Novo:

Kamikaze

Od kraja 1943. Amerikanci su preuzeli inicijativu u ratu na Pacifiku i u Aziji: zauzevši otočje Marshall, počeli se približavati Japanu «žabljim skokovima», strateški zauzimajući otoke koji su do tada bili u rukama Japanaca. Gubitak otoka Saipan u Marijanskom otočju (15. VI. 1944.) Japanci su doživjeli kao «izravan ubod u srce Carstva». Vojnici, a i njihovi zapovjednici, započeli su činiti samoubojstva kako bi izbjegli sramotu poraza.

Što je Pacifički rat dulje trajao, to je postalo jasnije da je japanski industrijski potencijal inferioran u odnosu na američki. Vojska je počela ozbiljno pomišljati na usvajanje nove tehnike samoubilačkih napada. U tu svrhu su prilagođeni i japanski zrakoplovi Ki-48s i Ki-67s, koji su natovareni eksplozivom stigli u letačke škole, gdje su instruktori tražili od pilota da dragovoljno učine tokkokotai ili «specijalni napad». U tom je trenutku krenulo i novačenje kamikaza – pilota samoubojica.

Korijeni: samurajstvo, bušido i šintoizam

Zbog geografskog položaja Japana izoliranog oceanom, unatoč komunikacijama s azijskim kontinentom ovdje nikada nisu prodrli osvajači, sve do kraja Drugoga svjetskog rata. Od 12. stoljeća, prijetnju su predstavljali Mongoli, no njihovu je osvajačku snagu 1281. uništila jedna prirodna pojava – tajfun, kojega su Japanci nazvali kamikaze, što znači «božanski vjetar».

Pojam samurai u originalu znači «onaj tko služi svome gospodaru». U srednjem su vijeku samuraji bili niži sloj vojno-feudalnog staleža, sličan europskim srednjovjekovnim vitezovima. Kao profesionalni vojnici služili su šogunima (vojskovođama), koji su u stvari bili vojno-feudalni vladari, jer je carska vlast bila tek nominalna.

Krajem 15. stoljeća, Japan je bio feudalno rascjepkan. Ujedinjenje je započeo šogun Nobunaga Oda, poznat po tome što je bio nemilosrdan prema svojim protivnicima. Postao je idealom samurajstva, no unatoč tome, pokorio je tek 30 0d 66 provincija. Nakon što je Oda stradau u uroti, ujedinjenje feudalnih državica nastavio je Toyotomi Hideyoshi.

Početkom 16. stoljeća, Japan je imao oko 20 mil. stanovnika, od čega su 10 % bili samuraji, no raspolagali su s čak 60 % nacionalnog dohotka. U 17. stoljeću pojavili su se gosi (seoski samuraji) – formalno su pripadali vojnom plemstvu, ali su imali mala samostalna seoska imanja, tako da nisu živjeli samo od borbe.

Sredinom 19. stoljeća japanska je ekonomija bila ugrožena nametnutom trgovinom s Engleskom i Rusijom, što je u narodu pobudilo ksenofobiju, te ponovno okretanje japanskim tradicijama. Proklamiraju se parole poput one «Van sa strancima!», a dolazi i do oružanih napada na bijelce.Tako su primjerice 1859. u središtu Yokohame samuraji ubili tri ruska mornara , nešto potom i slugu francuskog veleposlanstva; pretukli su niz engleskih mornara, a prevoditelj engleskog veleposlanika izboden je noževima. U lipnju 1862. mladi je samuraj ušao u zgradu engleskog veleposlanstva u Tokiju, ubio dva službenika, a zatim počinio obredno samoubojstvo (sepuko).

Šogunat je ukinut 1868. i na vlast je došla carska vlada koja je provela brojne političke i društvene reforme. Jedna od njih bila je i reforma vojske: stvorena je regularna vojska na načelima opće obveze, što je označilo i formalno ukidanje samurajstva kao posebnog vojnog staleža. No, s obzirom da je novi zapovijedni kadar novačen iz samurajskih redova, feudalno-samurajska tradicija nastavila je postojati, ali u novim socijalnim i političkim uvjetima.

U Tokiju je 1873. godine otvorena vojna akademija. Premda su nastavnici uglavnom potjecali iz Francuske, pitomci su prolazili japansku školu koja je podučavala bušido (samurajski kodeks) i šintoizam, koji je uključivao kult predaka te vjerovanje u božansko podrijetlo cara. Osim toga, taitari – napad vlastitim tijelom, odavno je poznat u povijesti japanske vojne vještine.

