Novo:

Józef Klemens Piłsudski

Jósef Klemens Piłsudski rodio se 5. prosinca 1867. godine u Zułowu u Litvi. Rođen je kao podanik cara u siromašnoj plemićkoj obitelji. Odgojen je u ozračju kulta Siječanjskog ustanka i borbe za slobodnu Poljsku. Za sudjelovanje u anticarskoj uroti prognan je u Sibir između 1888-1892. Bio je istaknuti član PPS-a i urednik časopisa "Radnik". Uhićen je 1900. godine, pobjegao je iz zatvora i započeo formiranje tajne Vojne organizacije PPS-a. Za vrijeme Prvog svjetskog rata jedan od osnivača Poljskih legija, a istodobno na ruskom dijelu Poljske formirao tajnu Poljsku vojnu organizaciju (POW). Nakon "krize prisege" u ljeto 1917. godine interniran u Magdeburg. U studenom 1918. vraća se u Varšavu i preuzima vlast kao Načelnik Države. Bio je zapovjednik armije, a od ožujka 1920. maršal Poljske. Zapovijedao je u poljsko-ruskom ratu i odnio pobjedu u "čudu na Visli". Dolazi u sukob sa Sejmom. Od prosinca 1922. nije Načenik države – ostaje mu predsjedavanje Užem ratnom vijeću. Od svibnja 1923. postaje potpuno privatna osoba bez ikakvih državnih dužnosti. 12. svibnja 1926. izvodi državni vojni udar. Od 2. listopada 1926. premijer Poljske.

Mladi dani

Piludski_w_szkoleJósef Klemens Piłsudski rodio se 5. prosinca 1867. godine u Zułowu u Litvi. Rođen je kao četvrto od ukupno dvanaestero djece siromašne staro litvanske plemičke porodice. Porodica Piłsudski povezuje se s Ginetom, koji se spominje u XV. stoljeću. Njegov je otac bio sklon gospodarskim eksperimentima, kojima je obitelj izgubila većinu imetka. 1874. požar je uništio obiteljsko imanje i obitelj se preselila u Vilno. Obiteljsko bogatstvo se i dalje topilo i glavni izvor sredstava postale su posudbe od banaka. 1883. mladi Piłsudski nije išao u školu jer nije imao hlače. Njegovo je djetinstvo obilježeno i ruskim brutalnim represalijama u području oko Vilna nakon Siječanjskog ustanka (1863.). U roditeljskom domu i tijekom pohađanja gimnazije u Piłsudskom je rasla mržnja prema carskoj Rusiji.

Nakon završetka gimnazije (1885.) Piłsudski odabire studij medicine, koja je osiguravala redovitu i pristojnu zaradu. Studij je započeo na sveučilištu u Harkovu. Tu se uključio u rad tajnih studentskih udruga i sudjelovao u demonstracijama, no nije pripadao krugu organizatora. Zbog toga je i odležao nekoliko dana u zatvoru. Neočekivano je uhićen 22. ožujka 1887. godine zbog posredne povezanosti s pripremom atentata na cara Aleksandra III. Zajedno sa svojim starijim bratom je prognan na pet godina u Sibir, u malo mjesto Tunka. Tu se Piłsudski susreo s pravim revolucionarima, ali se on ipak više zanimao za čitanje, svakodnevne poslove i pisanje ljubavnih pisama.

Početak političke aktivnosti

Progonstvo je završeno u travnju 1892. godine i Piłsudski se vraća u Vilno. Nastavio je konspiracijama i sve se više zanimao za socijalističke brošure i knjige. Tada je upoznao i buduću ženu Mariju Koplewsku Juszkiewicz, koja je već imala značajan staž u ilegalnim udrugama.

