Novo:

Josip Broz Tito

Josip Broz rođen je 7. svibnja 1892. u selu Kumrovcu u Hrvatskom Zagorju. Sam Tito nije znao točan datum svog rođenja, pa se od vremena Narodnooslobodilačke borbe kao njegov rođendan češće slavio 25. svibnja koji je bio zapisan na njegovim vojničkim dokumentima iz doba prvog svjetskog rata. Kao sedmo od petnaestoro djece Franje i Marije Broz (rođene Javoršek) čini se da je imao teško djetinjstvo, osobito jer mu je otac zapao u dugove. Zbog toga je jedan dio djetinjstva proveo kod djeda u Sloveniji. Nakon povratka pohađa osnovnu školu u rodnom Kumrovcu.

Brozova rodna kuća u Kumrovcu

Brozova rodna kuća u Kumrovcu

Godine 1907. na nagovor jednog rođaka odlučuje se poći u Sisak i tamo izučiti konobarski zanat. Ubrzo po dolasku u Sisak Broz se odlučuje promijeniti zanat te postaje bravarski pomoćnik. Tri godine sisačkog školskog života (1907.-1910.) ostat će Brozu u lijepom sjećanju. Nakon završetka svog zanatskog školovanja odlazi iz Siska trbuhom za kruhom tražeći uvijek bolja zaposlenja. Sljedećih nekoliko godina radi po raznim, većinom mehaničarskim radnjama u Hrvatskoj, Sloveniji, sjevernoj Italiji, Češkoj (tvornica Škoda), Austriji (Daimlerova tvornica automobila gdje je po vlastitom svjedočenju bio testni vozač), itd. Poslove je brzo mijenjao, ali je već tada proputovao dobar dio Europe i upoznao čari lagodnog života kojima se prepuštao kad god bi kupio novo odijelo i skupio dovoljno novca.

Šegrt Broz na fotografiji iz 1911. godine

Šegrt Broz na fotografiji iz 1911. godine

 

Godine 1913. Josip Broz pozvan je na služenje vojnog roka te je iz Beča, na vlastitu molbu, prebačen u 25. domobranski puk u Zagrebu gdje ubrzo pohađa dočasničku školu te postaje mladi vodnik. U to doba čini se da je Brozu godila uniforma te je preko vojske naučio skijati i baviti se drugim „vojnim vještinama“. Tako je pred sam početak prvog svjetskog rata osvojio srebrnu medalju iz mačevanja na prvenstvu austro-ugarske vojske.

U rovu tijekom prvog rata

U rovu tijekom prvog rata

Izbijanjem rata u njega je uključen i Josip Broz. Njegov 25. domobranski puk bio je od izbijanja rata do konca 1914. na srpskoj bojišnici da bi početkom 1915. bio prebačen na Karpate gdje su se vodile teške bitke sa snagama carske Rusije. Potkraj ožujka 1915. Broz je teško ranjen i zarobljen u jednom napadu Čerkeza te se dugo oporavljao od posljedica ranjavanja čitajući djela ruskih klasika i tako učeći i jezik. Nakon oporavka poslan je u grad Kungur na Uralu gdje je radio kao zarobljenik. U kojoj mjeri sam Broz sudjeluje u sukobima „bijelih“ i „crvenih“ u revoluciji zahvaćenoj Rusiji još nije raščišćeno, ali mu propada nekoliko pokušaja bijega te ostaje u predjelima oko Urala sve do siječnja 1920. godine. U zatočeništvu se Broz i oženio Pelagijom Belousovom koja je 1924. rodila prvog sina Žarka koji je kao oficir Crvene armije izgubio ruku u obrani Staljingrada. Kasnije će se Broz ženiti još nekoliko puta (zadnja žena je i danas poznata Jovanka Broz), uz pregršt ljubavnica.

