Novo:

Kakav su trag u hrvatskoj povijesti XX.stoljeća ostavili Radić, Pavelić, Broz i Tuđman?

Povijest XX. stoljeća obilježena je brojnim sukobima, manjim i većim, kao i, naposlijetku, dvama svjetskim ratovima te, u slučaju hrvatskog naroda, Domovinskim ratom. Razdoblje je to u kojem se svaka država nastojala izboriti za svoje, ali nerijetko, i osvojiti tuđe. Politika cijelog jednog stoljeća, nažalost, može se svesti na tragične sukobe, političke borbe, pobjede i poraze. Hrvatska se ne razlikuje od ostatka svijeta. U slučaju Lijepe naše karakteristična je jedna ideja i težnja koja se proteže već dugi niz godina, desetljeća i stoljeća. Brojni su se pojedinci mijenjali u političkom životu naše domovine, brojne su politike vođene za, veći ili manji, boljitak naroda, ali, nekako, uvijek se isticala ta težnja ka neovisnosti i vladanju svoga na svome.

Primjerice, godina je 1918. Hrvatski se narod bori za svoja prava, bori se protiv srpske hegemonije i represivne politike. U tom trenutku politički djeluje osoba koji ima ideje i snove, znanje i vještine, kojima može ostvariti dugo sanjani hrvatski san – cjelovitu i slobodnu hrvatsku državu. Njegovo je ime Stjepan Radić.

Nadalje, godina je 1941. Hrvatski se narod bori za svoja prava, bori se protiv apsolutističke vladavine kralja srpske dinastije Karađorđevića, srpskog diktatorskog režima te navodnog narodnog jedinstva. Pojavljuje se osoba koja ima ideje i snove kojima može ostvariti dugo sanjani hrvatski san – cjelovitu i samostalnu hrvatsku državu. Ili se, u početku, tako činilo. Njegovo je ime Ante Pavelić.

Godina je 1943. hrvatski se narod bori za svoj povijesni teritorij i prava, bori se protiv nesklada partizana i ustaša koji se, navodno, bore za isti cilj, hrvatsku državu. Politička scena upoznaje jedno novo lice, osobu koja ima ideje i snove o miru i jedinstvu na višenacionalnom teritoriju. On staje na čelo privremene vlade novoosnovane Jugoslavije i započinje svoju, uspješnu ili ne, više od tri desetljeća dugu vladavinu. Njegovo ime je Josip Broz.

Naposlijetku, godina je 1990. Hrvatski se narod bori za samostalnu i suverenu državu. Bori se protiv velikosrpske ideje i srpskih poriva o zatiranju hrvatskog imena i teritorija. Hrvatska je politička scena jedinstvena u ideji stvaranja nezavisne države. Ipak, ističe se osoba koja je spremna na sebe preuzeti veliki teret snova jednog naroda koji se stoljećima bori za jedno – svoje. Ideje su bile tu, znanje i vještine također, samo su hrabrost i sreća bili potrebni da snovi postanu stvarnost. Njegova politika, opravdavali ju mi ili ne, uspjela je. Njegovo ime je Franjo Tuđman.

Čini se, bez obzira na koju se godinu osvrnemo, možemo započeti na isti način. Hrvatski se narod, političari i ideje uvijek svode na isto – želju za nečim što bi, prema svim pisanim pravilima, trebalo biti hrvatsko.