U Parizu je u studenom 1892. stvoren Inozemni savez poljskih socijalista, kojem je glavni cilj bio stvaranje jake socijalističke stranke u Poljskoj. Njihov je izaslanik, Stanisław Mendelson, uspio u siječnju 1893. ujediniti lokalne radničke organizacije i stvoriti Poljsku socijalističku stranku (Polska Partia Socjalistyczna – PPS). Piłsudski se rado uključio u rad stranke čiji je cilj bio nezavisna Poljska. Na Mendelsonov prijedlog Piłsudski počinje pisati za Przedswit (Zora), novinsko glasilo PPS-a koje izlazi u Londonu. Već na II. saboru PPS-a u veljači 1894. ušao je u najviše stranačko tijelo – četveročlani Centralni radnički komitet. Zahvaljujući brojnim hapšenjima uskoro postaje broj jedan u njemu. Piłsudski je u socijalizmu vidio snagu koja može destabilizirati ruski carski poredak i time stvara šansu za Poljake. Nadao se novom poljskom nacionalnom ustanku, ali tada je radništvo još u većoj mjeri bilo nespremno da vjeruje u namjere socijalista.

Piłsudski najviše pažnje posvećuje izdavanju glasila stranke Robotniku (Radnik). Ilegalna je tiskara djelovala u malom mjestu Lipniszku, a potkraj 1894. preseljena je u Vilno. U Vilnu je tiskara radila četiri godine i izdala je 26 brojeva lista. U srpnju 1899. oženio je Mariju Juszkewicz. Budući da je ona bila rastavljena prešli su na protestantizam kako bi mogli sklopiti brak. Promjeni vjeroispvjesti nisu pridavali veliko značenje, ali se Piłsudski u veljači 1916. vratio katoličanstvu, u uvjerenju da će vrhovno zapovjedništvo vojske lakše zadržati katolik nego protestant. Inače je, u podijeljenoj Poljskoj, katolička crkva imala veliki značaj. U pruskom dijelu označavala je otpor protestantizmu i germaniziciji, a u ruskom dijelu otpor provoslavlju i rusifikaciji.

Tiskara je otkrivena u veljači 1900. godine i obitelj Piłsudski je uhićena. Marija se izvukla bez kazne kao “žrtva ljubavi”, a Jósefu se nije mogao nadati ničemu dobrom. Na prijedlog prijatelja počeo je glumiti psihičku bolest. Glavni simptom bolesti trebao je biti ne uzimanje ničeg iz ruku osoblja zatvora što je na kraju moglo dovesti do izgladnjelosti. Prebačen je u umobolnicu, gdje ga je doktor prvo razotkrio, ali mu je kasnije i pomogao pobjeći. U lipnju 1901. zajedno s Marijom se sklonio u Rusiju i do jeseni se odmarao od psihičkih napora.

U studenom 1901. otputovao je sa ženom u London, kako bi se sklonio od policije. U travnju 1902. Piłsudski se vratio u Poljsko kraljevstvo. Iako s poteškoćama ponovno je stao na čelo PPS-a. Započeo je i razvoj Vojne organizacije, koja je započela i prve sabotaže. U veljači 1904. izbio je rusko-japanski rat i to je pojačalo njegovo razmišljanje o oružanom ustanku. U srpnju 1904. Piłsudski je u Tokiju pregovarao o financiranju naoružavanja PPS-a, a u zamjenu je nudio špijunsku djelatnost i sabotaže, te kad prilike dopuste i dizanje ustanka. Međutim, takav scenarij ne bi odgovarao Japancima jer Rusija nad Vislom drži snažnu armiju za kontrolu Poljaka, a nakon poraza slabog ustanka ta bi se armija mogla uputiti na bojišta Mandžurije. Piłsudski se vratio iz Tokija sa obećanjem financijske pomoći. U Tokiju se po prvi i jedini put sastao sa Dmowskim. Tada u Rusiji započinje revolucionarno gibanje i unutar PPS-a dolazi do polarizacije dviju frakcija. Tzv. “mladi” zamišljali su djelovanje PPS-a unutar široke ruske revolucije, a dio okupljen oko Piłsudskog smatrao je do revoluciju treba iskoristiti za izazivanje antiruskog nacionalnog ustanka. U siječnju 1905. Rusiju je zahvatila revolucija. “Mladi” su zahtijevali suradnju s ruskim radnicima. U prosincu dolazi do sloma radničkog ustanka. Do konačnog rascjepa u PPSu dolazi na IX. kongresu PPS-a u Beču u studenom 1906. kada “mladi” izbacuju pristaše Piłsudskog. Piłsudski i pristaše tada organiziraju novu stranku – PPS Revolucionarnu frakciju. Sam se Piłsudski sve manje posvećuje stranačkim aktivnostima, a sve više proučava vojnu literaturu (proučava Napoleonove ratove, Clausewitza, burske ratove i posljednji rusko-japanski sukob). Vojna jedinica je pljačkala banke i ubijala članove carske policije. Sam Piłsudski nije aktivno sudjelovao u njenim akcijama. Sudjelovao je posljednjoj velikoj akciji Vojne organizacije u rujnu 1908. – opljačkali su poštanski vlak i pritom odnjeli oko 200.000 rubalja.