Lažne putne isprave

Lažne putne isprave

Po povratku iz Rusije Broz opet nastavlja s mijenjanjem poslova po mnogim mjestima tadašnje Jugoslavije, ali se sve više uključuje u rad tada „Obznanom“ zabranjene Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) te radi toga biva nekoliko puta uhićivan. Nakon atentata na Stjepana Radića i Hrvatske predstavnike u Beogradskoj Narodnoj skupštini zaoštrava se hegemonistički dvorski režim pa su ubrzo pohvatani i vođe komunista, među kojima je već tada bio Josip Broz. Na suđenju u tzv. „Bombaškoj aferi“ biva osuđen te je veći dio kazne odslužio u Lepoglavi gdje se sprijatelji s Mošom Pijadom, suradnikom iz radionice električne centrale kaznionice. Po izlasku iz zatvora početkom 1934. Broz biva zadržavan u kućnom pritvoru u rodnom Kumrovcu, ali ubrzo preuzima lažna imena i dokumente te nakon organiziranja nekoliko tajnih sastanaka po tadašnjoj Jugoslaviji kreće za Moskvu. U Moskvi sluša predavanja u partijskoj školi i u nadolazećim godinama radi na pripremanju obnove KPJ koja je bila gotovo uništena progonima nakon proglašenja diktature. Pod raznim pseudonimima putuje u Beč i Pariz gdje se sastaje s vodstvom KPJ te radi na prebacivanju dobrovoljaca-komunista iz Jugoslavije u Španjolsku gdje bijesni građanski rat. Nakon uhićenja i smaknuća generalnog sekretara KPJ Milana Gorkića u velikim čistkama u SSSR-u 1937. Kominterna dodjeljuje Brozu privremeno pravo da vodi KPJ. U novije vrijeme izišli su jaki dokazi da je upravo Broz denuncirao Gorkića u očima Kominterne. Na čelu KPJ Broz dosta brzo rješava nesuglasice između raznih frakcija unutar članstva, čvrstom rukom uklanja većinom stariji kadar te oko sebe okuplja mlađe snage (Đilasa, Kardelja, Rankovića koji ga već tada zbog njegovih godina zovu „Stari“). Tek početkom 1939. Kominterna ga i službeno potvrđuje kao generalnog sekretara KPJ. Brozova čvrsta ruka u organiziranju partije vidjela se i na V. zemaljskoj konferenciji KPJ u Zagrebu gdje je zagovarao oružanu borbu za dolazak na vlast i Sovjetski model vlasti, što je tada podržavala i Kominterna kojoj je u interesu bilo rušenje Jugoslavije kao „buržoaske Versajske tvorevine“.

Tito i Moša Pijade u partizanima

Tito i Moša Pijade u partizanima

Nakon izbijanja drugog svjetskog rata na području Jugoslavije Tito i vodstvo Partije bježe te pokušavaju organizirati prvi otpor Osovinskim okupatorima. Ipak ubrzo moraju napustiti položaje te su većinu ratnih operacija komunističke snage bile u podređenom položaju izbjegavajući otvorene sukobe s većim protivničkim jedinicama. Važno je naglasiti i da je 1941. samo KPJ bila spremna pružiti otpor silama osovine i to jer je stranačka struktura bila zbog dugotrajnih progona organizirana i uvježbana za otpor u ilegali. Nakon napada snaga Trećeg Reicha na SSSR i KPJ poziva na otvorene oružane otpore prema okupatoru, a sve zaoštrenija situacija na teritorijima bivše Jugoslavije u kojoj su mnogi završili u zatvoru zbog vjere, rase ili mišljenja različitog onom državno oficijelnom donosilo im je velik broj novog ljudstva. U to vrijeme i sami komunisti zagovaraju Narodnooslobodilačku borbu (NOB) proglašavajući svoj pokret općom borbom za slobode naroda, a ne sredstvom rješavanja klasnih pitanja u društvu. Ovo je vidljivo i kroz razne letke i proglase namijenjene stanovništvu, ali i sjednice Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ-a), koji je na sebe preuzeo brigu za zakonodavni rad u vrijeme rata. Zbog općeg razočaranja u Četnički pokret i zbog novog savezništva sa Staljinovim SSSR-om zapadni saveznici su svoju pomoć od 1943. usmjeravali sve više na Partizanske snage. Promjene u tijeku rata pogodovale su učvršćivanju vizije Partizanskog pokreta kao jedinog jakog otpora fašistima čime je osobito pogodovala činjenica da u četiri godine Osovinske snage, unatoč mnogim pokušajima, nisu uspjele ugušiti ovaj pokret. Koncem 1944. i početkom 1945. bilo je vidljivo da će antifašisti prevladati, a Tito je vještim manevriranjem uspio uvjeriti da je podjela utjecaja između zapada i istoka 50%-50% u slučaju Jugoslavije iz Jalte upravo ostvarena njegovim dogovorom s premijerom u izbjegličkoj vladi Kraljevine Jugoslavije Šubašićem.

