Novo:

Josip Glaurdić, Vrijeme Europe: Zapadne sile i raspad Jugoslavije, Mate d.o.o., Zagreb 2011., 453.str.

Knjiga Vrijeme Europe, koja je objavljena u Zagrebu 2011. godine, preveden je doktorski rad mladog znanstvenika Josipa Glaurdića sa sveučilišta u Cambridgeu. Knjiga je podijeljena na 10 poglavlja, od kojih temu u užem smislu obrađuje njih osam. 

U uvodu (str. 1-9) autor govori o specifičnoj situaciji u kojoj se našla Europa nakon završetka Hladnog rata.
Lideri Europske zajednice silno su te 1991. godine htjeli dokazati svijetu, a posebno SAD-u, kako su oni ti koji drže sve konce događaja u tadašnjoj Europi.
Znakovita je stoga i izjava predsjedatelja Vijeća ministara vanjskih poslova EZ-a, Jacquesa Poosa:

Ovo je vrijeme Europe, a ne vrijeme Amerikanaca. Ako ijedan problem mogu riješiti Europljani, onda je to jugoslavenski problem. To je europska država i zato ne odlučuju Amerikanci.

Amerikanci su se u početku složili s tom ocjenom, željni vidjeti mogu li ujedinjeni Europljani preči preko svojih nesuglasica iz vremena krize u Perzijskom zaljevu, te pokazati na ozbiljnom problemu svoju, kako su je nazvali, ujedinjenu europsku snagu.

Poglavlje, Kroćenje balkanskog Gorbačova, 1987.-1989., (str 10.-42.) govori o potpunom gospodarskom i političkom raspadanju Jugoslavije nakon Titove smrti, ali se najveća važnost pridaje usponu Slobodana Miloševića i njegovim mitinzima tzv. Antibirokratske revolucije.

Autor napominje kako je Miloševićev uspon na vlast bio samo posljedica sukoba između nacionalnih komunističkih elita u Jugoslaviji, a dogodio se u vrijeme kad je politička stabilnost federacije bila posebno ranjiva.
Prikazujući se kao spasitelj Jugoslavije, Milošević je vješto iskoristio konfuziju u državnom rukovodstvu, te je nasilno promijenio krhku ravnotežu snaga u republikama. Njegov je cilj zapravo bilo podvrgavanje unutarnjeg poretka zemlje diktatu Srbije.

Autor posebno kritizira zapad u tim trenutcima ključnim za zemlju. Rušenjem hladnoratovske podjele Jugoslavija više nije služila kao tampon zona između dvaju blokova, pa ju je stoga zapad i percipirao kao Balkanskog bolesnika kojeg treba pustiti da sam riješi svoje probleme. Pa ipak, najveći je propust učinjen u percepciji Miloševića kao reformatora Gorbačovljevog kova, misleći da je upravo on onaj spajajući faktor koji pokušava očuvati bratstvo i jedinstvo federacije pred separatistima sa Kosova ili Slovenije.

Poglavlje, Jugoslavenski Hladni rat, 1988.-89., (str. 43.-69.) prati daljnji raspada struktura u Jugoslaviji, koje su sve više uzmicale pred srpskim političkim napredovanjem. Miloševićev govor na proslavi 600 godina od Kosovske bitke konsolidirao je redove u njegovim tzv. Antibirokratskim bitkama i lansirao sljedeću fazu u osvajanju vlasti u cijeloj zemlji- slamanje otpora u zapadnim republikama. Ali upravo taj pokušaj širenja vlasti na zapad dovest će, kaže Glaurdić, do konačnog sloma federacije, ali ne i do promjene politike zapadnih zemalja prema njemu. Ovo poglavlje donosi pregled važnih događaja koji su pokazali kako federacija nema budućnost. Tu se ponajprije misli na sukob sa Slovenijom oko donesenih amandmana. Jedini koji je u tom trenutku imao neku viziju spasa bio je savezni premijer Ante Marković, koji u tim napetim trenutcima objavljuje program protuinflacijskih mjera za spas gospodarstva.

Sa današnje perspektive gledanja autor napominje kako je to uistinu mogla biti posljednja slamka spasa za Jugoslaviju, ali je i ona propala kada su Zapadna Europa i SAD odbili dati novac za provođenje tih reformi. Konačan politički raspad partijskog sustava dogodio se početkom 1990.g. kada se na 14. izvanrednom kongresu SKJ poslanici Slovenije i Hrvatske odupiru Miloševićevim pritiscima i napuštaju skupštinu, mnogi i sa suzama u očima, svjesni da je kraj zemlje blizu.