U međuvremenu (1906.) započeo je ljubavnu vezu sa Aleksandrom Szczerbinskom (Olgom), ali mu žena Maria nije pristajala na poništenje braka. Maria nije pristala na rastavu sve do svoje smrti 1921. godine. Zbog toga je Piłsudski i nadalje vodio obiteljski život s prvom ženom, ali i ljubovao s “drugaricom Olgom”.

Komandant “Strijelaca”

Vojna se organizacija stvarala u Galiciji, koja je bila dio Austro-Ugarski i u kojoj su Poljaci imali značajna politička prava. Organizacija se stvarala uz prešutno slaganje austrijske vojno obavještajne zajednice.

Nakon austrijske aneksije Bosne bilo je sve izvjesnije da je moguće općeeuropski oružani sukob. Piłsudski je na predavanju koje je održao u Parizu u veljači 1914. izrekao da će u ratu “pobjeda krenuti sa zapada na istok”, što bi značilo da će Istočna Europa doživjeti poraz od Srednje Europe, a Srednja Europa od Zapadne. Piłsudski nije nagađao tko će pobijediti, ali je tvrdio da će Poljaci od toga imati koristi. Bio je uvjeren da se radi toga u trenutku izbijanja rata mora pojaviti poljska oružana sila. Mnogi smatraju da je Piłsudski bio pristaša trijalističke koncepcije, prema kojoj bi se Poljsko Kraljevstvo, oduzeto Rusiji, trebalo priključiti Habsburškoj monarhiji i stvoriti Austro-Ugarsku-Poljsku državu.

Piłsudski je računao na sljedeći tok događaja: Rusi će se braniti tek na crti Visle i da će na njenoj lijevoj obali ostaviti samo manje zaštitne snage; tako slabog protivnika trebale bi bez problema poraziti jedinice pripremljene u Galiciji, a nakon toga je za očekivati brojno priključivanje poljskih doborovoljaca koji bi stvorili bataljone i pukovnije.

Prvi znak da su planovi Piłsudskog počeli dobivati određene oblike bilo je osnivanje Saveza aktivne borbe (Zwiazek Walki Czynnej, ZWC) potkraj lipnja 1908. godine u Lavovu. Cilj Saveza je oružana borba za nezavisnost Poljske. Ipak, ilegalni karakter tog saveza onemogućio je njegovu masovniju djelatnost. Ta je prepreka uklonjena stvaranjem legalnih paravojnih organizacija – “Strijelaca” u Krakovu i Streljačkog saveza u Lavovu (1910.). ZWC je nastavio rad kao tajno rukovodeće središte. U ljeto 1912. stvoren je Poljski vojni trezor, koji je imao za cilj rješavanje neprestanih financijskih problema. U jesen iste godine formirana je Privremena komisija udruženih nezavisnih stranaka, koja je okupljala iredentističke grupacije Galicije i Kraljevstva. Ta je komisija čast glavnog komandanta svih poljskih oružanih snaga u Galiciji povjerila Piłsudskom. Piłsudski se sve više iz političara pretvarao u vođu i pripremao se za vođenje rata, premda nikad nije služio u vojsci.

Brigadir Legija

Potkraj srpnja 1914. mobilizirao je jedinice “strijelaca” i pokrenuo pripreme za ulazak na rusko područje Poljske. 3. kolovoza 1914. u Krakovu je proglašena proklamacija tajne Nacionalne vlade, koja tobože djeluje u Varšavi. Tim se proglasom objavljuje rat Rusiji i proklamira oslon na vlastite oružane snage. “Strijelci” su 6. kolovoza prešli austrijsko-rusku granicu. Planovi ustanka nisu uspjeli jer nije bilo masovnog priljeva dragovoljaca. Jedan od razloga za to je bilo i rusko povlačenje koje je sa sobom povuklo i miljune poljskih civila, te sustavno rusko razaranje infrastrukture. Austrijanci su zatražili uključivanje “strijelaca” u njihove domobranske postrojbe. Pilsudskog su spasili krakovski konzervatici na čiju je inicijativu formiran Vrhovni nacionalni odbor. Pod njegovim pokroviteljstvom započele su se stvarati Poljske legije. Ime je nastalo kao znak sječanja na Napoleonove poljske legije.

