Josip Kozarac, pripovjedač, romanopisac, šumarski stručnjak. Rođen  je 18. ožujka 1858. godine u Vinkovcima. Pučku školu i gimnaziju je završio u svom rodnom gradu 1876. Bio je u prvoj generaciji maturanata gimnazije koji su ispit zrelost polagali na hrvatskom jeziku. Visoku školu za  kulturu tla pohađa u Beču gdje završava šumarstvo 1879. Službovao je kao šumar i nadšumar po malim slavonskim selima i varošima.

Književnošću se počeo baviti još u gimnazijskim klupama, premda je u početku, kako sam kaže, mrzio školu i knjigu. Književničku iskricu rasplamsao mu je profesor  Pero Brašnić svojim predavanjima iz klasične europske i svjetske književnosti.

Kozarac unosi svojim djelima u hrvatsku  književnost opis slavonske prirode i čovjeka protkanog gospodarskim, društvenim i moralnim problemima. Preokupiran je slavonskim selom u trenutku  njegova moralnog poniranja, a zapravo zapljusnutog novim načinom privređivanja i novim svjetonazorom. Kozarčevo pero je prosvjetiteljsko – moralistički naoštreno, opominjuće riče zbog propadanja zemlje, dok mladi Slavonci trče u gradove da uđu u neke kancelarije, ne mareći za skrupule i kome će služiti.

Napisao je nekoliko romana, mnogo pripovijesti i laganih pjesmica. Najpoznatija su mu djela: “Mrtvi kapitali” (1888.), “Među svjetlom i tminom” (1891.), “Biser Kata” (1877.), “Poletarci” (1888.), “Mira Kodolićeva” (1895.), “Tri ljubavi” (1894.), “Moj djed” (1892.), i druge pripovijesti, te jedan niz pjesmica bez velikih pretenzija. Objavio je desetke stručnih rasprava u “Šumarskom listu“. Umro je 21. kolovoza 1906. u Koprivnici, a sahranjen je u Vinkovcima.

Spomenik Josipu Kozarcu na Krnjašu u Vinkovcima