Pojava kamikaza

Premda u većini literature možemo naići na podatak da su se američki vojnici prvi put suočili s kamikazama pri napadu na američke pomorske snage tijekom listopada 1944. pri iskrcavanju na Filipine. Kamikaze su se pojavile u završnoj fazi Drugoga svjetskog rata. Još 14. travnja 1944. pilot Terauchi se samoinicijativno obrušio na američki torpedo koji je bio lansiran prema japanskom brodu u konvoju, te tako spriječio njegov pogodak. Nekoliko dana kasnije časnik Kapushige Takati obrušio se na jedan američki razarač i uništio ga.

Od sredine 1944. godine, poslije bitke u Filipinskom moru, kad je za Japan nastupila kritična situacija, intenzivirali su se i prijedlozi za organizaciju posebnih jedinica za izvođenje samoubilačkih napada.

Nosač USS Enterprise CV-6 - pogodak kamikaze 14. svibnja 1945.

Nosač USS Enterprise CV-6 – pogodak kamikaze 14. svibnja 1945.

U početku, redovi kamikaza popunjavali su se pilotima-dragovoljcima, a kasnije i prisilno. Određivali su se slabiji piloti, pa čak i početnici, kako bi se bolji i vještiji sačuvali za obranu Japana. Unatoč promidžbe samurajskog duha i iskazivanja velike počasti obiteljima poginulih, piloti određeni za smrt često su prolazili moralne nedoumice. Stoga, pojedinci su se nerijetko sa zadatka vraćali tvrdeći kako nisu mogli pronaći određeni cilj. Zbog toga su im nadređeni uveli posebne mjere: zrakoplove su punili gorivom dovoljnim isključivo za let do cilja ili su pak zrakoplove kamikaze pratili posebni lovci koji su nadzirali uspješnost njihovih misija.

Saburo Ienaga, sveučilišni profesor, dugogodišnji predavač povijesti Japana između dva svjetska rata, autor je kritičke povijesti rata na Pacifiku (S. Ienaga, The Pacific War 1931-1945, New York 1978). U svome djelu opisuje ulogu učitelja koji su vršili pritisak na učenike – mladiće između 15 i 17 godina. Govorili su im kako će svaki Japanac koji ne uđe u ovaj sveti rat biti osramoćen cijeli život. Učitelji su čak obilazili kuće učenika i iznuđivali odobrenje njihovih roditelja.

Russel Spurr opisuje zračnu bazu kamikaza Kanoyu na otoku Kyushu – središte borbenih specijalnih napada usmjerenih protiv američkih snaga koje su se nalazile na Okinawi, 400 milja južno. Uzletište je bilo skriveno iza visoke strme obale, djelomice prekrivenom kamuflažnom mrežom, a protuzračna obrana bila je uz pistu. U svom djelu «A Glorious Way To Die» Spurr navodi podatak kako je jedan japanski časnik bio zabrinut za uspješan ishod djelovanja kamikaza (tek jedan od 10 aviona bi pogađao metu, a ni sam pogodak ne bi bio potpuno uspješan ako eksplozija na nosaču ne bi zahvatila avione), ali je broj zagovornika kamikaza tih dana bio u porastu i otvorena kritičnost bila je opasna.

Priprema prije polaska u samoubilačku misiju

Priprema prije polaska u samoubilačku misiju

Aokijeva priča

Japanski pilot Aoki u svome je dnevniku opisao kako je postao kamikazom. Početkom 1945. skupina je časnika došla na uzletište kraj Kochija na otoku Shikoku i ondje vrbovala dragovoljce. Svi su trebali napisati svoje ime i prezime na komad papira. Oni koji su željeli postati kamikaze, iznad imena su stavili kružnicu, a ako nisu – trokut. Aoki nije htio da drugi pomisle kako je kukavica, pa je stavio kružnicu. «Računao sam, ionako nitko neće preživjeti rat, pa bolje da poginem kao kamikaza. Možda čak uspijem potopiti koji neprijateljski ratni brod.»

Obuku u samo nekoliko tjedana. Tijekom kratkotrajne i naporne obuke trebalo je naučiti letjeti neposredno iznad valova, na sasvim maloj visini od 10-ak metara, a zatim se naglo dignuti uvis i nasrnuti. Vježbali su u zrakoplovima tipa shirakagu (Bijela krizantema), sporim i nezgrapnim školskim avionima s dva sjedišta: naprijed je sjedio pilot, a iza navigator, obično starješina. Premda je navigator bio suvišan, vjerojatno je imao psihološku funkciju – pilot neće doći u iskušenje da se vrati ako iza njega sjedi njegov starješina.