Pisati o povijesti vrlo je rizično, a osobito o povijesti tako kompleksnog razdoblja kao što je XX.stoljeće. Moramo se složiti, podržavali njihovu politiku i djelovanja ili ne, Stjepan Radić, Ante Pavelić, Josip Broz i Franjo Tuđman bili su vođe svojega vremena. Pisati o političkim vođama, ljudima koji su u tolikoj mjeri utjecali na povijest ne samo jednog naroda, nego na povijest čitavog jednog područja, vrlo je zanimljivo. U obzir moramo uzeti niz političkih, društvenih i socijalnih čimbenika te osoba koji su utjecali na njihovo razmišljanje i djelovanje te, u takvom kontekstu, promatrati ih kao predvodnike jedne politike. Uvijek je prisutna ona teza kako se povijest gleda kroz razmišljanja vremena u kojem povjesničar stvara. Postavlja se pitanje može li povijest biti, naposlijetku, objektivna. Možemo li o povijesti racionalno pisati? Iskreno, ne znam. Ne znam je li prošlo dovoljno vremena od podizanja zastave na kninskoj tvrđavi kako bismo se, realno i objektivno, osvrnuli na izvore i ustvrdili Da, ovo je bila njegova politika, pravedna ili pogrešna. Smatram kako mora proći nekoliko generacija koje neće slušati očeve priče iz rovova da bi mogli objektivno gledati, primjerice na Domovinski rat. Mnogi se danas još vrlo živo sjećaju sirena i granata, Božića bez oca i kupanja na Dravi početkom kolovoza 1995. kada su odjednom počele sirene, panika, strah te oca koji žurno vraća kći u podrum te, po tko zna koji put, kreće u rat. Sjećanja su još previše prisutna da bi se, po mojem mišljenju, potpuno objektivno i nepristrano razmatrala događanja u neposrednoj hrvatskoj prošlosti.

Kakav su trag u hrvatskoj povijesti XX. stoljeća ostavili Radić, Pavelić, Broz i Tuđman? Ogroman. Izniman. Neizbrisiv. Presudan. Osobe su to koje su krojile politiku, ne samo svoga vremena, već i budućnosti u kojoj mi danas živimo. Gledamo li hrvatsku povijest, ne samo razdoblje u kojem su djelovala navedna četvorica, već i šire, postoje neke stvari koje su nepromjenjive. Kako sam već napomenula, borba hrvatskoga naroda protiv tuđe hegemonije i zatiranja provlači se dugi niz godina kao light motiv naše povijesti. Radić je upozoravao Ne srljajte kao guske u maglu!, ali ipak smo se izgubili. Zagovarao je politiku očuvanja Monarhije samo da ne dođe do onoga najgoreg – komadanja hrvatskog teritorija. Kako su godine prolazile i Radić se prilagođavao postojećoj situaciji te odbacio svoju politiku i prihvatio jugoslavenski koncept kao konfederaciju ravnopravnih naroda. Bio je vrlo zanimljiv političar, meni jedan od najzagonetnijih u hrvatskoj povijesti. Vješti Hrvat koji je služio svome narodu gledajući u daleku budućnost brojnih hrvatskih naraštaja. Koliko je hrabrosti trebalo da na tisućitu obljetnicu hrvatskoga kraljevstva, 1925.godine, odustane od svoje dotadašnje politike i prizna sve ono protiv čega se borio – kralja, Ustav i monarhiju, uđe u neprijateljsku Skupštinu, i savez sa, do tada, najljućim protivnikom te pokuša situaciju promijeniti iznutra?