Poglavlje, Izazovi demokracije, 1990., (str. 70.-110.) naglašava kako je raspad Saveza komunista otvorio dotad neviđenu priliku za razvoj mladih demokracija. Pa ipak, zemlje EZ-a nisu to vidjele kao pozitivan pomak u rješavanju krize. Upravo je takvo tumačenje, kako ističe autor, omogućilo Miloševiću da promijeni svoju politiku od osvajanja vlasti u cijeloj zemlji, prema programu stvaranja Velike Srbije pod nazivom zaštite Jugoslavije.
Očekivana pobjeda nacionalističkih stranaka na izborima u Hrvatskoj i Sloveniji samo je ohrabrila Miloševića i njegove saveznike koji su izbore proglasili nelegitimnima, te reagirali oduzimanjem oružja Teritorijalne obrane Slovenije i Hrvatske i dizanjem pobuna u hrvatskim područjima sa većinskim srpskim stanovništvom. Pa ipak, napominje autor, niti takvo zveckanje oružjem nije dovelo do promjene politike prema Jugoslaviji. SAD I Europa šalju svoje predstavnike u Beograd, te sinkronizirano izjavljuju kako im je želja da SFRJ ostane jaka država.

Idućih pet poglavlja govori o događajima iz 1991. godine, te završava sa travnjem 1992. godine.

Poglavlje, Do ruba ponora i natrag, listopad 1990.- travanj 1991., razotkriva konačno svrstavanje JNA na stranu Miloševića, ali i govori o dramatičnim događajima pokušaja državnog udara od strane te iste JNA.
Pa ipak, posljednji pokušaj da se promijeni stav zapada prema Jugoslaviji propao je u travnju 1991.g. kada visoki članovi EZ-a posjećuju Beograd i donose tri odluke: Samo demokratska i ujedinjena Jugoslavija može se nadati članstvu u EZ-u, EZ ne namjerava uspostaviti odnose sa šest zasebnih entiteta i raspad Jugoslavije ne bi riješio njene političke, ekonomske i socijalne probleme.

Bilo je to zeleno svjetlo za Miloševića i JNA da krenu u konačno ostvarivanje svojih planova.

Poglavlja, Put u raspad i Ljeto nasilja i podjela, opisuju događaje od ožujka do rujna 1991. godine. Oba su poglavlja posvećena prvim ratnim sukobima u Hrvatskoj, ali i pokušaju srpskog bloka da blokira imenovanje hrvatskog predstavnika na čelu saveznog predstavništva. Tim je potezom Jugoslavija i praktički bila obezglavljena i ostavljena bez šefa države. Četiri dana nakon tih događaja građani Hrvatske složili su se s Miloševićem kako je životu u zajedničkoj državi došao kraj. Na referendumu o nezavisnosti republike golemom su većinom glasali da Hrvatska bude samostalna i suverena država. Deklaracije o samostalnosti Slovenije i Hrvatske nisu tako samo označile kraj federacije, nego i kraj jednodušne politike zapada prema krizi. Autor upravo po tom pitanju iznosi izjavu britanskog političkog kruga o tome kako je razvod neuredan i neugodan, ali je svakako bolji od obiteljskog nasilja. No ipak, napominje Glaurdić, jednodušna politika ipak nije podjednako zahvatila sve u politici zapada. Inicijativa ujedinjene Njemačke o zaustavljanju agresije u Sloveniji koja se dogodila u ljeto 1991.g. potaknula je Francusku i Veliku Britaniju na aktivnost, ali ne zbog pretjerane želje za smirivanjem situacije, nego zbog straha da im ujedinjena Njemačka ne „otme proces europske integracije“ i iskoristi ga za promicanje njemačke vizije dubljeg približavanja Istoka i Zapada.

Predzadnje poglavlje, Diplomacija na iglama, rujan-studeni 1991. , (198.-228.) govori o podjelama unutar EZ-a glede rješenja krize u Jugoslaviji. Nizozemska, predsjedavajuća u EZ-u, oštro se protivila Njemačkoj koja je zahtijevala slanje snaga između oružanih snaga. Na kraju je donijeta odluka o embargu na uvoz oružja, što je najviše naštetilo Hrvatskoj koja ga je ionako imala premalo, dok je srpska strana zahvaljujući JNA imala ga i previše.

U posljednjem poglavlju knjige, Kraj i početak, studeni 1991. – travanj 1992., obrađuje se gotovo paralelno nastojanje s jedne strane njemačke diplomacije o priznanju Hrvatske i Slovenije, a s druge strane srpske ratne mašinerije koja je znala da do priznanja mora zauzeti što više teritorija kako bi imala bolju pregovaračku poziciju. Priznanje Hrvatske u siječnju 1992.g. ubrzalo je i realizaciju UN-ove misije u Hrvatskoj, u čemu su i Tuđman i Milošević vidjeli svoje skrivene motive; prvi se nadao kako će UN dovesti do mirne reintegracije okupiranih područja, a drugi kako će ta misija ozakoniti osvojeno na terenu.

Kako ističe autor na kraju knjige, niti u BiH, niti u Hrvatskoj, zapadne sile Europe nadalje nisu uspjele dovesti do mira.

Stvari će s mrtve točke dovesti tek potpuno angažiranje SAD-a, te posebno jačanje Hrvatske vojske, čije će vojne akcije 1995. godine biti presudan jezičac na vagi koji će sve zaraćene strane dovesti na pregovarački stol.

Mario Peranić
About Mario Peranić (2 Articles)
Rođen sam u Zagrebu 1983. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu sam diplomirao povijest i filozofiju. Trenutno sam zaposlen na radnom mjestu vanjskog suradnika pri Nacionalnom centru za vanjsko vrednovanje obrazovanja, na poslovima državne mature.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*