Kielce_pilsudski

Iako su legionari ustvari bili dio austrijskog domobranstva razlikovali su se i po uniformama i zapovijedanju. Nikad nisu kao dio uniforme prihvatili crno-žutu traku, koju su prema zapovijedi Vrhovnog zapovjedništva armije trebali nositi na lijevom ramenu kao znak pripadnosti austrijskom domobranstvu. Piłsudski je time postao brigadir 1. pješačke pukovnije “Legija”. Njegov je nadređeni bio general von Kummer. Piłsudski je pod svoje zapovjedništvo dovesti što veći broj legionarskih postrojbi. Trudio se učiniti političkim partnerom Centralnih sila kako bi progurao svoje poljske interese. U ljeto 1915. osnovana je Poljska vojna organizacija (Polska Organizacja Wojskowa, P.O.W.) u Varšavi.

Rat je potvrdio njegove talente zapovjednika. U svibnju 1915. Nijemci su razbili ruske obrambene linije i istjerali ih sa poljskih područja. Nakon što su Nijemci 5. kolovoza 1915. zauzeli Varšavu, pristaše Piłsudskog nisu bili u stanju formirati Nacionalnu vladu. Piłsudski je napustio bojišnicu i otišao u glavni grad, gdje je shvatio da zbog slabosti tabora koji je težio nezavisnosti mora prijeći u oporbu. Da bi prisilio Beč i Berlin na ustupke, naredio je da se prekine novačenje za Legije. U proljeće 1916. formirano je Vijeće pukovnika u legiji, zahvaljujući čemu je dobio mogućnost da nastupa u ime cijele formacije. Vršili su pritisak na Austrijance da preformiraju Legiju u korpus, što bi trebalo biti uvod za stvaranje veće poljske armije. Piłsudski je predao i molbu za ostavku.

U ljeto 1916. poljske su se legije pokazale kao izuzetno hrabre usljed ruske ofenzive. Iako, se Piłsudski nadao da će njegovi zahtjevi biti prihvaćeni u rujnu 1916. otpušten je iz Legija, na pritisak Nijemaca. Na njegovu naredbu legionari su masovno davali ostavke što je prijetilo uništavanjem postrojbe.

U studenom su Centralne sile proklamirale obnovu Poljskog Kraljevstva. Nijemci su pristupili formiranju poljske vojske, ali su nakon neupjelih pokušaja morali pozvati Piłsudskog. Pozvan je u Privremeno državno vijeće, surogat poljske vlade stvoren u siječnju 1917. godine.

U veljači u Rusiji izbija proleterska revolucija i nestaje velike snage na istočnom bojištu. Piłsudski i dalje nastoji ostvariti samostalnu poljsku vojsku i shvaća da se lagano mora udaljiti od Centralnih sila.

1918. po izlasku iz Magdeburga

1918. po izlasku iz Magdeburga

Službeni prekid odnosa je stigao u ljeto 1917. kada su Centralne sile tražile od poljskih legionara da polože zakletvu za “bratstvo sa njemačkim i austrijskim oružanim snagama”. Legija je trebala biti preformirana u tzv. Poljske oružane snage. Iako je ranije prihvaćao tekst prisege, Piłsudski je svojim pristašama naredio da je odbiju položiti. 9. srpnja pripadnici prve i treće brigade poljske legije trebali su u Varšavi položiti zakletvu. Nakon što je pročitana svi oni koji se ne slažu s njom trebali su istupiti dva koraka. U stoju je ostao samo svaki šesti vojnik, a časnici su u znak prkosa odbacili svoje sablje. Svi pobunjenici su uhapšeni i smješteni u vojne logore. Piłsudski je također uhićen i smješten u zatvor u Magdeburgu. Tako je dobio važan politički adut. Zatvaranje od strane Nijemaca činilo ga je potencijalnim saveznikom pobjedničke Antante.