Traka kamikaza - 'Vjerujemo u milostivoga boga rata'

Traka kamikaza – ‘Vjerujemo u milostivoga boga rata’

Po svršetku obuke, Aoki je shvatio da se pretvorio u osuđenika na smrt. Večer prije svoga napada, Aoki je odrezao nokte i čuperak kose koji će biti poslani njegovoj obitelji. Zatim je sjeo i napisao dopisnice s tekstom: «Naša božanska zemlja neće biti uništena!» i adresirao ih majci, ocu, mlađem bratu, te za četiri mlađe sestre. Kasno poslije podne njegovoj je skupini priređena ceremonijalna večera u kojoj je časnik održao zdravicu. Aoki je odjednom ispio svoj sake, a zatim opazio da njegovi kolege pijuckaju gutljaj po gutljaj. Snimatelj filmskog žurnala zamolio ih je da poziraju, pa su svi na glave stavili kožnate kacige ukrašene znakom Izlazećeg sunca, uhvatili se za ruke i složno zapjevali Doki no Sakura («Klasa Trešnjina cvijeta»). Glavni instruktor im je zaželio sreću. Aoki je u džepovima imao samo obiteljske fotografije i dva mala drvena omamorija, budistička simbola, za sreću i dobro izvršen zadatak.

Slika drugoga: Amerikanci o japanskim vojnicima

Amerikanci su s jedne strane bili očarani snagom volje i željom Japanaca da radije umru nego budu zarobljeni. Naime, Japanac ako se preda, čini nešto nečasno. U tome ga slučaju svi moraju zaboraviti, njegova žena i djeca brišu ga iz sjećanja i nema mjesta gdje bi se mogao sahraniti. Smatrali su da je časnije poginuti u borbi nego biti zarobljen. Zloslutna, ali i intrigantna za američke vojnike bila je spoznaja da se japanski vojnici ne boje smrti.

S druge pak strane, američka je promidžba djelovala u drugom smjeru. Primjerice, kad su upitali Hermana Seevistru, poručnika američke 32. divizije što misli o neprijateljima kao ljudima, odgovorio je: «Nikad nisam o njima razmišljao kao o ljudima. Ratni plakati prikazivali su naše neprijatelje iz Europe i Azije kao ubojice i silovatelje. Nijemci su obično bili ružni, zubati Nacisti s monoklom, a Japanci – nasmijani, surovi štakori i majmunoliki ljudi. Američki su vojnici Japance uspoređivali s rojem pčela, šakalima, no najčešće s – majmunima, nazivajući ih «Japes» – kovanicom riječi JAP (skr. engl. Japanac) i APE (engl. majmun).

Spomenik kamikazama pokraj grada Mabalacata - mjesta sa kojeg je poletjela prva skupina kamikaza 1944. godine

Spomenik kamikazama pokraj grada Mabalacata – mjesta sa kojeg je poletjela prva skupina kamikaza 1944. godine

U stvari, Amerikanci su shvaćali da pred sobom imaju dostojnog protivnika, ali nisu shvaćali njihove ideale, hrabrost koja je proizlazila iz japanske viteške tradicije, pa su stoga odgovarali omalovažavanjem protivnika, vrijeđanjem i nijekanjem njihove ljudskosti.

Američki su vojnici među sobom širili glasine da piloti samoubojice idu u borbu odjeveni kao svećenici, da su drogirani, okovani za sjedalo, pripadnici elitne skupine koju su od djetinjstva učili da postane samoubojica. C. R. Brown kaže da je bilo upravo hipnotički uzbudljivo gledati taj prizor koji je tako tuđ našoj zapadnjačkoj filozofiji. «Svakog kamikazu koji bi se sunovratio na nas gledali smo s nekim distanciranim užasom. Na trenutak bismo zaboravili na sebe, opsjednuti mislima o čovjeku u tom zrakoplovu.»

Pisma kamikaza

O pilotima koji su odlazili na obavljanje «specijalnih zadataka», sve do kraja rata ni u japanskom ni u američkom tisku nije bilo ni riječi. Japanci su od javnosti strogo čuvali masovno žrtvovanje neiskusnih mladića, a Amerkanci nisu željeli na taj način demoralizirati vlastite vojnike.

Tek početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća u tokijskom je časopisu «Maru» objavljen niz pisama kamikaza. Iz pisama je razvidno da unatoč tome što uglavnom disciplinirano obavljaju zadatke, kamikaze ipak u sebi često i emotivno, preispituju svoje postupke.