Možemo li ga usporediti s Antom Pavelićem? Možemo, naravno. Trebamo li? Nikako. Oba su političara, u jednom trenutku, osjetili da su upravo oni osobe, pojedinci, koje nešto mogu promijeniti. Obojica su se borila protiv srpskih ideja te za uspostavu hrvatske države na njezinom povijesnom i etničkom teritoriju. Ipak, nešto je pošlo po zlu u politici drugog navedenog. Danas često o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj govorimo kao o navodnoj državi koja pravno nije niti postojala. Mislim kako je Ante Pavelić u početnim godinama svojeg političkog djelovanja imao zamisli i ideje kao i svaki drugi istinski hrvatski domoljub i rodoljub. Ipak, nešto se prelomilo i pošlo po krivu. Do kraja vjeran nacističkoj Njemačkoj, apsolutni vladar toliko željene samostalne hrvatske države počinio je upravo ono protiv čega se, početkom svojega političkog djelovanja, borio – etničke, vjerske i rasne zločine te predaju hrvatskog povijesnog teritorija. Čini se kako Pavelić ipak nije bio Za dom spreman!, nije bio spreman žrtvovati se i pokoravati svojoj Hrvatskoj, kako je objašnjavao poznati pozdrav. Temeljna razlika ove dvojice političara bila je hrabrost Radića, odnosno kukavičluk Pavelića. Radić je znao za namjere atentatora te 1928.godine, ali je do kraja ostao vjeran svome narodu i politici te su ga, naposlijetku, ta vjernost i odanost odvele u smrt. Pavelić je pokleknuo te počinio najveći mogući grijeh jednog vođe – izdao sve ono za što se, u svojoj biti, zalagao i time postao hrvatski političar s iznimno lošom konotacijom. Dakle, za jedne, prisjećajući se pogibije Roma, Židova i Srba, ratni je zločinac, dok za druge stvoritelj stoljećima čekane hrvatske države. Ne treba umanjivati Pavelićeve zasluge za stvaranje hrvatske države nakon gotovo osamsto godina traganja, ali istovremeno ne smijemo pravdati zločine počinjene nad svima onima, bili Hrvati, Srbi, Romi ili netko četvrti, koji se nisu slagali s politikom ustaškog Poglavnika. Tvrdio je kako je u ustaškim načelima sadržano sve ono što si jedan narod može poželjeti, ali uključuje li to i teret zločinakog vođe i brojna mrtva tijela neistomišljenika?

Možemo li ih usporediti s Josipom Brozom? Možemo, naravno. Trebamo li? Nikako. Svemogući vladar koji je više od tri desetljeća određivao živote više od 23 milijuna ljudi. Veliki revolucionar i komunist, borac protiv fašizma i nacizma. Kada čitamo početne retke o Josipu Brozu možemo reći kako je san svakog naroda jedan tako odlučan i karizmatičan vođa. Ipak, nije bio ostvarenje snova. Barem za hrvatski narod. Bravar koji je pokrenuo revoluciju u višenacionalnoj državi obećavajući bratstvo i jedinstvo svim stanovnicima. Ipak, obećanja su ostala samo to – obećanja. Već desetak godina prije smrti, sedamdesetih godina XX.stoljeća, utjecaj mu je slabio. Vrlo je važno shvatiti da nakon vladanja tako složenom državom, kao što je Jugoslavija bila, i još k tome toliko dugo vremena, mora doći do brojnih neujednačenosti. Ipak, još je važnije shvatiti kako Josipu Brozu nikada nije bilo važno što je Hrvat. Nazivao je sebe Jugoslavenom, potvrdio je to izjavom: Ja sam Hrvat, ali što bih sada to isticao. I nije problem što to nije isticao riječima, problem je što svoje hrvatsko podrijetlo nije potvrdio djelima. Za jedne, prisjećajući se Bleiburga, ratni zločinac, dok za druge revolucionar i komunist, jugoslaven i vođa. Nije li uvijek tako? Samo, isticao je kako bratstvo i jedinstvo mogu postojati samo ako su narodi zaista ravnopravni, a svojim je djelovanjem pobio riječi u korjenu!