U vrijeme njegova uhićenje P.O.W. je kao tajna paravojnička organizacija brojila već oko 30.000 članova. Zaklinjali su se na vjernost Piłsudskom, koji im je obećavao preformirati u Poljsku nacionalnu armiju.

Poljske oružane snage pod njemačkom komandom bile su puno manje i slabije od bivše Legije, ali su nastavile vojno djelovanje u Ukrajini gdje su služili kao policijske snage.

U lipnju 1917. godine u Parizu je počeo djelovati Poljski nacionalni komitet na čelu s Romanom Dmowskim. Taj su komitet britanska, talijanska i američka vlada priznale kao predstavnika poljskih interesa. U Francuskoj je osnovana i autonomna poljska vojska sastavljena od dragovoljaca. Američki predsjednik Woodrow Wilson je u svom poznatom govoru u siječnju 1918. godine govorio o poljskom pitanju i napomenuo potrebu o obnovi nezavisne poljske države. U tom su trenutku Francuska i Engleska bile protiv takve obnove poljske države jer im je trebao istočni saveznik – Rusija. Nakon izbijanja oktobarske revolucije 1917. godine i izlaske Rusije iz rata, takvo se stanje promijenilo. Poljska je postala nužan saveznik protiv Njemačke.

Konačno su u studenom 1918. kapitulirale Austro-Ugarska i Njemačka. Poljaci su već u listopadu počeli razoružavati austrijske snage u Zapadnoj Galiciji.

Načelnik Poljske

Piłsudski se vratio u Varšavu 10. studenog 1918. i uz potporu svojih pristaša i potporu ljevice povjerio je formiranje vlade Ignacyju Danzyńskom. Poljska vojna organizacija je od 11. studenog počela razoružavati njemačke jedinice. 14. studenog regentsko vijeće predalo je vlast u ruke Piłsudskom. 16. studenog Piłsudski je putem radija objavio “vladama i narodima koji vode rat i neutralnim da postoji Nezavisna Poljska Država koja obuhvaća sve zemlje ujedinjene Poljske”.[1] Nacionalni demokrati nisu podržali novu vladu, pa je Piłsudski da bi smirio duhove samo nakon četiri dana imenovao za premijera Jędrzeja Moraczewskog, također socijalista, ali prihvatljivog i desnici. U siječnju 1919. došlo je do desničarskog pokušaja puča, ali su pobunjenici uhvaćeni i pomilovani. Piłsudski, kao Privremeni Načelnik Države do sazivanja Ustavotvorne skupštine, nije otvoreno podržavao ni ljevicu ni desnicu. Bezuvjetnu podršku imao je u vjernoj vojsci. Nakon pokušaja puča za premijera je postavio poznatog pijanista Ignacija Paderewskog. Tim je potezom paralizirao obje strane. Ljevica je u njemu imala glavnog aduta u borbi protiv desnice, a desnica ga je već prije proglasila nacionalnim herojem.

Nakon što je utihnuo unutrašnji konflikt Piłsudski je težio sazivanju Sejma, premda nije vjerovao da će zastupnici predstavljati volju naroda. Ustvari je bio duboko uvjeren da on sam najbolje razumije i ostvaruje interese naroda. Sejm je izabran u siječnju 1919., a prvi se put sastao 10. veljače 1919. godine. Najviše mjesta u sejmu imala je Nacionalna demokracija. Već 20. veljače donijeli su “Mali Ustav” prema kojem je parlament preuzimao punu vlast u zemji. Sejm je Piłsudskom jednoglasno povjerio čast Načelnika (Vrhovnika) Države.