Ako ne i ranije već na samom kraju rata pokazala se osvetoljubivost dijela partizanskih snaga koja još do dan danas nije u potpunosti istražena a mi je zovemo Bleiburgom i Križnim putevima. Čini se da su poslije rata komunisti po svaku cijenu odlučili ostati na vlasti, u čemu bi im veliku nepriliku držao jedan dio snaga koji je bio do kraja rata odan dijametralno suprotnim gledištima (kao i ustaše i domobrani isto tako su nestajali i četnici). Nakon početnog priklanjanja SSSR-u ubrzo je došlo do sukoba dvaju vođa – Tita i Staljina (Rezolucija Informbiroa) u pogledu puta nove Jugoslavije i njenog komunizma. Jugoslavija je tada ostala sama sa svojim posebnim putom u komunizam, osuđena od većine ostalih komunističkih zemalja koje su ušle u Varšavski pakt te joj je u tim trenucima možda čak i prijetila invazija. U zemlji su uslijedile nove čistke onih za koje se smatralo da su odani Informbirou. Zbog bezazlenih izgreda ljudi su završavali po kaznionicama i na čuvenom Golom otoku. U ovim čistkama, kao i mnogim neznanim, Josip Broz (u ratu prozvan Tito) je dodatno učvrstio svoju vlast i skršio glas svojih protivnika. Teško je tvrditi da diktator Tito kao premijer, a od 1953. predsjednik Jugoslavije (kasnije i doživotni predsjednik), nije znao ništa o masovnim pogubljenjima (nakon) predaje kvislinga kod Bleiburga ili mučenjima Golog otoka.

Tito i Sukarno

Tito i Sukarno

Na vanjskopolitičkom planu u razdoblju od konca drugog svjetskog rata pa do svoje smrti Tito je sve više levitirao između istoka (pomirenje sa SSSR-om 1955.) te zapada od kojeg dobiva pomoć. Njegovo traženje „srednjeg puta“ prihvatio je dobar dio vođa dekoloniziranih zemalja koji nisu vidjeli ništa dobra u „hladnim“ sukobima istok-zapad. Radi ove politike „aktivne mirovne koegzistencije“ nekoliko se puta susretao s vođama tzv. Nesvrstanih zemalja (Indije-Nehru, Egipta-Naser, Indonezije-Sukarno, Gane-Nkrumah, itd.). Osim velikog prestiža kojeg je Jugoslavija imala u svijetu preko pokreta Nesvrstanih te Titovog lika na novčanicama i poštanskim markama u nekima od tih zemalja Jugoslavija kao zemlja baš i nije previše profitirala.

Indira Gandhi, indijska premijerka

Indira Gandhi, indijska premijerka

U unutarnjoj politici Jugoslavija se okrenula ubrzanoj izgradnji društva u kojima pretežito seosko i agrarno stanovništvo ubrzo zamjenjuje stanovništvo gradova koje se bavi industrijskom proizvodnjom. Bilo kakve greške u gospodarskim sustavima ipak se nisu pripisivale nesposobnom vođenju, nego nepripremljenošću društva za promjene pa se mijenjalo nekoliko oblika unutardržavnog odlučivanja sve do tzv. „radničkog samoupravljanja“ koje je samo nominalno dalo upravu poduzeća u ruke radnika koji tamo rade. Pozitivne strane socijalističkih reformi bile su npr. dobra mirovinska i zdravstvena zaštita radnika te gotovo besplatno školstvo na svim razinama, dok su s druge strane sindikati postali nadzorni organi radnika umjesto da budu njihov oslonac. Nacionalna pitanja druge Jugoslavije su nominalno riješena stvaranjem šest republika unutar države koje su trebale biti samostalne u rješavanju svojih republičkih pitanja. Ipak na terenu opet je sve ovisilo o volji Beograda, tj. centralnih državnih snaga.

