Tweet

Pljesak na koncertu uobičajeni je način iskazivanja poštovanja prema umjetniku i zadovoljstva odslušanom izvedbom. Pljesak obično dolazi na kraju skladbe ili tek na kraju koncerta (rjeđe), ovisno o programu koncerta. Kako znati kada je kraj skladbe? Priznajem, nije uvijek jednostavno, ali tome se može relativno lako doskočiti. Prvo valja upamtiti da svako zaustavljanje glazbe ili odsustvo zvuka u skladbi nije kraj skladbe. Zaustavljanje može biti i

1. pauza (ritmička vrijednost koja određuje precizno trajanje odsustva zvuka),
2. fermata (znak kojim se nota drži dulje od propisanog trajanja) ili
3. vremenski interval (osobna interpretacija umjetnika izvođača) između dviju cjelina ili između dvaju stavaka.

Upravo su stavci (dijelovi) skladbe vrlo često zbunjujući faktor. Što je stavak? Stavak je dio višestavačne skladbe. Višestavačna skladba je, kako i sam naziv govori, skladba koja ima više stavaka (više od jednog, jer ako ima 1, skladba je jednostavačna), najčešće 3 stavka, a vrlo često 2 i 4, ponekad i 5 i 6. Skladba je cjelina sa svim svojim dijelovima – stavcima, zato je uobičajeno da se plješće tek na kraju skladbe, nakon zadnjeg stavka, a ne između stavaka. Osim što remeti protok skladbe kao cjeline, pljesak između stavaka remeti koncentraciju umjetnika izvođača. Možda je priladno usporediti stavke, strukturalno, sa strofama u pjesmi. Jedna strofa je jedna cjelina, ali unutar veće cjeline koju čini cijela pjesma. Pa tako kada povučemo paralelu između pjesničkog recitala, ne bismo pljeskali pjesniku ili glumcu koji recitira pjesmu nakon svake strofe, već tek nakon cijele pjesme.

 

Potom treba upamtiti nekoliko najčešćih višestavačnih glazbenih oblika (glazbenih formi), koji su vrlo često ujedno i sami nazivi skladbi i ispisani su u popratnoj programskoj knjižici ili programskom letku koncerta:

• sonata,
• simfonija,
• gudački kvartet ili klavirski trio ili drugi oblik djela za bilo koji komorni sastav
• suita,
• partita,
• koncert za solo instrument i orkestar (klavirski koncert, violinski koncert i dr.),
• preludij i fuga,
• tema s varijacijama,
• kantata,
• oratorij,
• rekvijem.

Primjerice, koncert je klavirski recital, dakle cijelu večer svira jedan pijanist, i u programskom letku piše:

L. van Beethoven: Sonata op.2, No. 1 u f-molu

Allegro
Adagio
Menuetto-Allegro
Prestissimo

To znači: točka na programu je Beethovenova klavirska sonata opus 2 – opus je oznaka za određeni broj skladbi tog skladatelja koje nose iste stilske ili kronološke odrednice kao kategorizacija prilikom tiskanja odnosno izdavanja nota pa tako pripadaju jednom opusu (skladbe nastale iste godine ili tijekom nekoliko godina), a dolazi od latinske riječi opus, operis, n., plural opera = djelo, rad. ‘U f-molu’ identificira tonalitet ili ljestvicu u kojoj je skladba napisana.

Talijanski nazivi navedeni ispod naziva skladbe su naslovi stavaka. Vidimo da ih u navedenom primjeru ima četiri. Dakle, ova Beethovenova sonata je četverostavačna skladba. Dakle, pljesak treba slijediti tek nakon posljednjeg, četvrtog stavka.
Naslovi stavaka su najčešće oznake za tempo, ponekad su to oznake forme a ponekad imaju i opisne odlike. U glazbi su inače sve oznake i terminologija na talijanskom jeziku, to je stvar konvencije, kao što su stručni termini u medicini na latinskom jeziku. Prvi stavak Allegro je brz i živ, drugi stavak Adagio je vrlo polagan, treći stavak je po formi Menuet –Allegro brz i živ, a posljednji četvrti stavak je Prestissimo – iznimno brz (najbrži mogući).

Otegotna okolnost može biti kada stavak nakon stavka dolazi bez prekida – u tzv. Attacca nastupu, pa su primjerice treći i četvrti stavak ‘spojeni’, međutim obično postoji velika razlika u tempu i ugođaju između stavaka, pa tako i uprkos spoju možemo razlikovati novi stavak od prethodnog.

Glazbene forme poput sonate, i mnogih drugih, imale su vrlo zanimljiv povijesni razvoj, pa se tako sonata u baroknom periodu po značenju, vrstama i odlikama značajno razlikuje od sonate u klasičnom periodu, od sonate u romantičnom periodu i od sonate u 20. stoljeću. Osim strukture, razlikuju se i instrumenti i kombinacije instrumenata za koje je pisana, pa tako i struktura unutar jednog stavka. Postoje pravila skladanja, u odnosu na teme, razradu tema, tonalitet, modulacije, i cjeline unutar jednog stavka, koja u ovom članku nije neophodno detaljnije iznositi, ali je zanimljivo spomenuti.

I posljednje, pouzdan znak da je skladba gotova je kada umjetnik izvođač znatno popusti napetost (koncentracije, izražaja) izvođenja, spusti ruke sa instrumenta i vrlo često, okrene se prema publici ili ustane sa stolice. Znatno popuštanje napetosti izvođenja je primjetno, i svatko ga može osjetiti. Popuštanja napetosti obično nema, ili je izraženo u puno manjoj mjeri između stavaka, ako se radi o višestavačnoj skladbi. Ako izvođač samo obriše ruke ili duboko udahne, ali je misaono još u kontinuitetu skladbe, onda se radi samo o maloj stanci između stavaka i nije potrebno pljeskati, dapače, neumjesno je pljeskati u tom trenutku.

Ovdje možete pogledati video snimku dijela prvog stavka jedne izvedbe Beethovenove sonate op. 10 br.3; obratite pažnju na kratko zaustavljanje pijanista oko 37-me i 38-me sekunde, to je interpretativna stanka, ali skladba se odmah nastavlja dalje: http://oliviercazal.com/classical.html