Nekako je logično ovu priču završiti likom i djelom Franje Tuđmana, vječnog prvog predsjednika napokon ostvarenog sna, samostalne i suverene Republike Hrvatske. Dan kada je, sa hrvatskom trobojnicom prebačenom preko ramena, u Hrvatskom Saboru, proglasio našu domovinu neovisnom bio je presudan u životima tolikih ljudi. Na Trgu bana Josipa Jelačića rekao je: Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvi sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude. Ipak, je li bilo baš tako? Nitko ne smije ulaziti u činjenice kako je trebalo puno snage i želje kako bi se postiglo ono što je Franjo Tuđman ostvario. Međutim, čini se kako uvijek postoji taj međutim, puno toga odlazi nepovratno u zaborav kada pažnju obratimo na stavove i djela koja se čine kompromitirajuća. Bosna, Vukovar, privatizacija. Mnogi poriču spomenuto, ali nije li tužno što uopće moramo o tome razmišljati? Je li za Tuđmana Hrvatska bila od Iloka do Dubrovnika ili nije? Vrijeme će pokazati svoje. Odmaknemo li se još nekoliko desetljeća, generaciju ili dvije novih i, nadamo se znatiželjnih naraštaja, otkrit će se istina, objektivna i surova.

Možemo li usporediti Radića, Pavelića, Tita i Tuđmana? Naravno. Trebamo li? Ne znam. Uvijek ćemo pronaći onu želju za promjenama, onu strast i težnju da se, tada postojeće stanje, promijeni. Samo, za koga? Za narod? Koji narod? Hrvatski narod? Brojna su neodgovorena pitanja i činjenice koje čekaju da ih se potvrdi ili demantira. Hoće li se to ikada dogoditi? Ne znamo, ali srljali smo kao guske u maglu, za dom smo bili spremni, bratstva i jedinstva smo se oslobodili i danas, nakon stoljeća borbe, imamo svoju Hrvatsku.

Mirna Glavan
About Mirna Glavan (12 Articles)
Rođena sam 1988. godine u Osijeku. Završila sam osnovnu školu i opću gimnaziju u Belom Manastiru te 2007.godine upisala smjer Hrvatski jezik i književnost i povijest na Filozofskom fakultetu u Osijeku. U srpnju 2013.godine diplomirala sam s temom "Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" te stekla zvanje magistra edukacije hrvatskoga jezika i književnosti i magistra edukacije povijesti.

1 Comment on Kakav su trag u hrvatskoj povijesti XX.stoljeća ostavili Radić, Pavelić, Broz i Tuđman?

  1. Vid Lešić // 13/07/2017 at 21:33 // Reply

    Vrlo korektno. Ipak bi trebalo istaknuti ove činjenice:
    Pavelić kao kvisling provodi nacističku rasnu politiku u Hrvatskoj, kao i drugi u pokorenoj Evropi. Srbi ne priznaju Hrvatsku i time postaju (kolaterene!?) žrtve, a sporno pokrštavanja nije li ipak bilo spašavanje života?
    Tito 48 riskira Jugoslaviju da bi sačuvao sebe, stvara nesvrstane i samoupravni socijalizam da bi doživotno predsjenikovao. Kao Veliki diktator briše sve oponente, pokreće novine za koje nema ni volje ni snage da ih provede. Tuđman kao Titov general brzo shvaća da bratstvo sa Srbima neće potrajati nakon Tita. Da Borojević nije bio Srbin, proglasio bi Hrvatsku 1918 i možda bi se ono održalo, ali Titovo hrvatstvo ga je potkopalo jer Srbi su dobili od saveznika hrvatsku do Zagreba pa je samo čekana prilika da to i ostvare. Prigovor da je Tuđman dijelio Bosnu s Milošević je naivan a tragediju Vukovara su KOS i mediji pretvorili u farsu koja kratko traje. Privatizacija nije zamisao Tuđmana, kao ni likvidacija samoupravljanja, on samo smatra da kapitalizam znači boljitak za Hrvatsku, već onih koji znaju kako se zgrče lova u ratu.
    Naši velikani su: prvi naivni prosvjetar, drugi kvislinq koji postaje ratni zločinac, treći komunista borac i ratni pobjednik, vođa nesvrstanih i diktator koji pametno vlada i eliminira
    nepoćudne, četvrti general koji vraća hrvatsku u život.

    Zanimljivo je da su svi samo ljudi a ni jedan nije čuvao milijune u Švicarskoj!

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*