Novo:

Josip Keresturi: Razmišljanja kako se može narod u Međimurju najviše usrećiti

Isusovac Josip Keresturi (1739.-1794.) je 1785. u Beču objavio djelo «Razmišljanja kako se može narod u Međimurju najviše usrećiti», koje je izuzetno važno za poznavanje života u cijelom Međimurju. Prijevod djela je prvi objavio Vladimir Kapun u članku: «Tri stara opisa Međimurja» Međimurje: časopis za društvena pitanja i kulturu, br. 3, Čakovec, 1982., str. 121-138.

Prema Keresturiju: «Svu pažnju treba obratiti na to da se postave župnici opskrbljeni znanjem, vrlinom i uglađenim vladanjem. Od njih najviše i iznad svega ovisi ne samo zdravlje naroda nego i način njegova ponašanja, narodski rečeno civilizacija, ugledanja na građana, duševna i tjelesna sreća. Ne bi smjelo biti župnika koji ne bi imao uza se neku gospodarsku knjigu i nadasve vrijedan priručnik liječnika Tissota o bolestima seljaka.»

Kesesturi je upozorio na važnost obrazovanja: «U svakom mjestu i u svakom većem selu morala bi postojati škola za seosku mladež.- Sramota je što se škole s tolikim žarom uvode po čitavom madžarskom kraljevstvu, a sasvim se zanemaruju samo u Međimurju gdje su ljudi najsposobniji. – Razlog je tome što ravnatelj narodnih škola boravi u Györu i zato, brinući se za različiti krajeve, jedva i znade a kamoli da se još i brine za tako udaljene kao što je Međimurju. Tom zlu našao bi se lijek, prvo, kad bi se isposlovalo da Međimurju bude ovisno o inspektoru narodnih škola u Zagrebu, jer bi on i zbog blizine i zbog jezika daleko više koristio tom kraju nego onaj u Györu (…)»

O važnosti zdravstva i gospodarstva je Keresturi zapisao: «U Međimurju već postoji liječnik, zahvaljujući velikoj pomoći i dobročinstvu obitelji Althan i darežljivosti Petra Berke, župnika u Legradu. Ali nadstojnik vlastelinstva morao bi stalno imati pred sobom uputstvo liječnika uključeno u kraljevsku listinu, i to zato da se brine za njegovo izvršavanje. Tako ćemo, naime, u Međimurju imati dobru apoteku, poznate ranarnike, vješte primalje. Tako će siromašni jednako dobro kao i bogati osjetiti korisnost liječnika.- I tako će pridonijeti zdravlju sviju, jer ako toga nemaju podložnici, oni ne koriste niti kralju, niti vlastelinstvu, niti samima sebi. Iako pojedine općine imaju za međimurske prilike prilično velike pašnjaka, oni su ipak uglavnom pokriveni trnjem, šikarama i lokvama. Kakvo je onda čudo što tamo gotovo neprestano hara stočna kuga? Kakvo je onda čudo što rogata marva stalno izgleda mala i slabe vrijednosti, uvijek je izgladnjela, mršava i jadna? Da se nađe lijek, trebalo bi, prvo, zajedničke pašnjake gotovo svuda podijeliti među sela i odvojiti tako da svako selo ima svoj pašnjak. Drugo, opominjući, pa i primjenjujući strože mjere prisilit općine da svoje pašnjake očiste od trnja i nekorisnog grmlja, a bare da isuše pomoću potrebnih jaraka. Treće pak, mogli bi polako, čestim nagovaranjem uvesti sa se zajednički pašnjak podijeli na pojedina domaćinstva, a svaka kuća da svoj dio zasije korisnim biljem, na primjer djetelinom, Dosljedno tome živina neka se zini i ljeti hrani kod kuće u staji. O, kolike koristi! Tako će svatko imati daleko više, daleko bolje i daleko ljepše stoke, proizvodit će daleko više mlijeka, maslaca i sira, dobit će daleko više najboljeg gnoja, a stočne bolesti zauvijek će prestati. Neka župnici čitaju gospodarske knjige, neka se više uvjeravaju u njihovu istinitost, neka prihvaćaju način kojim će se ove korisne stvari uvesti i nastaviti usađujući ga polako narodu.»