Vladimir Bakarić je dugo godina bio Titova desna ruka

Vladimir Bakarić je dugo godina bio Titova desna ruka

Kroz sve ove probleme Tito, kao jedan od „vezivnih elemenata“ Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), čvrstom rukom vodi državu. Njegov kult ličnosti doživljava pravi procvat na raznim državnim svečanostima, a njegova riječ je uvijek zadnja u svim državnim odlukama. Tako je Tito svojom čvrstom rukom presjekao sve gordijske čvorove, tj. krize u kojima bi se našla Jugoslavija kao studentske nemire 1968., pa zatim legitimna pitanja tzv. Hrvatskog proljeća 1971., sukob s „liberalima“ u Srbiji 1972., itd. Čak je npr. i na smrtnoj postelji odbijao prihvatiti devalvaciju dinara koja je mogla ublažiti gospodarsku krizu koja je zadesila SFRJ nakon njegove smrti. Josip Broz umro je 4. svibnja 1980. u bolnici u Ljubljani gdje je već neko vrijeme bio na liječenju. Iako je Tito bio diktator njegova smrt je navukla suze na mnoga lica ljudi tadašnje SFRJ te potakla zabrinutost u budućnost Jugoslavije kao državne zajednice s neprevladanim nacionalnim problemima, koju ističu mnogi kasniji autori. Pokopan je 8. svibnja na Dedinju u „Kući cvijeća“ uz prisustvovanje mnogih stranih delegacija (do danas njegov je sprovod jedan od najvećih državničkih ispraćaja svih vremena).

Ukupno je nazočilo 208 delegacija iz 126 zemalja svijeta (8.5.1980.)

Ukupno je nazočilo 208 delegacija iz 126 zemalja svijeta (8.5.1980.)

Nakon smrti još su se pojačale razne priče koje su se po tiho pričale u SFRJ o Josipu Brozu. Je li Josip Broz zaista bio Tito ili je to bio neki njegov dvojnik, ruski agent ili čak žena? Je li bio Hrvat, Slovenac, Jugoslaven, anacionalan, mason? Je li bio slijepo odan svojoj viziji komunizma ili odaniji dobrom životu („Veseli diktator“, bonvivan). Na sva ta pitanja, od kojih je većina plod dosta nevjerojatnih konstrukcija, teško je dati točne odgovore. I danas nema konsenzusa oko čak osnovnih crta njegova karaktera jer se Tita može promatrati na mnoštvo raznih načina i može se naći mnoštvo dokaza za razne, često i kontradiktorne tvrdnje. Ono što se može reći jest da se Josipa Broza treba promatrati kao produkt svoga vremena.

Spomenik pokraj rodne kuće u Kumrovcu

Spomenik pokraj rodne kuće u Kumrovcu

Stipica Grgic
About Stipica Grgic (9 Articles)
Rođen je 13. listopada 1982. u Lekeniku. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu. Srednje obrazovanje stječe u zagrebačkoj Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji (1997-2001). Nakon toga upisuje studij povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu koji završava 2007. obranivši diplomski rad. Od svibnja 2008. zaposlen je na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu kao znastveni novak u suradničkom zvanju asistenta na projektu „Hrvatski kulturni krajolici“ (226-2261681-1321), čiji je voditelj dr. sc. Damir Matanović. Iste 2008. je upisao i poslijediplomski doktorski studij povijesti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Dana 9. travnja 2014. obranio je doktorski rad "Uprava u Savskoj banovini (1929.-1939.): Između državnog centralizma i supsidijarnosti". Član je više strukovnih udruga. Bio je sudionikom nekoliko domaćih i međunarodnih skupova.
  • nemosav

    Nije se savrseno nista desilo u Bleiburgu.Poljana , 5 kilometara udaljena od granice , nema fiziicki mogucnost akomodacije 250 ili 500 tisuca ljudi , broj koji se upotrebljava prema stupnju inspiracije dezurnog ustase.Uvelicavanje broja zrtava povezanih sa dogadjajima u okolini Bleiburga, ima slojevito propagandno znacenje;