«Kao u snu proživio sam 21 godinu života. Ali pravi smisao razotkrit će se tek danas. U vrijeme kada se odvija odlučujuća bitka između Japana i amerike mi ćemo jednim udarom popraviti naš poljuljani položaj i time učvrstiti zauvijek slavom ovjenčan veliki Japan, koji postoji već tri tisućljeća. Veliki Japan je zemlja bogova. Zemlja bogova je vječna i ne može biti uništena. Ne, nije strašna smrt, u budućnosti će se roditi na tisuće, desetaka tiuća dječaka i zato mi sad smireno i hladnokrvno žrtvujemo svoje živote za domovinu», zapisao je jedan mladić.

Desetnik Rokuo Uno opisao je kako se osjećao kad je znao da je određen za napad kamikaza. «Moj kolega je plačući došao po mene i rekao mi: ‘Tvoje ime stoji na ploči kod kancelarije.’ Otišao sam pogledati i zaista, bio sam spomenut kao makatotokai – pilot sa specijalnim zadatkom. U kancelariji mi je jedan časnik rekao da napišem oporuku. Pitali su me imam li još neke želje i što bih sutradan htio jesti. Život će mi trajati do sljedeće zore…» U duhu japanske tradicije poštivanja predaka, Uno je poželio još jednom vidjeti oca, ali to nije bilo moguće. Zato je tek otišao do svoje sobe napisati oporuku.

Kaplar Yukio Araki u rukama drži psa dan prije odlaska u samoubilačku misiju (1945.)

Kaplar Yukio Araki u rukama drži psa dan prije odlaska u samoubilačku misiju (1945.)

Hiroshi Okaba napisao je svojim najbližima:

Ja sam jednostavno čovjek: nisam ni svetac, ni lupež, ni junak, ni kukavica,, ni luđak. Jednostavno sam obično ljudsko biće… Mi ćemo s radošću služiti naciji u sadašnjoj teškoj borbi. Razbijat ćemo se o neprijateljske brodove, jer smo uvjereni da je Japan bio i bit će zemlja lijepih zgrada, sela i gradova, smjelih, profinjenih žena i iskrenog prijateljstva. U čemu se sastoji naša obveza? U borbi. Što smo obvezni učiniti sutra? Pobijediti. Kakve su naše svakodnevne obveze? Umrijeti… Ako Japan nekim čudom pobijedi u ovom ratu, to bi bila strašna nesreća za budućnost naše nacije. Za nas je najbolje proći kroz vatrena iskušenja, što bi poslužilo učvršćenju nacije.

Saburo Sakai, japanski je pilot koji nije pripadao kamikazama, ali ih je poštivao. U svojoj autobiografiji «Samuraj» zapisao je:

Možda nikada Amerikanci i ljudi na Zapadu neće moći potpuno shvatiti da naši ljudi nisu smatrali da svoje živote gube uludo. Ti ljudi imali su svoje uvjerenje. Vjerovali su u Japan. Kako mala cijena za veliku nagradu: jedan čovjek za možda stotine ili tisuće drugih života…

Literatura:

Drugi svjetski rat, Svezak III, Zagreb 1982.
Saburo Ienega, The Pacific War 1931.-1945., New York 1978.
International Military and Defense Encyclopedia |ed: Trevor N Dupuy|, vol.3
B. Kitanović: Rat na Dalekom istoku, Pula 1985.
Gerald F. Linderman, The World Within War, London 1999
Povijest 17: pRedvečerje rata i Drugi svjetski rat |ur: K. Regan|, EPH, Zagreb 2009
Edwin O. Reishchauer, Japan – The Story Of Nation, New York 1990
Saburo Sakai, Samuraj, Beograd 1979.
W. Scott Morton, Japan – its history and culture, New York 1970
Russel Spurr, A Glorious Way To Die: The Kamikaze Mission of the Battleship Yamato, April 1945, New York 1981
John Toland, Uspon i pad japanskog imperija, svezak IV, Zagreb 1982.
Todao Umesao, The Roots Of Contemporary Japan, Tokyo 1990

Pilot kamikaza Shigeyoshi Hamazono je izvršio dva neuspjela kamikaza napada i nakon toga mu više nije dopušteno da ide u samoubilačke misije

Pilot kamikaza Shigeyoshi Hamazono je izvršio dva neuspjela kamikaza napada i nakon toga mu više nije dopušteno da ide u samoubilačke misije

Ivan Dukic
About Ivan Dukic (19 Articles)
Profesor povijesti i geografije. Živi i radi u Zagrebu. Autor je nekoliko udžbenika i metodičkih priručnika. Aktivan u Hrvatskoj udruzi nastavnika povijesti.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*