostalim saveznicima Hitler se izražavao s najdubljim prezirom osim možda jedno vrijeme o Mussoliniju. Za nas je važno da Hrvati nisu nijedanput spomenuti u cijeloj knjizi, ni kao ustaše ni kao partizani, što je pomalo neobično jer se npr. spominju albanski partizani. Možda je to stoga što je knjiga napisana 1949. pa se autori nisu usudili izražavati o području Jugoslavije, kako ne bi izazvali Staljina nekim pozitivnim komentarom. Ali, kad pogledamo kakav je status imao slovački vođa Tisa kod Hitlera, metodom analogije mogli bi zaključiti da je Pavelić kod Hitlera imao trećerazredni status. Dok je za važnije saveznike barem pripremano izvješće o tzv. „Navodnom stanju“, Tisa nije čak ni njega čuo, već je dobio dobar ručak. Također, područje Balkana i partizanska borba bili su za Nijemce manje-više nevažni. Čak se smatralo da se treba omogućiti Britancima da na tom području upadnu u sferu sovjetskog utjecaja kako bi se lakše posvađali. Ono što me posebno zapanjilo jest da je i zapadna fronta imala kod Hitlera drugorazredni značaj. Nakon bitke u Normandiji, jedina značajnija bitka na Zapadu bila je u prosincu 1944 u Ardenima. Koliko je ardenska ofenziva bila važna pokazuje činjenica da su usred ofenzive ključne SS divizije prebačene na istok! Čak se je i posljednja “jača” snaga na Zapadu, tzv. Wenckova armija, u travnju 1945. uključila u bitku za Berlin. Hitler krajem rata više uopće nije tražio izvješća sa zapadne fronte, a valjda je podsvjesno mislio da je i bolje da Njemačku okupiraju zapadni saveznici nego Sovjeti.

Smiješno je spoznati i “snagu” Wenckove armije, koja je brojala nekih 150 000 priučenih vojnika, vrlo neobične dobi i bez odgovarajućeg oružja. Sad je ta “vojska” trebala osloboditi Berlin, na koji je nadiralo 2 milijuna Rusa. Tu vidimo i pogrešnost Hitlerovih procjena, koji je odbijao povući vojsku i s najbezizlaznijih položaja, počevši još od Staljingradske bitke. Tako se u vrijeme bitke za Berlin dogodilo da je od nekih sedam milijuna njemačkih vojnika njih samo oko milijun angažirano u obrani najvažnijeg mjesta vlastite domovine. Njemačke armije u tom odsudnom času raštrkane su od Norveške do Sjeverne Italije i Hrvatske. Hitlera bi trebala spasiti Wenckova armija od 150 000 naoružanih civila, a istovremeno u sjevernoj Estoniji “vegetira” više od 200 000 njemačkih vojnika, jer nemaju dozvolu za povlačenje.

Hitler je doslovno shvaćao rat kao zauzimanje neke točke i zatim stajanje na njoj dok i zadnji vojnik ne pogine. Ali, rijetki su bili i u Japanu garnizoni, koji su bili spremni na takvo što, a kamoli u Njemačkoj, gdje je tradicija ipak ponešto drugačija. Međutim, povlačenje njemačke vojske svakako nije bilo kukavičko. Otpor je bio vrlo čvrst. O tome svjedoči podatak da je u zadnjih šest mjeseci rata na istočnoj fronti stradala 1/3 ukupnog broja poginulih njemačkih vojnika, njih milijun i četiristo tisuća.

Za borbu do zadnjeg čovjeka bila je potrebna nešto jača disciplina, nego ju je imala njemačka vojska. Još davno me je neki Titov partizan, koji je 1946/1947. bio u vojnoj razmjeni u SSSR-u uvjeravao da je sovjetska vojska imala veću stegu nego i SS-jedinice. Poznato je da se regularna sovjetska vojska de facto borila protiv dvije vojske-njemačke i vojske NKVD-a, koja je imala zadatak sprečavati povlačenje. Tako je svaka rana sovjetskog vojnika strogo provjeravana, kako bi se saznalo kojeg je porijekla. I sami autori knjige čude se mekanom stavu Hitlera prema svojoj vojsci. On je doduše, niže časnike dao strijeljati u 100% slučajeva zbog povlačenja, ali zato nijedan general nije bio kažnjen čak ni zatvorom već dapače, dobijali su vrlo izdašne sinekure. Tako mu se i dogodilo da mu vlastiti generali rade o glavi i organiziraju atentat 20. srpnja 1944., a čini se da su glavni među njima bili baš oni, koji su izgubili položaje. Znači, u pitanju su uglavnom bili privatni interesi! Jedini koji je Hitlera htio ubiti iz ideala možda je bio sam podmetač bombe grof von Stauffenberg!

Zbilja mi nije jasno kako je do zadnjeg dana na čelu zrakoplovstva Hitler držao nesposobnjakovića i prijetvornu, narcisoidnu osobu poput Göringa. Još se čudio kad mu je okrenuo leđa. Pa čak i Himmlera je trebalo smijeniti najkasnije u ožujku 1945., nakon poraza SS divizija u Mađarskoj, a ne kažnjavati samo vojnike kako je učinio Hitler. Proračunati Himmler je na kraju počinio pravu izdaju u vrijeme bitke za Berlin. On je SS divizijama koje su se sjevera možda mogle i probiti obruč oko Berlina zabranio provesti naređenje o napadu i zatim je mrtav-hladan Hitleru javio da je napad propao. Nakon toga je on sam naredio tim istim divizijama da se predaju Anglo-Amerikancima bez borbe, kako bi na temelju tog čina mogao licitirati kod zapadnih saveznika o separatnom miru. Keitel je bar Hitleru prodao dobru foru prije nego je zbrisao, ali u načelu i njega je trebalo kazniti. Zar je onda čudno da Hitler nije imao kome ostaviti zapovjedništvo u ratu osim zapovjedniku mornarice Dönitzu, koji je bio toliko pošten da je prebacio mornare u kopnenu bitku za Berlin. Hitleru su ostale vjerne tek drugorazredne osobe iz njegove okoline, poput obitelji Goebells ili pijanog Bormanna, ali iz vojnog vrha gotovo nitko.