    1. Daje Hrvatima njihov masakr napravljen od Srba i/ili komunista (izjednaceni srbi,cetnici i komunisti, svi na zajednickom nazivniku), koji im dozvoljava da verbalno kontriraju srpskom genocidu u Jasenovcu sa “hrvatskim genocidom”

    2.. Omogucuje Hrvatima da se ograde od “srpsko-komunistickog rezima”, koji je izvrsio taj tzv masakr (koji se nije desio). Omogucuje im da portretiraju sebe kao nevoljne partnere u SFRJ, vise osudjenike ,nego ravnopravan narod

    3. Takav masakr im daje “mucenistvo” , hrvatski “krizni put” (fraza tako cesta u hrvatskoj literaturi).Grijesi ustasa sada mogu da budu okajani, njihovim mucenistvom na Bleiburgu, sto opravdava oboje, hrvatsku naciju i NDH.

    Hrvatski argumenti podrzavaju vjerovanje da su Hrvati zrtve , od Srba planiranog i izvrsenog “holokausta”, napravljenog da bi imali kontrolu nad svima u SFRJ

    Vazna propagandna funkcija Bleiburga je upravo “mucenistvo” .Terminologija tako draga modernim nastavljacima ustaske ideje, kao “holokaust”, “mars(evi) smrti”, “ekzodus”, “genocid”, se ciljano upotrebljava da rehabilitira “ustasku vojnicu”.Ustaski koljaci se carobnim stapicem, magijski pretvaraju u nevine zrtve srpske agresije.Ono nisu ubijeni kao zlocinci i kolaboratori, nego kao hrvatski patrioti koji su htijeli svoju nezavisnu domovinu.
    Ova rehabilitacija (bijelo pranje sa ispiranjem) je pravi centar tog cijelog bleiburskog projekta, specijalno za one , kao Beljo, koji propovijedaju ( vjeruju u sebi, ili ne , nevazno) , da Hrvati nisu nikada u svojoj povijesti napravili nista cega bi se trebali sramiti, jer “nisu nikada pokorili, pljackali,i iskoristavali drugi narod”, sto je izjava vrlo slicna Draskovicevoj “Srbi ne znaju da mrze”
    Upotrebom metafora “krizni put”, i “marsevi smrti” se sugerira da su Hrvati iskupili svoje grijehove u ustaskom periodu(koji su kao bili vrlo minimalni, ako su uopce i bili), umiruci od ruke srbo-komunista u tako velikom broju.Izuzev toga , na taj nacin ustaska propaganda svijesno stavlja hrvate i ustase na zajednicki nazivnik, stvarajuci privid da su svi hrvati ustase, pa da moraju da imaju kolektivnu krivicu za ustaska zlodjela. Oni su bili obmanuti, i/ili krivo vodjeni, ali njihova “zrtva”, nekako prociscava (kao posle ricinusovog ulja) cijelu hrvatsku naciju od ustaskih grijehova
    Ovakva fascinantna predodzba, je zapravo vrlo slicna nekim od tema kosovskog mita; estetifikacija zrtvovanog, i ideala moralnog pobijednika u fizickom porazu.Drugim rijecima, ne samo da su masakrirani od partizana,nego ustase (ustase postaju vojnicine, a ne stranacka milicija tipa SS), nego su i “polozili zivote na oltar domovine”.Bleiburg tako postaje mit o moralnom izboru, i tako transformira notorne koljace i nacisticke kolaboratore u patriote, dajuci Hrvatima privid statusa zrtve u Drugom svijetskom ratu, a ne agresora u istom.
    Ova forma amnezije za ustaske zlocine je ovjekovjecena sluzbeno 15 maja 1997 godine, kada je hrvatska vlada organizirala svetu misu u Bleiburgu, gdje je predstavnik vlade baljezgao, da je to “jedna od najvecih tragedija hrvatskog naroda”, “uvod u hrvatsko robovanje” (u SFRJ) .Ustase su spomenute kao “hrvatski patrioti koji su fanaticno vjerovali u hrvatsku drzavu, bez veze sa ideologijom”