Isti je ukazivao ne mogućnosti modernizacije međimurskog sela: «Svu moguću brigu i nastojanje trebalo bi posvetiti tome da se po čitavom Međimurju, koliko se to god može, sade dudovi. Nijedna, pa ni najsiromašnija kuća ne bi smjela biti koja ne bi imala barem deset zasađenih dudova. To bi trebalo provesti opominjanjem, poticajem, pohvalama, nagradama, a katkad i karanjem. To bi trebala biti stvar na koju župnici moraju neprestano narod javno i privatno upućivati, primjerom pokazivati i pohvalama poticati, naročito u brežnim dijelovima gdje je narod jako siromašan. O, kako bi sretno bilo Međimurje za deset-petnaest godina! Kad bi, naime, u čitavom Međimurju bio jedan milijun dudova, već bi se desete ili petnaeste godine dobio jedan milijun forinti čistog dobitka, a on bi rastao proporcionalno kako bi stabla bivala veća. – Ako u Italiji seljak može svojim sinovima ostaviti poslije smrti dvadeset dudovih stabala, on umire sretan jer već vidi da će mu sve potomstvo zauvijek biti sretno. Kako pak bi tu korisnu stvar trebalo započeti i nastaviti, kako bi se u pojedinim župama i većim mjestima mogli uvesti rasadnici dudova iz kojih bi svatko mogao nabaviti stabla i ostalo slično, vlastelinstvo i župnici lako će utvrditi ako se katkad nađu zajedno na okupu i saslušaju inspektora dudova i svilarstva Jurena. – O župnici, ako u vašem srcu postoji neka ljubav prema bližnjemu, nastojite da ova nadasve korisna stvar ubrzo i sa svim žarom nađe mjesto u Međimurju.»

U prijedlogu promjene stanja u Donjem Međimurju, u kojem se nalazila i Donja Dubrava, Keresturi piše: «Donje Međimurje svake godine dobivalo bi ogroman dohodak od duhana, kad bi ga znalo – i htjelo – bolje uzgajati. Naime, sadašnji međimurski duhan najgori je od svih samo zato što se slabo uzgaja. Redovit se prodaje po dva, tri, četiri, rijetko po pet forinti, iako bi se njega dobilo čak i dvanaest forinti kad bi bio bolji, Da je tako, međimurski duhan morao bi se prodati prije svakog drugog i  brže i bolje, jer bi primorskim trgovcima bilo daleko lakše i mnogo korisnije kupovati duhan u bližem Međimurju nego u udaljenim krajevima Mađarske. Stoga trgovci veoma žele da se Međimurje ipak jednom opskrbi boljom vrstom duhana. – A to bi se moglo provesti tako da, prvo, vlastelinstvo dovede nekog vještog uzgajivača duhana iz Tirola i pobrine se da taj na njegovom zemljištu sadi duhan (vidjevši, naime, primjer podložnici bi ga brzo nasljedovali), i drugo, da se dadu pisane ili tiskane upute župnicima koji bi ih mogli čitati i podložnicima polako tumačiti. Da se pomogne svima onima koji su bilo zbog starosti bilo zbog kakve nesreće zapali u takvo siromaštvo da se nikako više ne mogu uzdržavati, krajnje je poželjno da se i u Međimurje uvede prekrasan običaj grofa de Buquoi kakav već s najljepšim rezultatima postoji u mnogim austrijskim krajevima. Smisao tog postupka je taj da se, prvo, svi strani prosjeci zauvijek udalje; drugo, da kod domaćih siromaha pravi odvoje od lažnih; treće, da se oni koji su zaista siromašni, opskrbe za čitav život. – Kad bi se vlastelinstvo i župnici ozbiljno htjeli prihvatiti tog posla, mogli bi ga ostvariti na opće zadovoljstvo svih. – U Međimurju dobro zna za tu stvar vicearhiđakon Fényesi kojemu sam poslao knjigu o tome i objasnio svoja razmišljanja te koji se u brojnim prilikama pokazao spremnim pomoći bijednima. O sretnog li Međimurja ako osjeti učinak ovih mojih preporuka!»

Hrvoje Petric
About Hrvoje Petric (90 Articles)
<p>Rođen 1972. u Koprivnici. Završio studij geografije i povijesti u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu zaposlen od 2001. Stručno se usavršavao u Sjedinjenim Američkim Državama, Sloveniji, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj i Izraelu. Doktorirao 2008. u Zagrebu. Sudjelovao na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. Autor je brojnih radova. Za svoj je rad nagrađivan. Predsjednik je Društva za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju. Urednik je znanstvenih časopisa «Ekonomska i ekohistorija» i „Podravina“. Izvodi nastavu na preddiplomskom i diplomskom studiju povijesti iz predmeta: Ekohistorija, Ekonomska historija, Hasburška Monarhija: imperijalna baština te Europske regije i hrvatska povijest ranoga novog vijeka.</p>