Kad nakon čitanja knjige uspoređujemo i ocjenjujemo snagu njemačke i sovjetske vojske tada je također važno primijetiti da je sovjetska vojska praktički sama pobijedila nacističku Njemačku. Da je Europa ovisila o intervenciji Velike Britanije i SAD, ostala bi pod nacističkom vlašću najmanje do Hitlerove smrti. Svaka čast bitkama na Kreti, kod El Alameina, za Normandiju ili kod Monte Casina, ali u odnosu na bitke na istočnoj fronti to su bila puškaranja. Njemačke jedinice su tako povremeno prebacivane s istočne fronte u Francusku na “odmor”. Čak je i Rommel, kao zapovjednik Atlantskog bedema, uzeo godišnji! Čini se da je jedini pravi doprinos zapadnih saveznika u pobjedi nad Hitlerom bilo neprestano bombardiranje njemačkih industrijskih postrojenja. Toliko o zapadnoj fronti.

Sovjeti su morali rat protiv Hitlera dobiti sami i k tome biti pod stalnim pritiskom dvolične zapadne politike, koja je SSSR također smatrala za neprijatelja. Nije ni čudno da je u panici zbog moguće američke promjene politike, odmah nakon Rooseveltove smrti, Staljin morao narediti opći juriš na Berlin i u zadnji trenutak izgubiti još oko 350 000 vojnika. Možete li pojmiti tu brojku u bici koja je trajala dva tjedna? Bez obzira na svako tumačenje dok razmišljamo o tome možemo samo diviti se Sovjetima, čak i suosjećati s njima. Ograditi se ipak donekle moramo zbog uloge SSSR-a u događajima do 22. lipnja 1941. S obzirom kako su se oni odnosili prema porazima Francuske i njihovih saveznika, sigurno da nisu zaslužili da se fronta u Francuskoj otvara prije 1943.
Iako se autori na kraju knjige trude samog Hitlera prikazati kao kukavicu mislim da takva ocjena ipak ne stoji. U odnosu na okolinu Hitlerovo ponašanje je do zadnjeg trenutka odgovorno i smisleno. On je daleko najdostojanstveniji od svih koji se u tom trenutku nalaze u Berlinu. Samo snagom svoje ličnosti on drži berlinski garnizon u borbi do krajnjih snaga. Svi bi već odavno pobjegli ili se predali da nema Hitlera. Događaji nakon Hitlerovog samoubojstva to nedvojbeno potvrđuju. Hitler je imao snage sam demonstrirati ostajanje na svom zapovjednom mjestu do smrti i tako njegova strijeljanja časnika koji bježe izgledaju opravdana.

Uz pomoć knjige, moguće je revidirati i mnoge druge stereotipe o Hitleru, pa čak i neke “odavno” utvrđene kronološke činjenice. Tako povjesničari obično bitku za Berlin dijele na dva dijela-od 16-25. travnja i od 26. travnja do 2. svibnja. Međutim, puno bi ispravnije bilo ovu bitku promatrati u periodu 16.-22. travnja i 23. travanj-2.svibanj. Naime, baš 22. travnja Hitler je po prvi puta izjavio, nakon pogleda na zemljovid, da je rat izgubljen. Historiografija bi pod hitno trebala napraviti zemljovid s tim datumom, koji, koliko je meni poznato, ne postoji.

Povremeno Hitlera ipak možemo smatrati okrutnim, ludim, a ponekad i smiješnim tipom. U prvom smislu napominjem da je u svojoj okolini znao stvarati tako nesnosnu atmosferu da su premijeri država padali u nesvijest, a generali doživljavali infarkt pod njegovim nogama. Jedan od primjera, koji me je osobito nasmijao, je opis situacije kad je Hitler “prohodao” s Evom Braun, pa je trebao neku vrstu Viagre za zadovoljenje potreba tako mlade dame. Budući mu je liječnik Morrel u tom smislu pomogao, Hitler ga je imenovao profesorom i odlikovao Zlatnom stranačkom značkom za uspjeh u proučavanju seksualnih hormona!

Na koncu nešto i o tehničkoj izvedbi ove knjige. Priređivači se, kao i uvijek kad se radi o prijevodima, nisu baš proslavili, a slabo su se i pripremili za taj posao. Terminologija je neujednačena s dosadašnjom literaturom, a postoje i značajni lapsusi, kao podatak da je njemačka vojska u proljeće 1944. OSVOJILA Odessu itd. Najveći biser je preimenovanje ukrajinskog grada Žitomira u Schitomir. I pazite sad kako to zvuči!

Bez obzira na sve propuste, ova knjigu moram predstaviti kao izvanrednu, pravu poslasticu za bilo kojeg povjesničara. Objavljivanje „Knjige o Hitleru“ predstavlja prvorazredan događaj u historiografiji. Kad bi bar bilo više takvih radova! Zato Vam jednostavno preporučam da knjigu što prije nabavite i pročitate.

Branimir Bunjac
About Branimir Bunjac (37 Articles)
Dr.sc. Branimir Bunjac radi kao učitelj povijesti u OŠ Podturen. Predsjednik je Povijesnog društva Međimurske županije. Izdao je nekoliko knjiga povijesne tematike. Od 2016. godine saborski zastupnik.