Piłsudski je kao vrhovni zapovjednik armije nastavio raditi na reorganizaciji i ujedinjavanju vojske. Radio je na ujedinjenju svih poljskih postrojbi koje su se borile na strani Rusije, Austrije i Njemačke. U siječnju 1919. poljska armija je brojila 100.000 dragovoljaca. U ožujku je provedeno prvo novačenje. Sve ujedninjene stare i nove postrojbe u lipnju su brojile oko 600.000 vojnika. Vojsku je trebao za realizaciju svoje koncepcije granica. Pitanje zapadnih granica s Njemačkom je konačno rješeno mirovnim ugovorom 28. lipnja 1919. godine. Versajski mirovni ugovor je predviđao da u sastav poljske države na zapadu i sjeveru uđu Velika Poljska i Istočna Pomeranija, ali bez Gdańska, koji je trebao postati slobodan grad. O državnoj pripadnosti Istočne Pruske i Gornje Šleske trebali su odlučiti plebisciti.[4] Na istoku je Piłsudski bio pristaša federalističke ideje o Poljsko-Litvanskoj uniji, koja bi dominirala Srednjom Europom. Mnogi su mu pripisivali i mržnju prema komunistima. Bilo mu je svejedno kakav će sustav vladati u Rusiji, iako je komunizam odbacivao i osuđivao. Litvanci i Ukrajinci su već pokušavali stvoriti vlastite države.

Službeno nikad nije objavljen poljsko-ruski rat koji se vodio od veljače 1919. godine. Tijekom prvih par mjeseci i nije bilo nekih pomaka jer su Poljaci ratovali i protiv Ukrajinaca za Istočnu Galiciju. U travnju je Piłsudski osvojio Vilno i izdao proglas stanovnicima bivše “Velike kneževine Litve” u kojem im obećaje pomoć u njihovom ustanku protiv Rusa. Novonastala litvanska država je većeg neprijatelja vidjela u Poljskoj i san o njihovoj uniji je postao nerealan. Boljševici su u tim i sljedećim mjesecima bili više okupirani bjelogardejcima i njihovom približavanju Moskvi. U jesen 1919. “bijeli” general Denikin je čak pozvao Piłsudskog da mu pomogne u ofenzivi. Piłsudski nije u tome vidio nikakve prednosti i čak je Lenjinu dao na znanje da se ne namjerava uključiti u borbe. Boljševici za zahvaljujući tome mogli svoje jedinice sa poljske fronte pobjedonosno usmjeriti protiv Denikina. Piłsudski je pokrenuo ofenzivu 25. travnja 1920. godine. Napao je Ukrajinu nastojeći brzim maršem zauzeti Kijev. Na taj je način trebao biti postavljen temelj buduće federacije. U svibnju je nakon ulaska Poljaka u Kijev objavljena unija Poljske i Ukrajine. Rusi su se ubrzo reorganizirali i pod zapovjedništvom generala Tukhachevskyja i Budënnyja istjerali Poljake iz Minska i Kijeva. Nezaustavljivo su napredovali prema Varšavi. Piłsudski je spremao obranu na rijeci Visli. Bitka koja je trajala tri dana (12-15. kolovoz) kasnije je nazvana “čudo na Visli” i donjela je ponovno inicijativu u ruke Poljaka. Poljaci su pobijedili i na rijeci Niemen. 12. listopada potpisano je primirje u Rigi, a u ožujku 1921. i mirovni ugovor. Piłsudski je za svoje zasluge dobio čin maršala.

Uskoro su se počeli kvariti njegovi skladni odnosi sa Sejmom. Nije za sebe vidio mjesto u parlamentarnom sustavu i smatrao je da Sejm polako dobiva prevelike ovlasti. U srpnju 1922. osnovana je Poljska organizacija slobode, koja je okupljala bivše pripadnike Poljske vojne organizacije, a uskoro je osnovan i Legionarski savez. Oni su u Piłsudskog polagali nade za ispunjenje životnih aspiracija (nakon skoro sedam godina ratovanja našli su se u civilnom životu, a većina njih bez adekvatnog obrazovanja). U studenom 1922. održani su novi parlamentarni izbori, ali se Piłsudski zajedno s pristašama prividno pritajio na političkoj sceni. U prosincu su članovi novog Sejma za Načelnika Države izabrali Gabriela Narutowicza, a Piłsudski je dobio mjesto predsjednika Užeg ratnog vijeća. Desničarski atentator je već 16. prosinca ubio predsjednika Narutowicza. Atentator je u sudskom procesu priznao da je prije namjeravao ubiti Piłsudskog. Nakon tog iskustva Piłsudski je počeo silno prezirati desnicu i izrazito se promijenio njegov stav prema okolini – prestao je vjerovati čak i najbližem krugu ljudi, postao je grub, pa čak i neugodan u razgovorima.

Józef Piłsudski i Ignacy Jan Paderewski (1919.)

Józef Piłsudski i Ignacy Jan Paderewski (1919.)

U svibnju 1923. Nacionalna demokracija je sa PSL-om stovorila desničarsko-centrističku vladajuću većinu. Na dan formiranje vlade Wincentyja Witosa Piłsudski je na to reagirao povlačenjem na svoj seoski posjed. Na dan demonstrativnog odlaska dao je i ostavku na položaj šefa Glavnog stožera. Uskoro je dao i ostavku na mjesto predsjedavajućeg Užeg ratnog vijeća – time je postao potpuno privatna osoba bez ikakvih državnih dužnosti. Njegovi su pristaše ostali aktivni i širili su nezadovoljstvo i nemire protiv Sejma i vlade Witosa. Witoseva je vlada pala u prosincu 1923. pod teretom rastuće društveno-gospodarske krize.

Piłsudski sa generalom Edwardom Smigly-Rydz tijekom bitke za Varšavu (1920.)

Piłsudski sa generalom Edwardom Smigly-Rydz tijekom bitke za Varšavu (1920.)

Sredinom 1924. godine započele su urotničke pripreme Piłsudskog. Svoje je aktivnosti pojačao tijekom sljedeće godine. U jesen 1925. situacija u državi se naglo pogoršala. 13. studenog pala je vlada Grabskog koja se uspjevala održati zadnje dvije godine. Nastao je kaos koji je iskoristio Piłsudski i vratio se u Varšavu. Bivši legionari su 15. studenog održali smotru njemu u čast. To je bio jasan znak kome je vjerna armija. Piłsudski je održao govor u kojem nije nedostajalo poziva na akciju. Međutim, Sejm je ubrzo izabrao novu vladu i urota je odgođena. U svibnju 1926. i ta je nova vlada dala ostavku. Društvo je kiptjelo gnjevom prema parlamentu i političarima. Premda je za novog primijera postavljen Witos 12. svibnja jedinice Piłsudskog su krenule prema prijestolnici i zauzeli su mostove na Visli. Piłsudski nije u svojim planovima očekivao stvarnu borbu. Nakon tri dana borbi vladine su se snage predale. Prema ustavu funkciju državnog poglavara preuzeo je predsjednik parlamenta Maciej Rataj.

Maršal Pilsudski

Maršal Pilsudski

Diktator

Obaveze predsjednika države je preuzeo Rataj i imenovao je Bartlovu vladu, ali je bilo jasno da sve važnije odluke donosi prema volji Maršala. Nisu provedene čistke u vojsci, ali su provedene u ministarstvima i centralnim institucijama, te u tijelima lokalne vlasti. Piłsudski je i dalje balansirao izmeđi ljevice i desnice. Njegov je strateški cilj bilo uvođenje vlastite predsjedničke vladavine. Da bi proveo takvu reformu sustava, namjeravao je kompromitirati parlament. Skora reforma ustava smanjila je ovisnost vlade o Sejmu, ali nije srušila ustavne temelje parlamentarne vlasti. U rujnu 1926. došlo je do krize između vlade i Sejma.

Spomenik u Varšavi

Spomenik u Varšavi

Korištena literatura

  1. NAŁĘCZ, Daria, NAŁĘCZ Tomasz (1998.). Jósef Piłsudski – vojskovođa i državnik nezavisne Poljske, Wroclaw, Wydawnictwa Szkolne i Pedagogiczne Wydawnistwo Naukove PWN
  2. TYMOWSKI, Michał (1999.). Kratka povijest Poljske, Zagreb, Matica Hrvatska
  3. Grupa autora, (1978.) Velika ilustrirana povijest svijeta (1850-1918.), Rijeka, Otokar Keršovani
Miljenko Hajdarovic
About Miljenko Hajdarovic (207 Articles)
Magistar povijesti i magistar edukacije sociologije, diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Urednik Hrvatskog povijesnog portala i vlasnik obrta Inter nos. Radi u Srednjoj školi Čakovec. Član stručne radne skupine za izradu kurikuluma povijesti.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*